POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Stjepan Radić: Liberalizam (1902)



Stjepan Radić: Liberalizam (1902)

21.10.2017.

PIŠE: Liberal.hr

Poznati francuski književnik i akademik Emile Faguet skrenuo je, poput mnogih francuskih suvremenih književnika, s čisto literarnog polja na polje socijalnih rasprava i izdao knjigu o liberalizmu. U doba kad se Coppe, Lemaitre i Anatole France late publicistike da zastupaju aktualne političke principe i raspravljaju dnevna pitanja, Faguet, koji je u svojim literarno-historijskim djelima pokazao veliko poznavanje povijesti društva, hvata pero da objasni problem liberalizma koji tako zanima Francusku sada, u doba borbe za slobodu obučavanja, u doba proganjanja kongregacija i raspravljanja o pravima državne vlasti u pogledu utjecaja na privatni život pojedinaca.

Za sociologa bit će zanimljivo promatrati kako Faguet shvaća taj mnogo raspravljani problem liberalizma, kako razvija njegovu povijest, njegove principe. No nas ne zanima knjiga Faguetova s te strane - ona je veoma značajan dokument i za naš dnevni politički život. Možda se nigdje tako krivo i površno ne shvaća riječ liberalizam kao u nas. Možda je u čitavom svijetu unikum ovo što imamo mi Hrvati - stranku koja se svakom prilikom na sva usta nazivlje liberalnom - a uz to se utječe poznatim sredstvima... Mi imamo liberalnu Narodnu stranku - uz poznatu slobodu govora, udruživanja i tiska, imamo liberalnu stranku uz poznate izborne događaje i administrativnu praksu.

Možda zato neće biti suvišno ako na ovom mjestu, slijedeći tok ideja francuskoga književnika i publicista, malo osvijetlimo u čemu stoji pravi, ne riječima naglašavani, već mišlju i činom proniknuti liberalizam. Faguet zahvaća ovaj problem mnogo dublje nego ga obično zahvaćaju protivnici tobožnje glavne opreke liberalizmu - protivnici klerikizma. Faguet ide historijskim putem i objašnjava kako problem liberalizma nije drugo doli: koliko smije državna vlast zalaziti u privatni život, u individualnu sferu pojedinca. Svaka je država, kako dokazuje povijest, obrambeni savez protiv nekog vanjskog neprijatelja - to je njen temelj i njen razlog. Zato ona, logično, ima pravo da traži od građanina sve što je za tu obranu potrebno. U prvo vrijeme bio je to porez krvi i većih osobnih žrtava. Danas, kad je država već mnogo zamršeniji pojam, to je sve što ona treba za vlastitu unutarnju konsolidaciju.

Faguet se tu potanko bavi do koje granice ima državna vlast to pravo i koliko građanin ima pravo trpjeti terete za njenu i svoju obranu - terete vojničke, novčane itd. Pritom on dolazi do onoga na što država nema pravo, do onoga što je pravo pojedinca.

To je sloboda govora, udruživanja i tiska, sloboda obuke, sloboda raširivanja misli, sloboda izbora i sloboda sudstva. Promatrajući, u historijskom osvrtu, svaki od tih dijelova općenite slobode pojedinca prema državnoj vlasti, Faguet dolazi do naravnog zaključka da svaka zemlja koja te slobode nema nosi u sebi klicu propasti, jer se u njoj stvara antagonizam između zaštićenih klasa i široke mase puka. Faguet, napokon, po svršetku svoje knjige ostavlja učenjački ton historičara i sociologa i u zanosnim izrekama slavi ovako shvaćeni liberalizam. Gdje nema slobode tiska, slobode izbora i slobode sudstva - ne može biti napretka, dakle, za sve one koji svojoj zemlji žele napredak, ovakav liberalizam znači isto što i patriotizam - pa ubuduće i ne može biti nego dvije stranke; jedna je za ovu općenitu slobodu, a druga za apsolutno gospodarstvo državne vlasti; jedna napredna, a druga razorna; jedna domoljubna, a druga egoistična i pogubna stranka.

Tako piše Faguet u Francuskoj, u zemlji koja je postala poslovičnom radi svojih slobodnih uredaba i slobodna duha. Njegove su riječi naravni i razumljivi ponos radi te slobode - u njima nema čežnje kakvu, na žalost, ćutimo mi. Ali je za nas važna pouka njegove knjige - a to je da stranka koja hoće biti ne samo narodna i napredna, nego uopće stranka koja nije pogubna, mora biti za slobodu kako je shvaća Faguet. Ne radi se o riječima, ne radi se o strašilima ove ili one klike, radi se o nedvoumnom i jasnom principu: da samo iz slobode govora i tiska, iz slobode obučavanja i sudstva može da se razvije napredak i sreća jednoga naroda. Stranka koja nije proniknuta tim principima i koja prema njima ne radi ne samo da ne može biti narodna - ona uopće ne može biti stranka - već jedino skup ljudi koji silom i umjetnim sredstvima podržavaju svoju vlast. Sloboda, ne samo u teoriji već i u praksi, princip je ne samo napretka i civilizacije, već je uopće princip čovječnosti: ako ne vidiš da je ta sloboda nužan uvjet svakom društvenom razvoju, ne možeš niti za sebe prisvajati ponosni atribut čovjeka.

Francuski publicist shvaća pitanje o liberalizmu onako kako se ima shvatiti. Jasno je da pod Faguetov liberalizam ne spada stanoviti liberalizam koji se samo razbacuje frazama protiv klerikizma i reakcije, a u zemlji kojom vlada biva - kako kaže nezaplijenjena Narodna obrana - ovo: "Otkako je sloboda tiska stegnuta tako da se u hrvatskoj ne tiska više ni takva knjiga kakva je nedavno izašla na Rijeci o našem financijskom trošku; otkako se izbori provode na način koji sprječava svaki dodir oporbenog zastupnika s glasačima; otkako je napokon vlada bana grofa Khuena ukinula sve političke klubove u zemlji; otkako je, dakle, svako ustavno sredstvo političkoga rada stegnuto ili stavljeno izvan uporabe, što ostaje hrvatskoj oporbi na raspolaganje u ustavnoj borbi za njezina politička načela? Iz hrvatskoga ustavnog života maknute su, brojem ionako premalene, takve slobodoumne ustanove, bilo djelomično ili u cijelosti, te dok god je hrvatskoj oporbi u vrlo ograničenoj mjeri omogućeno služiti se postojećim ustavnim sredstvima, dotle će sve njeno naprezanje oko ostvarenja političkoga programa biti uzaludno trošenje sila."

Tako je u nas. Faguet je spomenuo stanovita prvotna prava u koja ne smije nitko dirati. Štoviše, po njegovu mišljenju - nije moguće i nije dopušteno zvati se patriotom, pače ni čovjekom, ako dopuštaš državnoj vlasti da krnji ova prava pojedinca građanina. Žalosno je da se u Hrvatskoj samo s boli čitaju Faguetove krasne riječi o temeljima društvenog uređenja i njegova himna slobodi.

Obzor, 278, Zagreb, 3. prosinca 1902. godine

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: STJEPAN RADIĆ (1), EMILE FAGUET (1), FRANCUSKA ŠKOLA (1), LIBERALIZAM (32), POVIJEST (50)

Vezano

Nastavak: Je li liberalizam suprotstavljen katoličkom socijalnom nauku?
(20.10.2017.)

Zašto je liberalizam na hrvatskoj političkoj sceni, nakon dobrog starta, propao?
(17.10.2017.)

Netko je Beljaka gadno nasamario: Sorry, ali to nisu liberalni stavovi
(12.10.2017.)

Poznati francuski književnik i akademik Emile Faguet skrenuo je, poput mnogih francuskih suvremenih književnika, s čisto literarnog polja na polje socijalnih rasprava i izdao knjigu o liberalizmu. U doba kad se Coppe, Lemaitre i Anatole France late publicistike da zastupaju aktualne političke principe i raspravljaju dnevna pitanja, Faguet, koji je u svojim literarno-historijskim djelima pokazao veliko poznavanje povijesti društva, hvata pero da objasni problem liberalizma koji tako zanima Francusku sada, u doba borbe za slobodu obučavanja, u doba proganjanja kongregacija i raspravljanja o pravima državne vlasti u pogledu utjecaja na privatni život pojedinaca.

Za sociologa bit će zanimljivo promatrati kako Faguet shvaća taj mnogo raspravljani problem liberalizma, kako razvija njegovu povijest, njegove principe. No nas ne zanima knjiga Faguetova s te strane - ona je veoma značajan dokument i za naš dnevni politički život. Možda se nigdje tako krivo i površno ne shvaća riječ liberalizam kao u nas. Možda je u čitavom svijetu unikum ovo što imamo mi Hrvati - stranku koja se svakom prilikom na sva usta nazivlje liberalnom - a uz to se utječe poznatim sredstvima... Mi imamo liberalnu Narodnu stranku - uz poznatu slobodu govora, udruživanja i tiska, imamo liberalnu stranku uz poznate izborne događaje i administrativnu praksu.

Možda zato neće biti suvišno ako na ovom mjestu, slijedeći tok ideja francuskoga književnika i publicista, malo osvijetlimo u čemu stoji pravi, ne riječima naglašavani, već mišlju i činom proniknuti liberalizam. Faguet zahvaća ovaj problem mnogo dublje nego ga obično zahvaćaju protivnici tobožnje glavne opreke liberalizmu - protivnici klerikizma. Faguet ide historijskim putem i objašnjava kako problem liberalizma nije drugo doli: koliko smije državna vlast zalaziti u privatni život, u individualnu sferu pojedinca. Svaka je država, kako dokazuje povijest, obrambeni savez protiv nekog vanjskog neprijatelja - to je njen temelj i njen razlog. Zato ona, logično, ima pravo da traži od građanina sve što je za tu obranu potrebno. U prvo vrijeme bio je to porez krvi i većih osobnih žrtava. Danas, kad je država već mnogo zamršeniji pojam, to je sve što ona treba za vlastitu unutarnju konsolidaciju.

Faguet se tu potanko bavi do koje granice ima državna vlast to pravo i koliko građanin ima pravo trpjeti terete za njenu i svoju obranu - terete vojničke, novčane itd. Pritom on dolazi do onoga na što država nema pravo, do onoga što je pravo pojedinca.

To je sloboda govora, udruživanja i tiska, sloboda obuke, sloboda raširivanja misli, sloboda izbora i sloboda sudstva. Promatrajući, u historijskom osvrtu, svaki od tih dijelova općenite slobode pojedinca prema državnoj vlasti, Faguet dolazi do naravnog zaključka da svaka zemlja koja te slobode nema nosi u sebi klicu propasti, jer se u njoj stvara antagonizam između zaštićenih klasa i široke mase puka. Faguet, napokon, po svršetku svoje knjige ostavlja učenjački ton historičara i sociologa i u zanosnim izrekama slavi ovako shvaćeni liberalizam. Gdje nema slobode tiska, slobode izbora i slobode sudstva - ne može biti napretka, dakle, za sve one koji svojoj zemlji žele napredak, ovakav liberalizam znači isto što i patriotizam - pa ubuduće i ne može biti nego dvije stranke; jedna je za ovu općenitu slobodu, a druga za apsolutno gospodarstvo državne vlasti; jedna napredna, a druga razorna; jedna domoljubna, a druga egoistična i pogubna stranka.

Tako piše Faguet u Francuskoj, u zemlji koja je postala poslovičnom radi svojih slobodnih uredaba i slobodna duha. Njegove su riječi naravni i razumljivi ponos radi te slobode - u njima nema čežnje kakvu, na žalost, ćutimo mi. Ali je za nas važna pouka njegove knjige - a to je da stranka koja hoće biti ne samo narodna i napredna, nego uopće stranka koja nije pogubna, mora biti za slobodu kako je shvaća Faguet. Ne radi se o riječima, ne radi se o strašilima ove ili one klike, radi se o nedvoumnom i jasnom principu: da samo iz slobode govora i tiska, iz slobode obučavanja i sudstva može da se razvije napredak i sreća jednoga naroda. Stranka koja nije proniknuta tim principima i koja prema njima ne radi ne samo da ne može biti narodna - ona uopće ne može biti stranka - već jedino skup ljudi koji silom i umjetnim sredstvima podržavaju svoju vlast. Sloboda, ne samo u teoriji već i u praksi, princip je ne samo napretka i civilizacije, već je uopće princip čovječnosti: ako ne vidiš da je ta sloboda nužan uvjet svakom društvenom razvoju, ne možeš niti za sebe prisvajati ponosni atribut čovjeka.

Francuski publicist shvaća pitanje o liberalizmu onako kako se ima shvatiti. Jasno je da pod Faguetov liberalizam ne spada stanoviti liberalizam koji se samo razbacuje frazama protiv klerikizma i reakcije, a u zemlji kojom vlada biva - kako kaže nezaplijenjena Narodna obrana - ovo: "Otkako je sloboda tiska stegnuta tako da se u hrvatskoj ne tiska više ni takva knjiga kakva je nedavno izašla na Rijeci o našem financijskom trošku; otkako se izbori provode na način koji sprječava svaki dodir oporbenog zastupnika s glasačima; otkako je napokon vlada bana grofa Khuena ukinula sve političke klubove u zemlji; otkako je, dakle, svako ustavno sredstvo političkoga rada stegnuto ili stavljeno izvan uporabe, što ostaje hrvatskoj oporbi na raspolaganje u ustavnoj borbi za njezina politička načela? Iz hrvatskoga ustavnog života maknute su, brojem ionako premalene, takve slobodoumne ustanove, bilo djelomično ili u cijelosti, te dok god je hrvatskoj oporbi u vrlo ograničenoj mjeri omogućeno služiti se postojećim ustavnim sredstvima, dotle će sve njeno naprezanje oko ostvarenja političkoga programa biti uzaludno trošenje sila."

Tako je u nas. Faguet je spomenuo stanovita prvotna prava u koja ne smije nitko dirati. Štoviše, po njegovu mišljenju - nije moguće i nije dopušteno zvati se patriotom, pače ni čovjekom, ako dopuštaš državnoj vlasti da krnji ova prava pojedinca građanina. Žalosno je da se u Hrvatskoj samo s boli čitaju Faguetove krasne riječi o temeljima društvenog uređenja i njegova himna slobodi.

Obzor, 278, Zagreb, 3. prosinca 1902. godine

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: STJEPAN RADIĆ (1), EMILE FAGUET (1), FRANCUSKA ŠKOLA (1), LIBERALIZAM (32), POVIJEST (50)

Pregleda: 1535