POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Hrvatska reakcija na krizu bila je Varoufakisov mokri san



Hrvatska reakcija na krizu bila je Varoufakisov mokri san

15.09.2017.

PIŠE: Branimir Perković

Yannis Varoufakis, koji je 2015. šest meseci bio ministar financija Grčke u vladi premijera Aleksisa Ciprasa, tvrdi da Njemačkoj ne ide gospodarski dobro i da su suficiti koje Njemačka ostvaruje u vanjskoj trgovini i proračunu ustvari jako štetni.

Varoufakis je poznat kao veliki protivnik mjera štednje, a time posebno Njemačke koja provodi takve mjere štednje, i uporno tvrdi da je put gospodarskog oporavka u velikim javnim investicijama i samim time velikim javnim dugovima te negativnom trgovinskom bilancom. Njegovi stavovi protiv mjera štednje su bili jako popularni u vrijeme krize i izgleda da su se vlasti različitih zemalja s njim načelno slagale.

Za provjeru Varoufakisove tvrdnje da mjere štednje i uravnoteženi proračun nisu dobri za ekonomiju, a velika državna potrošnja i zaduživanje jesu, usporedimo dvije države koje su vrlo brzo iza izbijanja krize počele provoditi politike štednje (Španjolska i Estonija) te dvije zemlje koje su se opirale i još se opiru mjerama štednje, Hrvatske i Grčke. Rast BDP-a navedenih država od 2008. do 2015. je prikazan na sljedećem grafikonu:


Klikni na sliku za uvećani pregled

Reakcija hrvatske države na financijsku krizu je bila upravo onako kako je Varoufakis preporučavao, i još uvijek preporuča. Javni dug Hrvatske 2008. godine je iznosio 39,6 % BDP-a, a glavna politika svih vlada do one premijera Oreškovića je bila da velikim rastom zaduživanja pokrivaju nastale rupe u proračunu te je 2016. javni dug iznosio 84,2% BDP-a. Podsjetimo, javni dug je počeo padati tek dolaskom vlade premijera Oreškovića te je s 86,7 BDP-a u 2015. pao na 84,2 % u 2016. Krizne mjere su se mahom odnosile na nove poreze, PDV je dizan prvo s 22 na 23% i na kraju na 25%, uveden je tzv. „krizni porez“ kao i porez na kamate na štednju od 12%. Javni sektor je nastavio rast i nisu napravljene nikakve reforme javne uprave. Varoufakisov mokri san.

Grčka je dočekala financijsku krizu s javnim dugom od 109,4 % BDP-a i našla se u visokom riziku od bankrota. Kako je Grčka bila dio i Europske unije i Eurozone (u državi se koristio euro, a ne nacionalna valuta) EU nije mogla dopustiti da se to dogodi te joj je ponudila otpis dijela dugova i pomoć pri otplati, ali pod uvjetom da Grčka provede dalekosežne mjere štednje te uravnoteži državne financije. Trebalo je provesti mnoge bolne rezove i reforme da bi se izbjegao bankrot. U valu populističkog bijesa ljudi koji nisu bili spremni odreći se velikih privilegija na vlast dolazi Syriza, populistička radikalno lijeva stranka koja se protivi bilo kakvim mjerama štednje i za probleme koje je stvorila Grčka, tj. političari koji su lagali oko financijskih pokazatelja o prezaduženosti i stanovništvo koje je tražilo život na dug, krive druge, posebno Njemačku i tzv. "Troiku" što je naziv za Europsku komisiju, Europsku središnju banku i Međunarodni monetarni fond. Troika i Njemačka su prema Syrizi bili najveći krivci grčke prezaduženosti institucije koje žele „porobiti“ Grčku, a jedini razlog koji im je trebao za takvo demoniziranje je to što su oni zahtijevali od Grčke da provede reforme u zamjenu za oprost i reprogram dugova.

Varoufakis je bio prvi ministar financija Syrizine vlade, a unatoč populističkim obećanjima Syriza je bila prisiljena shvatiti da trebaju prihvatiti uvjete za nova kreditiranja. Varoufakis, očigledno nespreman da se uhvati u koštac s pravim problemima, nakon šest mjeseci odlazi iz vlade i nastavlja propovijedati po Europi. Dok je sve bilo na populizmu, Varoufakis je bio odličan, međutim kada je postalo očito da će se trebati prionuti na posao, Varoufakis je dao ostavku i prebacio svoju brigu na nekog drugoga. Ipak, reforme su išle jako sporo i cijela država se opirala potrebnim mjerama, a ulične demonstracije su postale norma. Grčka na kraju provodi potrebne reforme, ali jako sporo. Grčki javni dug 2016. godine iznosi 179% BDP-a, što očito znači da se rebalansi i reforme provode jako sporo i neefikasno.

Španjolska je prije krize imala nerealno visok rast BDP-a koji je bio potaknut nekretninskim balonom. Država je omogućila bankama da zaobilaze međunarodne standarde financijskog poslovanja da bi financirale taj nekretninski balon te su spretno skrivale rizike, izbjegavale regulacije i zavaravale investitore i analitičare. Također je postojao veliki trgovinski deficit, konkurentnost je bila u velikom padu, a inflacija je bila više od uobičajene. U trećem kvartalu 2008. se dogodio prvi pad BDP-a u 15 godina i već je 2009. Španjolska ušla u recesiju. Međutim, za razliku od Grčke, Španjolska je bez većih problema prihvatila uvjete tzv. trojke (ECB, EK i MMF) u zamjenu za dodatno financiranje. Španjolski javni dug je 2008. bio relativno malen zbog velikih poreznih prihoda od nekretninskog balona, ali pucanje balona je dalo jasan signal vlastima da je to neodrživo te su mjere za izlazak iz recesije izglasane dosta rano. Zbog toga je deficit proračuna 2009. iznosio više od 10% te su odmah uvedene mjere štednje, koje su uključivale smanjenje plaća u javnom sektoru, smanjenje socijalnih izdavanja i podizanje PDV-a s 18 na 21%. Unatoč tome, javni dug 2016. je iznosio više od 100% BDP-a.

Baltičke zemlje, kao što je Estonija, su bile jedne od najviše pogođenih recesijom. Estonija je najbrže od svih zemalja uvela mjere štednje, već na početku 2009. godine, a mjere su bile toliko uspješne da se do kraja godine rast BDP-a vratio. Baltičke zemlje se prije krize nazivalo „baltičkim tigrovima“, po uzoru na „azijske tigrove“, jer su ostvarivale prosječni godišnji rast od 8%. Veliki rast je doveo zamjetnog rasta potrošnje i investicija, velikog rasta kreditiranja, ekstremno niskim kamatnim stopama i nekretninskog booma. Zbog svega toga je uslijedio veliki rast plaća i visoka inflacija, a gospodarstvo se „pregrijavalo“. Estonija je, kao i drugi baltički tigrovi, bila financijski jako otvorena država, i samim time vrlo izložena globalnim tržištima, ali je zbog toga i pretrpjela veliki udar globalne financijske krize. Ta otvorenost je pomogla Estoniji da dosegne stope rasta od 8% u godinama prije krize, ali ju je učinila jako ranjivom. Temelj estonskog odgovora na krizu je bilo održavanje fiksnog tečaja nacionalne valute prema euru, iako su mnogi zagovarali plutajući tečaj što bi devaluiralo valutu i time potaklo izvoz. Uz to, Estonija je održavala stabilnost proračuna i nije se zaduživala da bi ekspanzivnom fiskalnom politikom potakla oporavak, što bi bio prvi prijedlog Keynezijanske ekonomske škole misli i samog Varoufakisa, pa javni dug nije prešao 11% BDP-a. Estonija je poduzela odlučne mjere fiskalne konsolidacije, uz podizanje PDV-a su smanjene plaće u javnom sektoru, smanjena socijalna davanja, objedinjavale su se javne škole i bolnice te privatizirala državna zemljišta.

Stanovništvo Estonije nije prosvjedovalo zbog navedenih mjera štednje, vjerojatno zbog toga što je Estonija oduvijek vodila dosta konzervativnu fiskalnu politiku i proračun je uvijek bio u ravnoteži, uz nizak javni dug pa je stanovništvo i očekivalo nastavak te politike. Jednostavno se radi o očekivanjima - što više država navikne stanovništvo na velika socijalna davanja, velike infrastrukturne projekte, velika zapošljavanja, visoke plaće javnih službenika i slično, to je teže promijeniti ta očekivanja kada je to potrebno. A bit će potrebno kad-tad jer je ekonomija ciklička i stalno zahtijeva nova prilagođavanja na nove domaće i globalne uvjete. Zbog toga je u Estoniji bilo puno lakše provoditi duboke i korjenite reforme i uz manje opozicije, jer je stanovništvo naviklo na malu i efikasnu državu otprije.

U Grčkoj, koja je bila visoko zadužena prije krize, s velikim državnim sektorom, socijalnom državom, visokim plaćama i mirovinama i neefikasnom javnom upravom, najava potrebnih mjera štednje je na vlast dovela lijeve populiste i među njima Varoufakisa, koji je pobjegao s mjesta ministra financija kada je shvatio da će se mjere morati provesti.

Jasno je da su krizu najlakše prebrodile države koje već prije nisu bile okovane velikom i sveobuhvatnom državom, visokim porezima, ogromnim javnim dugom, socijalnim davanjima i slično. Hrvatska se opirala bilo kakvim mjerama štednje i reformama te povećavala svoj javni dug da bi održavala glavu iznad vode. Prvo smanjenje javnog duga dolazi u vrijeme Oreškovićeve vlade. Grčka, kao sasvim paralizirana već postojećom socijalnom državom i visinom duga, jako teško i nevoljko pronalazi put prema izlasku iz krize, bez obzira na populističko cendranje Syrize o tome kako ne žele prihvatiti vraćanje dugova. Španjolska je prošla nešto bolje jer je bila spremnija prihvatiti se fiskalne konsolidacije i gospodarskih reformi. Krizu je najbolje prebrodila Estonija, koja ni prije nije bila opterećena velikom državom te je imala puno prostora za reforme bez otpora i unatoč velikom prostoru za zaduživanje i rast državne potrošnje, zadržano je fiskalno odgovorno ponašanje iz prijašnjih razdoblja.

Sasvim je jasno da su države koje su provodile politike štednje bolje prošle od onih koje su inzistirale na održavanju prijašnjeg umjetno napumpanog trošenja. Ali, Varoufakis je prije svega showman i propovjednik, on govori ono što prosječni socijalist želi čuti i pri tome ga stvarnost ne zanima. Da ga je zanimala stvarnost, a ne propovijedanje ispraznih mantri, onda ne bi otišao s ministarske pozicije nakon šest mjeseci pregovora i naslikavanja po medijima, kada je vidio da mora prionuti na posao, a ne samo pričati. Varoufakis je tim potezom odlučio biti prodavač magle i socijalistički propovjednik, a ne ozbiljni ekonomist.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, SVIJET
Teme: YANNIS VAROUFAKIS (1), KRIZA (4), GLOBALNA KRIZA (1), GRČKA (1), NJEMAČKA (18), ŠPANJOLSKA (7)

Vezano

Gdje je nestalo 200.000 radnih mjesta u privatnom sektoru?
(18.11.2017.)

Vilim Ribić - najveća prevara u Hrvata
(17.09.2017.)

Imamo dokaze: Pripremite se, stiže nova recesija!
(11.08.2017.)

Yannis Varoufakis, koji je 2015. šest meseci bio ministar financija Grčke u vladi premijera Aleksisa Ciprasa, tvrdi da Njemačkoj ne ide gospodarski dobro i da su suficiti koje Njemačka ostvaruje u vanjskoj trgovini i proračunu ustvari jako štetni.

Varoufakis je poznat kao veliki protivnik mjera štednje, a time posebno Njemačke koja provodi takve mjere štednje, i uporno tvrdi da je put gospodarskog oporavka u velikim javnim investicijama i samim time velikim javnim dugovima te negativnom trgovinskom bilancom. Njegovi stavovi protiv mjera štednje su bili jako popularni u vrijeme krize i izgleda da su se vlasti različitih zemalja s njim načelno slagale.

Za provjeru Varoufakisove tvrdnje da mjere štednje i uravnoteženi proračun nisu dobri za ekonomiju, a velika državna potrošnja i zaduživanje jesu, usporedimo dvije države koje su vrlo brzo iza izbijanja krize počele provoditi politike štednje (Španjolska i Estonija) te dvije zemlje koje su se opirale i još se opiru mjerama štednje, Hrvatske i Grčke. Rast BDP-a navedenih država od 2008. do 2015. je prikazan na sljedećem grafikonu:


Klikni na sliku za uvećani pregled

Reakcija hrvatske države na financijsku krizu je bila upravo onako kako je Varoufakis preporučavao, i još uvijek preporuča. Javni dug Hrvatske 2008. godine je iznosio 39,6 % BDP-a, a glavna politika svih vlada do one premijera Oreškovića je bila da velikim rastom zaduživanja pokrivaju nastale rupe u proračunu te je 2016. javni dug iznosio 84,2% BDP-a. Podsjetimo, javni dug je počeo padati tek dolaskom vlade premijera Oreškovića te je s 86,7 BDP-a u 2015. pao na 84,2 % u 2016. Krizne mjere su se mahom odnosile na nove poreze, PDV je dizan prvo s 22 na 23% i na kraju na 25%, uveden je tzv. „krizni porez“ kao i porez na kamate na štednju od 12%. Javni sektor je nastavio rast i nisu napravljene nikakve reforme javne uprave. Varoufakisov mokri san.

Grčka je dočekala financijsku krizu s javnim dugom od 109,4 % BDP-a i našla se u visokom riziku od bankrota. Kako je Grčka bila dio i Europske unije i Eurozone (u državi se koristio euro, a ne nacionalna valuta) EU nije mogla dopustiti da se to dogodi te joj je ponudila otpis dijela dugova i pomoć pri otplati, ali pod uvjetom da Grčka provede dalekosežne mjere štednje te uravnoteži državne financije. Trebalo je provesti mnoge bolne rezove i reforme da bi se izbjegao bankrot. U valu populističkog bijesa ljudi koji nisu bili spremni odreći se velikih privilegija na vlast dolazi Syriza, populistička radikalno lijeva stranka koja se protivi bilo kakvim mjerama štednje i za probleme koje je stvorila Grčka, tj. političari koji su lagali oko financijskih pokazatelja o prezaduženosti i stanovništvo koje je tražilo život na dug, krive druge, posebno Njemačku i tzv. "Troiku" što je naziv za Europsku komisiju, Europsku središnju banku i Međunarodni monetarni fond. Troika i Njemačka su prema Syrizi bili najveći krivci grčke prezaduženosti institucije koje žele „porobiti“ Grčku, a jedini razlog koji im je trebao za takvo demoniziranje je to što su oni zahtijevali od Grčke da provede reforme u zamjenu za oprost i reprogram dugova.

Varoufakis je bio prvi ministar financija Syrizine vlade, a unatoč populističkim obećanjima Syriza je bila prisiljena shvatiti da trebaju prihvatiti uvjete za nova kreditiranja. Varoufakis, očigledno nespreman da se uhvati u koštac s pravim problemima, nakon šest mjeseci odlazi iz vlade i nastavlja propovijedati po Europi. Dok je sve bilo na populizmu, Varoufakis je bio odličan, međutim kada je postalo očito da će se trebati prionuti na posao, Varoufakis je dao ostavku i prebacio svoju brigu na nekog drugoga. Ipak, reforme su išle jako sporo i cijela država se opirala potrebnim mjerama, a ulične demonstracije su postale norma. Grčka na kraju provodi potrebne reforme, ali jako sporo. Grčki javni dug 2016. godine iznosi 179% BDP-a, što očito znači da se rebalansi i reforme provode jako sporo i neefikasno.

Španjolska je prije krize imala nerealno visok rast BDP-a koji je bio potaknut nekretninskim balonom. Država je omogućila bankama da zaobilaze međunarodne standarde financijskog poslovanja da bi financirale taj nekretninski balon te su spretno skrivale rizike, izbjegavale regulacije i zavaravale investitore i analitičare. Također je postojao veliki trgovinski deficit, konkurentnost je bila u velikom padu, a inflacija je bila više od uobičajene. U trećem kvartalu 2008. se dogodio prvi pad BDP-a u 15 godina i već je 2009. Španjolska ušla u recesiju. Međutim, za razliku od Grčke, Španjolska je bez većih problema prihvatila uvjete tzv. trojke (ECB, EK i MMF) u zamjenu za dodatno financiranje. Španjolski javni dug je 2008. bio relativno malen zbog velikih poreznih prihoda od nekretninskog balona, ali pucanje balona je dalo jasan signal vlastima da je to neodrživo te su mjere za izlazak iz recesije izglasane dosta rano. Zbog toga je deficit proračuna 2009. iznosio više od 10% te su odmah uvedene mjere štednje, koje su uključivale smanjenje plaća u javnom sektoru, smanjenje socijalnih izdavanja i podizanje PDV-a s 18 na 21%. Unatoč tome, javni dug 2016. je iznosio više od 100% BDP-a.

Baltičke zemlje, kao što je Estonija, su bile jedne od najviše pogođenih recesijom. Estonija je najbrže od svih zemalja uvela mjere štednje, već na početku 2009. godine, a mjere su bile toliko uspješne da se do kraja godine rast BDP-a vratio. Baltičke zemlje se prije krize nazivalo „baltičkim tigrovima“, po uzoru na „azijske tigrove“, jer su ostvarivale prosječni godišnji rast od 8%. Veliki rast je doveo zamjetnog rasta potrošnje i investicija, velikog rasta kreditiranja, ekstremno niskim kamatnim stopama i nekretninskog booma. Zbog svega toga je uslijedio veliki rast plaća i visoka inflacija, a gospodarstvo se „pregrijavalo“. Estonija je, kao i drugi baltički tigrovi, bila financijski jako otvorena država, i samim time vrlo izložena globalnim tržištima, ali je zbog toga i pretrpjela veliki udar globalne financijske krize. Ta otvorenost je pomogla Estoniji da dosegne stope rasta od 8% u godinama prije krize, ali ju je učinila jako ranjivom. Temelj estonskog odgovora na krizu je bilo održavanje fiksnog tečaja nacionalne valute prema euru, iako su mnogi zagovarali plutajući tečaj što bi devaluiralo valutu i time potaklo izvoz. Uz to, Estonija je održavala stabilnost proračuna i nije se zaduživala da bi ekspanzivnom fiskalnom politikom potakla oporavak, što bi bio prvi prijedlog Keynezijanske ekonomske škole misli i samog Varoufakisa, pa javni dug nije prešao 11% BDP-a. Estonija je poduzela odlučne mjere fiskalne konsolidacije, uz podizanje PDV-a su smanjene plaće u javnom sektoru, smanjena socijalna davanja, objedinjavale su se javne škole i bolnice te privatizirala državna zemljišta.

Stanovništvo Estonije nije prosvjedovalo zbog navedenih mjera štednje, vjerojatno zbog toga što je Estonija oduvijek vodila dosta konzervativnu fiskalnu politiku i proračun je uvijek bio u ravnoteži, uz nizak javni dug pa je stanovništvo i očekivalo nastavak te politike. Jednostavno se radi o očekivanjima - što više država navikne stanovništvo na velika socijalna davanja, velike infrastrukturne projekte, velika zapošljavanja, visoke plaće javnih službenika i slično, to je teže promijeniti ta očekivanja kada je to potrebno. A bit će potrebno kad-tad jer je ekonomija ciklička i stalno zahtijeva nova prilagođavanja na nove domaće i globalne uvjete. Zbog toga je u Estoniji bilo puno lakše provoditi duboke i korjenite reforme i uz manje opozicije, jer je stanovništvo naviklo na malu i efikasnu državu otprije.

U Grčkoj, koja je bila visoko zadužena prije krize, s velikim državnim sektorom, socijalnom državom, visokim plaćama i mirovinama i neefikasnom javnom upravom, najava potrebnih mjera štednje je na vlast dovela lijeve populiste i među njima Varoufakisa, koji je pobjegao s mjesta ministra financija kada je shvatio da će se mjere morati provesti.

Jasno je da su krizu najlakše prebrodile države koje već prije nisu bile okovane velikom i sveobuhvatnom državom, visokim porezima, ogromnim javnim dugom, socijalnim davanjima i slično. Hrvatska se opirala bilo kakvim mjerama štednje i reformama te povećavala svoj javni dug da bi održavala glavu iznad vode. Prvo smanjenje javnog duga dolazi u vrijeme Oreškovićeve vlade. Grčka, kao sasvim paralizirana već postojećom socijalnom državom i visinom duga, jako teško i nevoljko pronalazi put prema izlasku iz krize, bez obzira na populističko cendranje Syrize o tome kako ne žele prihvatiti vraćanje dugova. Španjolska je prošla nešto bolje jer je bila spremnija prihvatiti se fiskalne konsolidacije i gospodarskih reformi. Krizu je najbolje prebrodila Estonija, koja ni prije nije bila opterećena velikom državom te je imala puno prostora za reforme bez otpora i unatoč velikom prostoru za zaduživanje i rast državne potrošnje, zadržano je fiskalno odgovorno ponašanje iz prijašnjih razdoblja.

Sasvim je jasno da su države koje su provodile politike štednje bolje prošle od onih koje su inzistirale na održavanju prijašnjeg umjetno napumpanog trošenja. Ali, Varoufakis je prije svega showman i propovjednik, on govori ono što prosječni socijalist želi čuti i pri tome ga stvarnost ne zanima. Da ga je zanimala stvarnost, a ne propovijedanje ispraznih mantri, onda ne bi otišao s ministarske pozicije nakon šest mjeseci pregovora i naslikavanja po medijima, kada je vidio da mora prionuti na posao, a ne samo pričati. Varoufakis je tim potezom odlučio biti prodavač magle i socijalistički propovjednik, a ne ozbiljni ekonomist.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, SVIJET
Teme: YANNIS VAROUFAKIS (1), KRIZA (4), GLOBALNA KRIZA (1), GRČKA (1), NJEMAČKA (18), ŠPANJOLSKA (7)

Pregleda: 4378