POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Tko je bio veći: Mises ili Friedman?



Tko je bio veći: Mises ili Friedman?

12.10.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Tko je najveći mislilac i ekonomist 20. stoljeća? Na ovo pitanje pobornici klasičnog liberalizma naći će se na velikim mukama. Mnogo je imena, nekoliko različitih škola ekonomske i filozofske misli koja su nas na neki način zadužila, ali kad se sve zbroji i oduzme, nekako se popis onih na samom vrhu uvijek svede na dvije osobe: Mises i Friedman. Najteže pitanje: koji je "veći"?

Riječ je o dvjema različitim školama, to su dva različita pristupa, različita vremenska razdoblja od kojih je svako razdoblje nosilo zasebne probleme.

Ludwig von Mises bio je predvodnik Austrijske škole ekonomske misli. Ona je utemeljena 20-ak godina prije nego što je on krenuo sa znanstvenim radom, ali tek je s Misesom dostigla svoj vrhunac. Mises je radio u najgorem mogućem vremenu za liberalizam. Bilo je to razdoblje dvaju svjetskih ratova i Velike depresije. Ljudi su, blago rečeno, u tom vremenu izgubili vjeru u stare liberalne ideje o minarhističkoj državi kao "noćnom čuvaru" koji je tu samo da čuva granice i slobode svojih građana. Ljudi su masovno krivili slobodno tržište za krizu, tražili su što veće intervencije države i državnu pomoć u preživljavanju. Što su države više "pomagale", bilo je gore.

U takvoj situaciji, masovnom ludilu i težnjama za "svemogućom državom" koja bi trebala aktivno pomagati građanima da žive bolje, stvarali su se najgori režimi koji će se ubrzo pokazati kao zločinački i genocidni. Mises je to uvidio, shvaćao je korijen sveg zla. Prezirao je nacionalizam i socijalizam, ali je cijelo vrijeme upozoravao na isti korijen iz kojeg izvire masovna želja za takvim režimima. Taj korijen bio je etatizam, vjera u moćnu državu. Iako nikad za života nije zaradio priznanja kakva zaslužuje, iako ga političari ni dobar dio intelektualaca u tadašnje vrijeme nisu željeli shvatiti ozbiljno, Mises nije odustao od pisanja i obrane slobodnog tržišta.

Možda je baš zbog takvog okruženja i bio toliko ustrajan. Mises nije u liberalizmu zapravo "osmislio" ništa novo, on je jednostavno skupio teze starih liberala engleske, francuske i drugih škola 18. i 19. stoljeća, racionalno je posmatrao događaje oko sebe, ali i povijesne uzroke, te je izvodio najlogičnije zaključke. Zaokružio je liberalni svjetonazor otkrivši onu "nit" koja je liberalizmu dotad nedostajala. Svi su se liberali manje-više slagali oko toga da sloboda pojedinca završava tamo gdje počinje sloboda drugog pojedinca. Međutim, gdje je točno ta granica kad postoji čitav niz situacija kad i jedna i druga strana prisvajaju tu slobodu? Mises je tu pronašao logično rješenje - privatno vlasništvo. Jednostavno, sloboda se temelji na privatnom vlasništvu. To je arbitražni argument koji se onda može primijeniti i na individualne, grupne i međudržavne sporove.

Stoga je iznimno bitno poštivati privatnu imovinu, tvrdio je Mises, jer ona je početak i načelo poštivanja svih osobnih sloboda. Kad bi društvo, odnosno država, nekome prisilno oduzela imovinu, ta osoba automatski gubi sve slobode. Međutim, kako riješiti sporove na prostoru koji je u društvenom vlasništvu? Takvi prostori i objekti moraju postojati da bi se osiguralo funkcioniranje države, ali i sloboda kretanja. Na javnom vlasništvu o slobodama odlučuje zajednica, demokratski. Mises je stoga smatrao da je za liberalizam važna demokracija, ali ona se ne smije odnositi na temeljna ljudska prava pojedinca. Budući da ona počivaju na privatnom vlasništvu, dakle privatno vlasništvo ne smije biti predmet demokratskog odlučivanja.

Da bi se osigurao takav sistem, u kojem je privatno vlasništvo svetinja, a samim time i temeljna ljudska prava i slobode svakog građanina, Mises je smatrao da se države moraju vratiti svojoj osnovnoj svrsi - zaštita ljudskih prava i sloboda, mir, sigurnost i javna infrastruktura. Sve preko toga dovest će do problema. Ulazak države u tržište da bi zaštitila domaće proizvođače vodi u sukobe sa susjednim državama. Zaštita granica od ulaska strane robe ili stranih državljana - dovest će do sukoba sa susjedima. Socijalna država koja preraspoređuje novac dovest će do nepravde i sukoba između različitih teritorijalnih, jezičnih ili klasnih skupina unutar iste države. Da bi se očuvao mir i stvorio temelj za prosperitet, smatrao je Mises, nacije se moraju vratiti minarhističkoj državi i slobodnom i otvorenom tržištu. Tu je bio beskompromisan, a svoje je stavove argumentirao ekonomskim računicama te primjerima iz povijesti i tadašnjih događanja u svijetu.

Svijet ga, nažalost, nije htio slušati. Puno je atraktivniji bio njegov protivnik iz Londona, John Maynard Keynes koji je preporučavao veći utjecaj države na gospodarstvo, zaduživanje i trošenje. Iako je Mises bio argumentacijom superioran u odnosu na Keynesa, političarima je Keynes zvučao puno privlačnije jer takvom su politikom lakše pridobili mase, svi vole trošiti novac iako ga nisu zaradili. Ne treba ni pričati u kakve su se probleme zbog takve politike mnoge države dovele. Neke su trošile na javne radove da bi izašle iz krize, a neke su izlaz našle u proizvodnji oružja i osvajačkim ratovima. Dobar dio tih ideja može se pripisati Keynesu. S druge strane, Mises je tvrdio, da ljudi nisu odbacili liberalizam i prihvatili etatizam, ne bi bilo ni interesa ni potrebe za ratovima, pa čak ni za vojskom. "Ljudska pohlepa i zavist doveli su do toga", opisivao je pomalo razočarano Mises u knjizi "Svemoguća država" usred Drugog svjetskog rata.

Austrijska škola ekonomske misli nakon Misesa razvijala se u različitim smjerovima. Dok je F.A. Hayek kasnije prihvatio nove ideje čikaške škole odbacivši beskompromisan Misesov stav o slobodnom tržištu bez ikakvih državnih intervencija, Rothbard, Hoppe i još mnogi drugi otišli su u smjeru anarhokapitalizma.

Neki današnji predstavnici Austrijske škole napustili su pola Misesovih principa. Na primjer, Hoppe ne vjeruje u demokraciju niti u slobodu migriranja što su bile po Misesu neke od temeljnih pretpostavki liberalizma. Današnji nasljednici Austrijske škole odbacuju klasični liberalizam i mijenjaju ga anarhokapitalizmom. Totalno su otišli u krajnost. Mises je bio onaj kreativni i znanstveni vrhunac Austrijske škole i klasičnog liberalizma općenito.

Milton Friedman je počeo s ozbiljnim znanstvenim radom desetak godina nakon Drugog svjetskog rata. To je bilo drugo vrijeme. Friedman je shvaćao doba u kojem živi, vidio je da je svijet već otišao daleko od klasično liberalnih ideja, shvatio je da prijedlozi Austrijske škole više ne dolaze u obzir. Ali je shvaćao da treba nešto hitno napraviti jer će zapadni svijet u protivnom odsklizati u socijalizam. Države su se zaduživale, trošile sve više, socijalna država se povećavala, poticaji privatnom sektoru, protekcionizam - trebalo je to sve nekako obuzdati. Ali, kako? Ako bi predložio ukidanje socijalne države i totalni neintervencionizam, nitko ga ne bi više shvatio ozbiljno.

Stoga je napravio kompromis, ali ne na račun slobode izbora. Friedmanu je sloboda izbora kupca, odnosno klijenta, bila uvijek najznačajnija i polazna točka, nešto što se ne smije povrijediti. Kako riješiti problem velike socijalne države, kako je srezati, a opet da siromašni nastave dobivati socijalnu pomoć i u isto vrijeme da ih ona POTIČE da traže posao? Genijalan um smislio je "negativni porez na dohodak". To je bila ideja da svatko dobiva određeni iznos na račun bez obzira radili ili ne. Ako radite, taj će vam se iznos odbiti od poreza. To je ono na čijem tragu se sad pokušava uvesti UBI ili temeljni dohodak. Na taj bi način eliminirao sve socijalne programe i ukinuo sve socijalne službe. One su postojale, kako je tvrdio, samo da bi siromašni ljudi dobili manje socijalne pomoći (jer uzimaju pola kao proviziju za posredovanje). Zašto tada nijedna država nije prihvatila taj prijedlog - to je pitanje stoljeća. Pretpostavljam da nijedna vlada nije htjela ukidati svoje birokratske urede koji su popisivali i obrađivali ljude koji primaju socijalu.

Obrazovanje - još jedno pitanje gdje je Friedman uz ostale ekonomiste njegove Čikaške škole ekonomske misli napravio kompromis u odnosu na dotadašnje liberale. Friedman je shvatio da ne može inzistirati na privatnom školstvu. To više ne bi prošlo. Država mora jamčiti školovanje svima. Ali ovako definitivno nije dobro jer se novac razbacuje, a kvaliteta obrazovanja opada. Stoga je osmislio rješenje - vaučerizaciju. To je bila briljantna ideja s liberalnog stanovišta jer pruža svakom korisniku pravo izbora obrazovanja po vlastitim željama i preferencijama, a s druge strane omogućuje konkurentnost i poboljšanje kvalitete samih obrazovnih ustanova.

Friedman je zaslužan i za politiku štednje koju su prihvatili političari, pogotovo oni iz konzervativnih stranaka, diljem svijeta. Friedman i Hayek su vjerojatno najzaslužniji za prosperitet SAD-a, Kanade, Velike Britanije i drugih zapadnih zemalja tijekom 1980-ih i 1990-ih godina prošlog stoljeća. Njegovi prijedlozi za monetarne i protržišne reforme prihvaćeni su u MMF-u i postali su praktički "blueprint" za uvjete po kojima će Svjetska banka pomoći zemljama da se izvuku iz financijske krize.

Iako je u mnogim svojim djelima i javnim nastupima zapravo parafrazirao ili čak citirao prijašnje teoretičare poput Adama Smitha, Frederica Bastiata i Ludwiga von Misesa (što je Friedman čak i sam priznao), njegova je genijalnost zapravo u tome što je uspio liberalne ideje prilagoditi 20. stoljeću. Čikaška je škola značila kompromis, ali ne nauštrb onog najbitnijeg - slobode izbora. Ona je sačuvana. Kompromisi su napravljeni po pitanju neintervencionizma i apsolutno slobodnog tržišta koje je još nakon Prvog svjetskog rata postalo daleka utopija. Liberalizam danas, zahvaljujući Friedmanu i njegovim sljedbenicima, prihvaća i državno zdravstvo, školstvo i socijalu, ali traži rješenja u ravnopravnoj konkurenciji s privatnim sektorom te većoj slobodi izbora za što širi krug korisnika.

Tko je "veći", pitate se na kraju? Neka svatko odluči za sebe.

Friedman je za života primio Nobelovu nagradu iz ekonomije i još brojna priznanja, bio je cijenjen u najvišim političkim krugovima. Mises nikada nije po priznanjima došao ni blizu toga, ali je zato postavio jasne principe liberalizma i časno ih je branio ne odstupivši ni pedlja. Iako su obojica veliki mislioci i genijalci, za mene nema dvojbe - Mises je najveći, svi ostali su iza njega.

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: LUDWIG VON MISES (11), MILTON FRIEDMAN (7), KLASIČNI LIBERALIZAM (14), POVIJEST (50), 20. STOLJEĆE (1)

Tko je najveći mislilac i ekonomist 20. stoljeća? Na ovo pitanje pobornici klasičnog liberalizma naći će se na velikim mukama. Mnogo je imena, nekoliko različitih škola ekonomske i filozofske misli koja su nas na neki način zadužila, ali kad se sve zbroji i oduzme, nekako se popis onih na samom vrhu uvijek svede na dvije osobe: Mises i Friedman. Najteže pitanje: koji je "veći"?

Riječ je o dvjema različitim školama, to su dva različita pristupa, različita vremenska razdoblja od kojih je svako razdoblje nosilo zasebne probleme.

Ludwig von Mises bio je predvodnik Austrijske škole ekonomske misli. Ona je utemeljena 20-ak godina prije nego što je on krenuo sa znanstvenim radom, ali tek je s Misesom dostigla svoj vrhunac. Mises je radio u najgorem mogućem vremenu za liberalizam. Bilo je to razdoblje dvaju svjetskih ratova i Velike depresije. Ljudi su, blago rečeno, u tom vremenu izgubili vjeru u stare liberalne ideje o minarhističkoj državi kao "noćnom čuvaru" koji je tu samo da čuva granice i slobode svojih građana. Ljudi su masovno krivili slobodno tržište za krizu, tražili su što veće intervencije države i državnu pomoć u preživljavanju. Što su države više "pomagale", bilo je gore.

U takvoj situaciji, masovnom ludilu i težnjama za "svemogućom državom" koja bi trebala aktivno pomagati građanima da žive bolje, stvarali su se najgori režimi koji će se ubrzo pokazati kao zločinački i genocidni. Mises je to uvidio, shvaćao je korijen sveg zla. Prezirao je nacionalizam i socijalizam, ali je cijelo vrijeme upozoravao na isti korijen iz kojeg izvire masovna želja za takvim režimima. Taj korijen bio je etatizam, vjera u moćnu državu. Iako nikad za života nije zaradio priznanja kakva zaslužuje, iako ga političari ni dobar dio intelektualaca u tadašnje vrijeme nisu željeli shvatiti ozbiljno, Mises nije odustao od pisanja i obrane slobodnog tržišta.

Možda je baš zbog takvog okruženja i bio toliko ustrajan. Mises nije u liberalizmu zapravo "osmislio" ništa novo, on je jednostavno skupio teze starih liberala engleske, francuske i drugih škola 18. i 19. stoljeća, racionalno je posmatrao događaje oko sebe, ali i povijesne uzroke, te je izvodio najlogičnije zaključke. Zaokružio je liberalni svjetonazor otkrivši onu "nit" koja je liberalizmu dotad nedostajala. Svi su se liberali manje-više slagali oko toga da sloboda pojedinca završava tamo gdje počinje sloboda drugog pojedinca. Međutim, gdje je točno ta granica kad postoji čitav niz situacija kad i jedna i druga strana prisvajaju tu slobodu? Mises je tu pronašao logično rješenje - privatno vlasništvo. Jednostavno, sloboda se temelji na privatnom vlasništvu. To je arbitražni argument koji se onda može primijeniti i na individualne, grupne i međudržavne sporove.

Stoga je iznimno bitno poštivati privatnu imovinu, tvrdio je Mises, jer ona je početak i načelo poštivanja svih osobnih sloboda. Kad bi društvo, odnosno država, nekome prisilno oduzela imovinu, ta osoba automatski gubi sve slobode. Međutim, kako riješiti sporove na prostoru koji je u društvenom vlasništvu? Takvi prostori i objekti moraju postojati da bi se osiguralo funkcioniranje države, ali i sloboda kretanja. Na javnom vlasništvu o slobodama odlučuje zajednica, demokratski. Mises je stoga smatrao da je za liberalizam važna demokracija, ali ona se ne smije odnositi na temeljna ljudska prava pojedinca. Budući da ona počivaju na privatnom vlasništvu, dakle privatno vlasništvo ne smije biti predmet demokratskog odlučivanja.

Da bi se osigurao takav sistem, u kojem je privatno vlasništvo svetinja, a samim time i temeljna ljudska prava i slobode svakog građanina, Mises je smatrao da se države moraju vratiti svojoj osnovnoj svrsi - zaštita ljudskih prava i sloboda, mir, sigurnost i javna infrastruktura. Sve preko toga dovest će do problema. Ulazak države u tržište da bi zaštitila domaće proizvođače vodi u sukobe sa susjednim državama. Zaštita granica od ulaska strane robe ili stranih državljana - dovest će do sukoba sa susjedima. Socijalna država koja preraspoređuje novac dovest će do nepravde i sukoba između različitih teritorijalnih, jezičnih ili klasnih skupina unutar iste države. Da bi se očuvao mir i stvorio temelj za prosperitet, smatrao je Mises, nacije se moraju vratiti minarhističkoj državi i slobodnom i otvorenom tržištu. Tu je bio beskompromisan, a svoje je stavove argumentirao ekonomskim računicama te primjerima iz povijesti i tadašnjih događanja u svijetu.

Svijet ga, nažalost, nije htio slušati. Puno je atraktivniji bio njegov protivnik iz Londona, John Maynard Keynes koji je preporučavao veći utjecaj države na gospodarstvo, zaduživanje i trošenje. Iako je Mises bio argumentacijom superioran u odnosu na Keynesa, političarima je Keynes zvučao puno privlačnije jer takvom su politikom lakše pridobili mase, svi vole trošiti novac iako ga nisu zaradili. Ne treba ni pričati u kakve su se probleme zbog takve politike mnoge države dovele. Neke su trošile na javne radove da bi izašle iz krize, a neke su izlaz našle u proizvodnji oružja i osvajačkim ratovima. Dobar dio tih ideja može se pripisati Keynesu. S druge strane, Mises je tvrdio, da ljudi nisu odbacili liberalizam i prihvatili etatizam, ne bi bilo ni interesa ni potrebe za ratovima, pa čak ni za vojskom. "Ljudska pohlepa i zavist doveli su do toga", opisivao je pomalo razočarano Mises u knjizi "Svemoguća država" usred Drugog svjetskog rata.

Austrijska škola ekonomske misli nakon Misesa razvijala se u različitim smjerovima. Dok je F.A. Hayek kasnije prihvatio nove ideje čikaške škole odbacivši beskompromisan Misesov stav o slobodnom tržištu bez ikakvih državnih intervencija, Rothbard, Hoppe i još mnogi drugi otišli su u smjeru anarhokapitalizma.

Neki današnji predstavnici Austrijske škole napustili su pola Misesovih principa. Na primjer, Hoppe ne vjeruje u demokraciju niti u slobodu migriranja što su bile po Misesu neke od temeljnih pretpostavki liberalizma. Današnji nasljednici Austrijske škole odbacuju klasični liberalizam i mijenjaju ga anarhokapitalizmom. Totalno su otišli u krajnost. Mises je bio onaj kreativni i znanstveni vrhunac Austrijske škole i klasičnog liberalizma općenito.

Milton Friedman je počeo s ozbiljnim znanstvenim radom desetak godina nakon Drugog svjetskog rata. To je bilo drugo vrijeme. Friedman je shvaćao doba u kojem živi, vidio je da je svijet već otišao daleko od klasično liberalnih ideja, shvatio je da prijedlozi Austrijske škole više ne dolaze u obzir. Ali je shvaćao da treba nešto hitno napraviti jer će zapadni svijet u protivnom odsklizati u socijalizam. Države su se zaduživale, trošile sve više, socijalna država se povećavala, poticaji privatnom sektoru, protekcionizam - trebalo je to sve nekako obuzdati. Ali, kako? Ako bi predložio ukidanje socijalne države i totalni neintervencionizam, nitko ga ne bi više shvatio ozbiljno.

Stoga je napravio kompromis, ali ne na račun slobode izbora. Friedmanu je sloboda izbora kupca, odnosno klijenta, bila uvijek najznačajnija i polazna točka, nešto što se ne smije povrijediti. Kako riješiti problem velike socijalne države, kako je srezati, a opet da siromašni nastave dobivati socijalnu pomoć i u isto vrijeme da ih ona POTIČE da traže posao? Genijalan um smislio je "negativni porez na dohodak". To je bila ideja da svatko dobiva određeni iznos na račun bez obzira radili ili ne. Ako radite, taj će vam se iznos odbiti od poreza. To je ono na čijem tragu se sad pokušava uvesti UBI ili temeljni dohodak. Na taj bi način eliminirao sve socijalne programe i ukinuo sve socijalne službe. One su postojale, kako je tvrdio, samo da bi siromašni ljudi dobili manje socijalne pomoći (jer uzimaju pola kao proviziju za posredovanje). Zašto tada nijedna država nije prihvatila taj prijedlog - to je pitanje stoljeća. Pretpostavljam da nijedna vlada nije htjela ukidati svoje birokratske urede koji su popisivali i obrađivali ljude koji primaju socijalu.

Obrazovanje - još jedno pitanje gdje je Friedman uz ostale ekonomiste njegove Čikaške škole ekonomske misli napravio kompromis u odnosu na dotadašnje liberale. Friedman je shvatio da ne može inzistirati na privatnom školstvu. To više ne bi prošlo. Država mora jamčiti školovanje svima. Ali ovako definitivno nije dobro jer se novac razbacuje, a kvaliteta obrazovanja opada. Stoga je osmislio rješenje - vaučerizaciju. To je bila briljantna ideja s liberalnog stanovišta jer pruža svakom korisniku pravo izbora obrazovanja po vlastitim željama i preferencijama, a s druge strane omogućuje konkurentnost i poboljšanje kvalitete samih obrazovnih ustanova.

Friedman je zaslužan i za politiku štednje koju su prihvatili političari, pogotovo oni iz konzervativnih stranaka, diljem svijeta. Friedman i Hayek su vjerojatno najzaslužniji za prosperitet SAD-a, Kanade, Velike Britanije i drugih zapadnih zemalja tijekom 1980-ih i 1990-ih godina prošlog stoljeća. Njegovi prijedlozi za monetarne i protržišne reforme prihvaćeni su u MMF-u i postali su praktički "blueprint" za uvjete po kojima će Svjetska banka pomoći zemljama da se izvuku iz financijske krize.

Iako je u mnogim svojim djelima i javnim nastupima zapravo parafrazirao ili čak citirao prijašnje teoretičare poput Adama Smitha, Frederica Bastiata i Ludwiga von Misesa (što je Friedman čak i sam priznao), njegova je genijalnost zapravo u tome što je uspio liberalne ideje prilagoditi 20. stoljeću. Čikaška je škola značila kompromis, ali ne nauštrb onog najbitnijeg - slobode izbora. Ona je sačuvana. Kompromisi su napravljeni po pitanju neintervencionizma i apsolutno slobodnog tržišta koje je još nakon Prvog svjetskog rata postalo daleka utopija. Liberalizam danas, zahvaljujući Friedmanu i njegovim sljedbenicima, prihvaća i državno zdravstvo, školstvo i socijalu, ali traži rješenja u ravnopravnoj konkurenciji s privatnim sektorom te većoj slobodi izbora za što širi krug korisnika.

Tko je "veći", pitate se na kraju? Neka svatko odluči za sebe.

Friedman je za života primio Nobelovu nagradu iz ekonomije i još brojna priznanja, bio je cijenjen u najvišim političkim krugovima. Mises nikada nije po priznanjima došao ni blizu toga, ali je zato postavio jasne principe liberalizma i časno ih je branio ne odstupivši ni pedlja. Iako su obojica veliki mislioci i genijalci, za mene nema dvojbe - Mises je najveći, svi ostali su iza njega.

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: LUDWIG VON MISES (11), MILTON FRIEDMAN (7), KLASIČNI LIBERALIZAM (14), POVIJEST (50), 20. STOLJEĆE (1)

Pregleda: 1406