POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Vilim Ribić - najveća prevara u Hrvata



Vilim Ribić - najveća prevara u Hrvata

17.09.2017.

PIŠE: Mario Nakić FOTO: HRT

Vilim Ribić - showman i sveznadar, predstavnik svih Hrvata - tako bi se moglo zaključiti po onome o čemu su ga tijekom zadnjih 27 godina, odnosno od osamostaljenja RH, novinari ispitivali, o čemu je sve davao svoja mišljenja i prijedloge. Stručnjak za sve!

Nećete vjerovati, ali taj čovjek službeno predstavlja samo zaposlenike u državnim i javnim službama. Zašto novinari redovito njega zovu kad treba komentirati prava radnika kad on predstavlja samo manji dio radnika, i to one najzaštićenije? Zašto novinari njega zovu kad ih zanimaju prava studenata? Što državne službe imaju s radom preko SC-a? Kako je to Ribić postao relevantan lik za komentiranje hrvatske politike? Ne znam, ali evo ga opet u Jutarnjem listu. Veliki intervju s naslovom: VILIM RIBIĆ 'Prosječni rast Hrvatske u vrijeme Jugoslavije bio je 4 posto godišnje, a prosječni rast neovisne Hrvatske jedva je dva posto godišnje!'.


Izvor: Jutarnji.hr

Na naslovnoj fotografiji novinarka Mirjana Dugandžija, deklarirana jugonostalgičarka s knjigom "Bogatstvo naroda" klasičnog liberala Adama Smitha i pored sugovornika skupa s kojim je u intervjuu upravo pokušala pobiti sve Smithove teze iz navedene knjige. I tu paradoksima nije kraj. Kad bi bar ljudi koji vole pozirati s tom knjigom pročitali istu!

Drugarica Dugandžija ponosno priznaje: "Ja jesam jugonostalgičar. Zadnji tko je ozbiljno uložio u moje obrazovanje, što je važno i pojedincu i društvu, a u ovoj smo zgradi na braniku svekolikog znanja - bila je socijalistička Jugoslavija." Na to se Ribić nadovezao: "Da, obrazovanje, za sve socijalne slojeve jednako i besplatno, najveće je bogatstvo koje društvo treba ponuditi. I ja sam se školovao besplatno, moji su roditelji s dvije radničke plaće, dakle relativno siromašni, mogli školovati sestru, koja je završila veterinu, i mene. Jedna radnička plaća išla je na nas."

Za "besplatno" obrazovanje Dugandžije i Ribića platio je Međunarodni monetarni fond, ali s kamatama! Zato to njihovo "besplatno" obrazovanje skupo plaćamo sada, a plaćat će još i naša djeca.

I onda, kao šlag na tortu, njih dvoje su se našli čuditi kako to da Hrvatska sad raste sporije nego u SFRJ. Ovaj put neću ulaziti u rast Republike Hrvatske u sklopu SFRJ jer je on bio uvjetovan vanjskim zaduživanjem, a ne proizvodnjom i trgovinom, nego ću se osvrnuti na Ribićevu kritiku hrvatskog gospodarstva danas. Jer ako ikoga treba prozvati zbog lošeg i sporog oporavka Hrvatske iz krize, onda je to on.

Dok su Velika Britanija, Estonija i Irska provodile mjere štednje i rezove javnog sektora, Hrvatska je nastavila trošiti po starom. Samo u 2009. godini u Hrvatskoj je bez posla ostalo oko 100.000 ljudi u realnom sektoru. Od početka krize ugašeno je više od 25.000 obrta. U isto vrijeme, javni sektor je ostao praktički netaknut. Nije bilo nikakve reforme javne uprave, ništa! Vlada Jadranke Kosor je smanjila plaće javnih i državnih službenika za 6% i to je bilo to. Za to vrijeme 40.000 radnika u realnom sektoru je radilo bez plaće.

Hrvatska nije nikako odgovorila na krizu jer za to nije bilo volje. Vilim Ribić je glumio sukobe s premijerom Milanovićem, oni su se međusobno prepucavali preko medija, ali Milanović je sve radio kako je Ribić htio. Podigao je PDV, pojačao represiju prema privatnom sektoru, javne službe nije dirao, nije bilo otpuštanja viška radnika iz uprave. Da bi sada Vilim Ribić za lošu gospodarsku situaciju okrivio ni manje ni više nego - "neoliberalnu politiku" hrvatskih vlasti!

Ribić je najveća prevara u Hrvata od hrvatske samostalnosti. Mediji ga predstavljaju kao borca za prava radnika, a on se ne bori čak ni za prava radnika u državnoj službi. Jer da su provedene potrebne protržišne reforme kad je trebalo, a to je bilo još za vrijeme mandata vlade Jadranke Kosor ili početkom mandata vlade Zorana Milanovića, onda bismo danas već imali rast od bar 7-8 posto, ako ne i više. Jer Hrvatska je imala strašan potencijal, puno bolji od Estonije i Rumunjske. Hrvatska je taj potencijal propustila. I sad bi u tom slučaju i državnim službenicima rasla plaća. Dakle, Ribić je i njih uspio zeznuti.

Uz njega, krivci su svakako neuki novinari koji sindikalistima daju preveliku važnost i predstavljaju ih kao borce za sve Hrvate dok se ovi zapravo bore samo za svoj džep. Vilim Ribić je 2011. godine zarađivao 13.000 kuna mjesečno (vjerujem da je sad i više, ipak njega kriza nije pogodila sigurno). Hrvatska je u trenutku najveće krize podigla poreze, povećala zaduživanje i nastavila jednaku potrošnju. To je po Adamu Smithu recept za propast.

Ribić kaže da je trebalo tiskati novac i povećati potrošnju. Što bi na to rekao Adam Smith:

"Narod se ne može obogatiti dječjim sakupljanjem sjajnog metala, nego ekonomskim prosperitetom svojih pripadnika."

Ključni problem Hrvatske u odnosu na sve ostale postsocijalističke zemlje u EU, je jugonostalgija. Česi, Estonci, Rumunji, Poljaci - oni su svi raskrstili sa socijalizmom i svojim bivšim režimima, a kod nas u mainstream medijima radi bar 70% novinara koji su ponosni jugonostalgičari i komunisti. To su najveći konzervativci jer nas konstantno vuku nazad u 1947. godinu ili tako negdje. Oni su otpornici svake novosti u tehnologiji, znanosti i ekonomiji, svakom napretku, i onda se isti ti ljudi čude što napretka nema. Uz jugonostalgičare u medijima, kako očekivati kritiku politike potrošnje, politike javnog zaduživanja odnosno iste one politike kakva se vodila tijekom 45 godina Jugoslavije?

Možda bi najbolje rješenje bilo kad bi jugonostalgičari dobili svoju državu. I neka u nju povuku svoje narodne heroje poput Ribića. U tom slučaju bismo, vjerujem, dobili šansu za promjene i napredak. Onda bi u Hrvatskoj bilo moguće provesti reformu uprave, pravosuđa, vaučerizaciju školstva i zdravstva, liberalizaciju mirovinskog sustava i ozbiljne rezove potrošnje i poreza. To bi bili dobri temelji za početak ozbiljnog gospodarskog rasta.

Inače dobivamo cirkus pun apsurda - jugonostalgičnu novinarku koja se, pozirajući s knjigom Adama Smitha, skupa s vječnim sindikalnim vođom i najvećim otpornikom reformi, pita zašto hrvatsko gospodarstvo ne raste brže. Tragikomedija.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: VILIM RIBIĆ (7), PREVARA (1), MIRJANA DUGANDŽIJA (2), JUGONOSTALGIJA (8), GOSPODARSKI RAST (4), KRIZA (5), ADAM SMITH (2)

Vilim Ribić - showman i sveznadar, predstavnik svih Hrvata - tako bi se moglo zaključiti po onome o čemu su ga tijekom zadnjih 27 godina, odnosno od osamostaljenja RH, novinari ispitivali, o čemu je sve davao svoja mišljenja i prijedloge. Stručnjak za sve!

Nećete vjerovati, ali taj čovjek službeno predstavlja samo zaposlenike u državnim i javnim službama. Zašto novinari redovito njega zovu kad treba komentirati prava radnika kad on predstavlja samo manji dio radnika, i to one najzaštićenije? Zašto novinari njega zovu kad ih zanimaju prava studenata? Što državne službe imaju s radom preko SC-a? Kako je to Ribić postao relevantan lik za komentiranje hrvatske politike? Ne znam, ali evo ga opet u Jutarnjem listu. Veliki intervju s naslovom: VILIM RIBIĆ 'Prosječni rast Hrvatske u vrijeme Jugoslavije bio je 4 posto godišnje, a prosječni rast neovisne Hrvatske jedva je dva posto godišnje!'.


Izvor: Jutarnji.hr

Na naslovnoj fotografiji novinarka Mirjana Dugandžija, deklarirana jugonostalgičarka s knjigom "Bogatstvo naroda" klasičnog liberala Adama Smitha i pored sugovornika skupa s kojim je u intervjuu upravo pokušala pobiti sve Smithove teze iz navedene knjige. I tu paradoksima nije kraj. Kad bi bar ljudi koji vole pozirati s tom knjigom pročitali istu!

Drugarica Dugandžija ponosno priznaje: "Ja jesam jugonostalgičar. Zadnji tko je ozbiljno uložio u moje obrazovanje, što je važno i pojedincu i društvu, a u ovoj smo zgradi na braniku svekolikog znanja - bila je socijalistička Jugoslavija." Na to se Ribić nadovezao: "Da, obrazovanje, za sve socijalne slojeve jednako i besplatno, najveće je bogatstvo koje društvo treba ponuditi. I ja sam se školovao besplatno, moji su roditelji s dvije radničke plaće, dakle relativno siromašni, mogli školovati sestru, koja je završila veterinu, i mene. Jedna radnička plaća išla je na nas."

Za "besplatno" obrazovanje Dugandžije i Ribića platio je Međunarodni monetarni fond, ali s kamatama! Zato to njihovo "besplatno" obrazovanje skupo plaćamo sada, a plaćat će još i naša djeca.

I onda, kao šlag na tortu, njih dvoje su se našli čuditi kako to da Hrvatska sad raste sporije nego u SFRJ. Ovaj put neću ulaziti u rast Republike Hrvatske u sklopu SFRJ jer je on bio uvjetovan vanjskim zaduživanjem, a ne proizvodnjom i trgovinom, nego ću se osvrnuti na Ribićevu kritiku hrvatskog gospodarstva danas. Jer ako ikoga treba prozvati zbog lošeg i sporog oporavka Hrvatske iz krize, onda je to on.

Dok su Velika Britanija, Estonija i Irska provodile mjere štednje i rezove javnog sektora, Hrvatska je nastavila trošiti po starom. Samo u 2009. godini u Hrvatskoj je bez posla ostalo oko 100.000 ljudi u realnom sektoru. Od početka krize ugašeno je više od 25.000 obrta. U isto vrijeme, javni sektor je ostao praktički netaknut. Nije bilo nikakve reforme javne uprave, ništa! Vlada Jadranke Kosor je smanjila plaće javnih i državnih službenika za 6% i to je bilo to. Za to vrijeme 40.000 radnika u realnom sektoru je radilo bez plaće.

Hrvatska nije nikako odgovorila na krizu jer za to nije bilo volje. Vilim Ribić je glumio sukobe s premijerom Milanovićem, oni su se međusobno prepucavali preko medija, ali Milanović je sve radio kako je Ribić htio. Podigao je PDV, pojačao represiju prema privatnom sektoru, javne službe nije dirao, nije bilo otpuštanja viška radnika iz uprave. Da bi sada Vilim Ribić za lošu gospodarsku situaciju okrivio ni manje ni više nego - "neoliberalnu politiku" hrvatskih vlasti!

Ribić je najveća prevara u Hrvata od hrvatske samostalnosti. Mediji ga predstavljaju kao borca za prava radnika, a on se ne bori čak ni za prava radnika u državnoj službi. Jer da su provedene potrebne protržišne reforme kad je trebalo, a to je bilo još za vrijeme mandata vlade Jadranke Kosor ili početkom mandata vlade Zorana Milanovića, onda bismo danas već imali rast od bar 7-8 posto, ako ne i više. Jer Hrvatska je imala strašan potencijal, puno bolji od Estonije i Rumunjske. Hrvatska je taj potencijal propustila. I sad bi u tom slučaju i državnim službenicima rasla plaća. Dakle, Ribić je i njih uspio zeznuti.

Uz njega, krivci su svakako neuki novinari koji sindikalistima daju preveliku važnost i predstavljaju ih kao borce za sve Hrvate dok se ovi zapravo bore samo za svoj džep. Vilim Ribić je 2011. godine zarađivao 13.000 kuna mjesečno (vjerujem da je sad i više, ipak njega kriza nije pogodila sigurno). Hrvatska je u trenutku najveće krize podigla poreze, povećala zaduživanje i nastavila jednaku potrošnju. To je po Adamu Smithu recept za propast.

Ribić kaže da je trebalo tiskati novac i povećati potrošnju. Što bi na to rekao Adam Smith:

"Narod se ne može obogatiti dječjim sakupljanjem sjajnog metala, nego ekonomskim prosperitetom svojih pripadnika."

Ključni problem Hrvatske u odnosu na sve ostale postsocijalističke zemlje u EU, je jugonostalgija. Česi, Estonci, Rumunji, Poljaci - oni su svi raskrstili sa socijalizmom i svojim bivšim režimima, a kod nas u mainstream medijima radi bar 70% novinara koji su ponosni jugonostalgičari i komunisti. To su najveći konzervativci jer nas konstantno vuku nazad u 1947. godinu ili tako negdje. Oni su otpornici svake novosti u tehnologiji, znanosti i ekonomiji, svakom napretku, i onda se isti ti ljudi čude što napretka nema. Uz jugonostalgičare u medijima, kako očekivati kritiku politike potrošnje, politike javnog zaduživanja odnosno iste one politike kakva se vodila tijekom 45 godina Jugoslavije?

Možda bi najbolje rješenje bilo kad bi jugonostalgičari dobili svoju državu. I neka u nju povuku svoje narodne heroje poput Ribića. U tom slučaju bismo, vjerujem, dobili šansu za promjene i napredak. Onda bi u Hrvatskoj bilo moguće provesti reformu uprave, pravosuđa, vaučerizaciju školstva i zdravstva, liberalizaciju mirovinskog sustava i ozbiljne rezove potrošnje i poreza. To bi bili dobri temelji za početak ozbiljnog gospodarskog rasta.

Inače dobivamo cirkus pun apsurda - jugonostalgičnu novinarku koja se, pozirajući s knjigom Adama Smitha, skupa s vječnim sindikalnim vođom i najvećim otpornikom reformi, pita zašto hrvatsko gospodarstvo ne raste brže. Tragikomedija.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: VILIM RIBIĆ (7), PREVARA (1), MIRJANA DUGANDŽIJA (2), JUGONOSTALGIJA (8), GOSPODARSKI RAST (4), KRIZA (5), ADAM SMITH (2)

Pregleda: 18757