POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Analiza Plenkovićevog govora - kićenje tuđim perjem i veća birokracija



Analiza Plenkovićevog govora - kićenje tuđim perjem i veća birokracija

22.10.2017.

PIŠE: Branimir Perković FOTO: Gov.hr

Premijer je kao obrazovani diplomat solidno predstavio rad Vlade i branio njene politike iako je prečesto to izgledao kao nabrajanje opravdanja za određene neuspjehe. Problemi su dobro detektirani, kao i uzroci pa i načelna rješenja, ali ono što razočarava je da su sve navedene politike samo nastavak dosadašnjeg funkcioniranja države. Iako se poziva na određene strukturne promjene, očigledno je da Vlada nema političke hrabrosti da ih provede pa se drži onog poznatog. Ali to je standardni društveno-politički obrazac, svi znamo koji su problemi, većina nas zna koja su rješenja, ali ih je malo tko voljan provesti. Tako je Vlada pokazala da nije nikakvo osvježenje na političkoj sceni, a premijer da definitivno neće biti zapamćen ni po čemu. Utopit će se u neprekidnom nizu Vlada koje su služile samo za održavanje prividne stabilnosti, bez ikakvog upečatljivog poteza ili reforme a kamoli bitne promjene društveno-političkog smjera kojim država ide.

Iz smjera kojim Vlada ide, politika koje provodi, i same retorike premijera, vidljivo je da se radi o osobi kojoj hrvatski politički život nije krajnji cilj i ne zanima ga provođenje riskantnih poteza. Razlog tomu je što on gleda rema Bruxellesu i koristi premijersku poziciju samo kao odskočnu dasku prema višoj birokratskoj funkciji u EU institucijama. To je uostalom i njegov prirodni put kojim je kročio cijeli život, od diplomiranja na temu institucija EU, predsjedništva u ELSA (Europska udruga studenata prava), staža u Europskom parlamentu, magistarskog rada o razvoju zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU, rada u Ministarstvu vanjskih poslova na pozicijama vezanima za EU, rada u hrvatskoj misiji pri EU, radnog mjesta državnog tajnika za europske integracije itd. Andrej Plenković prema svom profesionalnom političkom putu očigledno nije nacionalni političar nego europski političar i na funkcije unutar EU institucija gleda s većim poštovanjem od nacionalnih. U tom smislu od njega se ne može očekivati da provodi bilo što osim nastavka dosadašnjih destruktivnih politika, politika „političke stabilnosti“, politika kompromisa, politika krpanja a ne stvaranja, jer će ga samo takve politike koje provodi dovesti na čelo neke institucije EU, što mu je životni cilj. Hrvatska mu je samo odskočna daska za to. Potomak je političkih elita još iz vremena Jugoslavije, jedne (možda i jedine) preostale kaste u hrvatskom društvu, pripreman od početka života za birokratsku poziciju u EU. On jednostavno izvršava funkciju svoje kaste koju je dobio rođenjem i koja se održava od Komunističke partije do danas. Od takvih političkih struktura, od obiteljskih političkih kasta, ne može se očekivati ništa značajno reformatorski. Oni tako jednostavno ne znaju razmišljati, niti mogu, jer su cijeli život odrastali u zlatnim kavezima zaštićeni od društveno-ekonomske stvarnosti.

Ali dovoljno o govorniku, pogledajmo sami govor tj. teme i argumente koje sadržava. Kako svaka tema zaslužuje posebnu analizu, a ne želim čitatelje „ubiti“ s previše teksta, probrat ću samo one za koje smatram da su najvažnije i obrazložiti zašto mislim da su Vladine dosadašnje politike bile promašene, u smislu da su samo nastavak dosadašnjeg razvojnog puta države. Vladine aktivnosti su predstavljene u pet tematskih područja: stavljanje čovjeka u središte politike, jačanje hrvatskog gospodarstva, pozitivne društvene promjene, nacionalna sigurnost te vanjska i europska politika.

1. Stavljanje čovjeka u središte politike

Odmah u početku je primjetno da ova Vlada boluje od standardne boljke hrvatskog društva, tj. da zna detektirati probleme, dobro detektira rješenje, ali joj nedostaje političke hrabrosti i volje da implementira rješenje te nastavlja s dosadašnjim politikama. Tako je detektiran svima znani problem demografskog deficita, problem iseljavanja mladih i obrazovanih te pada broja rođenih. Izgleda da su svjesni i širih problema koje to ostavlja na održivost gospodarstva te mirovinskog i zdravstvenog sustava. Čak je dobro detektirano i da je jedino rješenje rast gospodarstva, ali sve navedene dosadašnje politike i najave budućih su očigledno samo nastavak dosadašnjih koje su i dovele do promatranog problema. Od pet politika koje se spominju četiri su vezane za nastavak dosadašnje prakse proširivanja socijalne države, a peta je najava povećanja administrativnog birokratskog aparata koji će se baviti tim politikama. Znači sve po starome, svjesni smo problema i rješenja, ali nastavljamo kao i do sada. Ako je gospodarski rast rješenje, zašto nijedna politika nije gospodarska, već se sve odnose na socijalnu državu i birokraciju?

Kod odgoja i obrazovanja ista stvar. Spominje se nova kurikularna reforma, kao da se dosada nisu provodile stalno te iste reforme, a zadnja kurikularna reforma je zaustavljena. Zašto potreba za sasvim novom reformom od početka, kao da prošla nije imala nikakve pozitivne točke koje se mogu preuzeti i na njima graditi? Shvaćam da su određene stvari iz prošle sporne i trebaju se mijenjati, ali zar je baš cijela neiskoristiva? Hvali se i razvojem digitalne pismenosti iako je sasvim jasno da je korak u tom smjeru napravila privatna inicijativa okupljena oko IRIM projekta te stotina volontera i donatora. Kasnije je inicijativu podržala i predsjednica te Ministarstvo obrazovanja, ali ona nikada nije bila inicijativa Vlade, pa se stječe dojam da se premijer kiti tuđim perjem. Naravno, tu je još jedna najava novog povjerenstva, kao da nam nedostaje još administrativno-birokratskog parata i kao da se bez njega ništa ne događa. Upravo su Nenad Bakić i svi okupljeni oko akcije doniranja micro:bit-ova pokazali da se velike stvari mogu raditi bez nekoliko povjerenstava, agencija, savjeta i ostalih birokratskih struktura koje samo usporavaju prijeko potrebne promjene u društvu.

2. Gospodarske reforme

Gospodarske reforme su bile okosnica premijerovog govora i baš kao ostatak govora taj dio je obilovao preuzimanjem zasluga za stvari za koje Vlada nije odgovorna, održavanjem trenutnog stanja i općim strahom od promjena. Oko situacije u Agrokoru smo se na Liberal.hr izjasnili od najranijih rana, točnije još od kraja siječnja kada problemi nisu ni došli u širu javnost te smo redovito pratili tu temu. Naš stav je jasan, država nije trebala ulaziti u upravljanje Agrokora i u više navrata smo objasnili zbog čega. Ulazak u kontrolu Agrokora je bio primarno politički potez za saniranje curenja informacija koje bi mogle kompromitirati sve političke elite od sredine 90-ih do danas. Cijela situacija je dugoročno pozitivna za promjenu gospodarske klime i načina poslovanja u gospodarstvu, a odumiranje Agrokora je samo odumiranje mrtvog tkiva. Situacija je nastavak restrukturiranja gospodarstva koje je započelo još u vrijeme krize, a to restrukturiranje je čisto spontano tj. nije ni na koji način, nikakvim politikama i reformama, poticano od strane ove ili prijašnjih Vlada. Najavljivala je se velika kataklizma zbog Agrokora do koje očigledno nije došlo, a posebno su zanimljivi oni koji su tek nedavno počeli cipelariti po Todoriću i Agrokoru, kada su se uvjerili da je zaista došao kraj njihove moći.

Navedeno je još nekoliko područja s kojim sadašnja Vlada nema veze, kao npr. rast turističkih dolazaka što je rezultat još uvijek velike nesigurnosti u velikom broju turističkih konkurenata i podizanja kvalitete privatnih kompanija koje posluju u turizmu. Digitalizacija također nije odgovornost ove vlade i provodi se otprije. Promet i Pelješki most su također stvari kod kojih je inicijativa za provođenje postojala puno prije i za koje godina dana nije ni dovoljan vremenski rok ni za projektnu pripremu, pa nema smisla da se te zasluge pripisuju sebi. Smanjenje deficita i javnog duga je započeto još u vrijeme premijera Oreškovića, čime se zaustavio dugogodišnji trend velikog rasta zaduživanja. Za to je odgovorna upravo politička nestabilnost koja je onemogućila državi da se nastavi zaduživati, nikako planirana politika ove Vlade. Također i rast BDP-a te izvoza nisu nikako rezultat rada Vlade ni bilo kojih političkih/državnih struktura nego restrukturiranja gospodarstvo koje se kroz krizu značajno promijenilo, unatoč a ne zbog države, te tako izvuklo samo sebe iz krize te počelo rasti na puno zdravijim temeljima od prijašnjih.

Jedina dobra stvar koja je učinjena je bila porezna reforma koja je, između ostalog, smanjila porez na dobit i na dohodak. Ipak treba spomenuti da je zadnjih mjeseci Vlada imala planove za uvođenje politika koje bi išle u smjeru povećanja poreznog opterećenja, a u toj nakani je zaustavljena od strane građanskih udruga koje su kanalizirale bijes i narodni konsenzus da bi se argumentima zaustavio novi val porezne presije, posebno udruge poreznih obveznika LIPA koja je bila predvodnik borbe protiv poreza na nekretnine te drugih aktera koji su ne samo zaustavili porez na nekretnine nego i druge ideje o podizanju poreznog opterećenja.

O društvenim stvarima koje su napravljene ne želim ni trošiti puno riječi, mislim da se nije dogodilo ništa posebno. Stvari koje su nabrojene nisu ništa posebno da bi sada zaslužilo posebnu analizu, ali bi primijetio neke opće stvari. Prvo, HDZ stvarno je kontrolor radikalno desnih ideologija, ma koliko to onima s lijevog spektra nije jasno. HDZ je sustavno od najranijih dana radio na kontroliranju i minimaliziraju radikalno desnih pogleda, djelomično uključujući ih u sebe i tako „gušeći“. Treba se odati priznanje da je HDZ odgovoran za to što danas u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna radikalno desna politička opcija, što je rezultat rada na njihovom uništavanju i marginaliziranju, od uništenja HOS-a preko uništenja HSP-a do današnjih dana kada HDZ vješto iz svojih redova daje dopuštenje pojedincima da se predstavljaju kao „vođe radikalne desnice“ i tako očuvaju tu biračku bazu bliskoj sebi, efektivno eliminirajući bilo kakvu mogućnost ozbiljnog radikalno desnog pokreta. Razumljivo to se radi s puno kompromisa ali za sada HDZ uspješno igra tu igru, jer unatoč svjetskom i europskom problemu s rastom radikalno desnih pokreta u Hrvatskoj se to nije dogodilo. I Plenković nastavlja s tom tradicijom i to jako uspješno, i to je još jedna stvar za koju se može pohvaliti a da nije spomenuta u govoru.

Vanjska politika je poboljšana u odnosu na prošle Vlade, kada je Hrvatska bila posvađana sa svim zemljama u okruženju. Stabilizirali su se odnosi s Mađarskom unatoč problemu oko INA-e i MOL-a. Dobar potez je i neprihvaćanje odluke arbitražnog suda u sporu sa Slovenijom zbog kompromitiranosti postupka. Ipak, to je bio nacionalni konsenzus svih političkih opcija i teško da se može shvatiti kao nekakav posebni doprinos same Vlade. Rekao bih da je predsjednica napravila puno više na vanjskopolitičkom planu, što dokazuje i njen nedavni posjet Rusiji te rad na Inicijativi triju mora.

Treba spomenuti i jedan veliki gaf za koji je odgovoran direktno član Vlade, ministar Tolušić, koji je efektivno napravio diplomatski i gospodarski skandal sa uvozom. Pooštravanje kontrole i naplaćivanje te kontrole 2000 kn (naspram prijašnjih 90 kn) su doveli do velikog protivljenja susjednih zemalja koje su najavile i protumjere koje bi direktno udarile na hrvatske izvoznike. Potez ministra Tolušića je praktički bio objava trgovinskog rata a samim time štetan za sve strane, posebno za građane Republike Hrvatske kojima bi tako porasle cijene, a i za izvoznike zbog protumjera koje bi poduzele druge zemlje. Odluka je povučena, ali se ipak ministar Tolušić pokazao kao krajnje nesposoban i sljedbenik politika iz nekih bivših sistema, tj. iz socijalističkog sistema. Ali socijalističke ekonomske politike su ionako standardna praksa HDZ-a od same neovisnosti do danas, pa ne treba iznenađivati ni to ni da je stvoreno posebno ministarstvo za osobu koja je javno ideološki sljedbenik Karla Marxa, Gorana Marića.

Zaključno, govor je bio pun pripisivanja tuđih zasluga Vladi, veličanjem kontinuiteta istih politika koje se provode zadnjih 27 godina, visoke retorike bez puno sadržaja i valom najave novih birokratskih tvorevina. Sami način na koji je zaključen govor puno govori, jer su ciljevi u svojoj suštini cementiranje trenutnog stanja. Politička stabilnost je ustvari dogovoreni politički duopol koji je Hrvatsku i doveo do trenutnog lošeg stanja, pravna sigurnost je samo druga riječ za pravni sistem u kojem su jedni jednakiji od drugih, gospodarski rast je ustvari gospodarsko nazadovanje jer bez potrebnih reformi drugi rastu puno brže i Hrvatska relativno zaostaje, solidarnost je samo druga riječ za trenutni sustav u kojem političke elite kupuju svoju moć dijeleći sitne privilegije i zapošljavajući politički podobne koji im osiguravaju reizbor. Ovo je govor drugorazrednog bruxelleskog diplomata a ne osobe koja bi mogla biti vođa koji bi preokrenuo katastrofalni smjer kojim Hrvatska ide, vođe koji Hrvatskoj treba da je izvadi iz gliba, vođe kakav Plenković ne može i ne želi biti.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, HRVATSKA
Teme: ANDREJ PLENKOVIĆ (25), VLADA RH (32)

Vezano

Plenkovićeva vlada propušta priliku da provede korjenite reforme bez političkih posljedica
(02.11.2017.)

Dame i gospodo stručnjaci, smatrate li i dalje da je lex Agrokor bio dobra ideja?
(26.10.2017.)

[ANKETA] Izaberite najgoreg ministra u Plenkovićevoj vladi
(19.10.2017.)

Premijer je kao obrazovani diplomat solidno predstavio rad Vlade i branio njene politike iako je prečesto to izgledao kao nabrajanje opravdanja za određene neuspjehe. Problemi su dobro detektirani, kao i uzroci pa i načelna rješenja, ali ono što razočarava je da su sve navedene politike samo nastavak dosadašnjeg funkcioniranja države. Iako se poziva na određene strukturne promjene, očigledno je da Vlada nema političke hrabrosti da ih provede pa se drži onog poznatog. Ali to je standardni društveno-politički obrazac, svi znamo koji su problemi, većina nas zna koja su rješenja, ali ih je malo tko voljan provesti. Tako je Vlada pokazala da nije nikakvo osvježenje na političkoj sceni, a premijer da definitivno neće biti zapamćen ni po čemu. Utopit će se u neprekidnom nizu Vlada koje su služile samo za održavanje prividne stabilnosti, bez ikakvog upečatljivog poteza ili reforme a kamoli bitne promjene društveno-političkog smjera kojim država ide.

Iz smjera kojim Vlada ide, politika koje provodi, i same retorike premijera, vidljivo je da se radi o osobi kojoj hrvatski politički život nije krajnji cilj i ne zanima ga provođenje riskantnih poteza. Razlog tomu je što on gleda rema Bruxellesu i koristi premijersku poziciju samo kao odskočnu dasku prema višoj birokratskoj funkciji u EU institucijama. To je uostalom i njegov prirodni put kojim je kročio cijeli život, od diplomiranja na temu institucija EU, predsjedništva u ELSA (Europska udruga studenata prava), staža u Europskom parlamentu, magistarskog rada o razvoju zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU, rada u Ministarstvu vanjskih poslova na pozicijama vezanima za EU, rada u hrvatskoj misiji pri EU, radnog mjesta državnog tajnika za europske integracije itd. Andrej Plenković prema svom profesionalnom političkom putu očigledno nije nacionalni političar nego europski političar i na funkcije unutar EU institucija gleda s većim poštovanjem od nacionalnih. U tom smislu od njega se ne može očekivati da provodi bilo što osim nastavka dosadašnjih destruktivnih politika, politika „političke stabilnosti“, politika kompromisa, politika krpanja a ne stvaranja, jer će ga samo takve politike koje provodi dovesti na čelo neke institucije EU, što mu je životni cilj. Hrvatska mu je samo odskočna daska za to. Potomak je političkih elita još iz vremena Jugoslavije, jedne (možda i jedine) preostale kaste u hrvatskom društvu, pripreman od početka života za birokratsku poziciju u EU. On jednostavno izvršava funkciju svoje kaste koju je dobio rođenjem i koja se održava od Komunističke partije do danas. Od takvih političkih struktura, od obiteljskih političkih kasta, ne može se očekivati ništa značajno reformatorski. Oni tako jednostavno ne znaju razmišljati, niti mogu, jer su cijeli život odrastali u zlatnim kavezima zaštićeni od društveno-ekonomske stvarnosti.

Ali dovoljno o govorniku, pogledajmo sami govor tj. teme i argumente koje sadržava. Kako svaka tema zaslužuje posebnu analizu, a ne želim čitatelje „ubiti“ s previše teksta, probrat ću samo one za koje smatram da su najvažnije i obrazložiti zašto mislim da su Vladine dosadašnje politike bile promašene, u smislu da su samo nastavak dosadašnjeg razvojnog puta države. Vladine aktivnosti su predstavljene u pet tematskih područja: stavljanje čovjeka u središte politike, jačanje hrvatskog gospodarstva, pozitivne društvene promjene, nacionalna sigurnost te vanjska i europska politika.

1. Stavljanje čovjeka u središte politike

Odmah u početku je primjetno da ova Vlada boluje od standardne boljke hrvatskog društva, tj. da zna detektirati probleme, dobro detektira rješenje, ali joj nedostaje političke hrabrosti i volje da implementira rješenje te nastavlja s dosadašnjim politikama. Tako je detektiran svima znani problem demografskog deficita, problem iseljavanja mladih i obrazovanih te pada broja rođenih. Izgleda da su svjesni i širih problema koje to ostavlja na održivost gospodarstva te mirovinskog i zdravstvenog sustava. Čak je dobro detektirano i da je jedino rješenje rast gospodarstva, ali sve navedene dosadašnje politike i najave budućih su očigledno samo nastavak dosadašnjih koje su i dovele do promatranog problema. Od pet politika koje se spominju četiri su vezane za nastavak dosadašnje prakse proširivanja socijalne države, a peta je najava povećanja administrativnog birokratskog aparata koji će se baviti tim politikama. Znači sve po starome, svjesni smo problema i rješenja, ali nastavljamo kao i do sada. Ako je gospodarski rast rješenje, zašto nijedna politika nije gospodarska, već se sve odnose na socijalnu državu i birokraciju?

Kod odgoja i obrazovanja ista stvar. Spominje se nova kurikularna reforma, kao da se dosada nisu provodile stalno te iste reforme, a zadnja kurikularna reforma je zaustavljena. Zašto potreba za sasvim novom reformom od početka, kao da prošla nije imala nikakve pozitivne točke koje se mogu preuzeti i na njima graditi? Shvaćam da su određene stvari iz prošle sporne i trebaju se mijenjati, ali zar je baš cijela neiskoristiva? Hvali se i razvojem digitalne pismenosti iako je sasvim jasno da je korak u tom smjeru napravila privatna inicijativa okupljena oko IRIM projekta te stotina volontera i donatora. Kasnije je inicijativu podržala i predsjednica te Ministarstvo obrazovanja, ali ona nikada nije bila inicijativa Vlade, pa se stječe dojam da se premijer kiti tuđim perjem. Naravno, tu je još jedna najava novog povjerenstva, kao da nam nedostaje još administrativno-birokratskog parata i kao da se bez njega ništa ne događa. Upravo su Nenad Bakić i svi okupljeni oko akcije doniranja micro:bit-ova pokazali da se velike stvari mogu raditi bez nekoliko povjerenstava, agencija, savjeta i ostalih birokratskih struktura koje samo usporavaju prijeko potrebne promjene u društvu.

2. Gospodarske reforme

Gospodarske reforme su bile okosnica premijerovog govora i baš kao ostatak govora taj dio je obilovao preuzimanjem zasluga za stvari za koje Vlada nije odgovorna, održavanjem trenutnog stanja i općim strahom od promjena. Oko situacije u Agrokoru smo se na Liberal.hr izjasnili od najranijih rana, točnije još od kraja siječnja kada problemi nisu ni došli u širu javnost te smo redovito pratili tu temu. Naš stav je jasan, država nije trebala ulaziti u upravljanje Agrokora i u više navrata smo objasnili zbog čega. Ulazak u kontrolu Agrokora je bio primarno politički potez za saniranje curenja informacija koje bi mogle kompromitirati sve političke elite od sredine 90-ih do danas. Cijela situacija je dugoročno pozitivna za promjenu gospodarske klime i načina poslovanja u gospodarstvu, a odumiranje Agrokora je samo odumiranje mrtvog tkiva. Situacija je nastavak restrukturiranja gospodarstva koje je započelo još u vrijeme krize, a to restrukturiranje je čisto spontano tj. nije ni na koji način, nikakvim politikama i reformama, poticano od strane ove ili prijašnjih Vlada. Najavljivala je se velika kataklizma zbog Agrokora do koje očigledno nije došlo, a posebno su zanimljivi oni koji su tek nedavno počeli cipelariti po Todoriću i Agrokoru, kada su se uvjerili da je zaista došao kraj njihove moći.

Navedeno je još nekoliko područja s kojim sadašnja Vlada nema veze, kao npr. rast turističkih dolazaka što je rezultat još uvijek velike nesigurnosti u velikom broju turističkih konkurenata i podizanja kvalitete privatnih kompanija koje posluju u turizmu. Digitalizacija također nije odgovornost ove vlade i provodi se otprije. Promet i Pelješki most su također stvari kod kojih je inicijativa za provođenje postojala puno prije i za koje godina dana nije ni dovoljan vremenski rok ni za projektnu pripremu, pa nema smisla da se te zasluge pripisuju sebi. Smanjenje deficita i javnog duga je započeto još u vrijeme premijera Oreškovića, čime se zaustavio dugogodišnji trend velikog rasta zaduživanja. Za to je odgovorna upravo politička nestabilnost koja je onemogućila državi da se nastavi zaduživati, nikako planirana politika ove Vlade. Također i rast BDP-a te izvoza nisu nikako rezultat rada Vlade ni bilo kojih političkih/državnih struktura nego restrukturiranja gospodarstvo koje se kroz krizu značajno promijenilo, unatoč a ne zbog države, te tako izvuklo samo sebe iz krize te počelo rasti na puno zdravijim temeljima od prijašnjih.

Jedina dobra stvar koja je učinjena je bila porezna reforma koja je, između ostalog, smanjila porez na dobit i na dohodak. Ipak treba spomenuti da je zadnjih mjeseci Vlada imala planove za uvođenje politika koje bi išle u smjeru povećanja poreznog opterećenja, a u toj nakani je zaustavljena od strane građanskih udruga koje su kanalizirale bijes i narodni konsenzus da bi se argumentima zaustavio novi val porezne presije, posebno udruge poreznih obveznika LIPA koja je bila predvodnik borbe protiv poreza na nekretnine te drugih aktera koji su ne samo zaustavili porez na nekretnine nego i druge ideje o podizanju poreznog opterećenja.

O društvenim stvarima koje su napravljene ne želim ni trošiti puno riječi, mislim da se nije dogodilo ništa posebno. Stvari koje su nabrojene nisu ništa posebno da bi sada zaslužilo posebnu analizu, ali bi primijetio neke opće stvari. Prvo, HDZ stvarno je kontrolor radikalno desnih ideologija, ma koliko to onima s lijevog spektra nije jasno. HDZ je sustavno od najranijih dana radio na kontroliranju i minimaliziraju radikalno desnih pogleda, djelomično uključujući ih u sebe i tako „gušeći“. Treba se odati priznanje da je HDZ odgovoran za to što danas u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna radikalno desna politička opcija, što je rezultat rada na njihovom uništavanju i marginaliziranju, od uništenja HOS-a preko uništenja HSP-a do današnjih dana kada HDZ vješto iz svojih redova daje dopuštenje pojedincima da se predstavljaju kao „vođe radikalne desnice“ i tako očuvaju tu biračku bazu bliskoj sebi, efektivno eliminirajući bilo kakvu mogućnost ozbiljnog radikalno desnog pokreta. Razumljivo to se radi s puno kompromisa ali za sada HDZ uspješno igra tu igru, jer unatoč svjetskom i europskom problemu s rastom radikalno desnih pokreta u Hrvatskoj se to nije dogodilo. I Plenković nastavlja s tom tradicijom i to jako uspješno, i to je još jedna stvar za koju se može pohvaliti a da nije spomenuta u govoru.

Vanjska politika je poboljšana u odnosu na prošle Vlade, kada je Hrvatska bila posvađana sa svim zemljama u okruženju. Stabilizirali su se odnosi s Mađarskom unatoč problemu oko INA-e i MOL-a. Dobar potez je i neprihvaćanje odluke arbitražnog suda u sporu sa Slovenijom zbog kompromitiranosti postupka. Ipak, to je bio nacionalni konsenzus svih političkih opcija i teško da se može shvatiti kao nekakav posebni doprinos same Vlade. Rekao bih da je predsjednica napravila puno više na vanjskopolitičkom planu, što dokazuje i njen nedavni posjet Rusiji te rad na Inicijativi triju mora.

Treba spomenuti i jedan veliki gaf za koji je odgovoran direktno član Vlade, ministar Tolušić, koji je efektivno napravio diplomatski i gospodarski skandal sa uvozom. Pooštravanje kontrole i naplaćivanje te kontrole 2000 kn (naspram prijašnjih 90 kn) su doveli do velikog protivljenja susjednih zemalja koje su najavile i protumjere koje bi direktno udarile na hrvatske izvoznike. Potez ministra Tolušića je praktički bio objava trgovinskog rata a samim time štetan za sve strane, posebno za građane Republike Hrvatske kojima bi tako porasle cijene, a i za izvoznike zbog protumjera koje bi poduzele druge zemlje. Odluka je povučena, ali se ipak ministar Tolušić pokazao kao krajnje nesposoban i sljedbenik politika iz nekih bivših sistema, tj. iz socijalističkog sistema. Ali socijalističke ekonomske politike su ionako standardna praksa HDZ-a od same neovisnosti do danas, pa ne treba iznenađivati ni to ni da je stvoreno posebno ministarstvo za osobu koja je javno ideološki sljedbenik Karla Marxa, Gorana Marića.

Zaključno, govor je bio pun pripisivanja tuđih zasluga Vladi, veličanjem kontinuiteta istih politika koje se provode zadnjih 27 godina, visoke retorike bez puno sadržaja i valom najave novih birokratskih tvorevina. Sami način na koji je zaključen govor puno govori, jer su ciljevi u svojoj suštini cementiranje trenutnog stanja. Politička stabilnost je ustvari dogovoreni politički duopol koji je Hrvatsku i doveo do trenutnog lošeg stanja, pravna sigurnost je samo druga riječ za pravni sistem u kojem su jedni jednakiji od drugih, gospodarski rast je ustvari gospodarsko nazadovanje jer bez potrebnih reformi drugi rastu puno brže i Hrvatska relativno zaostaje, solidarnost je samo druga riječ za trenutni sustav u kojem političke elite kupuju svoju moć dijeleći sitne privilegije i zapošljavajući politički podobne koji im osiguravaju reizbor. Ovo je govor drugorazrednog bruxelleskog diplomata a ne osobe koja bi mogla biti vođa koji bi preokrenuo katastrofalni smjer kojim Hrvatska ide, vođe koji Hrvatskoj treba da je izvadi iz gliba, vođe kakav Plenković ne može i ne želi biti.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, HRVATSKA
Teme: ANDREJ PLENKOVIĆ (25), VLADA RH (32)

Pregleda: 3008