POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Priča o Agrokoru je priča o hrvatskom društvu



Priča o Agrokoru je priča o hrvatskom društvu

11.10.2017.

PIŠE: Branimir Perković FOTO: HRT/gov.hr

Priča o Agrokoru je sveobuhvatna priča o cijelom hrvatskom društvu, od politike preko ekonomije do sociologije.

Agrokor, naravno, ne bi postojao bez politike, ona ga je stvorila i održavala. Agrokor je u principu stvoren i funkcionirao kao državna kompanija, ovisio je o politici i političkim strukturama, zapošljavao je po političkom ključu, poslovanje je velikim dijelom bilo vezano za politiku. Agrokor je u početku počeo kao jedna planska kompanija koja je favorizirana od strane države i koja će služiti kao stožerna kompanija kroz koju će "politika u sjeni" provoditi svoje planove. Međutim, prerastao je tu fazu i praktički je postao država u državi, dovoljno moćan da utječe i na politiku, medije, javno mnijenje, a svojom veličinom i na gospodarstvo. Više nije bio samo sluga politike, prerastao je u partnera politike, ali ta veza s politikom je uvijek bila njegova odrednica.

Državna kompanija

Kao praktički državna kompanija vremenom je počeo patiti od istih problema koje imaju druge državne kompanije, što je dovelo do problema u poslovanju. Negativna selekcija, tj. selekcija podobnih a ne sposobnih, što je inače problem državnih kompanija, je očigledno bila rasprostranjena u Agrokoru. Navodno su se dva kata Agrokorovog tornja zvala „Sabor“ jer su na vratima bila ista prezimena kao u zadnjih nekoliko saziva Sabora.

Je li trebalo spašavati Agrokor?

Razlozi za spašavanje

Opravdavanje za spašavanje Agrokora je bilo da je on „too big to fail“, jer je svojom veličinom prevažan da propadne a ne povuče za sobom velik dio gospodarstva pa država ima odgovornost čuvati ekonomsku stabilnost. "Too big to fail" argumentacija je često koristila u kontekstu prošle financijske krize kada su države spašavale velike financijske institucije da bi se spriječilo urušavanje cijelog financijskog sustava, a time i gospodarstva. Kako su sjećanja i bijes oko prošle globalne financijske krize još svježa, apologeti spašavanja Agrokora su skovali novi termin, "sistemski rizik", da bi izbjegli korištenje omraženog termina. "Sistemski rizik" je ustvari domaća verzija koncepta "too connected to fail", koji primarno uzima u obzir sveobuhvatnost mreže određenog poslovnog subjekta, a ne apsolutnu veličinu. Argument "sistemičara" je bio da Agrokor možda i nije toliko velik i da bi gospodarstvo pretrpjelo takav udarac da se radi samo o veličini, ali je previše povezan s ostalim subjektima, uključujući dobavljače, financijske institucije, kooperante, građevinski sektor, tržište rada itd.

O Agrokoru, njegovoj važnosti, veličini, problemima, i stanju se lagalo od samog početka, a u tome nisu sudjelovali samo političari, nego mainstream mediji (sjetimo se samo napisa o tome kako je Agrokor 15% BDP-a Hrvatske). Neovisni analitičari su naglašavali da je važnost Agrokora precijenjena i da njegov stvarni udio u BDP-u ne iznosi više od 4%. Dakako, i to je puno, ali daleko niže od medijskih manipulacija. Sama struktura Agrokora kao koncerna je bila krivo predstavljana, gdje se tvrdilo da se radi o ključnoj proizvodnoj kompaniji iako 80% Agrokorovih prihoda ustvari otpada na maloprodaju i veleprodaju. Upravo su maloprodaja i veleprodaja bili dijelovi koji su koncern i doveli do financijske propasti dok su proizvodni dijelovi pozitivno poslovali. A nestanak te maloprodaje i veleprodaje bi bio vrlo brzo nadoknađen od strane drugih trgovačkih lanaca koji jedva čekaju prostor za širenje. Što se tiče proizvodnih dijelova, oni bi brzo našli kupce te su se u medijima već spominjale ponude za Ledo, Jamnicu, Belje i ostale. Na kraju ni međunarodne financijske institucije nisu procjenjivale da problemi u Agrokoru mogu ozbiljnije ugroziti gospodarsku stabilnost jer je CDS spread u jeku krize oko Agrokora bio jako nizak, a cijene državnih obveznica su rasle. Ali sve su to bili samo simptomi, a uzrok je bio standardna boljka državnih kompanija, kroz pretjerano rizično investiranje, lošu poslovnu praksu prema dobavljačima, radnicima i kupcima.

Odgovornost dobavljača

Nemojmo se lagati, nisu samo političari krivi za stanje u kojem je Agrokor funkcionirao. Dobavljači su itekako sami sebi krivi za stanje u kojem su se našli, da im poslovanje ovisi o Agrokoru. Poznato je da je Agrokor imao užasne uvijete oko plaćanja, ponekad i do 365 dana, a svoju moć je koristio i da ucjenjuje. Međutim, odgovornost dobavljača, tj. managementa velikih dobavljača, je podjednaka kao i političara, tj. svi ti skupo plaćeni manageri su odgovorni za situaciju u kojoj su se njihove kompanije našle. Pa zar nije apsurdno da velike kompanije gotovo isključivo plasiraju svoje proizvode kroz jedan trgovački lanac? To je toliko izlaganje riziku da svi koji su tako poslovali zaslužuju dobiti otkaz. Situacija oko mjenica je također odgovornost dobavljača je kada se Agrokor nije mogao sam više zaduživati, tražio je od dobavljača da se oni zadužuju. Izdavali su mjenice koje posljedično nose rizik regresnog zaduženja, što znači da ako Agrokor nije solventan, obaveze prelaze na njih. A tko je takve poslovne prakse dopuštao nego management kojemu je bilo jednostavnije održavati taj bolesni odnos nego potražiti alternativne kanale prodaje. Predstavljali su se kao najugroženija skupina, ali uz nepobitnu krivnju Agrokora i oni su snosili dio krivice. Naravno, Agrokor je iskoristio svoj položaj na tržištu, ali i dobavljači su sudjelovali u tome kako bi osigurali mjesto na policama Konzuma.

Odgovornost države

Postojale su različite ideje o tome kako bi to spašavanje trebalo izgledati, od direktne nacionalizacije do tzv. "soft nacionalizacije". Druga opcija je pobijedila, a lex Agrokor je omogućio da država stavi koncern pod svoju kontrolu i tako djelomično pravno postala odgovorna za njegove dugove, što tvrdi i Sberbank koji zahtijeva da Vlada Agrokorov dug pretvori u državne obveznice i isplati im 1,1 milijardu eura koje im duguje Agrokor. Koliko god odbijali da građani, tj. država sanira Agrokorove dugove, to nije krivnja Sberbanke već isključivo Vlade koja je donijela odluku da de facto nacionalizira Agrokor, ne može se reći da njihov zahtjev nema smisla. Agrokorom upravlja država, upravljanje (što nije isto što i korištenje) je jedan od temelja vlasništva i dijelom odgovara za njegove dugove.

Lex Agrokor je pokazao ne samo nespremnost političara da sprovedu reforme, nego i njihovo aktivno sprječavanje tih reformi. Urušavanje Agrokora je bio samo završetak restrukturiranja gospodarstva koje je počelo još u krizi jer prijašnji obrasci jednostavno nisu mogli funkcionirati u promijenjenim uvjetima, a odgovorni su za to što je kriza u Hrvatskoj trajala rekordnih 6 godina. Te reforme su se događale usprkos sasvim promašenim ekonomskim politikama koje su težile održanju postojećeg trulog modela razvoja. Lex Agrokor je pokazao da se kod pitanja reformi ne radi o nesposobnosti političara, već o tome da njima apsolutno odgovara trenutno stanje u kojem mogu parazitirati na račun privatnog sektora te tako održavati vlast i učinit će sve da takvo stanje i održe.

Naravno, cilj lex Agrokora nije bilo spašavanje Agrokora kao takvoga, niti ikakvo sprječavanje „sistemskog rizika“, jer da je briga oko stabilnosti gospodarstva bila jedini motiv, onda država ne bi direktno ulazila u kontrolu koncerna. Cilj je bio isključivo politički, a to je kontrola vala informacija koje mogu jako naštetiti mnogim političkim strankama i osobama, rušiti karijere, otvarati optužnice. S političkog aspekta, lex Agrokor je bio nužan ne samo za vladajuće već i za oporbu, i to ne samo sadašnju, nego sve političke strukture od 90-ih do danas.

Nije moguće da nitko nije ništa znao

Nije moguće da svih ovih godina nitko ništa nije znao. Naravno da su svi stakeholderi sve znali, od radnika do političara. Obični radnici su znali da Agrokor nije normalna kompanija, da je ona nešto više, a kako se penje pozicija u hijerarhiji, sve se više znalo. Sigurno je i srednji management znao puno toga o financijskim, političkim i drugim malverzacijama, a top management ne samo da je znao, nego je i sudjelovao u svim tim nezakonitim radnjama. Tako da je tvrditi da visoko pozicionirane osobe unutar Agrokora, kao Zdravko Marić, nisu znali što se radi s financijskim izvješćima, kako se manipulira medijima, kako se koristi sprega s politikom da Agrokor bude „jednakiji među jednakim“ i za sve ostale protuzakonite radnje, je apsurdno. Ne samo da su znali, nego su sudjelovali u tome. Kolika je mogućnost da je i sam Zdravko Marić sudjelovao u tome, procijenite sami.

Povjerenstvo za Agrokor je samo nastavak te iste priče. Izgleda da je jedina svrha tog povjerenstva probiranje informacija koje će biti „puštene“ u javnost, od cijelog niza. A to je jako moćno političko oružje. Pa zašto bi inače jedan Milijan Brkić bio u njemu? A njegov predsjednik Orsat Miljenić? To su ljudi koji su dio upravo tih struktura koje su stvarale i održavale Agrokor, kakvu ulogu oni mogu imati u Povjerenstvu osim sprječavanja curenja kompromitirajućih informacija? I to ne samo sprječavanju, nego i korištenju tih informacija u političkim obračunima. To je ustvari Povjerenstvo za kontrolu informacija koje cure iz Agrokora.

Agrokor je bio država u sjeni, po njegovim uredima su se zasigurno donosile odluke koje su utjecale na sve građane RH, krojili su se posebni zakoni. Porezna uprava ga je tretirala kao nedodirljivog, praktički je morala moliti od njega da plati porez, a ne zahtijevati. Agrokor je bio iznad zakona, iznad prostornih planova, iznad natječaja, iznad politike, iznad sudova, gotovo u rangu države po svojoj snazi. Državna kompanija po svim parametrima osim de jure (po zakonu), tako da je nacionalizacija lex Agrokorom bila samo formalnost.

Sad je jasno

Sad je sasvim jasno da nikakav „sistemski rizik“ nije postojao, bar ne ni izbliza velik kako je predstavljano, te da je to bilo samo opravdanje za jedan zakon koji je de facto nacionalizirao Agrokor, otvorio put raznim vjerovnicima da traže kompenzaciju od države za dugove, a sve u svrhu toga da se spriječi curenje informacija. Sasvim je jasno i da su pojedinci u vlasti znali sve o nezakonitim radnjama, a možda čak u njima i sudjelovali. Jasno je da lex Agrokor nije nikako „besprijekorna intervencija“ kako je pisao Borislav Škegro. Možda ustvari i je, ali ne s ekonomske strane, nego s političke strane, u smislu očuvanja svete tzv. "političke stabilnosti", a ustvari stabilnosti klijentelističkih struktura.

 

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, POLITIKA, HRVATSKA
Teme: AGROKOR (32), LEX AGROKOR (10)

Vezano

Država krši ravnopravnost spolova, a pravobraniteljica šuti
(02.11.2017.)

'Ja sam iz Vlade i tu sam da vam pomognem' (2): Ramljak ima plan
(31.10.2017.)

Dame i gospodo stručnjaci, smatrate li i dalje da je lex Agrokor bio dobra ideja?
(26.10.2017.)

Priča o Agrokoru je sveobuhvatna priča o cijelom hrvatskom društvu, od politike preko ekonomije do sociologije.

Agrokor, naravno, ne bi postojao bez politike, ona ga je stvorila i održavala. Agrokor je u principu stvoren i funkcionirao kao državna kompanija, ovisio je o politici i političkim strukturama, zapošljavao je po političkom ključu, poslovanje je velikim dijelom bilo vezano za politiku. Agrokor je u početku počeo kao jedna planska kompanija koja je favorizirana od strane države i koja će služiti kao stožerna kompanija kroz koju će "politika u sjeni" provoditi svoje planove. Međutim, prerastao je tu fazu i praktički je postao država u državi, dovoljno moćan da utječe i na politiku, medije, javno mnijenje, a svojom veličinom i na gospodarstvo. Više nije bio samo sluga politike, prerastao je u partnera politike, ali ta veza s politikom je uvijek bila njegova odrednica.

Državna kompanija

Kao praktički državna kompanija vremenom je počeo patiti od istih problema koje imaju druge državne kompanije, što je dovelo do problema u poslovanju. Negativna selekcija, tj. selekcija podobnih a ne sposobnih, što je inače problem državnih kompanija, je očigledno bila rasprostranjena u Agrokoru. Navodno su se dva kata Agrokorovog tornja zvala „Sabor“ jer su na vratima bila ista prezimena kao u zadnjih nekoliko saziva Sabora.

Je li trebalo spašavati Agrokor?

Razlozi za spašavanje

Opravdavanje za spašavanje Agrokora je bilo da je on „too big to fail“, jer je svojom veličinom prevažan da propadne a ne povuče za sobom velik dio gospodarstva pa država ima odgovornost čuvati ekonomsku stabilnost. "Too big to fail" argumentacija je često koristila u kontekstu prošle financijske krize kada su države spašavale velike financijske institucije da bi se spriječilo urušavanje cijelog financijskog sustava, a time i gospodarstva. Kako su sjećanja i bijes oko prošle globalne financijske krize još svježa, apologeti spašavanja Agrokora su skovali novi termin, "sistemski rizik", da bi izbjegli korištenje omraženog termina. "Sistemski rizik" je ustvari domaća verzija koncepta "too connected to fail", koji primarno uzima u obzir sveobuhvatnost mreže određenog poslovnog subjekta, a ne apsolutnu veličinu. Argument "sistemičara" je bio da Agrokor možda i nije toliko velik i da bi gospodarstvo pretrpjelo takav udarac da se radi samo o veličini, ali je previše povezan s ostalim subjektima, uključujući dobavljače, financijske institucije, kooperante, građevinski sektor, tržište rada itd.

O Agrokoru, njegovoj važnosti, veličini, problemima, i stanju se lagalo od samog početka, a u tome nisu sudjelovali samo političari, nego mainstream mediji (sjetimo se samo napisa o tome kako je Agrokor 15% BDP-a Hrvatske). Neovisni analitičari su naglašavali da je važnost Agrokora precijenjena i da njegov stvarni udio u BDP-u ne iznosi više od 4%. Dakako, i to je puno, ali daleko niže od medijskih manipulacija. Sama struktura Agrokora kao koncerna je bila krivo predstavljana, gdje se tvrdilo da se radi o ključnoj proizvodnoj kompaniji iako 80% Agrokorovih prihoda ustvari otpada na maloprodaju i veleprodaju. Upravo su maloprodaja i veleprodaja bili dijelovi koji su koncern i doveli do financijske propasti dok su proizvodni dijelovi pozitivno poslovali. A nestanak te maloprodaje i veleprodaje bi bio vrlo brzo nadoknađen od strane drugih trgovačkih lanaca koji jedva čekaju prostor za širenje. Što se tiče proizvodnih dijelova, oni bi brzo našli kupce te su se u medijima već spominjale ponude za Ledo, Jamnicu, Belje i ostale. Na kraju ni međunarodne financijske institucije nisu procjenjivale da problemi u Agrokoru mogu ozbiljnije ugroziti gospodarsku stabilnost jer je CDS spread u jeku krize oko Agrokora bio jako nizak, a cijene državnih obveznica su rasle. Ali sve su to bili samo simptomi, a uzrok je bio standardna boljka državnih kompanija, kroz pretjerano rizično investiranje, lošu poslovnu praksu prema dobavljačima, radnicima i kupcima.

Odgovornost dobavljača

Nemojmo se lagati, nisu samo političari krivi za stanje u kojem je Agrokor funkcionirao. Dobavljači su itekako sami sebi krivi za stanje u kojem su se našli, da im poslovanje ovisi o Agrokoru. Poznato je da je Agrokor imao užasne uvijete oko plaćanja, ponekad i do 365 dana, a svoju moć je koristio i da ucjenjuje. Međutim, odgovornost dobavljača, tj. managementa velikih dobavljača, je podjednaka kao i političara, tj. svi ti skupo plaćeni manageri su odgovorni za situaciju u kojoj su se njihove kompanije našle. Pa zar nije apsurdno da velike kompanije gotovo isključivo plasiraju svoje proizvode kroz jedan trgovački lanac? To je toliko izlaganje riziku da svi koji su tako poslovali zaslužuju dobiti otkaz. Situacija oko mjenica je također odgovornost dobavljača je kada se Agrokor nije mogao sam više zaduživati, tražio je od dobavljača da se oni zadužuju. Izdavali su mjenice koje posljedično nose rizik regresnog zaduženja, što znači da ako Agrokor nije solventan, obaveze prelaze na njih. A tko je takve poslovne prakse dopuštao nego management kojemu je bilo jednostavnije održavati taj bolesni odnos nego potražiti alternativne kanale prodaje. Predstavljali su se kao najugroženija skupina, ali uz nepobitnu krivnju Agrokora i oni su snosili dio krivice. Naravno, Agrokor je iskoristio svoj položaj na tržištu, ali i dobavljači su sudjelovali u tome kako bi osigurali mjesto na policama Konzuma.

Odgovornost države

Postojale su različite ideje o tome kako bi to spašavanje trebalo izgledati, od direktne nacionalizacije do tzv. "soft nacionalizacije". Druga opcija je pobijedila, a lex Agrokor je omogućio da država stavi koncern pod svoju kontrolu i tako djelomično pravno postala odgovorna za njegove dugove, što tvrdi i Sberbank koji zahtijeva da Vlada Agrokorov dug pretvori u državne obveznice i isplati im 1,1 milijardu eura koje im duguje Agrokor. Koliko god odbijali da građani, tj. država sanira Agrokorove dugove, to nije krivnja Sberbanke već isključivo Vlade koja je donijela odluku da de facto nacionalizira Agrokor, ne može se reći da njihov zahtjev nema smisla. Agrokorom upravlja država, upravljanje (što nije isto što i korištenje) je jedan od temelja vlasništva i dijelom odgovara za njegove dugove.

Lex Agrokor je pokazao ne samo nespremnost političara da sprovedu reforme, nego i njihovo aktivno sprječavanje tih reformi. Urušavanje Agrokora je bio samo završetak restrukturiranja gospodarstva koje je počelo još u krizi jer prijašnji obrasci jednostavno nisu mogli funkcionirati u promijenjenim uvjetima, a odgovorni su za to što je kriza u Hrvatskoj trajala rekordnih 6 godina. Te reforme su se događale usprkos sasvim promašenim ekonomskim politikama koje su težile održanju postojećeg trulog modela razvoja. Lex Agrokor je pokazao da se kod pitanja reformi ne radi o nesposobnosti političara, već o tome da njima apsolutno odgovara trenutno stanje u kojem mogu parazitirati na račun privatnog sektora te tako održavati vlast i učinit će sve da takvo stanje i održe.

Naravno, cilj lex Agrokora nije bilo spašavanje Agrokora kao takvoga, niti ikakvo sprječavanje „sistemskog rizika“, jer da je briga oko stabilnosti gospodarstva bila jedini motiv, onda država ne bi direktno ulazila u kontrolu koncerna. Cilj je bio isključivo politički, a to je kontrola vala informacija koje mogu jako naštetiti mnogim političkim strankama i osobama, rušiti karijere, otvarati optužnice. S političkog aspekta, lex Agrokor je bio nužan ne samo za vladajuće već i za oporbu, i to ne samo sadašnju, nego sve političke strukture od 90-ih do danas.

Nije moguće da nitko nije ništa znao

Nije moguće da svih ovih godina nitko ništa nije znao. Naravno da su svi stakeholderi sve znali, od radnika do političara. Obični radnici su znali da Agrokor nije normalna kompanija, da je ona nešto više, a kako se penje pozicija u hijerarhiji, sve se više znalo. Sigurno je i srednji management znao puno toga o financijskim, političkim i drugim malverzacijama, a top management ne samo da je znao, nego je i sudjelovao u svim tim nezakonitim radnjama. Tako da je tvrditi da visoko pozicionirane osobe unutar Agrokora, kao Zdravko Marić, nisu znali što se radi s financijskim izvješćima, kako se manipulira medijima, kako se koristi sprega s politikom da Agrokor bude „jednakiji među jednakim“ i za sve ostale protuzakonite radnje, je apsurdno. Ne samo da su znali, nego su sudjelovali u tome. Kolika je mogućnost da je i sam Zdravko Marić sudjelovao u tome, procijenite sami.

Povjerenstvo za Agrokor je samo nastavak te iste priče. Izgleda da je jedina svrha tog povjerenstva probiranje informacija koje će biti „puštene“ u javnost, od cijelog niza. A to je jako moćno političko oružje. Pa zašto bi inače jedan Milijan Brkić bio u njemu? A njegov predsjednik Orsat Miljenić? To su ljudi koji su dio upravo tih struktura koje su stvarale i održavale Agrokor, kakvu ulogu oni mogu imati u Povjerenstvu osim sprječavanja curenja kompromitirajućih informacija? I to ne samo sprječavanju, nego i korištenju tih informacija u političkim obračunima. To je ustvari Povjerenstvo za kontrolu informacija koje cure iz Agrokora.

Agrokor je bio država u sjeni, po njegovim uredima su se zasigurno donosile odluke koje su utjecale na sve građane RH, krojili su se posebni zakoni. Porezna uprava ga je tretirala kao nedodirljivog, praktički je morala moliti od njega da plati porez, a ne zahtijevati. Agrokor je bio iznad zakona, iznad prostornih planova, iznad natječaja, iznad politike, iznad sudova, gotovo u rangu države po svojoj snazi. Državna kompanija po svim parametrima osim de jure (po zakonu), tako da je nacionalizacija lex Agrokorom bila samo formalnost.

Sad je jasno

Sad je sasvim jasno da nikakav „sistemski rizik“ nije postojao, bar ne ni izbliza velik kako je predstavljano, te da je to bilo samo opravdanje za jedan zakon koji je de facto nacionalizirao Agrokor, otvorio put raznim vjerovnicima da traže kompenzaciju od države za dugove, a sve u svrhu toga da se spriječi curenje informacija. Sasvim je jasno i da su pojedinci u vlasti znali sve o nezakonitim radnjama, a možda čak u njima i sudjelovali. Jasno je da lex Agrokor nije nikako „besprijekorna intervencija“ kako je pisao Borislav Škegro. Možda ustvari i je, ali ne s ekonomske strane, nego s političke strane, u smislu očuvanja svete tzv. "političke stabilnosti", a ustvari stabilnosti klijentelističkih struktura.

 

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, POLITIKA, HRVATSKA
Teme: AGROKOR (32), LEX AGROKOR (10)

Pregleda: 4749