POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Hrvatska - društvo koje je odustalo od rada



Hrvatska - društvo koje je odustalo od rada

26.09.2017.

PIŠE: Branimir Perković FOTO: MedjimurjePress

Hrvatska tradicionalno muku muči s visokim stopama nezaposlenosti, a posebno nezaposlenosti mladih. Uzroci nezaposlenosti su brojni te ona ostavlja brojne socioekonomske probleme i kao takvu ju je jako važno raščlaniti, analizirati, ukloniti probleme i pronaći način za njeno smanjenje. Pri tome treba imati na umu da jedne politike namijenjene smanjenju nezaposlenosti neće imati isti učinak u svim uvjetima.

Razlikujemo nekoliko tipova nezaposlenosti.

1. Prirodna nezaposlenost

Par postotaka nezaposlenosti će uvijek postojati, pa i u najzdravijoj ekonomiji. Prirodna nezaposlenost kao takva nije strukturalni problem već samo prijelazno razdoblje između poslova. Razdoblje bez zaposlenja, u periodu kada se seli s jednog na drugi posao, je normalna posljedica kretanja na tržištu rada. FED procjenjuje da je „zdrava“ stopa nezaposlenosti između 4,5 i 6 %. Dio prirodne stope nezaposlenosti je frikcijska nezaposlenost, koja nastaje kao dio prirodnog kretanja na tržištu rada i odnosi se na period potrage za poslom iza završenog obrazovanja, prilikom prijelaza s jednog posla na drugi itd.

Strukturna nezaposlenost, koja je također dio prirodne nezaposlenosti, već može prerasti u nešto ozbiljno ako se ne uspostave zdrave politike koje će ju sanirati. Ona je javlja prirodno tehnološkim razvojem i ne može se izbjeći. Javlja se kao nepodudarnost između ponude i potražnje za radnicima u pogledu zanimanja, kvalifikacija ili regionalnog rasporeda. Nepodudarnosti se mogu javiti zbog toga što potražnja za jednom vrstom rada raste dok se potražnja za drugom vrstom rada smanjuje u uvjetima u kojima se ponude rada ne mogu brzo prilagođivati. Može se pojaviti kada se uslijed tehnološkog progresa pojavi nerazmjer između vještina, znanja i sposobnosti radnika i novih tehnoloških i drugih procesa koji su se pojavili u gospodarstvu. Za suzbijanje strukturne nezaposlenosti ključno je cjeloživotno učenje i usavršavanje jer jednom naučene vještine i znanja s vremenom zastarijevaju. Bez toga strukturna nezaposlenost postaje problem jer zbog nje ljudi postaju nezaposleni na dugi rok.

2. Ciklička nezaposlenost

Ciklička nezaposlenost se javlja uslijed slabljenja ekonomske aktivnosti, tj. uslijed recesije. Potražnja dramatično opada što prisiljava poslodavce da smanjuju broj radnika zbog manje potrebe za radom. Ciklička nezaposlenost je neizbježan dio gospodarskih ciklusa, a sam pojam podrazumijeva da se radi o srednjoročnoj pojavi koja nestaje u uvjetima ponovne ekspanzije gospodarstva. Ukoliko se radi o dugoročnom niskom gospodarskom rastu, takav se tip nezaposlenosti uvjetovane nedostatkom potražnje naziva stagnacijska nezaposlenost.

3. Dugoročna nezaposlenost

Nezaposlenost se klasificira kao dugoročna ako je osoba nezaposlena više od 27 tjedana. Učinci su katastrofalni, ne samo jer radikalno smanjuju buduće šanse za zaposlenje i zbog nedostatka primanja, već i zbog toga što proizvodi duboke psihološke probleme. Nastaje kada se dugoročna ciklička i strukturna nezaposlenost hrane jadna drugom. Recesija uzrokuje masovni porast cikličke nezaposlenosti. Oni koji ne mogu naći posao postaju dugotrajno nezaposleni. Ako ne rade dovoljno dugo, njihove vještine postaju zastarjele. S vremenom, to pridonosi strukturnoj nezaposlenosti. Imaju manje novca za potrošnju, što rezultira smanjenom potražnjom potrošača. To dodatno usporava gospodarski rast, što dovodi do više cikličke nezaposlenosti.

Za ilustraciju koliko dugoročna nezaposlenost šteti osobnom razvoju, sposobnostima, vještinama i psihičkom stanju pojedinca, dovoljno je reći kako prema jednom istraživanju oni dugoročno nezaposleni postupno gube i sposobnost čitanja.

4. Sezonska nezaposlenost

Sezonska nezaposlenost je uvjetovana varijacijama gospodarskih procesa u nekim djelatnostima koja su uvjetovana klimatskim, tradicijskim ili institucionalnim uvjetima. Ako određena industrija većinu svog godišnjeg angažmana, proizvodnje i akcija vrši u određenom vremenskom razdoblju kroz godinu, a ne ravnomjerno u jednoj godini, radi se o sezonskoj industriji. Dok je povoljna sezona ta industrija smanjuje nezaposlenost, ali kroz ostatak godine uzrokuje sezonsku nezaposlenost, a radnici „čekaju“ drugu sezonu za u kojoj će porast zaposlenost i oni se zaposliti. Sezonska nezaposlenost je obilježje gospodarstva Hrvatske jer 18% BDP-a ovisi o turizmu, što je industrija koja ima izraženu sezonsku komponentu i time proizvodi sezonsku nezaposlenost.

To se jasno vidi iz sljedećeg prikaza kretanja stope nezaposlenosti u RH od 2007. godine do danas. Valovitost linije predstavlja sezonske oscilacije stopa nezaposlenosti, tj. činjenicu da nezaposlenost svake godine pada za nekoliko postotaka u ljetnim mjesecima kada raste zapošljavanje u turističkim djelatnostima. Ona je kao što vidimo jedan od „potpisa“ gospodarstva RH, jer je uvjetovana prevelikim udjelom turizma u gospodarstvu, što je djelomično uzrokovano i državnim ekonomskim politikama koje su bile usmjerenije na razvijanje turizma nauštrb ostalih djelatnosti. Da jedna europska država ima 18% udjela turizma u BDP-u može biti samo rezultat pogrešnog vođenja ekonomske politike koja je favorizirala tu djelatnost (posebna stopa PDV-a, posebno ministarstvo itd.), a zanemarivala ostale, tj. više opterećivala sve dijelove gospodarstva od turizma.



Ali uz nezaposlenost, koja je standardna varijabla za mjerenje kvalitete gospodarstva i kretanja na tržištu rada, često se zanemaruje jedan jednako važan pokazatelj, a to je stopa participacije.

Stopa participacije jer važna mjera koju treba koristiti prilikom analize podataka o nezaposlenosti jer odražava broj ljudi koji su zainteresirani za sudjelovanje na tržištu rada. Ti ljudi traže zaposlenje ili su zaposleni i stariji su od 16 godina. U stopu participacije nisu uključeni oni koji ne žele ili ne mogu raditi. To uključuje ljude kao što su studenti, kućanice, zatvorenici i umirovljenici, te nezaposlene koji su odustali od traženja posla. Stopa participacije u RH je prikazana na sljedećem grafu:



Vidimo da u prosjeku tek nešto više od 50%, što znači da tek 50% ljudi u Hrvatskoj starijih od 16 godina traži zaposlenje ili je zaposleno. Ako znamo da je trećina zaposlenih zaposlena u javnom sektoru, koji je neto primalac iz proračuna, onda možemo zaključiti da hrvatsko gospodarstvo trenutno nije i ne može biti održivo bez temeljitih strukturnih reformi, ne samo u javnoj upravi, poreznom rasterećenju i sl. nego i na samom tržištu rada. Crna linija prikazuje dugoročni trend stope participacije i vidljiva je zabrinjavajuća činjenica da ne samo da je trenutno stanje s tržištem rada, proračunom i mirovinskim sustavom sasvim neodrživo, nego ono postaje još gore. Usporedimo li s ostalim državama, koje mahom imaju višu stopu participacije, kao što su Švedska (74,7 %), Estonija (72 %), Francuska (71,4 %), Albanija (65,7 %), Italija (65,3%), Češka (60,2 %) itd., vidljivo je da je stanovništvo RH jednostavno odustalo do rada. Prosjek Europske unije je 57,8 %, a glavna država koja ruši prosjek je upravo Hrvatska.

Hrvati više ne žele raditi, a i zašto bi?

Zadnjih mjeseci je svima postalo jasno da Hrvatska ima iznimno veliko porezno opterećenje koje destimulira rad, poduzetništvo i investicije. Praktički destimulira sami život jer oduzima ljudima upravo ono što im omogućuje kvalitetniji život, što ih potiče da rade za sebe i svoju djecu. Porezno opterećenje plaće je preveliko i postaje sve veće i veće kako se podiže plaća što je u principu kažnjavanje visokih primanja, težnje za ostvarivanjem bolje plaće, težnje za kvalitetnijim bolje plaćenim radnim mjestom i kvalitetom života.

Na prosječnu neto plaću od 5.500 kn poslodavac mora isplatiti do 9.040 kn (bez djece i sa stopom prireza od 18 %), što znači da kompanija radnika ustvari plati 9.040 kn, država odmah uzme 3.540 kn, a ostatak ide radniku. To je skoro 40% ukupnog iznosa kojim poslodavac plati radnika ili 64% iznosa koji dobije radnik.

Ali to nije sve, tek tada dolazi PDV od 25% na sve što radnik kupi za tih 5.500 kn te od tog iznosa državi ide 1.375 na račun PDV-a. Već smo došli do toga da od početnih 9.040 kn koje poslodavac mora isplatiti za radnika država uzme 4.915 kn (3.540 odmah iz plaće + 1375 kroz PDV). Ono što je stvarno ostalo radniku je 4.125 kn (9.040 – 4.915) ili oko 45% ukupne plaće koju je radnik zaradio. A još nisu ni uračunate sve takse, komunalne naknade itd.

Gornji izračun je naravno simplificiran i služi samo da pokaže kako radnik u Hrvatskoj radi za državu koliko i za sebe. Na gornjem primjeru ispada da radnik radi 186 dana u godini za državu, a ostatak za sebe. Dan kada radnik počinje raditi za sebe je dan njegove porezne slobode i možete ga izračunati na stranici Udruge poreznih obveznika Lipa u kalkulatoru vašeg osobnog Dana porezne slobode.

Hrvatska država nije prijatelj radnika, ona je prijatelj uhljeba. Prijatelj politički podobnih stranačkih vojnika koji niti imaju znanja niti želje za uspostavljanje stabilnog i slobodnog tržišnog gospodarstva. Drže cijelo društvo u partijskoj polusocijalističkoj tvorevini od koju korist imaju samo oni. Ljudi su shvatiti da više rade za državne političke uhljebe nego za sebe, i s tim na pameti imaju dvije opcije; prestati raditi ili emigrirati. I za jedno i drugo su krivi dosadašnji političari i svi bivši i trenutni stranački vojnici koji ih održavaju na vlasti.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: NEZAPOSLENOST (9), STOPA NEZAPOSLENOSTI (2), RAD (35), ZAPOŠLJAVANJE (7), POREZI (23)

Vezano

HRT dosegao novo dno: Pogodite koga su pozvali da priča o nezaposlenosti i iseljavanju
(23.10.2017.)

Minimalac u SAD-u raste zahvaljujući tržištu, evo kako
(15.10.2017.)

Kako su Česi postigli najnižu stopu nezaposlenosti u EU?
(16.09.2017.)

Hrvatska tradicionalno muku muči s visokim stopama nezaposlenosti, a posebno nezaposlenosti mladih. Uzroci nezaposlenosti su brojni te ona ostavlja brojne socioekonomske probleme i kao takvu ju je jako važno raščlaniti, analizirati, ukloniti probleme i pronaći način za njeno smanjenje. Pri tome treba imati na umu da jedne politike namijenjene smanjenju nezaposlenosti neće imati isti učinak u svim uvjetima.

Razlikujemo nekoliko tipova nezaposlenosti.

1. Prirodna nezaposlenost

Par postotaka nezaposlenosti će uvijek postojati, pa i u najzdravijoj ekonomiji. Prirodna nezaposlenost kao takva nije strukturalni problem već samo prijelazno razdoblje između poslova. Razdoblje bez zaposlenja, u periodu kada se seli s jednog na drugi posao, je normalna posljedica kretanja na tržištu rada. FED procjenjuje da je „zdrava“ stopa nezaposlenosti između 4,5 i 6 %. Dio prirodne stope nezaposlenosti je frikcijska nezaposlenost, koja nastaje kao dio prirodnog kretanja na tržištu rada i odnosi se na period potrage za poslom iza završenog obrazovanja, prilikom prijelaza s jednog posla na drugi itd.

Strukturna nezaposlenost, koja je također dio prirodne nezaposlenosti, već može prerasti u nešto ozbiljno ako se ne uspostave zdrave politike koje će ju sanirati. Ona je javlja prirodno tehnološkim razvojem i ne može se izbjeći. Javlja se kao nepodudarnost između ponude i potražnje za radnicima u pogledu zanimanja, kvalifikacija ili regionalnog rasporeda. Nepodudarnosti se mogu javiti zbog toga što potražnja za jednom vrstom rada raste dok se potražnja za drugom vrstom rada smanjuje u uvjetima u kojima se ponude rada ne mogu brzo prilagođivati. Može se pojaviti kada se uslijed tehnološkog progresa pojavi nerazmjer između vještina, znanja i sposobnosti radnika i novih tehnoloških i drugih procesa koji su se pojavili u gospodarstvu. Za suzbijanje strukturne nezaposlenosti ključno je cjeloživotno učenje i usavršavanje jer jednom naučene vještine i znanja s vremenom zastarijevaju. Bez toga strukturna nezaposlenost postaje problem jer zbog nje ljudi postaju nezaposleni na dugi rok.

2. Ciklička nezaposlenost

Ciklička nezaposlenost se javlja uslijed slabljenja ekonomske aktivnosti, tj. uslijed recesije. Potražnja dramatično opada što prisiljava poslodavce da smanjuju broj radnika zbog manje potrebe za radom. Ciklička nezaposlenost je neizbježan dio gospodarskih ciklusa, a sam pojam podrazumijeva da se radi o srednjoročnoj pojavi koja nestaje u uvjetima ponovne ekspanzije gospodarstva. Ukoliko se radi o dugoročnom niskom gospodarskom rastu, takav se tip nezaposlenosti uvjetovane nedostatkom potražnje naziva stagnacijska nezaposlenost.

3. Dugoročna nezaposlenost

Nezaposlenost se klasificira kao dugoročna ako je osoba nezaposlena više od 27 tjedana. Učinci su katastrofalni, ne samo jer radikalno smanjuju buduće šanse za zaposlenje i zbog nedostatka primanja, već i zbog toga što proizvodi duboke psihološke probleme. Nastaje kada se dugoročna ciklička i strukturna nezaposlenost hrane jadna drugom. Recesija uzrokuje masovni porast cikličke nezaposlenosti. Oni koji ne mogu naći posao postaju dugotrajno nezaposleni. Ako ne rade dovoljno dugo, njihove vještine postaju zastarjele. S vremenom, to pridonosi strukturnoj nezaposlenosti. Imaju manje novca za potrošnju, što rezultira smanjenom potražnjom potrošača. To dodatno usporava gospodarski rast, što dovodi do više cikličke nezaposlenosti.

Za ilustraciju koliko dugoročna nezaposlenost šteti osobnom razvoju, sposobnostima, vještinama i psihičkom stanju pojedinca, dovoljno je reći kako prema jednom istraživanju oni dugoročno nezaposleni postupno gube i sposobnost čitanja.

4. Sezonska nezaposlenost

Sezonska nezaposlenost je uvjetovana varijacijama gospodarskih procesa u nekim djelatnostima koja su uvjetovana klimatskim, tradicijskim ili institucionalnim uvjetima. Ako određena industrija većinu svog godišnjeg angažmana, proizvodnje i akcija vrši u određenom vremenskom razdoblju kroz godinu, a ne ravnomjerno u jednoj godini, radi se o sezonskoj industriji. Dok je povoljna sezona ta industrija smanjuje nezaposlenost, ali kroz ostatak godine uzrokuje sezonsku nezaposlenost, a radnici „čekaju“ drugu sezonu za u kojoj će porast zaposlenost i oni se zaposliti. Sezonska nezaposlenost je obilježje gospodarstva Hrvatske jer 18% BDP-a ovisi o turizmu, što je industrija koja ima izraženu sezonsku komponentu i time proizvodi sezonsku nezaposlenost.

To se jasno vidi iz sljedećeg prikaza kretanja stope nezaposlenosti u RH od 2007. godine do danas. Valovitost linije predstavlja sezonske oscilacije stopa nezaposlenosti, tj. činjenicu da nezaposlenost svake godine pada za nekoliko postotaka u ljetnim mjesecima kada raste zapošljavanje u turističkim djelatnostima. Ona je kao što vidimo jedan od „potpisa“ gospodarstva RH, jer je uvjetovana prevelikim udjelom turizma u gospodarstvu, što je djelomično uzrokovano i državnim ekonomskim politikama koje su bile usmjerenije na razvijanje turizma nauštrb ostalih djelatnosti. Da jedna europska država ima 18% udjela turizma u BDP-u može biti samo rezultat pogrešnog vođenja ekonomske politike koja je favorizirala tu djelatnost (posebna stopa PDV-a, posebno ministarstvo itd.), a zanemarivala ostale, tj. više opterećivala sve dijelove gospodarstva od turizma.



Ali uz nezaposlenost, koja je standardna varijabla za mjerenje kvalitete gospodarstva i kretanja na tržištu rada, često se zanemaruje jedan jednako važan pokazatelj, a to je stopa participacije.

Stopa participacije jer važna mjera koju treba koristiti prilikom analize podataka o nezaposlenosti jer odražava broj ljudi koji su zainteresirani za sudjelovanje na tržištu rada. Ti ljudi traže zaposlenje ili su zaposleni i stariji su od 16 godina. U stopu participacije nisu uključeni oni koji ne žele ili ne mogu raditi. To uključuje ljude kao što su studenti, kućanice, zatvorenici i umirovljenici, te nezaposlene koji su odustali od traženja posla. Stopa participacije u RH je prikazana na sljedećem grafu:



Vidimo da u prosjeku tek nešto više od 50%, što znači da tek 50% ljudi u Hrvatskoj starijih od 16 godina traži zaposlenje ili je zaposleno. Ako znamo da je trećina zaposlenih zaposlena u javnom sektoru, koji je neto primalac iz proračuna, onda možemo zaključiti da hrvatsko gospodarstvo trenutno nije i ne može biti održivo bez temeljitih strukturnih reformi, ne samo u javnoj upravi, poreznom rasterećenju i sl. nego i na samom tržištu rada. Crna linija prikazuje dugoročni trend stope participacije i vidljiva je zabrinjavajuća činjenica da ne samo da je trenutno stanje s tržištem rada, proračunom i mirovinskim sustavom sasvim neodrživo, nego ono postaje još gore. Usporedimo li s ostalim državama, koje mahom imaju višu stopu participacije, kao što su Švedska (74,7 %), Estonija (72 %), Francuska (71,4 %), Albanija (65,7 %), Italija (65,3%), Češka (60,2 %) itd., vidljivo je da je stanovništvo RH jednostavno odustalo do rada. Prosjek Europske unije je 57,8 %, a glavna država koja ruši prosjek je upravo Hrvatska.

Hrvati više ne žele raditi, a i zašto bi?

Zadnjih mjeseci je svima postalo jasno da Hrvatska ima iznimno veliko porezno opterećenje koje destimulira rad, poduzetništvo i investicije. Praktički destimulira sami život jer oduzima ljudima upravo ono što im omogućuje kvalitetniji život, što ih potiče da rade za sebe i svoju djecu. Porezno opterećenje plaće je preveliko i postaje sve veće i veće kako se podiže plaća što je u principu kažnjavanje visokih primanja, težnje za ostvarivanjem bolje plaće, težnje za kvalitetnijim bolje plaćenim radnim mjestom i kvalitetom života.

Na prosječnu neto plaću od 5.500 kn poslodavac mora isplatiti do 9.040 kn (bez djece i sa stopom prireza od 18 %), što znači da kompanija radnika ustvari plati 9.040 kn, država odmah uzme 3.540 kn, a ostatak ide radniku. To je skoro 40% ukupnog iznosa kojim poslodavac plati radnika ili 64% iznosa koji dobije radnik.

Ali to nije sve, tek tada dolazi PDV od 25% na sve što radnik kupi za tih 5.500 kn te od tog iznosa državi ide 1.375 na račun PDV-a. Već smo došli do toga da od početnih 9.040 kn koje poslodavac mora isplatiti za radnika država uzme 4.915 kn (3.540 odmah iz plaće + 1375 kroz PDV). Ono što je stvarno ostalo radniku je 4.125 kn (9.040 – 4.915) ili oko 45% ukupne plaće koju je radnik zaradio. A još nisu ni uračunate sve takse, komunalne naknade itd.

Gornji izračun je naravno simplificiran i služi samo da pokaže kako radnik u Hrvatskoj radi za državu koliko i za sebe. Na gornjem primjeru ispada da radnik radi 186 dana u godini za državu, a ostatak za sebe. Dan kada radnik počinje raditi za sebe je dan njegove porezne slobode i možete ga izračunati na stranici Udruge poreznih obveznika Lipa u kalkulatoru vašeg osobnog Dana porezne slobode.

Hrvatska država nije prijatelj radnika, ona je prijatelj uhljeba. Prijatelj politički podobnih stranačkih vojnika koji niti imaju znanja niti želje za uspostavljanje stabilnog i slobodnog tržišnog gospodarstva. Drže cijelo društvo u partijskoj polusocijalističkoj tvorevini od koju korist imaju samo oni. Ljudi su shvatiti da više rade za državne političke uhljebe nego za sebe, i s tim na pameti imaju dvije opcije; prestati raditi ili emigrirati. I za jedno i drugo su krivi dosadašnji političari i svi bivši i trenutni stranački vojnici koji ih održavaju na vlasti.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: NEZAPOSLENOST (9), STOPA NEZAPOSLENOSTI (2), RAD (35), ZAPOŠLJAVANJE (7), POREZI (23)

Pregleda: 6088