POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Prije odluke o napuštanju Hrvatske postavite si ovo pitanje



Prije odluke o napuštanju Hrvatske postavite si ovo pitanje

12.10.2017.

PIŠE: Thomas Bauer

Mog su djeda iz Dachaua oslobodili Amerikanci. Preživio je konclogor, moguće zato što je dobro govorio šest jezika, s time da je bio savršen, trilingualan govornik na hrvatskom, talijanskom i njemačkom. Američka vojska, oduševljena tim podatkom, ali vjerojatno i saznavši da je arhitekt, odmah mu je ponudila posao, da s vremenom dovede moju baku i moga tatu, dobije državljanstvo i preseli se u Ameriku.

Ovih dana gledam silne diskusije o tome treba li ostati ili otići iz ove, realno gledano, pretpredzadnje vukojebine u Europi – iza nas su još samo Srbija i BiH, baš sve ostale zemlje imaju bolju ekonomsku ili demografsku perspektivu, pa se sjetim svoga nonića.

Zamislite samo koliko je moj djed, vrhunski arhitekt, volio svoj grad i svoju zemlju kada je odbio ostatak života provesti u Americi. Nerazrušenoj i za ondašnje pojmove nevjerojatno naprednoj i bogatoj Americi koja mu je otvoreno nudila sve što može zamisliti. I to nakon što je preživio pakao konclogora, nakon što mu je od fašista pobijen dobar dio familije, znajući da se vraća u zemlju koja će vrlo vjerojatno krenuti putem komunizma koji je također prezirao. Teško je zamisliti da netko 1945., nakon godina provedenih u konclogoru umjesto New Yorka, Chicaga ili San Francisca bira opustošeni, gladni, siromašni i od fašista, a uskoro i komunista strašno istraumatizirani Zagreb. Ili u slučaju moga djeda, teško je nekome tko ga nije poznavao. Meni nije, jer sam između ostalog čitao zbirku njegovih fantastičnih tekstova „Zagrebačke šetnje“ u kojoj o Zagrebu piše sa strašću kakvom neki balavac piše od djevi u koju je zateleban. Podneblje, arhitektura, umjetnost, geografija, zrinjevačke platane i maksimirski perivoji bili su njegov dom koji ni po koju cijenu nije htio mijenjati.

Danas su taj polet, entuzijazam i ljubav u ljudima nestali. Spremni su odustati od Hrvatske i otići raditi često i loše poslove, samo da se maknu iz zemlje u kojoj je nepravda odavno postala zakon, a otpor se svodi na sjedanje u autobus za Stuttgart i avion za Dublin.

Ne donosim sud o vašem odlasku ili ostanku. Svjestan sam da postoje jako dobri razlozi. Nisam oholi splitski hadezeovac što onima koji su ga sve ove godine mukotrpno plaćali kratkovidno poručuje da slobodno odu iz Hrvatske, niti neka ljevičarska lucprda koja priča o neoliberalnoj Hrvatskoj (95. na svijetu po ekonomskim slobodama) iz koje ljudi moraju bježati u socijalnu i brižnu Irsku (9. na svijetu).

Samo vam želim pružiti informaciju o tome da su ljudi ovu zemlju birali i kada je bilo puno teže. I kada su prošli puno gadnije stvari nego većina vas. I kada nade nije bilo ni na vidiku. Ljudi koji nisu bili etnički i rasni Hrvati, ali čija su duša i srce pripadali samo ovoj zemlji.

Odluka je naravno na vama, jer ako redovito čitate Liberal, već ste naučili – u životu ste dužni samo sebi i svojoj užoj obitelji i nikome drugome. Jedino pitanje koje si trebate postaviti je – je li tamo doista toliko bolje ili možda svatko od nas može pomoći da bolje bude ovdje?

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: ISELJAVANJE (6), ISELJENIŠTVO (2), EMIGRACIJA (1)

Mog su djeda iz Dachaua oslobodili Amerikanci. Preživio je konclogor, moguće zato što je dobro govorio šest jezika, s time da je bio savršen, trilingualan govornik na hrvatskom, talijanskom i njemačkom. Američka vojska, oduševljena tim podatkom, ali vjerojatno i saznavši da je arhitekt, odmah mu je ponudila posao, da s vremenom dovede moju baku i moga tatu, dobije državljanstvo i preseli se u Ameriku.

Ovih dana gledam silne diskusije o tome treba li ostati ili otići iz ove, realno gledano, pretpredzadnje vukojebine u Europi – iza nas su još samo Srbija i BiH, baš sve ostale zemlje imaju bolju ekonomsku ili demografsku perspektivu, pa se sjetim svoga nonića.

Zamislite samo koliko je moj djed, vrhunski arhitekt, volio svoj grad i svoju zemlju kada je odbio ostatak života provesti u Americi. Nerazrušenoj i za ondašnje pojmove nevjerojatno naprednoj i bogatoj Americi koja mu je otvoreno nudila sve što može zamisliti. I to nakon što je preživio pakao konclogora, nakon što mu je od fašista pobijen dobar dio familije, znajući da se vraća u zemlju koja će vrlo vjerojatno krenuti putem komunizma koji je također prezirao. Teško je zamisliti da netko 1945., nakon godina provedenih u konclogoru umjesto New Yorka, Chicaga ili San Francisca bira opustošeni, gladni, siromašni i od fašista, a uskoro i komunista strašno istraumatizirani Zagreb. Ili u slučaju moga djeda, teško je nekome tko ga nije poznavao. Meni nije, jer sam između ostalog čitao zbirku njegovih fantastičnih tekstova „Zagrebačke šetnje“ u kojoj o Zagrebu piše sa strašću kakvom neki balavac piše od djevi u koju je zateleban. Podneblje, arhitektura, umjetnost, geografija, zrinjevačke platane i maksimirski perivoji bili su njegov dom koji ni po koju cijenu nije htio mijenjati.

Danas su taj polet, entuzijazam i ljubav u ljudima nestali. Spremni su odustati od Hrvatske i otići raditi često i loše poslove, samo da se maknu iz zemlje u kojoj je nepravda odavno postala zakon, a otpor se svodi na sjedanje u autobus za Stuttgart i avion za Dublin.

Ne donosim sud o vašem odlasku ili ostanku. Svjestan sam da postoje jako dobri razlozi. Nisam oholi splitski hadezeovac što onima koji su ga sve ove godine mukotrpno plaćali kratkovidno poručuje da slobodno odu iz Hrvatske, niti neka ljevičarska lucprda koja priča o neoliberalnoj Hrvatskoj (95. na svijetu po ekonomskim slobodama) iz koje ljudi moraju bježati u socijalnu i brižnu Irsku (9. na svijetu).

Samo vam želim pružiti informaciju o tome da su ljudi ovu zemlju birali i kada je bilo puno teže. I kada su prošli puno gadnije stvari nego većina vas. I kada nade nije bilo ni na vidiku. Ljudi koji nisu bili etnički i rasni Hrvati, ali čija su duša i srce pripadali samo ovoj zemlji.

Odluka je naravno na vama, jer ako redovito čitate Liberal, već ste naučili – u životu ste dužni samo sebi i svojoj užoj obitelji i nikome drugome. Jedino pitanje koje si trebate postaviti je – je li tamo doista toliko bolje ili možda svatko od nas može pomoći da bolje bude ovdje?

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: ISELJAVANJE (6), ISELJENIŠTVO (2), EMIGRACIJA (1)

Pregleda: 18065