POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Kako sam doživio Hong Kong i što bi Hrvatska od njega mogla naučiti



Kako sam doživio Hong Kong i što bi Hrvatska od njega mogla naučiti

08.09.2017.

PIŠE: Franjo Tušek

Tko bi rekao da samo tri tjedna provedena u Hong Kongu prosječnom Hrvatu može značajno promijeniti percepciju odnosa države, društva i pojedinca? Ili barem jasno empirijski dokazati ono što je već znao – ovisno o svojim ideološkim polaznim točkama i obrazovanju. Kao netko tko je dugo čitao o ekonomskom čudu azijskog globalnog grada (države? - o tome malo kasnije) i načina na koji je od siromašne i svjetskim ratom desetkovane britanske kolonije postao svjetski financijski centar, jedva sam čekao priliku da napokon posjetim tu Meku ekonomskog liberalizma i uvjerim se vlastitim očima kako tamo ljudi zaista dišu i kakva je njihova kultura, stil života i način razmišljanja.

Moja priča počinje negdje početkom ove godine, kada zbog isteka studentske vize u Narodnoj Republici Kini moram napustiti istu. Paradoks je naravno u tome što je Hong Kong službeno vraćen Kini 1997. godine i formalno njen dio, ali pod kineskim motom "jedna zemlja - dva sustava" HK uživa veliku razinu autonomije koja mu dozvoljava i posebnu migracijsku politiku. Srećom, Hong Kong većini zapadnih zemalja nudi visa free status, i to u trajanju od 6 mjeseci u slučaju RH putovnice pa je tu izbor bio vrlo lak.

Prva stvar koju primjećujem, odmah po izlasku iz mjenjačnice u podzemnoj željeznici, sudeći po imenima 4 različite komercijalne banke na novčanicama – Hong Kong nema središnju banku! Kasnije saznajem da osnovne kamatne stope određuju pojedinačne privatne banke, isključivo na temelju ponude i potražnje (također ovisno o USD jer je HKD vezan za njega). Nema ni javnog duga, a devizne rezerve su mu 4 puta BDP Hrvatske – što je 40 puta više od deviznih rezerva Prezadužene Naše. Drugo, potpis na novcu nije guvernera središnje banke (jer istu nema) nego vršitelja glavne izvršne funkcije HK Vlade – izvršnog direktora iliti engleski: Chief Executive.



Postavlja se pitanje: kakva je to zemlja s izvršnim direktorom umjesto premijera? Nota bene, simboličnog predsjednika ima daleko u Pekingu, a kraljicu je imao 99 godina ili dulje ako brojimo prvotnu kolonizaciju (bez Novih teritorija). Jasno, to i dalje ne znači da je Hong Kongu ikad manjkalo samostalnosti, čak i što se tiče blagajne. Britansko carstvo je napustilo politiku oporezivanja kolonija nedugo nakon kasnog 18. stoljeća jer je shvatilo da dugoročno donosi više štete nego koristi. Jednako bitno, HK ministar financija John Cowperthwaite počinje provoditi vrlo sličnu politiku vezanu za poreze i bilo kakvu regulaciju tržišta.

Njegova priča počinje u poslijeratnom Hong Kongu, 1945. dobiva poziciju u Ministarstvu zaliha, trgovine i industrije gdje mu je zadano da pronađe najbolji način kako stimulirati što brži oporavak HK ekonomije. Na iznenađenje nikog obrazovanog u ekonomiji, kao sto je i sam bio – primijetio je da se gospodarstvo oporavlja najbrže u izostanku bilo kakve državne intervencije. Ovu lekciju shvatio je vrlo ozbiljno i njegova politika “pozitivnog neintervencionizma” započet će fazu strelovitog uzleta Hong Konga, naročito od 1961. pa nadalje kada Cowperthwaite napokon zauzima mjesto ministra financija (sasvim “slučajno”, nedugo nakon toga HK postaje jedan od 4 azijska tigra). A što kažu statistike – kakav je utjecaj njegova politika imala? Pogodite. Koliko je BDP Hong Konga narastao u razdoblju od 1961. do 1997. (primopredaja NR Kini)? Dvadeset puta, ili 40? Možda 100? Blizu! Narastao je 180 puta. U nešto više od trećine stoljeća.



Rezultat je 80 godina u kojima je HK postao mjesto s najvećom koncentracijom net-wortha (osobnog bogatstva) po glavi stanovnika.

Na mene je osobno boravak u Hong Kongu ostavio neizbrisiv trag i sada zaista čvrsto vjerujem da ne postoji bolje uređeno, stabilnije i prosperitetnije društvo na svijetu. To pokazuju i statistike o korupciji, koja je među najnižima u svijetu. Ovo je inače pravilo u anglosaksonskom svijetu i obilježje njihove kulture – Hong Kong, Novi Zeland, Kanada, Australija – nema puno drugih zemalja s nižom percepcijom korupcije. Istovremeno, imaju jaku vladavinu prava, dugu pravnu tradiciju svojstvenu zemaljama Commonwealtha (HK često zapošljava strane sudce iz drugih srodnih zemalja), a istovremeno minimalno uplitanje države u privatnu inicijativu.



Na koji način se to odražava na kulturu lokalnog stanovništva dobro opisuje sljedeća anegdota: nalazim se u internet kafiću negdje u središtu Hong Konga. Dok za računalom obavljam neke stvari, načujem razgovor dvojice vrlo mladih Kineza. Kantonski ne razumijem, ali svako malo uleti neka engleska riječ ili pojam, što mi odmah zvuči kao ime tvrtke i podaci o poslovanju. Okrenem se i vidim da dečki provjeravaju stanje hongkonške burze (HKEX) te strastveno razgovaraju o potencijalnim investicijama, čitaju grafove i proučavaju stock quotes. Glasni su, čine se jako uživljeni u ono što rade. To me osobno vrlo impresioniralo, pogotovo u usporedbi s Kinom gdje je 90% računala u internetskim kafićima (koji su ogromna mjesta!) zauzeto mladima iste dobi, igrajući svjetski popularan League of Legends. Također, ova priča jasno mi je ilustrirala nevjerojatan kontrast između financijske pismenosti hongkonških mladih po usporedbi s Hrvatima svih uzrasta koje zbunjuje kredit s valutnom klauzulom ili srednjoškolaca i saborskih zastupnika koje matematički primitivan kamatni račun ostavlja potpuno bespomoćnima.



Drugi put sam u fast food restoranu (skupo – ali valjda najjeftinija hrana u gradu) ugledao manualne radnike sa žutim kacigama kako istu stvar rade koristeći mobilne aplikacije. Neki bi mogli na temelju ove dvije anegdote predviđati bubble – ja ipak mislim da su samo izvrstan pokazatelj koliko su svi građani, neovisno o društvenom ili ekonomskom statusu, nevjerojatno upućeni u investiranje, financije ili se barem čak i oni koji nisu jako trude biti. Ovo je vrlo vezano i za temeljitu razliku ondašnjeg školstva s našim, potpuno neučinkovitim, da ne kažem beskorisnim. U tom smislu valja istaknuti statistiku iz 2015. po kojoj je RH deseta najgora po odljevu mladih stručnjaka u inozemstvo dok je HK sedmi najbolji na svijetu (tojest stručnjaci od svuda dolaze upravo tamo). Mislim da ovdje valja napomenuti da je Hong Kong po Indeksu ekonomskih sloboda konstantno i bez prekida prvi na ljestvici još otkad je indeks osmišljen (1995. godine). Republika Hrvatska je na 95. mjestu, odmah iznad Kambodže i Burkine Faso.

Ovdje ipak moram biti objektivan; ne želim prikazati crno-bijelu sliku po kojoj su ekonomske politike i formalne institucije jedini uzrok uspjeha i bogatstva naroda. Hong Kong ima izvrsnu mješavinu stare anglosaksonske kulture, formalnih i neformalnih institucija s kineskom kulturom sklonosti cijenjenja obrazovanja, znanja, meritokratske birokracije i odgovornosti. Pa čak i viktorijanski javni moral je odigrao bitnu ulogu. Tu su i geografske prednosti, blizina Kine i slično. Niti je Hong Kong baš potpuno bez oporezivanja – vlada tamo posjeduje kompletno zemljište te ga samo daje u najam ljudima, što je jedan od glavnih izvora prihoda državne blagajne, ali je i omogućilo da drugi porezi budu niski ili nikakvi (iako ovo formalno nije porez, efektivno je isto).

Ali to i dalje ne znači da Lijepa naša ne može naučiti iz njihovih pozitivnih kulturnih obilježja – ulaganja u obrazovanje, meritokraciju u javnoj upravi, zazor prema korupciji i poduzetnički duh, a pogotovo možemo naučiti iz njihovih ekonomskih politika, već ilustriranih pomoću koncepta pozitivnog neintervencionizma, slobode tržišta i minimizacije uloge države, vrlo malih poreza, umrežavanja u globalnu ekonomiju, fiskalne odgovornosti, kako bi napokon postupno mogli krenuti graditi poštenije, pravednije društvo te prosperitetnije i kompetitivnije gospodarstvo. Ako ste se pitali koja zemlja ima najprofitabilniju podzemnu željeznicu, ili pak najprofitabilnije novine na svijetu, u relativnom smislu, sada znate. To su Hong Kong Metro (popularni MTR), koji je ponos građana zbog izvrsnih rezultata na HK burzi, te South China Morning Post, dnevna tiskovina nedavno unosno prodana kineskom milijarderu koji se zove Jack Ma, vlasniku Alibaba grupe, u Kini omiljenom tech-mogulu istoimene internetske trgovine.

Inače, bio sam nemalo iznenađen kad sam shvatio da se s Octopus karticom (kartica za promet, brodom između otoka, busom, metro) može kupiti gotovo bilo što u gradu – od proizvoda s prodajnih automata do obroka u McDonald'su. Ne čudi puno ni podatak da su hongkonške banke najprofitabilnije na svijetu.



Sam grad nevjerojatno je i neizbrisivo obilježen privatnim vlasništvom odnosno inicijativom, čak i u velikim infrastrukturnim projektima. Central Elevated Walkway primjerice ogromna je mreža mostova (umjesto pothodnika) koja prolazi kroz sve moguće bitnije zgrade – doslovno je moguće prohodati 10 kilometara, uzduž i poprijeko cijelog centralnog Hong Konga – isključivo hodajući iznad razine zemlje i kroz nebrojeno poslovnih zgrada, hotela i metro stanica (sve je povezano) te naravno između zgrada, nad velikim prometnicama. Dijelovi su otvoreni, većina poluotvorena (ima krov), a značajan dio je klimatiziran. Naravno da je započet sedamdesetih na inicijativu privatne tvrtke. Kasnije mnogi drugi građevinarski igrači slijede primjer, a i vlada se ubacuje u igru pa je sve zajedno jedan ogroman javno-privatni (ruku na srce – uglavnom privatni) pothvat koji je napravio ovaj grad toliko jedinstvenim u svijetu. O pragmatičnosti, odnosno korisnosti za građane, da i ne pričam.

Za kraj bih samo citirao što ekonomistica Catherine R. Schenk sa Sveučilišta u Glasgowu (koja je radila i za IMF, hongkonške regulatorne agencije, ali i predavala na HK sveučilištima) piše o ekonomskom čudu ovog grada i Cowperthwaiteu:

"Niski porezi, fleksibilno radno zakonodavstvo, izostanak javnog duga i slobodna trgovina glavni su potporni stupovi ekonomskog razvoja Hong Konga."

Ako od nečega trebamo početi učiti što prije, onda je to upravo ovaj sjajan primjer. Autor ovih redaka se nada da bistri Sir Cowperthwaite može jednom i za svagda postati dijelom hrvatskog javnog diskursa – a da priče o pločama, pozdravima i diktatorima budu zamijenjene produktivnom diskusijom ekonomskih politika, po uzoru na uspješne. Barem među nama mladima, ako je starije već teško promijeniti.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, ZANIMLJIVOSTI
Teme: HONG KONG (2), EKONOMSKE SLOBODE (22), AZIJA (3)

Tko bi rekao da samo tri tjedna provedena u Hong Kongu prosječnom Hrvatu može značajno promijeniti percepciju odnosa države, društva i pojedinca? Ili barem jasno empirijski dokazati ono što je već znao – ovisno o svojim ideološkim polaznim točkama i obrazovanju. Kao netko tko je dugo čitao o ekonomskom čudu azijskog globalnog grada (države? - o tome malo kasnije) i načina na koji je od siromašne i svjetskim ratom desetkovane britanske kolonije postao svjetski financijski centar, jedva sam čekao priliku da napokon posjetim tu Meku ekonomskog liberalizma i uvjerim se vlastitim očima kako tamo ljudi zaista dišu i kakva je njihova kultura, stil života i način razmišljanja.

Moja priča počinje negdje početkom ove godine, kada zbog isteka studentske vize u Narodnoj Republici Kini moram napustiti istu. Paradoks je naravno u tome što je Hong Kong službeno vraćen Kini 1997. godine i formalno njen dio, ali pod kineskim motom "jedna zemlja - dva sustava" HK uživa veliku razinu autonomije koja mu dozvoljava i posebnu migracijsku politiku. Srećom, Hong Kong većini zapadnih zemalja nudi visa free status, i to u trajanju od 6 mjeseci u slučaju RH putovnice pa je tu izbor bio vrlo lak.

Prva stvar koju primjećujem, odmah po izlasku iz mjenjačnice u podzemnoj željeznici, sudeći po imenima 4 različite komercijalne banke na novčanicama – Hong Kong nema središnju banku! Kasnije saznajem da osnovne kamatne stope određuju pojedinačne privatne banke, isključivo na temelju ponude i potražnje (također ovisno o USD jer je HKD vezan za njega). Nema ni javnog duga, a devizne rezerve su mu 4 puta BDP Hrvatske – što je 40 puta više od deviznih rezerva Prezadužene Naše. Drugo, potpis na novcu nije guvernera središnje banke (jer istu nema) nego vršitelja glavne izvršne funkcije HK Vlade – izvršnog direktora iliti engleski: Chief Executive.



Postavlja se pitanje: kakva je to zemlja s izvršnim direktorom umjesto premijera? Nota bene, simboličnog predsjednika ima daleko u Pekingu, a kraljicu je imao 99 godina ili dulje ako brojimo prvotnu kolonizaciju (bez Novih teritorija). Jasno, to i dalje ne znači da je Hong Kongu ikad manjkalo samostalnosti, čak i što se tiče blagajne. Britansko carstvo je napustilo politiku oporezivanja kolonija nedugo nakon kasnog 18. stoljeća jer je shvatilo da dugoročno donosi više štete nego koristi. Jednako bitno, HK ministar financija John Cowperthwaite počinje provoditi vrlo sličnu politiku vezanu za poreze i bilo kakvu regulaciju tržišta.

Njegova priča počinje u poslijeratnom Hong Kongu, 1945. dobiva poziciju u Ministarstvu zaliha, trgovine i industrije gdje mu je zadano da pronađe najbolji način kako stimulirati što brži oporavak HK ekonomije. Na iznenađenje nikog obrazovanog u ekonomiji, kao sto je i sam bio – primijetio je da se gospodarstvo oporavlja najbrže u izostanku bilo kakve državne intervencije. Ovu lekciju shvatio je vrlo ozbiljno i njegova politika “pozitivnog neintervencionizma” započet će fazu strelovitog uzleta Hong Konga, naročito od 1961. pa nadalje kada Cowperthwaite napokon zauzima mjesto ministra financija (sasvim “slučajno”, nedugo nakon toga HK postaje jedan od 4 azijska tigra). A što kažu statistike – kakav je utjecaj njegova politika imala? Pogodite. Koliko je BDP Hong Konga narastao u razdoblju od 1961. do 1997. (primopredaja NR Kini)? Dvadeset puta, ili 40? Možda 100? Blizu! Narastao je 180 puta. U nešto više od trećine stoljeća.



Rezultat je 80 godina u kojima je HK postao mjesto s najvećom koncentracijom net-wortha (osobnog bogatstva) po glavi stanovnika.

Na mene je osobno boravak u Hong Kongu ostavio neizbrisiv trag i sada zaista čvrsto vjerujem da ne postoji bolje uređeno, stabilnije i prosperitetnije društvo na svijetu. To pokazuju i statistike o korupciji, koja je među najnižima u svijetu. Ovo je inače pravilo u anglosaksonskom svijetu i obilježje njihove kulture – Hong Kong, Novi Zeland, Kanada, Australija – nema puno drugih zemalja s nižom percepcijom korupcije. Istovremeno, imaju jaku vladavinu prava, dugu pravnu tradiciju svojstvenu zemaljama Commonwealtha (HK često zapošljava strane sudce iz drugih srodnih zemalja), a istovremeno minimalno uplitanje države u privatnu inicijativu.



Na koji način se to odražava na kulturu lokalnog stanovništva dobro opisuje sljedeća anegdota: nalazim se u internet kafiću negdje u središtu Hong Konga. Dok za računalom obavljam neke stvari, načujem razgovor dvojice vrlo mladih Kineza. Kantonski ne razumijem, ali svako malo uleti neka engleska riječ ili pojam, što mi odmah zvuči kao ime tvrtke i podaci o poslovanju. Okrenem se i vidim da dečki provjeravaju stanje hongkonške burze (HKEX) te strastveno razgovaraju o potencijalnim investicijama, čitaju grafove i proučavaju stock quotes. Glasni su, čine se jako uživljeni u ono što rade. To me osobno vrlo impresioniralo, pogotovo u usporedbi s Kinom gdje je 90% računala u internetskim kafićima (koji su ogromna mjesta!) zauzeto mladima iste dobi, igrajući svjetski popularan League of Legends. Također, ova priča jasno mi je ilustrirala nevjerojatan kontrast između financijske pismenosti hongkonških mladih po usporedbi s Hrvatima svih uzrasta koje zbunjuje kredit s valutnom klauzulom ili srednjoškolaca i saborskih zastupnika koje matematički primitivan kamatni račun ostavlja potpuno bespomoćnima.



Drugi put sam u fast food restoranu (skupo – ali valjda najjeftinija hrana u gradu) ugledao manualne radnike sa žutim kacigama kako istu stvar rade koristeći mobilne aplikacije. Neki bi mogli na temelju ove dvije anegdote predviđati bubble – ja ipak mislim da su samo izvrstan pokazatelj koliko su svi građani, neovisno o društvenom ili ekonomskom statusu, nevjerojatno upućeni u investiranje, financije ili se barem čak i oni koji nisu jako trude biti. Ovo je vrlo vezano i za temeljitu razliku ondašnjeg školstva s našim, potpuno neučinkovitim, da ne kažem beskorisnim. U tom smislu valja istaknuti statistiku iz 2015. po kojoj je RH deseta najgora po odljevu mladih stručnjaka u inozemstvo dok je HK sedmi najbolji na svijetu (tojest stručnjaci od svuda dolaze upravo tamo). Mislim da ovdje valja napomenuti da je Hong Kong po Indeksu ekonomskih sloboda konstantno i bez prekida prvi na ljestvici još otkad je indeks osmišljen (1995. godine). Republika Hrvatska je na 95. mjestu, odmah iznad Kambodže i Burkine Faso.

Ovdje ipak moram biti objektivan; ne želim prikazati crno-bijelu sliku po kojoj su ekonomske politike i formalne institucije jedini uzrok uspjeha i bogatstva naroda. Hong Kong ima izvrsnu mješavinu stare anglosaksonske kulture, formalnih i neformalnih institucija s kineskom kulturom sklonosti cijenjenja obrazovanja, znanja, meritokratske birokracije i odgovornosti. Pa čak i viktorijanski javni moral je odigrao bitnu ulogu. Tu su i geografske prednosti, blizina Kine i slično. Niti je Hong Kong baš potpuno bez oporezivanja – vlada tamo posjeduje kompletno zemljište te ga samo daje u najam ljudima, što je jedan od glavnih izvora prihoda državne blagajne, ali je i omogućilo da drugi porezi budu niski ili nikakvi (iako ovo formalno nije porez, efektivno je isto).

Ali to i dalje ne znači da Lijepa naša ne može naučiti iz njihovih pozitivnih kulturnih obilježja – ulaganja u obrazovanje, meritokraciju u javnoj upravi, zazor prema korupciji i poduzetnički duh, a pogotovo možemo naučiti iz njihovih ekonomskih politika, već ilustriranih pomoću koncepta pozitivnog neintervencionizma, slobode tržišta i minimizacije uloge države, vrlo malih poreza, umrežavanja u globalnu ekonomiju, fiskalne odgovornosti, kako bi napokon postupno mogli krenuti graditi poštenije, pravednije društvo te prosperitetnije i kompetitivnije gospodarstvo. Ako ste se pitali koja zemlja ima najprofitabilniju podzemnu željeznicu, ili pak najprofitabilnije novine na svijetu, u relativnom smislu, sada znate. To su Hong Kong Metro (popularni MTR), koji je ponos građana zbog izvrsnih rezultata na HK burzi, te South China Morning Post, dnevna tiskovina nedavno unosno prodana kineskom milijarderu koji se zove Jack Ma, vlasniku Alibaba grupe, u Kini omiljenom tech-mogulu istoimene internetske trgovine.

Inače, bio sam nemalo iznenađen kad sam shvatio da se s Octopus karticom (kartica za promet, brodom između otoka, busom, metro) može kupiti gotovo bilo što u gradu – od proizvoda s prodajnih automata do obroka u McDonald'su. Ne čudi puno ni podatak da su hongkonške banke najprofitabilnije na svijetu.



Sam grad nevjerojatno je i neizbrisivo obilježen privatnim vlasništvom odnosno inicijativom, čak i u velikim infrastrukturnim projektima. Central Elevated Walkway primjerice ogromna je mreža mostova (umjesto pothodnika) koja prolazi kroz sve moguće bitnije zgrade – doslovno je moguće prohodati 10 kilometara, uzduž i poprijeko cijelog centralnog Hong Konga – isključivo hodajući iznad razine zemlje i kroz nebrojeno poslovnih zgrada, hotela i metro stanica (sve je povezano) te naravno između zgrada, nad velikim prometnicama. Dijelovi su otvoreni, većina poluotvorena (ima krov), a značajan dio je klimatiziran. Naravno da je započet sedamdesetih na inicijativu privatne tvrtke. Kasnije mnogi drugi građevinarski igrači slijede primjer, a i vlada se ubacuje u igru pa je sve zajedno jedan ogroman javno-privatni (ruku na srce – uglavnom privatni) pothvat koji je napravio ovaj grad toliko jedinstvenim u svijetu. O pragmatičnosti, odnosno korisnosti za građane, da i ne pričam.

Za kraj bih samo citirao što ekonomistica Catherine R. Schenk sa Sveučilišta u Glasgowu (koja je radila i za IMF, hongkonške regulatorne agencije, ali i predavala na HK sveučilištima) piše o ekonomskom čudu ovog grada i Cowperthwaiteu:

"Niski porezi, fleksibilno radno zakonodavstvo, izostanak javnog duga i slobodna trgovina glavni su potporni stupovi ekonomskog razvoja Hong Konga."

Ako od nečega trebamo početi učiti što prije, onda je to upravo ovaj sjajan primjer. Autor ovih redaka se nada da bistri Sir Cowperthwaite može jednom i za svagda postati dijelom hrvatskog javnog diskursa – a da priče o pločama, pozdravima i diktatorima budu zamijenjene produktivnom diskusijom ekonomskih politika, po uzoru na uspješne. Barem među nama mladima, ako je starije već teško promijeniti.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, ZANIMLJIVOSTI
Teme: HONG KONG (2), EKONOMSKE SLOBODE (22), AZIJA (3)

Pregleda: 5454