POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Pogled iznutra: Školstvo će propasti ako se ne svede u realne financijske okvire



Pogled iznutra: Školstvo će propasti ako se ne svede u realne financijske okvire

10.10.2017.

PIŠE: Amalija Kranjec

Ljevičari sa svojom slijepom vjerom u državnu regulaciju, preraspodjelu tuđih prihoda i nimalo vjere u slobodu pojedinca i desničari sa svojom slijepom vjerom u nacionalnu državu i vjerske vrijednosti koje treba nametnuti svima, također bez imalo vjere u slobodu pojedinca - to je profil ljudi koji se pokušavaju nametnuti kao kreatori našeg školskog sustava.

Kao nastavnica u srednjoj školi sa stažem od 18 godina, mislim da mogu unijeti malo jasnoće u cijelu zbrku stavova, ideologija i interesa koja je iznesena na nedavnoj tribini Radničke fronte naslovljenoj "Trebaju li Hrvatskoj roboti ili nastavnici?".

Prvo, sam naziv tribine je provokativan i osmišljen da zaoštri polarizaciju te zastraši nastavnike. Cijeli događaj je izazvan inicijativom Nenada Bakića i njegove STEM revolucije te osmišljen kao napad na tu inicijativu. Zato što je privatna, a ne institucionalna. Zato što bi tako svatko mogao doprinijeti nešto školstvu, jednostavno financirajući neki dodatni i dobrovoljni program...strašno. Tko bi nad time više mogao imati ideološki nadzor?

Primijetila sam da je, usprkos tome što su svi govornici polazili s lijevih stanovišta, ipak vidljiva radikalna razlika između članova Radničke fronte i onih koji joj ne pripadaju, kao što su gospoda Jokić i Stipić. Obojica su vrlo razumno argumenetirali svoje stavove, a bitno je i da su obojica agažirana u toj problematici dugi niz godina te znaju o čemu govore. S druge strane gospođa Peović i gospodin Habuš su iskazali najobičniju ideološku ostrašćenost isprovociranu privatnom inicijativom u državno školstvo. Radnička fronta očito tu domenu smatra nedodirljivom građanima; poduzetnicima i svima koji nisu direktno financirani od sustava, svima koji ne smatraju jako pozitivnim činjenicu da država propiše i naredi svaki i najmanji detalj u javnom životu. Javne službe su sveta krava, na njih smiju utjecati samo uhljebljeni ljevičari i nitko drugi. Država, to sam ja, poručuju nam na najdemokratskiji mogući način.

Evo kako ja to vidim...na terenu.

U školama ima sve manje učenika iz poznatih razloga. Logično bi bilo da ima i sve manje nastavnika. No, to nije slučaj, zato što vlasti već nekoliko godina provode "smanjenje nezaposlenosti" na način da se ukinuo prekovremeni rad te se zapošljavaju nastavnici na nepuno radno vrijeme i to tako ekstremno, kao što je 2 ili 4 sata tjedno. Ćiribu-ćiriba, ta osoba više nije nezaposlena, lijepo zarađuje 800 kn mjesečno.

Nadalje, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je kroz pedagoški standard omogućilo postojanje sve manjih i manjih razreda, pa je tako danas moguće imati razred od jednog učenika (dijete s posebnim potrebama, ima pravo upisati to pomoćno zanimanje...), a prosjek je oko 15, učenik manje ili više. Iako kao nastavnica znam da je puno ugodnije raditi s 15 nego s 30 učenika, ono što se pitam je, možemo li mi, s ovako nerazvijenim gospodarstvom i poreznom represijom koja ga guši, održavati takav luksuz? Nije da želim odrezati granu na kojoj sjedim, ali bojim se da je šira slika da na taj način pilimo cijelo stablo, s kojim će propasti i moja grana. Usporedbe s EU prosjekom, koje su iznesene na tribini su u biti smiješne, jer se ne možemo uspoređivati s puno bogatijim ekonomijama. Ili da ja kažem da imam pravo na Ferrarija samo zato što ga netko drugi vozi?

A plaće...Nisam još upoznala čovjeka koji bi želio raditi više i imati manje novca, pa ni nastavnici nisu iznimka po tom pitanju, zajedno sa mnom. No, ideja da sad imamo "viška u proračunu" pa to treba odmah "podijeliti" je suluda i malom Ivici koji ima najgori rezultat u testu iz matematike na PISA testiranju. Naime, dužni smo, strašno smo dužni, a dužnik ne može imati viška.

Može se postaviti pitanje je li školstvo najbolja adresa za štednju, kad je tu povampirena državna i lokalna uprava s tisućama prekomjerno zaposlenih i svim drugim birokratskim troškovima koje ovakva organizacija upravljanja nosi. Dobro pitanje. Naravno da nije. Treba skresati sve što nije nužno. Prvo agencije, ministarstva, izmišljena i nepotrebna mjesta po županijama, gradovima i općinama. A kad prosječan hrvatski nastavnik vidi da se to događa, neće mu biti nejasno zašto trenutno ne može imati veću plaću nego što je ima. Samo i ako vidi da se krešu troškovi, vraćaju dugovi i gospodarstvu omogućava nesmetano funkcioniranje. Ako vidi da ima priliku više zaraditi jer se trudi i postiže rezultate sa svojim učenicima. Klijentima. Da, to nije sramotna riječ, kako je na tribini rečeno, to je vrlo važna, najvažnija riječ u uslužnoj ekonomiji kakva je današnja. Zadovoljan klijent je sve: prihod, image, napredak, dobit, bolji život.

Neću ulaziti u demagoško tepanje kolegama, većina zna što radi, kako radi i u kojim uvjetima. Većina razumnih ljudi to zna i cijeni. Želim samo reći da „neoliberalna agenda“, kako ljevičari posprdno nazivaju ljude koji smatraju da možeš trošiti samo ono što imaš i što je tvoje, nosi jedina moguća rješenja onoga što ne valja u našem društvu. U školstvu to znači da se trebamo svesti u realno održive financijske okvire, dozvoljavati privatne inicijative koje rasterećuju proračun i omogućavaju ulazak novih ideja u škole. Pobornica sam i vaučerizacije jer znam da bi dobre škole, kao što je ova u kojoj radim, itekako prosperirale od nje, jer ionako moramo odbijati prekobrojne učenike koji se kod nas žele upisati. Nekvalitetne škole, koje desetljećima nazaduju jer čekaju rješenja "odzgo" imale bi problem jer ne bi upisale dovoljno učenika da nastave isplativo raditi.

Tako je to kad dozvoliš slobodu izbora, a klijenti mogu odlučivati kamo će sa svojim novcem. Sve ostalo su bajke i propast će prije ili kasnije, kao i svaka loša financijska konstrukcija.

Namjerno se nisam dotakla izjava o nemjerodavnosti PISA testa, lošem životu učenika u Njemačkoj, slanju učitelja na Jabuku zbog jednog učenika jer smo turbo humani, nemogućnosti ocjenjivanja kvalitete rada nastavnika i svih ostalih sličnih tvrdnji, jer ih je jednostavno bilo previše i zahtijevale bi sate odgovaranja. Smatram da nije ni potrebno; tko razmišlja, razumije, a tko je ideološki zadojen, neće ni slušati.

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: ŠKOLSTVO (22), OBRAZOVANJE (29), REFORMA ŠKOLSTVA (3), RADNIČKA FRONTA (17), BORIS JOKIĆ (3)

Vezano

Netolerantni ljevičari opet zagovaraju prisilu. Pustite roditelje i djecu da odluče!
(12.12.2017.)

Izvršna direktorica Nasdaqa pohađala školu za djevojčice, tvrdi da je to bilo ključno za njen uspjeh
(10.12.2017.)

Zemlje koje ulažu u poslove budućnosti: Singapur najbolji u svijetu, Estonija u Europi
(06.12.2017.)

Ljevičari sa svojom slijepom vjerom u državnu regulaciju, preraspodjelu tuđih prihoda i nimalo vjere u slobodu pojedinca i desničari sa svojom slijepom vjerom u nacionalnu državu i vjerske vrijednosti koje treba nametnuti svima, također bez imalo vjere u slobodu pojedinca - to je profil ljudi koji se pokušavaju nametnuti kao kreatori našeg školskog sustava.

Kao nastavnica u srednjoj školi sa stažem od 18 godina, mislim da mogu unijeti malo jasnoće u cijelu zbrku stavova, ideologija i interesa koja je iznesena na nedavnoj tribini Radničke fronte naslovljenoj "Trebaju li Hrvatskoj roboti ili nastavnici?".

Prvo, sam naziv tribine je provokativan i osmišljen da zaoštri polarizaciju te zastraši nastavnike. Cijeli događaj je izazvan inicijativom Nenada Bakića i njegove STEM revolucije te osmišljen kao napad na tu inicijativu. Zato što je privatna, a ne institucionalna. Zato što bi tako svatko mogao doprinijeti nešto školstvu, jednostavno financirajući neki dodatni i dobrovoljni program...strašno. Tko bi nad time više mogao imati ideološki nadzor?

Primijetila sam da je, usprkos tome što su svi govornici polazili s lijevih stanovišta, ipak vidljiva radikalna razlika između članova Radničke fronte i onih koji joj ne pripadaju, kao što su gospoda Jokić i Stipić. Obojica su vrlo razumno argumenetirali svoje stavove, a bitno je i da su obojica agažirana u toj problematici dugi niz godina te znaju o čemu govore. S druge strane gospođa Peović i gospodin Habuš su iskazali najobičniju ideološku ostrašćenost isprovociranu privatnom inicijativom u državno školstvo. Radnička fronta očito tu domenu smatra nedodirljivom građanima; poduzetnicima i svima koji nisu direktno financirani od sustava, svima koji ne smatraju jako pozitivnim činjenicu da država propiše i naredi svaki i najmanji detalj u javnom životu. Javne službe su sveta krava, na njih smiju utjecati samo uhljebljeni ljevičari i nitko drugi. Država, to sam ja, poručuju nam na najdemokratskiji mogući način.

Evo kako ja to vidim...na terenu.

U školama ima sve manje učenika iz poznatih razloga. Logično bi bilo da ima i sve manje nastavnika. No, to nije slučaj, zato što vlasti već nekoliko godina provode "smanjenje nezaposlenosti" na način da se ukinuo prekovremeni rad te se zapošljavaju nastavnici na nepuno radno vrijeme i to tako ekstremno, kao što je 2 ili 4 sata tjedno. Ćiribu-ćiriba, ta osoba više nije nezaposlena, lijepo zarađuje 800 kn mjesečno.

Nadalje, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je kroz pedagoški standard omogućilo postojanje sve manjih i manjih razreda, pa je tako danas moguće imati razred od jednog učenika (dijete s posebnim potrebama, ima pravo upisati to pomoćno zanimanje...), a prosjek je oko 15, učenik manje ili više. Iako kao nastavnica znam da je puno ugodnije raditi s 15 nego s 30 učenika, ono što se pitam je, možemo li mi, s ovako nerazvijenim gospodarstvom i poreznom represijom koja ga guši, održavati takav luksuz? Nije da želim odrezati granu na kojoj sjedim, ali bojim se da je šira slika da na taj način pilimo cijelo stablo, s kojim će propasti i moja grana. Usporedbe s EU prosjekom, koje su iznesene na tribini su u biti smiješne, jer se ne možemo uspoređivati s puno bogatijim ekonomijama. Ili da ja kažem da imam pravo na Ferrarija samo zato što ga netko drugi vozi?

A plaće...Nisam još upoznala čovjeka koji bi želio raditi više i imati manje novca, pa ni nastavnici nisu iznimka po tom pitanju, zajedno sa mnom. No, ideja da sad imamo "viška u proračunu" pa to treba odmah "podijeliti" je suluda i malom Ivici koji ima najgori rezultat u testu iz matematike na PISA testiranju. Naime, dužni smo, strašno smo dužni, a dužnik ne može imati viška.

Može se postaviti pitanje je li školstvo najbolja adresa za štednju, kad je tu povampirena državna i lokalna uprava s tisućama prekomjerno zaposlenih i svim drugim birokratskim troškovima koje ovakva organizacija upravljanja nosi. Dobro pitanje. Naravno da nije. Treba skresati sve što nije nužno. Prvo agencije, ministarstva, izmišljena i nepotrebna mjesta po županijama, gradovima i općinama. A kad prosječan hrvatski nastavnik vidi da se to događa, neće mu biti nejasno zašto trenutno ne može imati veću plaću nego što je ima. Samo i ako vidi da se krešu troškovi, vraćaju dugovi i gospodarstvu omogućava nesmetano funkcioniranje. Ako vidi da ima priliku više zaraditi jer se trudi i postiže rezultate sa svojim učenicima. Klijentima. Da, to nije sramotna riječ, kako je na tribini rečeno, to je vrlo važna, najvažnija riječ u uslužnoj ekonomiji kakva je današnja. Zadovoljan klijent je sve: prihod, image, napredak, dobit, bolji život.

Neću ulaziti u demagoško tepanje kolegama, većina zna što radi, kako radi i u kojim uvjetima. Većina razumnih ljudi to zna i cijeni. Želim samo reći da „neoliberalna agenda“, kako ljevičari posprdno nazivaju ljude koji smatraju da možeš trošiti samo ono što imaš i što je tvoje, nosi jedina moguća rješenja onoga što ne valja u našem društvu. U školstvu to znači da se trebamo svesti u realno održive financijske okvire, dozvoljavati privatne inicijative koje rasterećuju proračun i omogućavaju ulazak novih ideja u škole. Pobornica sam i vaučerizacije jer znam da bi dobre škole, kao što je ova u kojoj radim, itekako prosperirale od nje, jer ionako moramo odbijati prekobrojne učenike koji se kod nas žele upisati. Nekvalitetne škole, koje desetljećima nazaduju jer čekaju rješenja "odzgo" imale bi problem jer ne bi upisale dovoljno učenika da nastave isplativo raditi.

Tako je to kad dozvoliš slobodu izbora, a klijenti mogu odlučivati kamo će sa svojim novcem. Sve ostalo su bajke i propast će prije ili kasnije, kao i svaka loša financijska konstrukcija.

Namjerno se nisam dotakla izjava o nemjerodavnosti PISA testa, lošem životu učenika u Njemačkoj, slanju učitelja na Jabuku zbog jednog učenika jer smo turbo humani, nemogućnosti ocjenjivanja kvalitete rada nastavnika i svih ostalih sličnih tvrdnji, jer ih je jednostavno bilo previše i zahtijevale bi sate odgovaranja. Smatram da nije ni potrebno; tko razmišlja, razumije, a tko je ideološki zadojen, neće ni slušati.

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: ŠKOLSTVO (22), OBRAZOVANJE (29), REFORMA ŠKOLSTVA (3), RADNIČKA FRONTA (17), BORIS JOKIĆ (3)

Pregleda: 3836