POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Američki ratni veterani otkrivaju: 'Marihuana nam je pomogla da prebrodimo PTSP'



Američki ratni veterani otkrivaju: 'Marihuana nam je pomogla da prebrodimo PTSP'

30.10.2017.

PIŠE: Jacob Sullum IZVOR: Reason

Nigel McCourry, nakon sedmomjesečnog služenja Američkoj vojsci u Iraku 2004., prisjeća se: "Svakodnevno sam bio u sukobima, bilo da je riječ o pucnjavi ili su bombe padale pored mene, bilo je to najintenzivnije iskustvo mog života."

To iskustvo nije završilo kada se McCourry, američki marinac, vratio u Sjedinjene Države. "Nije bilo važno je li prošla godina ili četiri ili šest godina", kaže on. "Nije bilo smisla čekati vrijeme, iskustvo je bilo tako svježe da sam ga stalno nanovo proživljavao. Živio sam ga cijelo vrijeme."

Odvajanje je također bilo nedostižno za Roberta Pickeringa, drugog marinca koji je stigao u Irak godinu prije McCourryja i tamo je služio devet mjeseci. "Vidjeli smo mnogo teških borbi tijekom prve invazije Iraka", kaže on, i "izgubio sam nekoliko vrlo bliskih prijatelja koji su bili u mojoj jedinici". Nakon što se vratio u SAD, izgubio je "još nekoliko prijatelja u daljnjim implementacijama jedinice".

Kad su shvatili nemogućnost postizanja emocionalne udaljenosti od svojih iskustava u Iraku, obojica su se trudili da uspostave nove veze ili obnove stare. Čak i dobivanje pristojnog noćnog sna bilo je izazov.

"Na kraju sam pio puno, u osnovi na taj način sam se prisiljavao da izađem noću", kaže McCourry. Pickering je bio "odan alkoholu" i teško je "trpio depresiju".

Godine anksioznosti i otuđenja učinile su svoje. "Imao sam taj rat u sebi koji bi se rasplamsao bez upozorenja", kaže on. "Više nisam mogao živjeti s njim, došao sam do točke u kojoj se planira živjeti dan po dan kao da je ostatak mog života bio toliko bijedan da nisam imao nikakve veze s tim."

Pickering nije mogao zadržati posao. "Bio sam onesposobljen", kaže on. "Bio sam zombi."

Za obojicu, povratak u zemlju živih počelo je ilegalnim drogama. McCourry se upisao u studiju psihoterapije s MDMA-om i bio je zapanjen time koliko je brzo napravio razliku. Nakon godina nesanice i noćnih mora, odjednom je mogao spavati tijekom noći. U roku od dvije godine osjećao se kao da se dogodio "veliki iscjeliteljski događaj", jer je konačno "imao taj osjećaj odvajanja od iskustva pomorske borbe".

Pickering je upotrijebio marihuanu kao zamjenu za alkohol i "kamikaze koktel" lijekova na recept (pilule za spavanje, lijekovi protiv anksioznosti, stabilizatori raspoloženja) koji su ga prethodno bacali u depresiju. "Glava mi se razbistrila", kaže on. "Ponekad se još uvijek borim, ali sad sam daleko izvan onoga gdje sam ja bio."

Psihijatri nazivaju probleme koje su Pickering i McCourry susreli nakon što su služili u Iraku posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Ljudi kojima je on dijagnosticiran ponovno doživljavaju traumatični događaj (npr. kroz noćne more ili flashbackove); izbjegavaju misli, osjećaje ili podsjetnike povezane s traumama; i osjećaju negativne emocije koje mogu uključivati ​​depresiju, izolaciju i pretjeran osjećaj krivnje. Oni su također skloni simptomima "borbe ili bijega", kao što su hipervigilnost, pojačana reakcija na zaprepaštenje, razdražljivost i poteškoće pri spavanju ili koncentraciji.

Istraživanja pokazuju da oko 30 posto ratnih veterana doživljava PTSP u nekom trenutku u njihovom životu. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, Nacionalna revizija veterana u Vijetnamu otkrila je da je u tom trenutku bilo 15 posto s tim poremećajem. Čini se da su godišnje stope za sudionike Zaljevskog rata i ratova u Iraku i Afganistanu u istom udjelu, negdje između 11 i 20 posto, navodi se u studijama koje je objavio Odjel za branitelje (V.A.). Za usporedbu, godišnja incidencija PTSP-a kod odraslih u općoj populaciji iznosi oko 3 posto. Gotovo milijun veterana dobiva naknadu za invaliditet koji je barem dijelom uzrokovan PTSP-om.

Stopa samoubojstava prilagođena dobi također je veća među veteranima nego u općoj populaciji: oko petina za muškarce i više od dvostruko za žene. Rezultat toga je da stotine tisuća veterana s PTSP-om, uključujući barem nekih od njih dvadesetak koji se svakodnevno ubijaju, a možda bi bili zainteresirani za pokušaj liječenja tvarima za koje Pickering i McCourry priznaju da im pomažu vratiti živote. Glavna prepreka s kojom se suočavaju jest farmakološki tabu savezne vlade, koji onemogućava pristup tim lijekovima i znanstvenu provjeru njihove koristi, piše Jacob Sullum u časopisu Reason. Cijeli članak pročitajte ovdje.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, DRUŠTVO, SVIJET
Teme: PTSP (1), MARIHUANA (29), RATNI VETERANI (2), VETERANI (1), BRANITELJI (5), RAT (19)

Vezano

Legalizacija marihuane dovodi do blagog pada ovisnosti o težim drogama
(26.10.2017.)

Dobar razlog zašto bi i nepušači trebali biti za legalizaciju marihuane
(16.10.2017.)

5 razloga zašto Sabor treba legalizirati marihuanu
(13.10.2017.)

Nigel McCourry, nakon sedmomjesečnog služenja Američkoj vojsci u Iraku 2004., prisjeća se: "Svakodnevno sam bio u sukobima, bilo da je riječ o pucnjavi ili su bombe padale pored mene, bilo je to najintenzivnije iskustvo mog života."

To iskustvo nije završilo kada se McCourry, američki marinac, vratio u Sjedinjene Države. "Nije bilo važno je li prošla godina ili četiri ili šest godina", kaže on. "Nije bilo smisla čekati vrijeme, iskustvo je bilo tako svježe da sam ga stalno nanovo proživljavao. Živio sam ga cijelo vrijeme."

Odvajanje je također bilo nedostižno za Roberta Pickeringa, drugog marinca koji je stigao u Irak godinu prije McCourryja i tamo je služio devet mjeseci. "Vidjeli smo mnogo teških borbi tijekom prve invazije Iraka", kaže on, i "izgubio sam nekoliko vrlo bliskih prijatelja koji su bili u mojoj jedinici". Nakon što se vratio u SAD, izgubio je "još nekoliko prijatelja u daljnjim implementacijama jedinice".

Kad su shvatili nemogućnost postizanja emocionalne udaljenosti od svojih iskustava u Iraku, obojica su se trudili da uspostave nove veze ili obnove stare. Čak i dobivanje pristojnog noćnog sna bilo je izazov.

"Na kraju sam pio puno, u osnovi na taj način sam se prisiljavao da izađem noću", kaže McCourry. Pickering je bio "odan alkoholu" i teško je "trpio depresiju".

Godine anksioznosti i otuđenja učinile su svoje. "Imao sam taj rat u sebi koji bi se rasplamsao bez upozorenja", kaže on. "Više nisam mogao živjeti s njim, došao sam do točke u kojoj se planira živjeti dan po dan kao da je ostatak mog života bio toliko bijedan da nisam imao nikakve veze s tim."

Pickering nije mogao zadržati posao. "Bio sam onesposobljen", kaže on. "Bio sam zombi."

Za obojicu, povratak u zemlju živih počelo je ilegalnim drogama. McCourry se upisao u studiju psihoterapije s MDMA-om i bio je zapanjen time koliko je brzo napravio razliku. Nakon godina nesanice i noćnih mora, odjednom je mogao spavati tijekom noći. U roku od dvije godine osjećao se kao da se dogodio "veliki iscjeliteljski događaj", jer je konačno "imao taj osjećaj odvajanja od iskustva pomorske borbe".

Pickering je upotrijebio marihuanu kao zamjenu za alkohol i "kamikaze koktel" lijekova na recept (pilule za spavanje, lijekovi protiv anksioznosti, stabilizatori raspoloženja) koji su ga prethodno bacali u depresiju. "Glava mi se razbistrila", kaže on. "Ponekad se još uvijek borim, ali sad sam daleko izvan onoga gdje sam ja bio."

Psihijatri nazivaju probleme koje su Pickering i McCourry susreli nakon što su služili u Iraku posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Ljudi kojima je on dijagnosticiran ponovno doživljavaju traumatični događaj (npr. kroz noćne more ili flashbackove); izbjegavaju misli, osjećaje ili podsjetnike povezane s traumama; i osjećaju negativne emocije koje mogu uključivati ​​depresiju, izolaciju i pretjeran osjećaj krivnje. Oni su također skloni simptomima "borbe ili bijega", kao što su hipervigilnost, pojačana reakcija na zaprepaštenje, razdražljivost i poteškoće pri spavanju ili koncentraciji.

Istraživanja pokazuju da oko 30 posto ratnih veterana doživljava PTSP u nekom trenutku u njihovom životu. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, Nacionalna revizija veterana u Vijetnamu otkrila je da je u tom trenutku bilo 15 posto s tim poremećajem. Čini se da su godišnje stope za sudionike Zaljevskog rata i ratova u Iraku i Afganistanu u istom udjelu, negdje između 11 i 20 posto, navodi se u studijama koje je objavio Odjel za branitelje (V.A.). Za usporedbu, godišnja incidencija PTSP-a kod odraslih u općoj populaciji iznosi oko 3 posto. Gotovo milijun veterana dobiva naknadu za invaliditet koji je barem dijelom uzrokovan PTSP-om.

Stopa samoubojstava prilagođena dobi također je veća među veteranima nego u općoj populaciji: oko petina za muškarce i više od dvostruko za žene. Rezultat toga je da stotine tisuća veterana s PTSP-om, uključujući barem nekih od njih dvadesetak koji se svakodnevno ubijaju, a možda bi bili zainteresirani za pokušaj liječenja tvarima za koje Pickering i McCourry priznaju da im pomažu vratiti živote. Glavna prepreka s kojom se suočavaju jest farmakološki tabu savezne vlade, koji onemogućava pristup tim lijekovima i znanstvenu provjeru njihove koristi, piše Jacob Sullum u časopisu Reason. Cijeli članak pročitajte ovdje.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, DRUŠTVO, SVIJET
Teme: PTSP (1), MARIHUANA (29), RATNI VETERANI (2), VETERANI (1), BRANITELJI (5), RAT (19)

Pregleda: 11050