POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Je li ovo najgluplji argument za uvođenje licenciranja?



Je li ovo najgluplji argument za uvođenje licenciranja?

25.09.2017.

PIŠE: Ivan Bertović

“Nikada se ne pitaj tko ti nešto govori, nego što ti govori, ali još važnije zašto ti govori.”

To su bile riječi kojima me moj me otac učio o jednoj važnoj životnoj filozofiji kada se radi o odnosu s ljudima. S tom mišlju, pogledajmo nedavni prijedlog o licenciranju računovođa u Republici Hrvatskoj.

Prvo se postavlja pitanje čemu licenciranje uopće služi. Teorijska podloga licenciranja nalazi se u ideji da građani ili potrošači sami ne mogu provjeriti svaku osobu od koje primaju usluge koje su potencijalno osjetljive za njihovo zdravlje, njihovu imovinu, ali i slične važne stvari pa si zato javne vlasti uzimaju za pravo provjeriti kvalitetu znanja, vještina i obrazovanja pojedinaca koji nude takve usluge. Implikacija je da kroz standardizirano provjeravanje znanja i vještina javna tijela mogu osigurati svojevrsnu kontrolu kvalitete kojom se garantira da će svaki korisnik dobiti barem minimalne standarde te iste usluge. Kada govorimo o licenciranju, prvo što najčešće pada na pamet su doktorske licence. Tu postoji dodatan razlog za licenciranje jer osim znanja i vještina koje određena osoba mora demonstrirati kako bi izvršavala usluge u zdravstvenoj aktivnosti, tu se također nalazi i etička komponenta, poput Hipokratove zakletve, koju bilo koji nuditelj usluga mora zadovoljiti.

No, ako je licenciranje zaista dobar način kontrole kvalitete usluge ili proizvoda, zašto su onda zemlje koje imaju manje pravila oko profesija i manje standarda koje licenciranje pokriva, obično te koje daju kvalitetniju uslugu za manju cijenu?

Razlog je strah od potrošača. Kao javno tijelo, s praktične strane, vi ne možete oštetiti, kazniti ili uplašiti bilo koji privatni posao na jednak način kao što to može strah od loše recenzije. Čak ni najgora kazna koju vam bilo koja inspekcija ili agencija može izreći nije nepremostiva ako imate veliko i vjerno potrošačko tijelo koje se uvijek vraća kupovati upravo vaše usluge ili dobra. Loš glas ili loše potrošačko iskustvo vašem poslu mogu nanijeti nerazmjerno veću štetu nego bilo kakva formalna kazna. Dapače, u današnje doba informacija kada možemo komunicirati s osobom na drugom kraju svijeta bez ikakvih problema, u stvarnom vremenu, te kada su platforme za ocjenjivanje davatelja usluga toliko raširene i toliko napredne, postavlja se pitanje zašto postoji javno odnosno državno licenciranje.

Ali i to pitanje ima jasan odgovor. Protekcionizam. Pritom ne govorim o protekcionizmu koji ima nacionalni prizvuk, nego se radi o najprljavijem obliku tržišnog pogodovanja pojedincima i biranju pobjednika i gubitnika na temelju koruptivnih veza. U svijetu se to zove crony capitalism. U ovim krajevima smo stvorili našu vlastitu vrstu koja se zove rođačko poslovanje ili klijentelizam. Na kraju krajeva, ruka ruku mije, zar ne?

Sada zamislite situaciju na tržištu gdje imate tri igrača. Jedan veliki i dva mala/srednja. Ovom velikom su, naravno, najveći problem njegova dva mala konkurenta. On ima veliku dobit kojom može raspolagati i stoga si može priuštiti odvjetničke timove koji će mu pomagati u navigiranju kroz silnu birokraciju i suluda pravila. Njegova dva manja konkurenta, budući da imaju manju ukupnu dobit, mogu raspolagati s manje novca i oni se moraju paziti jer si neće moći priuštiti te iste odvjetničke timove. Je li zaista neobično da su u takvim situacijama upravo ti “veliki igrači” oni koji zagovaraju “moralne vrijednosti” i demonstriraju veliku “zabrinutosti za potrošača” dok zagovaraju sve veću i težu regulaciju određene industrije? Kao na primjer, sve veće i sve ekstenzivnije licenciranje.

Pa tako gospodin Zlatko Benčić, koji je voditelj radne skupine koja bi trebala uvesti i licenciranje računovođa, kaže:

"Na svjetskoj razini imamo negdje oko 5% gubljenja BDP-a radi prijevara, radi prijevarnog izvješćivanja. Ne govorim o pogreškama nego o namjeri. Da li su vama poznati rezultati naših poreznih nadzora? Dalje ne bih na tu temu. I to je jedan od razloga bio zašto je došlo do stavka 4. u članku 7. Zakona o računovodstvu (nap.a - licenciranje računovođa). Mi, kao pametni ljudi, moramo doći do spoznaje da li nam to treba ili ne treba. Anketirajte koga hoćete iz te struke, većina će reći da treba. Ja ne vidim da jedino tržište može sve regulirati. Gledajmo samo Hrvatsku revizorsku komoru, koliko je ljudi izgubilo licence u međuvremenu radi toga jer nije radilo ovo, ono i tako dalje. Što sam ja htio reći, da neke stvari u RH moraju biti zakonom regulirane jer smo mi takav narod."

I zaista, dok druge zemlje uklanjaju regulacije, naši stručnjaci to jednostavno “ne vide” kao nešto smisleno. Zaista sam uvjeren da su sva Agrokorova poslovanja uvijek bila redovno licencirana. Agrokor je te licence mogao platiti jer je imao svoju mrežu prijatelja u političkim sferama. Ali mali i srednji poduzetnici, obični ljudi, koji svaki dan rade za svoj život, za svoj kruh i za svoju obitelj si to ne mogu priuštiti. Ovakvim oblikom licenciranja, ne samo da bi ozbiljno oštetili životni standard tisuća ljudi koji rade u toj profesiji, nego bismo značajno podigli troškove takvog poslovanja i još više otežali poslovanje u Hrvatskoj koja i bez toga pati od ogromne nezaposlenosti.

Budući da smo zaključili da si veliki i bogati uvijek mogu kupiti licencu, a da je licenciranje puno češće oblik zaštite tih istih velikih i bogatih od strane političke klase koja od tih bogatih prima usluge (kako se ne bi morala pošteno se natjecati na tržištu s konkurentima), podsjećam vas još jednom na životnu filozofiju s početka. Pitajmo se zašto zaista netko zagovara upravo ono što će vama, običnim građanima, dignuti troškove života i dodatno vas osiromašiti.

Mora da smo jednostavno mi u Hrvatskoj takav narod i da se to tako kod nas radi...

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: ZLATKO BENČIĆ (1), LICENCIRANJE (4), LICENCE (3), LICENCIRANJE RAČUNOVOĐA (1), RAČUNOVODSTVO (1)

“Nikada se ne pitaj tko ti nešto govori, nego što ti govori, ali još važnije zašto ti govori.”

To su bile riječi kojima me moj me otac učio o jednoj važnoj životnoj filozofiji kada se radi o odnosu s ljudima. S tom mišlju, pogledajmo nedavni prijedlog o licenciranju računovođa u Republici Hrvatskoj.

Prvo se postavlja pitanje čemu licenciranje uopće služi. Teorijska podloga licenciranja nalazi se u ideji da građani ili potrošači sami ne mogu provjeriti svaku osobu od koje primaju usluge koje su potencijalno osjetljive za njihovo zdravlje, njihovu imovinu, ali i slične važne stvari pa si zato javne vlasti uzimaju za pravo provjeriti kvalitetu znanja, vještina i obrazovanja pojedinaca koji nude takve usluge. Implikacija je da kroz standardizirano provjeravanje znanja i vještina javna tijela mogu osigurati svojevrsnu kontrolu kvalitete kojom se garantira da će svaki korisnik dobiti barem minimalne standarde te iste usluge. Kada govorimo o licenciranju, prvo što najčešće pada na pamet su doktorske licence. Tu postoji dodatan razlog za licenciranje jer osim znanja i vještina koje određena osoba mora demonstrirati kako bi izvršavala usluge u zdravstvenoj aktivnosti, tu se također nalazi i etička komponenta, poput Hipokratove zakletve, koju bilo koji nuditelj usluga mora zadovoljiti.

No, ako je licenciranje zaista dobar način kontrole kvalitete usluge ili proizvoda, zašto su onda zemlje koje imaju manje pravila oko profesija i manje standarda koje licenciranje pokriva, obično te koje daju kvalitetniju uslugu za manju cijenu?

Razlog je strah od potrošača. Kao javno tijelo, s praktične strane, vi ne možete oštetiti, kazniti ili uplašiti bilo koji privatni posao na jednak način kao što to može strah od loše recenzije. Čak ni najgora kazna koju vam bilo koja inspekcija ili agencija može izreći nije nepremostiva ako imate veliko i vjerno potrošačko tijelo koje se uvijek vraća kupovati upravo vaše usluge ili dobra. Loš glas ili loše potrošačko iskustvo vašem poslu mogu nanijeti nerazmjerno veću štetu nego bilo kakva formalna kazna. Dapače, u današnje doba informacija kada možemo komunicirati s osobom na drugom kraju svijeta bez ikakvih problema, u stvarnom vremenu, te kada su platforme za ocjenjivanje davatelja usluga toliko raširene i toliko napredne, postavlja se pitanje zašto postoji javno odnosno državno licenciranje.

Ali i to pitanje ima jasan odgovor. Protekcionizam. Pritom ne govorim o protekcionizmu koji ima nacionalni prizvuk, nego se radi o najprljavijem obliku tržišnog pogodovanja pojedincima i biranju pobjednika i gubitnika na temelju koruptivnih veza. U svijetu se to zove crony capitalism. U ovim krajevima smo stvorili našu vlastitu vrstu koja se zove rođačko poslovanje ili klijentelizam. Na kraju krajeva, ruka ruku mije, zar ne?

Sada zamislite situaciju na tržištu gdje imate tri igrača. Jedan veliki i dva mala/srednja. Ovom velikom su, naravno, najveći problem njegova dva mala konkurenta. On ima veliku dobit kojom može raspolagati i stoga si može priuštiti odvjetničke timove koji će mu pomagati u navigiranju kroz silnu birokraciju i suluda pravila. Njegova dva manja konkurenta, budući da imaju manju ukupnu dobit, mogu raspolagati s manje novca i oni se moraju paziti jer si neće moći priuštiti te iste odvjetničke timove. Je li zaista neobično da su u takvim situacijama upravo ti “veliki igrači” oni koji zagovaraju “moralne vrijednosti” i demonstriraju veliku “zabrinutosti za potrošača” dok zagovaraju sve veću i težu regulaciju određene industrije? Kao na primjer, sve veće i sve ekstenzivnije licenciranje.

Pa tako gospodin Zlatko Benčić, koji je voditelj radne skupine koja bi trebala uvesti i licenciranje računovođa, kaže:

"Na svjetskoj razini imamo negdje oko 5% gubljenja BDP-a radi prijevara, radi prijevarnog izvješćivanja. Ne govorim o pogreškama nego o namjeri. Da li su vama poznati rezultati naših poreznih nadzora? Dalje ne bih na tu temu. I to je jedan od razloga bio zašto je došlo do stavka 4. u članku 7. Zakona o računovodstvu (nap.a - licenciranje računovođa). Mi, kao pametni ljudi, moramo doći do spoznaje da li nam to treba ili ne treba. Anketirajte koga hoćete iz te struke, većina će reći da treba. Ja ne vidim da jedino tržište može sve regulirati. Gledajmo samo Hrvatsku revizorsku komoru, koliko je ljudi izgubilo licence u međuvremenu radi toga jer nije radilo ovo, ono i tako dalje. Što sam ja htio reći, da neke stvari u RH moraju biti zakonom regulirane jer smo mi takav narod."

I zaista, dok druge zemlje uklanjaju regulacije, naši stručnjaci to jednostavno “ne vide” kao nešto smisleno. Zaista sam uvjeren da su sva Agrokorova poslovanja uvijek bila redovno licencirana. Agrokor je te licence mogao platiti jer je imao svoju mrežu prijatelja u političkim sferama. Ali mali i srednji poduzetnici, obični ljudi, koji svaki dan rade za svoj život, za svoj kruh i za svoju obitelj si to ne mogu priuštiti. Ovakvim oblikom licenciranja, ne samo da bi ozbiljno oštetili životni standard tisuća ljudi koji rade u toj profesiji, nego bismo značajno podigli troškove takvog poslovanja i još više otežali poslovanje u Hrvatskoj koja i bez toga pati od ogromne nezaposlenosti.

Budući da smo zaključili da si veliki i bogati uvijek mogu kupiti licencu, a da je licenciranje puno češće oblik zaštite tih istih velikih i bogatih od strane političke klase koja od tih bogatih prima usluge (kako se ne bi morala pošteno se natjecati na tržištu s konkurentima), podsjećam vas još jednom na životnu filozofiju s početka. Pitajmo se zašto zaista netko zagovara upravo ono što će vama, običnim građanima, dignuti troškove života i dodatno vas osiromašiti.

Mora da smo jednostavno mi u Hrvatskoj takav narod i da se to tako kod nas radi...

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: ZLATKO BENČIĆ (1), LICENCIRANJE (4), LICENCE (3), LICENCIRANJE RAČUNOVOĐA (1), RAČUNOVODSTVO (1)

Pregleda: 2444