Jerko Markovina
22.11.2017.
Jerko Markovina
Arbitrarnost ukusa: Je li pravedno što Messi zarađuje mnogo više od Sandre Perković?
Pročitano 5290 puta. Ocijenjeno 2 puta. Ukupna ocjena: 5
Arbitrarnost ukusa: Je li pravedno što Messi zarađuje mnogo više od Sandre Perković?
U poplavi tekstova koji su si uzeli u zadatak da analiziraju i kritiziraju pisanje portala Liberal i liberalne stavove općenito, tekst "Liberalno sljepilo" Marka Grdešića na H-alteru je moguće jedan od bolje napisanih, s manjom mjerom ad hominem argumenata i neobuzdanih emocija. Tekst je dugačak i donosi dosta tema koje bi se posebno mogle raspraviti, a meni je za oko zapela jedna, o arbitrarnosti ukusa i potrošačkih odluka. Kao netko tko ima doktorat baš iz područja potrošačkih odluka, utvaram si da mogu o tome reći poneku smislenu riječ.

Dakle, Marko u svom tekstu kaže: "Nisu li ukusi koji dovode do potrošačkih odluka također djelomično arbitrarni? Nije li arbitrarno da Lionel Messi i Christiano Ronaldo zarađuju mnogo više od Sandre Perković i Sare Kolak, iako je u oba slučaja riječ o vrhunskim sportašima?"

Pa jednostavno rečeno – NIJE arbitrarno. Gospoda Messi i Ronaldo zarađuju više od Sandre Perković i Sare Kolak, iako se u oba slučaja radi o vrhunskim sportašima, iz više razloga. Prvo, zato jer su zanimljiviji globalnoj publici. Dječačić u zabiti Afganistana koji je nosio improvizirani dres od najlon vrećica s imenom Messi i čija je priča napunila medije kad je napokon sreo svog idola je s razlogom nosio baš to ime, a ne Perković ili Kolak. Ime Messi i nogomet kao sport su dosegli čak i ruralne zabiti Afganistana, kao što i mnoge Hrvate u dalekim krajevima svijeta kao prvu asocijaciju dočekaju imena Šukera ili Modrića.

Drugo, neki su sportovi jednostavno popularniji od drugih, što ovisi i o regiji svijeta. U bivšim engleskim kolonijama otkidaju na kriket, Amerikanci imaju svoj football koji je svijet za sebe, ali opet nama u Europi bi vrlo malo značila imena bilo koje od velikih zvijezda tih sportova. Atletika je kraljica sportova, ali opet ljudi globalno više vole gledati 90 minuta akcije nego 7 serija hitanja nečega što dalje možeš. Uz svo dužno štovanje, da Perković i Kolak nisu iz Hrvatske, ni mi (osim rijetkih hard-core fanova) ne bismo znali tko je svjetska prvakinja u bacanju diska/koplja daleko ili sebe visoko. Stoga, iza Messijeve i Ronaldove velike plaće stoje sasvim konkretne brojke ljudi (u milijunima) koji su spremni za gledanje njihovih utakmica izdvojiti novac i vrijeme, uz izdvajanje novca za cijelu popratnu industriju opreme, dresova, suvenira, putovanja...

Kad smo već kod sportskih primjera, odličan primjer je i globalno popularan tenis jer su u njemu razvlačene slične teme zarade igrača, a dodana vrijednost za razmatranja ljevice su i rasprave o gender wage-gapu (razlici u primanjima među spolovima) unutar tog sporta i mogućnosti uspjeha ako nemaš bogate roditelje da plate skupe trenere i opremu. Tako, recimo, u tenisu su vrhunski sportaši svi oni do 100. mjesta na rang-listi, ali najviše zarađuju i od nagrada i od sponzora oni do otprilike 50 mjesta dok su ostali osuđeni na životarenje po nižerangiranim turnirima ili amatersko igranje. Jednostavno, ljudi žele platiti i gledati finale turnira Federer-Nadal, a ne kao što se dogodilo ove godine na US Openu, da u zadnje faze turnira uđu igrači koje i šira familija teže prepoznaje, a stadioni zjape poluprazni. Tenisačice su se često bunile da na istom turniru nemaju isti nagradni fond kao i tenisači, eto nama gender wage gapa u svom sjaju. Ali jednostavna činjenica je da ženski tenis, kao i turnire parova, zanima manji broj ljudi. To nije sistematska opresija ženskog roda, ne govori ništa o njihovoj sposobnosti, nego odražava razinu zanimanja gledatelja. Zalaganjem boraca za raznorazna prava i protiv svakakvih nepravdi, nagradni fondovi su većinom sad izjednačeni, ali na ovim drugima organizatori vrlo vjerojatno gube jer ne zarade dovoljno da bi isplatili visoke nagrade.

Još jedna tema koja se navodi u tekstu se može staviti u kontekst tenisa kao globalnog sporta. Naslušali smo se od naših sportaša priča kako su krenuli od dna, s jednim pohabanim reketom ili parom skija, da bi došli do neslućenih visina Wimbledona ili olimpijskih medalja Kostelića. I to su super priče, sasvim u skladu s liberalnom i meritokratskom tezom da svakome treba dati jednaku priliku, ali ne može se garantirati jednak ishod ili nagrada. Neće svi igrači, bili bogati ili siromašni u početku, postati Ivaniševići, Kostelići, Modrići, tu je puno više faktora u igri od samog naslijeđa – talent, upornost, predanost itd. Mnogi vrhunski igrači tenisa su bili doslovce gladni dok nisu došli do vrha, jer je to skup sport, ali isto tako postoje i obrnuti primjeri. Recimo Ernests Gulbis, sin latvijskog milijunaša, uz sve novce, lagodan pristup najboljim trenerima i opremi i sav svoj talent, nikako ne može ostvariti vrhunski rezultat koji su mu svi predviđali dok oni koji su imali "kumulativne hendikepe", kako kaže Marko, sjede na vrhu ljestvice s milijunima u džepu.

Nastavno na navedene primjere, nije poanta u tome zašto Messi, Ronaldo, Federer ili Nadal zarađuju milijune nepojmljive običnom puku i kako to nekako srezati, smanjiti, regulirati, zabraniti...nego kako onom gladnom talentiranom klincu omogućiti da trenira i razvije se u vrhunskog sportaša. No, to je vječna boljka lijeve misli – fokus na ograničavanje sposobnih, a ne podrška i poticanje onih koji nemaju jednake startne pozicije (iako je to, kao, deklarativni cilj).

U cijeloj ovoj priči, kad je autor već uzeo sportski primjer za ilustraciju, treba shvatiti da "tržište" kao pojam nije neka skupina zlih korporacija, nego jednostavno zbroj preferencija gledatelja, običnih ljudi koji sami odlučuju koji sport vole i prate i za koje utakmice, dresove i putovanja žele izdvojiti svoj novac. Iz toga proizlaze bogatstva pojedinih igrača i klubova i sportova općenito. Netko može reći da korporacije formiraju te interese kroz agresivni marketing i to dijelom je točno, ali ako nema one osnovne baze zainteresiranih gledatelja kojoj se marketing uopće može prodati, nema te PR mašinerije koja će od boćanja na ledu ili preponskog jahanja napraviti globalno popularan sport.

Prema tome, nema tu nikakve arbitrarnosti ukusa niti potrošačkih odluka, sve je jasno mjerljivo, čak ako su nekad te odluke naizgled iracionalne. Na kraju Marko kaže: "Liberalni izlaz iz ovog problema je da jednostavno kažu da se o ukusima ne raspravlja. Ali očito je da arbitrarnost ostaje" što je, naravno netočno. O ukusima se itekako raspravlja, samo je važno je da se ukuse NE ISPRAVLJA, posebno ne instrumentima države, kao što je primjerice, porez na šund ili što bi ovdje već bilo ekvivalent – porez na gledanje popularnog sporta...Ne smiješ slušat cajke, gledat nogomet, pit pivo, nego moraš ići u kazalište, slušati klasiku, piti craft beer i izlaziti na cool urbana mjesta.

Liberalni izlaz je pustite ljude na miru da gledaju, slušaju, piju što god žele, kad žele, s kime žele i koliko žele. Vaš ukus nije nužno njihov ukus. Čak i ako je naizgled arbitraran, svatko na isti ima pravo, gledati nogomet ili treću finsku ligu hokeja na travi, španjolsku sapunicu ili art film iz Kazahstana. Formiranje ukusa i potrošačke odluke su osnovne ljudske slobode i tu nema prostora za ičije intervencije.


VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
DRUŠTVO
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 2 puta.
O AUTORU
Jerko Markovina je psiholog s posebnim interesom za bihevioralnu ekonomiju i ponašanje potrošača na tržištu. Trenutno radi na projektima financiranja znanosti.
BIG LAJK!
Saša Cvetojević, poduzetnik
Nekak imam feeling da je seljak sijao i prije ministarstva poljoprivrede a da bi požnjeo i bez svih tih agencija.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE