POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Mnogi zaboravljaju kako je bilo kad je država zatvarala ljude zbog krive riječi



Mnogi zaboravljaju kako je bilo kad je država zatvarala ljude zbog krive riječi

20.09.2017.

PIŠE: Thomas Bauer

Ovaj tekst namijenjen je ideološkim slijepcima kojima 45 godina verbalnog delikta nije dovoljno da se uvjere da nikakva državna sila koja kažnjava izgovorenu ili napisanu riječ ili pak simbol, neće spriječiti ljude da budu isključivi, ksenofobni, šovinisti i da mrze. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će ih zabrana motivirati da budu takvi. Govorim o razdoblju Brozove Juge u kojem nisi mogao ispričati malo oštriji vic o drugoj naciji ili pjevati prizemnu nacionalnu budnicu bez da strahuješ od progona, nakon čega je svejedno opet eskalirala grozna međunacionalna koljačina.

Dakle, čak i ako opravdavate metodu kažnjavanja, ne možete poreći da ta zabrana nije spriječila ljude da se ponovno počnu mrziti. Sviđalo se to nekome ili ne, nacija i vjera pokazale su se kao bolje kolektivističke droge od marksizma, jugoslavenstva i samoupravljanja. Iracionalna tvorba zvana Titova Jugovina nije poticala ljude da budu bolji stručnjaci i vredniji radnici, nije poticala meritokraciju, već sustav u kojem je prolazio samo bulšit, poticala ih je da vjeruju u bajke, a kada se sve počelo raspadati, nisu počeli vjerovati u nešto pametnije, nego su samo zamijenili junake i simbole mita i nastavili pičiti u smjeru šizofrenog bezdana.

Jasno mi je da socijalisti, što većina zagovornika verbalnog delikta još uvijek jest, ne vjeruju u empiriju, jer da vjeruju prestali bi biti socijalisti, ali svejedno ću pokušati objasniti vlastito viđenje kroz anegdotalni prikaz vremena u kojem je verbalni delikt od strašnog zmaja postao posrani kanarinac.

Ako ste 80-ih hodali po utakmicama, bili ste itekako svjesni verbalnog delikta. Milicija je privodila svakog tko je vikao ili pjevao nešto nepoćudno. Prvi puta sam toga postao svjestan oko polovice desetljeća, moguće negdje 1985., na utakmici Cibone i Crvene zvezde. Milicija je privela mnogo ljudi koji su skandirali, zamislite - „Sretan vam Uskrs!“. Drotovi su samo onako nehajno šetali među redovima u Domu sportova i prstom pokazivali na ljude koji su im se bez pogovora predavali.

Međutim, kako su prolazile godine, bilo im je sve teže, režim je polako popuštao. Uz to, od bezlične heterogene mase, nastale su organizirane navijačke skupine koje su ojačale do te mjere da milicija više nije mogla ulaziti na naše tribine i uhićivati nas kako želi. Često su dobivali gadne batine. U travnju 1988., na utakmici Dinamo-Hajduk i nakon nje zbili su se neredi koji su po mnogo elemenata bili najava onog što će se dogoditi dvije godine kasnije, 13. svibnja 1990.

Milicija je premlaćena na tribini, na ulicama, na Maksimirskoj ulici lik je skinuo murijaka s motora tako što ga je udario ogromnom vrećom za smeće, razbijane su marice i milicijski auti, a kamenovana je čak i milicijska stanica u Kraševoj, današnjoj Bauerovoj. Sve to s vrlo malo medijske pažnje, totalitarna cenzura je i dalje dobro funkcionirala, danas bi takvi neredi mjesecima bili prva medijska vijest, ali to što nisu zabilježeni kamerama, fotoaparatima i medijskim izvještajima ne znači da se nisu dogodili.

U samo par godina milicija je od lovca postala lovina, a nakon što je uhićivala radi skandiranja i bedastih pjesmica u trenu je izgubila moć da uhićuje radi gotovo terorističkih ili gerilskih djela, što kamenovanje policijske stanice svakako jest. Narod, ta potlačena masa koja je doživljavala uhićenja, ponižavanja i premlaćivanja radi jebene izgovorene riječi, osjetio je da ima slobodu. I što je učinio? Pjevao je i skandirao na sav glas, prkosno i žestoko. Zabranjeno voće je uvijek najslađe, a kada propadajući zločinački režim nešto brani, logično je pomisliti da je taj njegov antipod pravo rješenje.

Nekih dva, tri tjedna kasnije, početkom svibnja 1988., uputio sam se na svoje prvo nogometno gostovanje i vidio da u Beogradu ljudi sasvim neometano pjevaju pjesme o vojvodi Sinđeliću i druge, što bi se tada reklo - nacionalističke. Doduše, milicija je najveći teror uvijek provodila u Zagrebu, drugdje je to bilo blaže, ali i tada, kao balavac iz prvog srednje, shvatio sam da je i u Beogradu kao glavnom gradu došlo vrijeme slabljenja režima i nekih novih vjetrova.

Nažalost, to je shvatio i zlikovac po imenu Slobodan Milošević i iskoristio upravo tu, do tada proskribiranu ideologiju nacionalizma kako bi se dočepao vlasti i započeo svoj suludi projekt koji će rezultirati stotinama tisuća mrtvih i milijunima unesrećenih (iako on uopće nije bio nacionalist). To ljeto, kao uvod u sva kasnija sranja, započela je Miloševićeva Jogurt revolucija.

Zato, kada se zalažete za bilo kakvu zabranu pozdrava, simbola, pjesme, parole, jednostavno morate shvatiti da zadnji puta kada je ta metoda isprobana na brdovitom Balkanu, ne samo da zabrana nije uspjela, nego je u roku samo dvije-tri godine, ono zbog čega su hapsili postalo nova nacionalna ideologija i to među apsolutno svim narodima bivše države.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, HRVATSKA
Teme: SLOBODA GOVORA (49), ZDS (5), JUGOSLAVIJA (11), SFRJ (16)

Vezano

Zašto Plenković & co. ne smiju dobiti kontrolu nad Facebookom
(06.12.2017.)

Kad Facebook obriše nešto što ste objavili, to nije kršenje slobode govora
(04.12.2017.)

Ljudi moraju naučiti da njihove vrijednosti mogu biti povrijeđene
(01.12.2017.)

Ovaj tekst namijenjen je ideološkim slijepcima kojima 45 godina verbalnog delikta nije dovoljno da se uvjere da nikakva državna sila koja kažnjava izgovorenu ili napisanu riječ ili pak simbol, neće spriječiti ljude da budu isključivi, ksenofobni, šovinisti i da mrze. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će ih zabrana motivirati da budu takvi. Govorim o razdoblju Brozove Juge u kojem nisi mogao ispričati malo oštriji vic o drugoj naciji ili pjevati prizemnu nacionalnu budnicu bez da strahuješ od progona, nakon čega je svejedno opet eskalirala grozna međunacionalna koljačina.

Dakle, čak i ako opravdavate metodu kažnjavanja, ne možete poreći da ta zabrana nije spriječila ljude da se ponovno počnu mrziti. Sviđalo se to nekome ili ne, nacija i vjera pokazale su se kao bolje kolektivističke droge od marksizma, jugoslavenstva i samoupravljanja. Iracionalna tvorba zvana Titova Jugovina nije poticala ljude da budu bolji stručnjaci i vredniji radnici, nije poticala meritokraciju, već sustav u kojem je prolazio samo bulšit, poticala ih je da vjeruju u bajke, a kada se sve počelo raspadati, nisu počeli vjerovati u nešto pametnije, nego su samo zamijenili junake i simbole mita i nastavili pičiti u smjeru šizofrenog bezdana.

Jasno mi je da socijalisti, što većina zagovornika verbalnog delikta još uvijek jest, ne vjeruju u empiriju, jer da vjeruju prestali bi biti socijalisti, ali svejedno ću pokušati objasniti vlastito viđenje kroz anegdotalni prikaz vremena u kojem je verbalni delikt od strašnog zmaja postao posrani kanarinac.

Ako ste 80-ih hodali po utakmicama, bili ste itekako svjesni verbalnog delikta. Milicija je privodila svakog tko je vikao ili pjevao nešto nepoćudno. Prvi puta sam toga postao svjestan oko polovice desetljeća, moguće negdje 1985., na utakmici Cibone i Crvene zvezde. Milicija je privela mnogo ljudi koji su skandirali, zamislite - „Sretan vam Uskrs!“. Drotovi su samo onako nehajno šetali među redovima u Domu sportova i prstom pokazivali na ljude koji su im se bez pogovora predavali.

Međutim, kako su prolazile godine, bilo im je sve teže, režim je polako popuštao. Uz to, od bezlične heterogene mase, nastale su organizirane navijačke skupine koje su ojačale do te mjere da milicija više nije mogla ulaziti na naše tribine i uhićivati nas kako želi. Često su dobivali gadne batine. U travnju 1988., na utakmici Dinamo-Hajduk i nakon nje zbili su se neredi koji su po mnogo elemenata bili najava onog što će se dogoditi dvije godine kasnije, 13. svibnja 1990.

Milicija je premlaćena na tribini, na ulicama, na Maksimirskoj ulici lik je skinuo murijaka s motora tako što ga je udario ogromnom vrećom za smeće, razbijane su marice i milicijski auti, a kamenovana je čak i milicijska stanica u Kraševoj, današnjoj Bauerovoj. Sve to s vrlo malo medijske pažnje, totalitarna cenzura je i dalje dobro funkcionirala, danas bi takvi neredi mjesecima bili prva medijska vijest, ali to što nisu zabilježeni kamerama, fotoaparatima i medijskim izvještajima ne znači da se nisu dogodili.

U samo par godina milicija je od lovca postala lovina, a nakon što je uhićivala radi skandiranja i bedastih pjesmica u trenu je izgubila moć da uhićuje radi gotovo terorističkih ili gerilskih djela, što kamenovanje policijske stanice svakako jest. Narod, ta potlačena masa koja je doživljavala uhićenja, ponižavanja i premlaćivanja radi jebene izgovorene riječi, osjetio je da ima slobodu. I što je učinio? Pjevao je i skandirao na sav glas, prkosno i žestoko. Zabranjeno voće je uvijek najslađe, a kada propadajući zločinački režim nešto brani, logično je pomisliti da je taj njegov antipod pravo rješenje.

Nekih dva, tri tjedna kasnije, početkom svibnja 1988., uputio sam se na svoje prvo nogometno gostovanje i vidio da u Beogradu ljudi sasvim neometano pjevaju pjesme o vojvodi Sinđeliću i druge, što bi se tada reklo - nacionalističke. Doduše, milicija je najveći teror uvijek provodila u Zagrebu, drugdje je to bilo blaže, ali i tada, kao balavac iz prvog srednje, shvatio sam da je i u Beogradu kao glavnom gradu došlo vrijeme slabljenja režima i nekih novih vjetrova.

Nažalost, to je shvatio i zlikovac po imenu Slobodan Milošević i iskoristio upravo tu, do tada proskribiranu ideologiju nacionalizma kako bi se dočepao vlasti i započeo svoj suludi projekt koji će rezultirati stotinama tisuća mrtvih i milijunima unesrećenih (iako on uopće nije bio nacionalist). To ljeto, kao uvod u sva kasnija sranja, započela je Miloševićeva Jogurt revolucija.

Zato, kada se zalažete za bilo kakvu zabranu pozdrava, simbola, pjesme, parole, jednostavno morate shvatiti da zadnji puta kada je ta metoda isprobana na brdovitom Balkanu, ne samo da zabrana nije uspjela, nego je u roku samo dvije-tri godine, ono zbog čega su hapsili postalo nova nacionalna ideologija i to među apsolutno svim narodima bivše države.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, HRVATSKA
Teme: SLOBODA GOVORA (49), ZDS (5), JUGOSLAVIJA (11), SFRJ (16)

Pregleda: 1919