POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Sjećate li se kad ste pokrenuli biznis? Kolika vam je bila prva plaća?



Sjećate li se kad ste pokrenuli biznis? Kolika vam je bila prva plaća?

26.10.2017.

PIŠE: Thomas Bauer

Kao klinci za tupave smo ljude govorili da su glupi kao stup. Negdje u adolescentskoj dobi stup je zamijenio muški spolni organ, a sada kada sam već dobrano zagazio u sredovječje, usudio bih se reći da je nečiju glupost najbolje opisati s – Glup si ko da hoćeš povećat minimalac. Naravno, niti sada, niti onda, svi ti stupovi nisu bili klasično glupi, možda su imali solidan IQ i pročitali mnogo knjiga, ali definitivno nisu percipirali svijet oko sebe. Okej, neki su doista bili glupi.

Možda vam dok ovo čitate nije jasno zašto sam tako radikalan? To je samo zato što nikada niste nikome isplatili plaću. Jer ako jeste, onda se sigurno sjećate onog trenutka kada ste pokrenuli svoj biznis, i nakon mnogo birokratske zajebancije kakva još postoji možda u ponekoj afričkoj državi, shvatili da ćete na kraju tog mjeseca trebati isplatiti plaću.

Moja reakcija bila je – „Jebote, a kaj sad?“.

Iako sam imao blizu 40 godina i iza sebe solidno poslovno iskustvo, plaća je do tada uvijek sama dolazila. Nisam bio taj koji je o tome morao brinuti, samo sam radio svoj posao. Za vrijeme prvog posla u državnoj službi znao sam da plaća neće stići jedino u slučaju udara meteorita promjera većeg od kilometra. Nije bilo nikakvih uvjeta koje sam morao zadovoljiti svaki mjesec, nije bilo nikakve meritokracije, a pod pojmom tržišno natjecanje u takvim se sustavima smatra utrka dve kumice na Dolcu s košarama punim neprodanog grincajga. To im je naime, potpuno stran pojam.

Drugi posao bio je u realnom sektoru i tu je već bilo prometno kao na kolodvoru. U marketinškim agencijama koje su podložne prilično nemilosrdnoj tržišnoj utakmici ne morate uopće biti loš u tome što radite ili neradnik. Često otkaz dobivaju i ljudi koji vrlo pristojno obavljaju svoj posao. Ne zato što su ljudi koji ih vode zli, nego zato što je to jedini način opstanka i isplate plaća. Čak i u Hrvatskoj.

I to je bio velik šok za mene, ali niti približno kao trenutak u kojem sam shvatio da je sada sve na nama dvojici. Nema više velike i uhodane firme gdje desetci ljudi kopaju pa si možeš dopustiti loš dan. Ili ćemo zaraditi svoje plaće ili ćemo propasti kao tisuće drugih hrvatskih tvrtki. Da mi je tada netko rekao da minimalac treba biti 5000 kuna, odgrizao bih mu nos.

Moje prve plaće bile su crkavica, a kolega i partner počeo je raditi u našoj firmi tek kada smo zaradili dovoljno da si to možemo dopustiti. Marksistički lunatici često pričaju o poslodavcima koji izrabljuju radnike. Zaboravljajući da svaki pošteni poslodavac prvih godina izrabljuje sebe, radeći puno za malo para. Ne radi se ni o kakvoj škrtosti ili pohlepi, draga gospodo, vrlo često radi se o biti ili ne biti.

U Agrokor-Hrvatskoj koja se upravo urušila, kronističkoj močvari sa stranačkim pijunima, vaginalno napredujućim fuficama, rođacima iz zaseoka i ostalom klateži što bi na slobodnom tržištu stradala u prvih mjesec dana, doista i postoje ušemljeni poslodavci koji nemaju takvih briga. Tvrtke se često osnivaju kao paravani, kao s moćnicima unaprijed dogovoreni dilovi ili kao ekspoziture za pranje para. Njima dizanje minimalca ne bi naškodilo niti malo.

Međutim, čak i u ovoj kleptosocijalističkoj vukojebini, a kamoli u Americi ili na Zapadu, postoji dosta tvrtki koje su započele u nečijem stanu, tatinoj garaži, bakinom podrumu. Njima bi povećanje minimalca izuzetno štetilo. Ovo nije nikakva jadikovka, raditi sam za sebe najljepša je poslovna stvar koja vam se može dogoditi. Baš zato se borim protiv sifilitične ideje o povećanju minimalca. Želim da i drugi u tome uspiju.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: MINIMALAC (21), PLAĆA (10), BIZNIS (2)

Kao klinci za tupave smo ljude govorili da su glupi kao stup. Negdje u adolescentskoj dobi stup je zamijenio muški spolni organ, a sada kada sam već dobrano zagazio u sredovječje, usudio bih se reći da je nečiju glupost najbolje opisati s – Glup si ko da hoćeš povećat minimalac. Naravno, niti sada, niti onda, svi ti stupovi nisu bili klasično glupi, možda su imali solidan IQ i pročitali mnogo knjiga, ali definitivno nisu percipirali svijet oko sebe. Okej, neki su doista bili glupi.

Možda vam dok ovo čitate nije jasno zašto sam tako radikalan? To je samo zato što nikada niste nikome isplatili plaću. Jer ako jeste, onda se sigurno sjećate onog trenutka kada ste pokrenuli svoj biznis, i nakon mnogo birokratske zajebancije kakva još postoji možda u ponekoj afričkoj državi, shvatili da ćete na kraju tog mjeseca trebati isplatiti plaću.

Moja reakcija bila je – „Jebote, a kaj sad?“.

Iako sam imao blizu 40 godina i iza sebe solidno poslovno iskustvo, plaća je do tada uvijek sama dolazila. Nisam bio taj koji je o tome morao brinuti, samo sam radio svoj posao. Za vrijeme prvog posla u državnoj službi znao sam da plaća neće stići jedino u slučaju udara meteorita promjera većeg od kilometra. Nije bilo nikakvih uvjeta koje sam morao zadovoljiti svaki mjesec, nije bilo nikakve meritokracije, a pod pojmom tržišno natjecanje u takvim se sustavima smatra utrka dve kumice na Dolcu s košarama punim neprodanog grincajga. To im je naime, potpuno stran pojam.

Drugi posao bio je u realnom sektoru i tu je već bilo prometno kao na kolodvoru. U marketinškim agencijama koje su podložne prilično nemilosrdnoj tržišnoj utakmici ne morate uopće biti loš u tome što radite ili neradnik. Često otkaz dobivaju i ljudi koji vrlo pristojno obavljaju svoj posao. Ne zato što su ljudi koji ih vode zli, nego zato što je to jedini način opstanka i isplate plaća. Čak i u Hrvatskoj.

I to je bio velik šok za mene, ali niti približno kao trenutak u kojem sam shvatio da je sada sve na nama dvojici. Nema više velike i uhodane firme gdje desetci ljudi kopaju pa si možeš dopustiti loš dan. Ili ćemo zaraditi svoje plaće ili ćemo propasti kao tisuće drugih hrvatskih tvrtki. Da mi je tada netko rekao da minimalac treba biti 5000 kuna, odgrizao bih mu nos.

Moje prve plaće bile su crkavica, a kolega i partner počeo je raditi u našoj firmi tek kada smo zaradili dovoljno da si to možemo dopustiti. Marksistički lunatici često pričaju o poslodavcima koji izrabljuju radnike. Zaboravljajući da svaki pošteni poslodavac prvih godina izrabljuje sebe, radeći puno za malo para. Ne radi se ni o kakvoj škrtosti ili pohlepi, draga gospodo, vrlo često radi se o biti ili ne biti.

U Agrokor-Hrvatskoj koja se upravo urušila, kronističkoj močvari sa stranačkim pijunima, vaginalno napredujućim fuficama, rođacima iz zaseoka i ostalom klateži što bi na slobodnom tržištu stradala u prvih mjesec dana, doista i postoje ušemljeni poslodavci koji nemaju takvih briga. Tvrtke se često osnivaju kao paravani, kao s moćnicima unaprijed dogovoreni dilovi ili kao ekspoziture za pranje para. Njima dizanje minimalca ne bi naškodilo niti malo.

Međutim, čak i u ovoj kleptosocijalističkoj vukojebini, a kamoli u Americi ili na Zapadu, postoji dosta tvrtki koje su započele u nečijem stanu, tatinoj garaži, bakinom podrumu. Njima bi povećanje minimalca izuzetno štetilo. Ovo nije nikakva jadikovka, raditi sam za sebe najljepša je poslovna stvar koja vam se može dogoditi. Baš zato se borim protiv sifilitične ideje o povećanju minimalca. Želim da i drugi u tome uspiju.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: MINIMALAC (21), PLAĆA (10), BIZNIS (2)

Pregleda: 4441