POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Vatikanski ugovori štete i Hrvatskoj i Crkvi



Vatikanski ugovori štete i Hrvatskoj i Crkvi

14.10.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Republika Hrvatska potpisala je i ratificirala ukupno četiri ugovora sa Svetom Stolicom u razdoblju 1996-1999. U tim ugovorima definirani su međusobni odnosi na područjima odgoja, obrazovanja, gospodarstva itd. Prema radu Tajane Lušić objavljenom na stranicama Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, slične ugovore s Vatikanom potpisale su i druge europske zemlje kao npr. Mađarska, Španjolska i Portugal, međutim iz njenog opisa može se zaključiti kako je ugovor s Hrvatskom najnepovoljniji:

Najveća je razlika među ugovorima u svezi naknade za imovinu koju dvije države neće moći vratiti Katoličkoj crkvi. U mađarskom je ugovoru dogovoren iznos koji će država godišnje dostavljati KC, a koji bi odgovarao kamatama da je vrijednost te imovine uložena na dugi rok. U RH je dogovoreno da će se KC isplaćivati, u četiri godišnja obroka, primjerena novčana naknada za dobra koja država neće moći vratiti. U hrvatskom ugovoru o gospodarskim pitanjima KC ne izjavljuje, kao u mađarskom ugovoru, da su "provedbom ovog ugovora zadovoljeni njezini zahtjevi za naknadu i rješenje pitanja imovine".

Tu dolazimo do problema. Kad bi RH odlučila raskinuti Vatikanske ugovore sa Svetom Stolicom, Vatikan bi automatski postavio pitanje nevraćene imovine. Međutim, RH je tijekom zadnjih 20-ak godina sigurno već isplatila sasvim dovoljnu odštetu Katoličkoj crkvi kroz godišnje financiranje vjeroučitelja te odgojno-obrazovnih ustanova koje država financira temeljem Ugovora o odgoju i obrazovanju. Naime, tim je ugovorom određeno da KC ima puno pravo javnosti, otvarati vlastite odgojno-obrazovne ustanove. To je sasvim u redu! Međutim, dodaje i financiranje rada takvih ustanova od strane države jer su one, prema ugovoru, po svemu ravnopravne s državnim ustanovama, pa tako država financira njihov rad iako im nije osnivač.

Imamo situaciju u kojoj jedna neovisna organizacija otvara vlastite ustanove na račun države i država je dužna financirati njene zaposlenike kao da su državni. Po toj, i još nekim drugim osnovama, RH uplaćuje Katoličkoj crkvi godišnje 600 milijuna kuna. Što je najgore, taj iznos se uopće ne uzima kao isplata odštete za imovinu koja je Crkvi oduzeta u prethodnom razdoblju, a koju država nije bila u mogućnosti vratiti.

Očito je da je tadašnja vlast RH potpisala štetne ugovore za svoje građane. Iz navedenog rada može se zaključiti kako su motivi za ove ugovore bili povijesne prirode zbog zasluga koje je KC imala prema Hrvatima tijekom zadnjih preko 1000 godina i zbog činjenice da su više od 76 posto stanovništva Hrvatske deklarirani katolici. Ja se pitam, da ti isti deklarirani katolici trebaju dobrovoljno financirati rad Crkve i njenih ustanova, koliko bi ih onda zaista bilo? Vjerujem, ne puno. To zna dobro i Crkva i zato im ovakav ugovor odgovara.

Ali s druge strane, upravo su Vatikanski ugovori argument mnogih aktivista i predmet čestih prijepora među građanima i političarima. Upravo ti Vatikanski ugovori predstavljaju razlog zašto se sve više stanovništva odvaja od crkve i vjere. Nisam mogao naći neko ozbiljno istraživanje s rezultatima koliko je bilo praktičnih vjernika katolika u Hrvatskoj prije 1990., a koliko ih je danas, ali meni se čini da ih je danas manje. Koliko su tome pridonijeli Vatikanski ugovori koji su doveli KC realno u nepravedno privilegiran položaj kao jedinu nevladinu organizaciju koja ima ekskluzivni pristup državnom odgoju i obrazovanju te financijama i drugim ustanovama?

Raskid Vatikanskih ugovora bio bi u interesu Crkve i države. Crkva bi vratila vjeru među brojne deklarirane katolike koji sve manje idu u crkvu, a država bi dobila kredibilitet kao prava sekularna država potpuno neovisna o bilo kakvim interesnim skupinama i ideološkim/vjerskim organizacijama. Nijedna crkva - ni katolička ni pravoslavna ni muslimanska - ne bi se trebala financirati novcem poreznih obveznika. Tih 600 milijuna kuna koje KC godišnje prima iz državnog proračuna ona bi mogla vrlo lako sakupiti kad bi milijun hrvatskih kućanstava (a toliko vjerujem da ima deklarirano katoličkih kućanstava u ovoj zemlji) pristalo dobrovoljno izdvajati godišnje 600 kuna za crkvu. To nije ništa strašno, ali nije ni lako ubijediti ljude da dobrovoljno izdvajaju vlastiti novac. To znači da bi se onda crkva uistinu trudila da osvoji srca svojih vjernika.

Vatikanski ugovori imaju i svoju drugu stranu, a to je prvenstveno definiranje i odvajanje funkcija između crkvenih i državnih dužnosnika. Da se ugovori raskinu, crkveni djelatnici bi se mogli kandidirati za gradonačelnike, općinske načelnike, vijećnike, saborske zastupnike ili predsjednika države! Zamislite samo reakciju lijevih aktivista kad bi neki svećenik postao, recimo, gradonačelnik Zagreba! Po meni, zašto ne? Svatko bi trebao pred zakonom biti jednak, pa tako imati ista prava i obaveze.

Dakle, jedina prava prepreka za raskid ovih ugovora su neriješeni imovinsko-pravni odnosi za crkvenu imovinu koju država nije u mogućnosti vratiti. To je pogreška vlasti 1990-ih što nisu to jasno definirali ugovorom pa bi Crkva mogla u bilo kojem trenutku potegnuti to pitanje.

Ono što pobornici raskida ugovora s Vatikanom često zaboravljaju, to je da takav potez ne bi bio moguć bez raskida i sa svim ostalim crkvenim i drugim nevladinim organizacijama. Ja osobno ne vidim razlog zašto bismo prestali financirati samo Katoličku crkvu, a ne i sve ostale. Katolička crkva bi se u tom slučaju sigurno snašla i nastavila financirati od dobrovoljnih darova svojih vjernika, ali za brojne ljevičarske organizacije koje parazitiraju na državnom proračunu baš i nisam siguran da bi opstale. Razmislite i o tome.

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: CRKVA (20), KATOLIČKA CRKVA (6), RASKID (1), VATIKANSKI UGOVORI (1), RH (4), VATIKAN (2), SVETA STOLICA (1)

Vezano

Što mislite, koja EU država izdvaja najveći udio proračuna za religiju?
(20.11.2017.)

Rada Borić pokazala zašto su ljevičarske ideje u startu osuđene na propast
(14.11.2017.)

Nastavak: Je li liberalizam suprotstavljen katoličkom socijalnom nauku?
(20.10.2017.)

Republika Hrvatska potpisala je i ratificirala ukupno četiri ugovora sa Svetom Stolicom u razdoblju 1996-1999. U tim ugovorima definirani su međusobni odnosi na područjima odgoja, obrazovanja, gospodarstva itd. Prema radu Tajane Lušić objavljenom na stranicama Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, slične ugovore s Vatikanom potpisale su i druge europske zemlje kao npr. Mađarska, Španjolska i Portugal, međutim iz njenog opisa može se zaključiti kako je ugovor s Hrvatskom najnepovoljniji:

Najveća je razlika među ugovorima u svezi naknade za imovinu koju dvije države neće moći vratiti Katoličkoj crkvi. U mađarskom je ugovoru dogovoren iznos koji će država godišnje dostavljati KC, a koji bi odgovarao kamatama da je vrijednost te imovine uložena na dugi rok. U RH je dogovoreno da će se KC isplaćivati, u četiri godišnja obroka, primjerena novčana naknada za dobra koja država neće moći vratiti. U hrvatskom ugovoru o gospodarskim pitanjima KC ne izjavljuje, kao u mađarskom ugovoru, da su "provedbom ovog ugovora zadovoljeni njezini zahtjevi za naknadu i rješenje pitanja imovine".

Tu dolazimo do problema. Kad bi RH odlučila raskinuti Vatikanske ugovore sa Svetom Stolicom, Vatikan bi automatski postavio pitanje nevraćene imovine. Međutim, RH je tijekom zadnjih 20-ak godina sigurno već isplatila sasvim dovoljnu odštetu Katoličkoj crkvi kroz godišnje financiranje vjeroučitelja te odgojno-obrazovnih ustanova koje država financira temeljem Ugovora o odgoju i obrazovanju. Naime, tim je ugovorom određeno da KC ima puno pravo javnosti, otvarati vlastite odgojno-obrazovne ustanove. To je sasvim u redu! Međutim, dodaje i financiranje rada takvih ustanova od strane države jer su one, prema ugovoru, po svemu ravnopravne s državnim ustanovama, pa tako država financira njihov rad iako im nije osnivač.

Imamo situaciju u kojoj jedna neovisna organizacija otvara vlastite ustanove na račun države i država je dužna financirati njene zaposlenike kao da su državni. Po toj, i još nekim drugim osnovama, RH uplaćuje Katoličkoj crkvi godišnje 600 milijuna kuna. Što je najgore, taj iznos se uopće ne uzima kao isplata odštete za imovinu koja je Crkvi oduzeta u prethodnom razdoblju, a koju država nije bila u mogućnosti vratiti.

Očito je da je tadašnja vlast RH potpisala štetne ugovore za svoje građane. Iz navedenog rada može se zaključiti kako su motivi za ove ugovore bili povijesne prirode zbog zasluga koje je KC imala prema Hrvatima tijekom zadnjih preko 1000 godina i zbog činjenice da su više od 76 posto stanovništva Hrvatske deklarirani katolici. Ja se pitam, da ti isti deklarirani katolici trebaju dobrovoljno financirati rad Crkve i njenih ustanova, koliko bi ih onda zaista bilo? Vjerujem, ne puno. To zna dobro i Crkva i zato im ovakav ugovor odgovara.

Ali s druge strane, upravo su Vatikanski ugovori argument mnogih aktivista i predmet čestih prijepora među građanima i političarima. Upravo ti Vatikanski ugovori predstavljaju razlog zašto se sve više stanovništva odvaja od crkve i vjere. Nisam mogao naći neko ozbiljno istraživanje s rezultatima koliko je bilo praktičnih vjernika katolika u Hrvatskoj prije 1990., a koliko ih je danas, ali meni se čini da ih je danas manje. Koliko su tome pridonijeli Vatikanski ugovori koji su doveli KC realno u nepravedno privilegiran položaj kao jedinu nevladinu organizaciju koja ima ekskluzivni pristup državnom odgoju i obrazovanju te financijama i drugim ustanovama?

Raskid Vatikanskih ugovora bio bi u interesu Crkve i države. Crkva bi vratila vjeru među brojne deklarirane katolike koji sve manje idu u crkvu, a država bi dobila kredibilitet kao prava sekularna država potpuno neovisna o bilo kakvim interesnim skupinama i ideološkim/vjerskim organizacijama. Nijedna crkva - ni katolička ni pravoslavna ni muslimanska - ne bi se trebala financirati novcem poreznih obveznika. Tih 600 milijuna kuna koje KC godišnje prima iz državnog proračuna ona bi mogla vrlo lako sakupiti kad bi milijun hrvatskih kućanstava (a toliko vjerujem da ima deklarirano katoličkih kućanstava u ovoj zemlji) pristalo dobrovoljno izdvajati godišnje 600 kuna za crkvu. To nije ništa strašno, ali nije ni lako ubijediti ljude da dobrovoljno izdvajaju vlastiti novac. To znači da bi se onda crkva uistinu trudila da osvoji srca svojih vjernika.

Vatikanski ugovori imaju i svoju drugu stranu, a to je prvenstveno definiranje i odvajanje funkcija između crkvenih i državnih dužnosnika. Da se ugovori raskinu, crkveni djelatnici bi se mogli kandidirati za gradonačelnike, općinske načelnike, vijećnike, saborske zastupnike ili predsjednika države! Zamislite samo reakciju lijevih aktivista kad bi neki svećenik postao, recimo, gradonačelnik Zagreba! Po meni, zašto ne? Svatko bi trebao pred zakonom biti jednak, pa tako imati ista prava i obaveze.

Dakle, jedina prava prepreka za raskid ovih ugovora su neriješeni imovinsko-pravni odnosi za crkvenu imovinu koju država nije u mogućnosti vratiti. To je pogreška vlasti 1990-ih što nisu to jasno definirali ugovorom pa bi Crkva mogla u bilo kojem trenutku potegnuti to pitanje.

Ono što pobornici raskida ugovora s Vatikanom često zaboravljaju, to je da takav potez ne bi bio moguć bez raskida i sa svim ostalim crkvenim i drugim nevladinim organizacijama. Ja osobno ne vidim razlog zašto bismo prestali financirati samo Katoličku crkvu, a ne i sve ostale. Katolička crkva bi se u tom slučaju sigurno snašla i nastavila financirati od dobrovoljnih darova svojih vjernika, ali za brojne ljevičarske organizacije koje parazitiraju na državnom proračunu baš i nisam siguran da bi opstale. Razmislite i o tome.

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: CRKVA (20), KATOLIČKA CRKVA (6), RASKID (1), VATIKANSKI UGOVORI (1), RH (4), VATIKAN (2), SVETA STOLICA (1)

Pregleda: 1906