POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Roboti su krivi za višak učitelja. Bakić, roboti i neoliberali!



Roboti su krivi za višak učitelja. Bakić, roboti i neoliberali!

07.10.2017.

PIŠE: Branimir Perković FOTO: Radnička fronta/Facebook

Ljevičari često prozivaju one koji se opiru društvenim promjenama ili žele usporiti te promjene da su „reakcionari“, a to se najčešće odnosi na konzervativce, demokršćane, monarhiste, ali i liberale. „Reakcionar“ je jedna od najvećih uvreda za ljevičare, ali moderna ljevica je upravo reakcionarska, posebno u Hrvatskoj. Reakcionarstvo označava pojam status quo ante, ili „kakve su stvari bile prije“ tj. povratak na neko prošlo stanje, ali se koristi i za one koji žele održati postojeće stanje te se opiru društvenom, gospodarskom i tehnološkom napretku. Stoga se sasvim jasno može reći da su hrvatski ljevičari mahom reakcionari jer zagovaraju ideje iz 19. stoljeća, romantiziraju propalu državu iz prošlosti, bivši politički sistem te općenito zagovaraju održavanje trenutnog stanja, opiru se promjenama i koriste status quo ante („kakve su stvari bile prije“) diskurs u raspravi.

To se još jednom potvrdilo na tribini "Trebaju li Hrvatskoj roboti ili nastavnici?" u organizaciji Radničke fronte. Na tribini su govorili Boris Jokić, član Instituta za društvena istraživanja i javno lice sada već propale kurikularne reforme; Željko Stipić iz školskog sindikata Preporod; Katarina Peović Vuković, članica Radničke fronte i docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci; te Boško Habuš, nastavnik i član Radničke fronte.

Tribina je trajala dulje od dva sata i definitivno je pokazala da je njen cilj bio političko-ideološke naravi, a nikako stručna rasprava o problemima u hrvatskom školstvu. Pokazala je i da Radnička fronta definitivno nema mogućnosti postati ozbiljna politička opcija jer su reakcije iz publike bile jako negativne. Izgleda da je RF završila u Skupštini grada Zagreba samo zbog toga jer se pridružila koaliciji "Zagreb je naš!" i pitanje je koliko je koalicija profitirala od RF, tj. jesu zbog RF dobili ili izgubili više glasova.

Tijekom izlaganja govornici su iznijeli nekoliko teza od kojih su se povukli kada ih je publika počela ispitivati. Jedino se nisu povlačili od teze da je nedopustivo da privatna inicijativa ima ikakve veze sa školstvom te da su akcije kao što je doniranje micro:bit računala, inicijativa koju je pokrenuo g. Nenad Bakić, put u propast hrvatskog školstva. Nenad Bakić je očigledno bio glavna meta tribine te se njegovo ime neprestano spominjalo, što izravno, što aludirajući na njega. Tribina je očigledno bila organizirana kao ideološki obračun jer su osim g. Bakića spomenuti i Velimir Šonje te Davor Huić koji su također obilježeni kao „oni neoliberali“, a sama akcija doniranja micro:bitova kao dio šire "neoliberalne revolucije" koja valjda teži rušenju tekovina njihove narodnooslobodilačke borbe ili nešto u tom stilu.

Prva teza je bila da u Hrvatskoj uopće ne postoji višak nastavnika jer su neki dijelovi Hrvatske rijetko naseljeni i zbog toga što neki nastavnici ne rade puno radno vrijeme. Nitko nije objasnio zbog čega postoji trend da se broj djece u školama smanjuje dok se istodobno broj nastavnika povećava te zbog čega je potrebno zapošljavati još nastavnika ako i dobar dio postojećih ne može ostvariti punu satnicu upravo zbog toga što se broj djece smanjuje, što su priznali i sami govornici. U raspravi su se od te teze i sami povukli, posebno kada je iz publike postavljeno pitanje g. Stipiću zašto napada Bakićevu izjavu da možda treba smanjiti broj nastavnika prirodnim odljevom, kad je i sam govorio o tome kako se godišnje stvara tehnološki višak od 500-600 učitelja.

Druga teza je išla u smjeru osporavanja važnosti STEM-a u obrazovanju i definitivno je bila najpromašenija, da ne kažem najgluplja, argumentacija koju sam imao prilike čuti dugo vremena. A konkurencija je velika, naši političari redovito izlaze u javnost s nebuloznim idejama. Prvo je ideja da akcija g. Bakića na neki način teži izbaciti iz obrazovanja sve što nije STEM sasvim promašena, jer sami micro:bitovi ne uče djecu nekakvim posebnim vještinama programiranja i robotike, već primarno multidisciplinarnim vještinama kreativnosti, inovativnosti, snalažljivosti, upornosti, kulture uspjeha i razmišljanju umjesto reprodukciji znanja. To su vještine koje su potrebne i u STEM i u društveno-kulturološkim područjima. Moram priznati da je cijela tribina izgledala kao nekakav čudni skup u kojem se ljudi koji nisu učitelji (osim jednog) žale na to da uvođenje knjiga u nastavu degradira same učitelje. Samo umjesto knjiga su u pitanju mikroračunala. Princip je isti, drugo stoljeće. Lako je zamisliti da su se nekakvi dušebrižnici u povijesti okupili da bi raspravljali o tome kako knjige uništavaju „ljudski faktor“ u obrazovanju, kao što su se sada našli na tribini da bi raspravljali kako mikroračunala uništavaju „ljudski faktor“. Ni jedni ni drugi se nisu sjetili da možda te knjige i ta računala samo obogaćuju ljudski faktor te nadopunjuju i unaprjeđuju njihov rad. Ekonomski rečeno, ne postoji sukob rada (učitelji) i kapitala (knjige ili mikroračunala), već kapital obogaćuje rad i čini ga produktivnijim, što otvara prostor za veću dodanu vrijednost i plaću. U nekakvom bizarnom raspletu ove farse, kada su govornici iz publike prozvani zbog iznošenja apsolutnih gluposti, oni povlače tezu, a g. Željko Stipić iz sindikata Preporod briljira s izjavom da je Jugoslavija ustvari počela sa STEM revolucijom te da to nije ništa novo. Kako su došli od toga da osuđuju promoviranje STEM-a do toga da se zasluge za promociju STEM područja pripisuju Jugoslaviji, ne mogu vam reći. Ali definitivno bizarno.

Trećom tezom su pokušali opravdati loše rezultate Hrvatskog obrazovnog sustava tako da su nijekali relevantnost međunarodnih PISA testova i uopće potrebu da se ocjenjuje uspješnost nastavnika u radu. Pogađate, kada ih je publika prozvala zbog toga, opet su povukli od svojih ideja. Mora se priznati da je većinu vremena g. Jokić bio kakav-takav glas razuma i on je ustvari vodio to povlačenje teza jer su očigledno bile bizarne i njemu. Izgleda da RF u svom revolucionarnom zanosu nije prihvatljiva ni umjerenim ljevičarima kakav je g. Jokić. Nekoliko puta je iznošena teza da se rad nastavnika ne može vrednovati prema uspješnosti i da se ne može određivati koji su nastavnici uspješniji, a koji manje uspješni, jer neki nastavnici rade s inteligentnijom, a drugi s manje inteligentnom djecom. Znači došlo je do toga da se nerad i nesposobnost određenog broja nastavnika želi prikriti te opravdati manjkom intelektualnih sposobnosti učenika. Ne samo da se želi prikriti, želi se zanijekati relevantnost ikakvih testova znanja, mjerenja napretka učenika, da bi se izbjeglo nagrađivanje boljih učitelja većom plaćom, a sankcioniranje lošijih učitelja manjom.

Jedina teza od koje se nije odustalo je blaćenje g. Bakića (skupa s Velimirom Šonjem i Davorom Huićem) zbog toga što privatnom inicijativom pokušavaju reformirati školstvo, te okrivljavanje „neoliberala“ za loše stanje u školstvu, tj. stvaranje medijske slike o lošem stanju, unatoč tome što su i sami govornici govorili o lošem stanju u školstvu. Nije vam jasno? Nije ni meni, a nije bilo ni ostatku publike. Usput je g. Bakić nekoliko puta prozvan da će zaraditi 3 milijuna kuna. Ako je to istina, volio bih da mi RF dostavi podatke, a ako nije, onda postoji dobar temelj za tužbu zbog klevete. Prema njima ispada da je g. Bakić sam proveo akciju iako je svima s malo mozga sasvim jasno da je on bio samo inicijator, a akcija je kolektivna te su u njoj sudjelovati brojni nastavnici bez kojih sve to ne bi bilo moguće. Riječ je o ulaganju privatnog sektora u ime ostvarivanja višeg interesa, unaprjeđivanja hrvatskog obrazovnog sustava. Ali Radničku frontu ne zanimaju ni viši interesi društva, ni unaprjeđivanje obrazovnog sustava, ni djeca, pa ni nastavnici. Njih zanima samo ideološka borba protiv „neoliberala“ i monopolizacija svega u rukama države. Iako su cijelo vrijeme okrivljivali birokraciju, loše planiranje i netransparentno zapošljavanje po političkoj liniji, što je sve odreda krivnja države kao takve, govornici ipak žele totalnu centralizaciju svih društvenih i ekonomskih procesa u rukama države. Kontradiktorno, da ne kažem glupo? Definitivno.

Umjesto da diskutiraju o navodnoj krađi od 3 milijuna kuna, mogli su jednostavno poslati upit CARNetu da provjere je li se Bakić prijavio ili provjeriti u odgovarajućem oglasniku jer su prijave morale negdje biti oglašene budući da je rok za otvaranje ponuda prošao.

Ukratko, jedna farsa koja je za cilj imala samo blaćenje g. Bakića i „neoliberala“, a g. Jokić je poslužio kao "korisni idiot" jedne radikalno lijeve stranke bez ikakve stvarne političke snage.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: OBRAZOVANJE (29), ŠKOLSTVO (22), RADNIČKA FRONTA (17), ROBOTI (7), BORIS JOKIĆ (3), NENAD BAKIĆ (21), TRIBINA (1)

Vezano

Netolerantni ljevičari opet zagovaraju prisilu. Pustite roditelje i djecu da odluče!
(12.12.2017.)

Izvršna direktorica Nasdaqa pohađala školu za djevojčice, tvrdi da je to bilo ključno za njen uspjeh
(10.12.2017.)

Zemlje koje ulažu u poslove budućnosti: Singapur najbolji u svijetu, Estonija u Europi
(06.12.2017.)

Ljevičari često prozivaju one koji se opiru društvenim promjenama ili žele usporiti te promjene da su „reakcionari“, a to se najčešće odnosi na konzervativce, demokršćane, monarhiste, ali i liberale. „Reakcionar“ je jedna od najvećih uvreda za ljevičare, ali moderna ljevica je upravo reakcionarska, posebno u Hrvatskoj. Reakcionarstvo označava pojam status quo ante, ili „kakve su stvari bile prije“ tj. povratak na neko prošlo stanje, ali se koristi i za one koji žele održati postojeće stanje te se opiru društvenom, gospodarskom i tehnološkom napretku. Stoga se sasvim jasno može reći da su hrvatski ljevičari mahom reakcionari jer zagovaraju ideje iz 19. stoljeća, romantiziraju propalu državu iz prošlosti, bivši politički sistem te općenito zagovaraju održavanje trenutnog stanja, opiru se promjenama i koriste status quo ante („kakve su stvari bile prije“) diskurs u raspravi.

To se još jednom potvrdilo na tribini "Trebaju li Hrvatskoj roboti ili nastavnici?" u organizaciji Radničke fronte. Na tribini su govorili Boris Jokić, član Instituta za društvena istraživanja i javno lice sada već propale kurikularne reforme; Željko Stipić iz školskog sindikata Preporod; Katarina Peović Vuković, članica Radničke fronte i docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci; te Boško Habuš, nastavnik i član Radničke fronte.

Tribina je trajala dulje od dva sata i definitivno je pokazala da je njen cilj bio političko-ideološke naravi, a nikako stručna rasprava o problemima u hrvatskom školstvu. Pokazala je i da Radnička fronta definitivno nema mogućnosti postati ozbiljna politička opcija jer su reakcije iz publike bile jako negativne. Izgleda da je RF završila u Skupštini grada Zagreba samo zbog toga jer se pridružila koaliciji "Zagreb je naš!" i pitanje je koliko je koalicija profitirala od RF, tj. jesu zbog RF dobili ili izgubili više glasova.

Tijekom izlaganja govornici su iznijeli nekoliko teza od kojih su se povukli kada ih je publika počela ispitivati. Jedino se nisu povlačili od teze da je nedopustivo da privatna inicijativa ima ikakve veze sa školstvom te da su akcije kao što je doniranje micro:bit računala, inicijativa koju je pokrenuo g. Nenad Bakić, put u propast hrvatskog školstva. Nenad Bakić je očigledno bio glavna meta tribine te se njegovo ime neprestano spominjalo, što izravno, što aludirajući na njega. Tribina je očigledno bila organizirana kao ideološki obračun jer su osim g. Bakića spomenuti i Velimir Šonje te Davor Huić koji su također obilježeni kao „oni neoliberali“, a sama akcija doniranja micro:bitova kao dio šire "neoliberalne revolucije" koja valjda teži rušenju tekovina njihove narodnooslobodilačke borbe ili nešto u tom stilu.

Prva teza je bila da u Hrvatskoj uopće ne postoji višak nastavnika jer su neki dijelovi Hrvatske rijetko naseljeni i zbog toga što neki nastavnici ne rade puno radno vrijeme. Nitko nije objasnio zbog čega postoji trend da se broj djece u školama smanjuje dok se istodobno broj nastavnika povećava te zbog čega je potrebno zapošljavati još nastavnika ako i dobar dio postojećih ne može ostvariti punu satnicu upravo zbog toga što se broj djece smanjuje, što su priznali i sami govornici. U raspravi su se od te teze i sami povukli, posebno kada je iz publike postavljeno pitanje g. Stipiću zašto napada Bakićevu izjavu da možda treba smanjiti broj nastavnika prirodnim odljevom, kad je i sam govorio o tome kako se godišnje stvara tehnološki višak od 500-600 učitelja.

Druga teza je išla u smjeru osporavanja važnosti STEM-a u obrazovanju i definitivno je bila najpromašenija, da ne kažem najgluplja, argumentacija koju sam imao prilike čuti dugo vremena. A konkurencija je velika, naši političari redovito izlaze u javnost s nebuloznim idejama. Prvo je ideja da akcija g. Bakića na neki način teži izbaciti iz obrazovanja sve što nije STEM sasvim promašena, jer sami micro:bitovi ne uče djecu nekakvim posebnim vještinama programiranja i robotike, već primarno multidisciplinarnim vještinama kreativnosti, inovativnosti, snalažljivosti, upornosti, kulture uspjeha i razmišljanju umjesto reprodukciji znanja. To su vještine koje su potrebne i u STEM i u društveno-kulturološkim područjima. Moram priznati da je cijela tribina izgledala kao nekakav čudni skup u kojem se ljudi koji nisu učitelji (osim jednog) žale na to da uvođenje knjiga u nastavu degradira same učitelje. Samo umjesto knjiga su u pitanju mikroračunala. Princip je isti, drugo stoljeće. Lako je zamisliti da su se nekakvi dušebrižnici u povijesti okupili da bi raspravljali o tome kako knjige uništavaju „ljudski faktor“ u obrazovanju, kao što su se sada našli na tribini da bi raspravljali kako mikroračunala uništavaju „ljudski faktor“. Ni jedni ni drugi se nisu sjetili da možda te knjige i ta računala samo obogaćuju ljudski faktor te nadopunjuju i unaprjeđuju njihov rad. Ekonomski rečeno, ne postoji sukob rada (učitelji) i kapitala (knjige ili mikroračunala), već kapital obogaćuje rad i čini ga produktivnijim, što otvara prostor za veću dodanu vrijednost i plaću. U nekakvom bizarnom raspletu ove farse, kada su govornici iz publike prozvani zbog iznošenja apsolutnih gluposti, oni povlače tezu, a g. Željko Stipić iz sindikata Preporod briljira s izjavom da je Jugoslavija ustvari počela sa STEM revolucijom te da to nije ništa novo. Kako su došli od toga da osuđuju promoviranje STEM-a do toga da se zasluge za promociju STEM područja pripisuju Jugoslaviji, ne mogu vam reći. Ali definitivno bizarno.

Trećom tezom su pokušali opravdati loše rezultate Hrvatskog obrazovnog sustava tako da su nijekali relevantnost međunarodnih PISA testova i uopće potrebu da se ocjenjuje uspješnost nastavnika u radu. Pogađate, kada ih je publika prozvala zbog toga, opet su povukli od svojih ideja. Mora se priznati da je većinu vremena g. Jokić bio kakav-takav glas razuma i on je ustvari vodio to povlačenje teza jer su očigledno bile bizarne i njemu. Izgleda da RF u svom revolucionarnom zanosu nije prihvatljiva ni umjerenim ljevičarima kakav je g. Jokić. Nekoliko puta je iznošena teza da se rad nastavnika ne može vrednovati prema uspješnosti i da se ne može određivati koji su nastavnici uspješniji, a koji manje uspješni, jer neki nastavnici rade s inteligentnijom, a drugi s manje inteligentnom djecom. Znači došlo je do toga da se nerad i nesposobnost određenog broja nastavnika želi prikriti te opravdati manjkom intelektualnih sposobnosti učenika. Ne samo da se želi prikriti, želi se zanijekati relevantnost ikakvih testova znanja, mjerenja napretka učenika, da bi se izbjeglo nagrađivanje boljih učitelja većom plaćom, a sankcioniranje lošijih učitelja manjom.

Jedina teza od koje se nije odustalo je blaćenje g. Bakića (skupa s Velimirom Šonjem i Davorom Huićem) zbog toga što privatnom inicijativom pokušavaju reformirati školstvo, te okrivljavanje „neoliberala“ za loše stanje u školstvu, tj. stvaranje medijske slike o lošem stanju, unatoč tome što su i sami govornici govorili o lošem stanju u školstvu. Nije vam jasno? Nije ni meni, a nije bilo ni ostatku publike. Usput je g. Bakić nekoliko puta prozvan da će zaraditi 3 milijuna kuna. Ako je to istina, volio bih da mi RF dostavi podatke, a ako nije, onda postoji dobar temelj za tužbu zbog klevete. Prema njima ispada da je g. Bakić sam proveo akciju iako je svima s malo mozga sasvim jasno da je on bio samo inicijator, a akcija je kolektivna te su u njoj sudjelovati brojni nastavnici bez kojih sve to ne bi bilo moguće. Riječ je o ulaganju privatnog sektora u ime ostvarivanja višeg interesa, unaprjeđivanja hrvatskog obrazovnog sustava. Ali Radničku frontu ne zanimaju ni viši interesi društva, ni unaprjeđivanje obrazovnog sustava, ni djeca, pa ni nastavnici. Njih zanima samo ideološka borba protiv „neoliberala“ i monopolizacija svega u rukama države. Iako su cijelo vrijeme okrivljivali birokraciju, loše planiranje i netransparentno zapošljavanje po političkoj liniji, što je sve odreda krivnja države kao takve, govornici ipak žele totalnu centralizaciju svih društvenih i ekonomskih procesa u rukama države. Kontradiktorno, da ne kažem glupo? Definitivno.

Umjesto da diskutiraju o navodnoj krađi od 3 milijuna kuna, mogli su jednostavno poslati upit CARNetu da provjere je li se Bakić prijavio ili provjeriti u odgovarajućem oglasniku jer su prijave morale negdje biti oglašene budući da je rok za otvaranje ponuda prošao.

Ukratko, jedna farsa koja je za cilj imala samo blaćenje g. Bakića i „neoliberala“, a g. Jokić je poslužio kao "korisni idiot" jedne radikalno lijeve stranke bez ikakve stvarne političke snage.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: OBRAZOVANJE (29), ŠKOLSTVO (22), RADNIČKA FRONTA (17), ROBOTI (7), BORIS JOKIĆ (3), NENAD BAKIĆ (21), TRIBINA (1)

Pregleda: 13754