POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Socijalizam je suprotstavljen slobodi i pravdi



Socijalizam je suprotstavljen slobodi i pravdi

30.09.2017.

PIŠE: Branimir Perković

„Liberté, égalité, fraternité“ (Sloboda, jednakost, bratstvo) je nacionalni moto Francuske institucionaliziran u doba Francuske revolucije i predstavlja korijen socijalističke misli. Dapače, Francuska revolucija kao takva je korijen socijalizma (iako ne želim reći da slična ideja nije postojala i prije) koji je u revolucionarnim kretanjima našao na plodno tlo za svoj razvoj.

Naravno, Francuska revolucija je kompleksna tema i sigurno socijalizam nije jedina ideja proizašla iz nje, njene stečevine su mnoge, ali je kaos nastao uslijed nje stvorio kotao ideja od kojih je socijalizam samo jedna.

Ipak, usporedimo li Francusku revoluciju s drugim revolucijama koje su praktički stvorile ideologije modernog doba, kao npr. Engleskom slavnom revolucijom i Američkom revolucijom, ona je nedvojbeno bila najviše od svih socijalistička, a najmanje klasično liberalna.

U svojoj provedbi je definitivno bila najkrvavija i najkorjenitija. Težila je ukinuti crkvu pa i samu religiju, na koje je gledala kao simbol starog poretka i u svom radikalnom pregresivizmu ju je kao najstariju tradicionalnu instituciju (osim obitelji) htjela ukinuti. Posebno joj je smetao crkveni univerzalizam pa su, kada su shvatili da ne mogu ukinuti samu crkvu, nacionalizirali je i učinili je produženom rukom vlasti. Zakonom iz 1790. su sve svećenike i časne sestre učinili zaposlenicima države te ih se biralo na javnim izborima, umjesto da ih je postavljala sama crkva. Ukratko, sekularizam nije jedan od nasljeđa Francuske revolucije jer je ona izbrisala svaku autonomiju koju je crkva imala i podredila je državi.

Svoj krvavi trag nije ostavila samo u masovnim javnim egzekucijama, za koju svrhu je osmišljena i giljotina (čiji tvorac je kasnije i sam završio kao žrtva te naprave), već i u jednom od povijesno prvih genocida koji je bio motiviran političko-ideološkim razlozima.

Vendeé je pokrajina u zapadnoj Francuskoj koja je imala određene posebnosti u odnosu na ostale dijelove Francuske. Većina plemstva je u to doba živjela u Parizu i ostalim velikim gradovima, ali pokrajina Vendeé je u tom smislu bila iznimka, jer je puno više lokalnog plemstva živjelo u ruralnim krajevima. Iz toga razloga u njoj nije postojao toliko jak antimonarhistički naboj kao u drugim krajevima Francuske. Također, stanovništvo je bilo puno više privrženo Rimokatoličkoj crkvi te su postupci usmjereni prema ukidanju crkve, koje su provodile revolucionarne vlasti, bili stanovnicima Vendeé neprihvatljivi, o čemu su obavijestili revolucionarne vlasti.

Pokrajina se pobunila 1793. zbog kombinacije gnjeva odnosom revolucionarnih vlasti prema Rimokatoličkoj crkvi i svećenstvu te revolta zbog masovnog novačenja. Stanovništvo je podiglo oružanu pobunu kao „Katolička vojska“, a pojam „rojalistička“ je dodan kasnije. Sudionici pobune su najviše bili stanovnici gradova, ali su sudjelovali i stanovnici ruralnih predjela.

Iako su pobunjenici imali puno uspjeha, ipak su poraženi, a za odmazdu je velik dio stanovništva prisilno preseljen. Revolucionarne vlasti iz Pariza su zapovjedile politiku „spaljene zemlje“, tj. uništenje farmi i usjeva te paljenje šuma i sela. Stanovništvo je sustavno masakrirano bez obzira na dob, spol, vojni status i političku pripadnost. Od siječnja do svibnja 1794. je između 20.000 i 50.000 ljudi masakrirano samo od strane postrojbi generala Louisa Marie Turreaua. Procjenjuje se da je u cijelom sukobu stradalo od 117.000 do 450.000 ljudi na obje strane, a velik udio su činile civilne žrtve odmazde i politike „paljene zemlje“ koja je naređena od strane revolucionarnih vlasti iz Pariza.

Moja poanta je da je slogan „Sloboda, jednakost i bratstvo“, koji je i dan-danas slogan Republike Francuske, sam po sebi kontradiktoran i nužno dovodi do gore opisanih situacija.

Sloboda je u suštini heterogena, ideja da svaka individua ima pravo na vlastitu potragu za srećom, zadovoljstvom i uspjehom. Individua ima pravo po vlastitom nahođenju koristiti svoje sposobnosti za vlastiti probitak, na način na koji ona misli da je njoj najbolji i najugodniji, pod uvjetom da ne zabranjuje to pravo drugima te nikoga ne dovodi u opasnost. Zakon po tom pitanju mora osigurati sigurnost da pojedinac to može činiti bez prisile i da ne prisiljava druge. Sloboda je pluralizam i heterogenost.

Nasuprot slobodi je jednakost i ta dva pojma jednostavno ne idu u istu rečenicu bez da stvaraju nužne kontradiktornosti. Jednakost je ideja homogenosti, ujednačenosti, ideja da je univerzalnost iznad individualnosti, da je kolektiv iznad pojedinca, društveno iznad privatnog. U potrazi za jednakošću se nužno ruši princip slobode, kao što svako primicanje homogenosti zahtijeva smanjenje heterogenosti.

Naravno, u smislu zakonskih prava, jednakost je preduvjet slobode, jer samo ako zakon štiti prava svih pojedinaca jednako on može biti smatran istinski slobodarskim. Zakonska jednakost je jedini dio stvarnosti u kojem je sloboda komplementarna jednakosti, i vice versa. Ali i tu postoji uvjet, a to je da zakon djeluje samo u pravcu osiguravanja slobode, a ne namještanja društva. Često ljudi gledaju na zakon kao oruđe kojim će oblikovati ponašanje ljudi, nagraditi vrline, kazniti mane, tj. na ljude gledati kao na pse koje se nagradama i kaznama trenira da budu onakvi kakvima ih oni žele vidjeti. Ako zakon krene u tom smjeru, smjeru određivanja poželjnog i nepoželjnog ponašanja, on automatski gubi argument slobode, ali ne nužno i jednakosti. Ako je jednakost ideja da ljude treba međusobno približiti nekakvoj homogenosti, nekakvom idealu kojem svi trebaju pretendirati, smanjiti udaljenost između jednog ekstrema i drugog, onda zakoni koji su u suštini neslobodni mogu sadržavati ideal jednakosti.

Na primjeru revolucije u pokrajini Vendeé i progona katoličke crkve u doba Francuske revolucije, upravo je jednakost inicijator počinjenih strahota.

Možda nije intuitivno na prvu ruku, pa dopustite da objasnim. Ako je određena vlast ustanovila zakone u svrhu uspostave jednakosti (ne zakonske jednakosti nego namještanja međuljudskih odnosa da bi se razlike u populaciji homogenizirale), onda ona tu jednakost mora nametnuti. Da bi uspostavili jednakost, npr. u bogatstvu, potrebno je oduzeti od onoga tko ima više i predati onome tko ima manje. Da bi to bilo općedruštveno prihvatljivo, treba monopolizirati sve institucije, kako formalne tako i neformalne, kako bi se smanjio otpor onih koji gube takvom raspodjelom. U tom smislu, devijacije u sustavu ne smiju postojati i stalno ih treba „pročišćavati“. Zbog toga ne smije postojati ni jedna velika, moćna i sveobuhvatna institucija, koja nije u rukama centralne vlasti koja uspostavlja nejednakost, jer da bi se uspostavila jednakost sve dijelove društva valja kontrolirati i ponovno „namještati“. One institucije koje su izvan kontrole, ne mogu se „pomiješati“ u tu homogenu juhu, i samim time su izvor društvene heterogenosti.

U slučaju Francuske revolucije, jedna od (ne i jedina) takvih institucija je bila katolička crkva te su je revolucionarne vlasti morale ili uništiti ili staviti pod svoju kontrolu, što su i pokušale. To je nužno dovelo do otpora „rimokatoličkih lojalista“, koji su željeli zadržati svoju crkvenu autonomiju. U potrazi za homogenošću, heterogenost se uvijek opire.

To je bio korijen koje su slijedile kasnije komunističke revolucije - uspostava kontrole nad svim društvenim institucijama da bi se uopće moglo namještati arbitrarni ideal jednakosti. Zbog toga kasnije socijalističke tvorevine nisu dopuštale institucije koje su izvor njihove kontrole, jer su znale da za uspostavu jednakosti moraju kontrolirati sve - od misli, osjećaja do radnji ljudi. Bilo kakva konkurencija, posebno na idejnom misaonom planu, je nedopustiva.

Naravno, zakonska jednakost je jedna sasvim druga priča, ali društvena jednakost u smislu izjednačavanja bogatstva, primanja, sposobnosti i kvalitete života nužno vodi u socijalizam. Svjedoci smo poslije gotovo 100 godina socijalizma da takav pristup ne samo da uništava slobodu, nego postupno i samu jednakost, tj. uspostavlja lažnu jednakost, jednakost u bijedi i gubitku ljudskih prava.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, ŠKOLA
Teme: SOCIJALIZAM (33), FRANCUSKA REVOLUCIJA (2), PRAVDA (2), POVIJEST (50), JEDNAKOST (8)

Vezano

[VIDEO] Mugabe je još 1976. najavio politiku kojom će kasnije uništiti svoju zemlju
(15.11.2017.)

Radnička fronta odlično objasnila zašto je revolucija u Rusiji bila osuđena na propast
(09.11.2017.)

Socijalizam 21. stoljeća: Kako će Ray Ban i iPhone revolucionari srušiti kapitalizam
(31.10.2017.)

GMO socijalizam (19.08.2017.)

„Liberté, égalité, fraternité“ (Sloboda, jednakost, bratstvo) je nacionalni moto Francuske institucionaliziran u doba Francuske revolucije i predstavlja korijen socijalističke misli. Dapače, Francuska revolucija kao takva je korijen socijalizma (iako ne želim reći da slična ideja nije postojala i prije) koji je u revolucionarnim kretanjima našao na plodno tlo za svoj razvoj.

Naravno, Francuska revolucija je kompleksna tema i sigurno socijalizam nije jedina ideja proizašla iz nje, njene stečevine su mnoge, ali je kaos nastao uslijed nje stvorio kotao ideja od kojih je socijalizam samo jedna.

Ipak, usporedimo li Francusku revoluciju s drugim revolucijama koje su praktički stvorile ideologije modernog doba, kao npr. Engleskom slavnom revolucijom i Američkom revolucijom, ona je nedvojbeno bila najviše od svih socijalistička, a najmanje klasično liberalna.

U svojoj provedbi je definitivno bila najkrvavija i najkorjenitija. Težila je ukinuti crkvu pa i samu religiju, na koje je gledala kao simbol starog poretka i u svom radikalnom pregresivizmu ju je kao najstariju tradicionalnu instituciju (osim obitelji) htjela ukinuti. Posebno joj je smetao crkveni univerzalizam pa su, kada su shvatili da ne mogu ukinuti samu crkvu, nacionalizirali je i učinili je produženom rukom vlasti. Zakonom iz 1790. su sve svećenike i časne sestre učinili zaposlenicima države te ih se biralo na javnim izborima, umjesto da ih je postavljala sama crkva. Ukratko, sekularizam nije jedan od nasljeđa Francuske revolucije jer je ona izbrisala svaku autonomiju koju je crkva imala i podredila je državi.

Svoj krvavi trag nije ostavila samo u masovnim javnim egzekucijama, za koju svrhu je osmišljena i giljotina (čiji tvorac je kasnije i sam završio kao žrtva te naprave), već i u jednom od povijesno prvih genocida koji je bio motiviran političko-ideološkim razlozima.

Vendeé je pokrajina u zapadnoj Francuskoj koja je imala određene posebnosti u odnosu na ostale dijelove Francuske. Većina plemstva je u to doba živjela u Parizu i ostalim velikim gradovima, ali pokrajina Vendeé je u tom smislu bila iznimka, jer je puno više lokalnog plemstva živjelo u ruralnim krajevima. Iz toga razloga u njoj nije postojao toliko jak antimonarhistički naboj kao u drugim krajevima Francuske. Također, stanovništvo je bilo puno više privrženo Rimokatoličkoj crkvi te su postupci usmjereni prema ukidanju crkve, koje su provodile revolucionarne vlasti, bili stanovnicima Vendeé neprihvatljivi, o čemu su obavijestili revolucionarne vlasti.

Pokrajina se pobunila 1793. zbog kombinacije gnjeva odnosom revolucionarnih vlasti prema Rimokatoličkoj crkvi i svećenstvu te revolta zbog masovnog novačenja. Stanovništvo je podiglo oružanu pobunu kao „Katolička vojska“, a pojam „rojalistička“ je dodan kasnije. Sudionici pobune su najviše bili stanovnici gradova, ali su sudjelovali i stanovnici ruralnih predjela.

Iako su pobunjenici imali puno uspjeha, ipak su poraženi, a za odmazdu je velik dio stanovništva prisilno preseljen. Revolucionarne vlasti iz Pariza su zapovjedile politiku „spaljene zemlje“, tj. uništenje farmi i usjeva te paljenje šuma i sela. Stanovništvo je sustavno masakrirano bez obzira na dob, spol, vojni status i političku pripadnost. Od siječnja do svibnja 1794. je između 20.000 i 50.000 ljudi masakrirano samo od strane postrojbi generala Louisa Marie Turreaua. Procjenjuje se da je u cijelom sukobu stradalo od 117.000 do 450.000 ljudi na obje strane, a velik udio su činile civilne žrtve odmazde i politike „paljene zemlje“ koja je naređena od strane revolucionarnih vlasti iz Pariza.

Moja poanta je da je slogan „Sloboda, jednakost i bratstvo“, koji je i dan-danas slogan Republike Francuske, sam po sebi kontradiktoran i nužno dovodi do gore opisanih situacija.

Sloboda je u suštini heterogena, ideja da svaka individua ima pravo na vlastitu potragu za srećom, zadovoljstvom i uspjehom. Individua ima pravo po vlastitom nahođenju koristiti svoje sposobnosti za vlastiti probitak, na način na koji ona misli da je njoj najbolji i najugodniji, pod uvjetom da ne zabranjuje to pravo drugima te nikoga ne dovodi u opasnost. Zakon po tom pitanju mora osigurati sigurnost da pojedinac to može činiti bez prisile i da ne prisiljava druge. Sloboda je pluralizam i heterogenost.

Nasuprot slobodi je jednakost i ta dva pojma jednostavno ne idu u istu rečenicu bez da stvaraju nužne kontradiktornosti. Jednakost je ideja homogenosti, ujednačenosti, ideja da je univerzalnost iznad individualnosti, da je kolektiv iznad pojedinca, društveno iznad privatnog. U potrazi za jednakošću se nužno ruši princip slobode, kao što svako primicanje homogenosti zahtijeva smanjenje heterogenosti.

Naravno, u smislu zakonskih prava, jednakost je preduvjet slobode, jer samo ako zakon štiti prava svih pojedinaca jednako on može biti smatran istinski slobodarskim. Zakonska jednakost je jedini dio stvarnosti u kojem je sloboda komplementarna jednakosti, i vice versa. Ali i tu postoji uvjet, a to je da zakon djeluje samo u pravcu osiguravanja slobode, a ne namještanja društva. Često ljudi gledaju na zakon kao oruđe kojim će oblikovati ponašanje ljudi, nagraditi vrline, kazniti mane, tj. na ljude gledati kao na pse koje se nagradama i kaznama trenira da budu onakvi kakvima ih oni žele vidjeti. Ako zakon krene u tom smjeru, smjeru određivanja poželjnog i nepoželjnog ponašanja, on automatski gubi argument slobode, ali ne nužno i jednakosti. Ako je jednakost ideja da ljude treba međusobno približiti nekakvoj homogenosti, nekakvom idealu kojem svi trebaju pretendirati, smanjiti udaljenost između jednog ekstrema i drugog, onda zakoni koji su u suštini neslobodni mogu sadržavati ideal jednakosti.

Na primjeru revolucije u pokrajini Vendeé i progona katoličke crkve u doba Francuske revolucije, upravo je jednakost inicijator počinjenih strahota.

Možda nije intuitivno na prvu ruku, pa dopustite da objasnim. Ako je određena vlast ustanovila zakone u svrhu uspostave jednakosti (ne zakonske jednakosti nego namještanja međuljudskih odnosa da bi se razlike u populaciji homogenizirale), onda ona tu jednakost mora nametnuti. Da bi uspostavili jednakost, npr. u bogatstvu, potrebno je oduzeti od onoga tko ima više i predati onome tko ima manje. Da bi to bilo općedruštveno prihvatljivo, treba monopolizirati sve institucije, kako formalne tako i neformalne, kako bi se smanjio otpor onih koji gube takvom raspodjelom. U tom smislu, devijacije u sustavu ne smiju postojati i stalno ih treba „pročišćavati“. Zbog toga ne smije postojati ni jedna velika, moćna i sveobuhvatna institucija, koja nije u rukama centralne vlasti koja uspostavlja nejednakost, jer da bi se uspostavila jednakost sve dijelove društva valja kontrolirati i ponovno „namještati“. One institucije koje su izvan kontrole, ne mogu se „pomiješati“ u tu homogenu juhu, i samim time su izvor društvene heterogenosti.

U slučaju Francuske revolucije, jedna od (ne i jedina) takvih institucija je bila katolička crkva te su je revolucionarne vlasti morale ili uništiti ili staviti pod svoju kontrolu, što su i pokušale. To je nužno dovelo do otpora „rimokatoličkih lojalista“, koji su željeli zadržati svoju crkvenu autonomiju. U potrazi za homogenošću, heterogenost se uvijek opire.

To je bio korijen koje su slijedile kasnije komunističke revolucije - uspostava kontrole nad svim društvenim institucijama da bi se uopće moglo namještati arbitrarni ideal jednakosti. Zbog toga kasnije socijalističke tvorevine nisu dopuštale institucije koje su izvor njihove kontrole, jer su znale da za uspostavu jednakosti moraju kontrolirati sve - od misli, osjećaja do radnji ljudi. Bilo kakva konkurencija, posebno na idejnom misaonom planu, je nedopustiva.

Naravno, zakonska jednakost je jedna sasvim druga priča, ali društvena jednakost u smislu izjednačavanja bogatstva, primanja, sposobnosti i kvalitete života nužno vodi u socijalizam. Svjedoci smo poslije gotovo 100 godina socijalizma da takav pristup ne samo da uništava slobodu, nego postupno i samu jednakost, tj. uspostavlja lažnu jednakost, jednakost u bijedi i gubitku ljudskih prava.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, ŠKOLA
Teme: SOCIJALIZAM (33), FRANCUSKA REVOLUCIJA (2), PRAVDA (2), POVIJEST (50), JEDNAKOST (8)

Pregleda: 1547