POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Ksenofobija na hrvatski način



Ksenofobija na hrvatski način

30.10.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Mnogi narodi, pogotovo u zapadnoj Europi, imaju danas u manjoj ili većoj mjeri istaknutu fobiju od stranaca, ali ona se pretežno odnosi na imigrante koji su došli iz siromašnijih dijelova svijeta, osobito na one koji imaju drukčije kulturološke obrasce. To je donekle razumljivo, ali uglavnom nije opravdano, pa čak ni utemeljeno na realnoj prijetnji (bilo u vidu terorizma ili gubitka radnih mjesta). Što se tiče takve populističke ksenofobije koja je, neki tvrde, u porastu, ja sam uvjeren da je zapadna civilizacija dovoljno jaka da će ju s vremenom uspješno savladati, da će se ljudi jednostavno naviknuti na suživot s onima koji dolaze iz drugih kultura, a da će se oni u nekom razumnom roku i u većoj mjeri uspješno integrirati u novu okolinu.

Hrvatska taj problem nema. Kod nas nema neke fobije od stranaca, od drukčijih u religijskom, kulturološkom ili nacionalnom smislu, odnosno ona nije izražena u znatnijoj mjeri da bismo to mogli navesti kao neki nacionalni problem. Možda je to zato što Hrvatska nema puno imigranata. Kod nas dolaze stranci u velikom broju samo na ljetovanje, a i onda to su uglavnom imućni ljudi, barem u odnosu na nas, od njih dobar dio Hrvatske živi cijele godine pa nemamo nikakvog razloga za bilo kakav hejt.

Ali mi imamo jedan drugi problem, rekao bih čak jedinstven u cijelom svijetu. Mi se grozimo od stranog kapitala, grozimo se stranih investitora i trgovinske razmjene. To je, rekao bih, puno ozbiljniji problem od klasične ksenofobije jer naša ksenofobija nama ne dozvoljava da se razvijemo. Kad se u javnosti proširi vijest da je netko izvana zainteresiran uložiti neku veću novčanu sumu u neki projekt u Hrvatskoj, naš narod, pa često i naša politika, dočekuju takvu vijest u najmanju ruku skeptično. Prvo se postavlja pitanje: Što on hoće? Koliko će profitirati? Onda se ide dalje pa se mjere površine koje će "uzurpirati" za svoj projekt, koliko će nam čistog zraka oduzeti, pa se nerijetko organiziraju i referendumi kako ne bi dobio dozvolu lokalne samouprave za gradnju itd.

Pogledajmo jedan svježi primjer - Agrokor. Privatni koncern kojem je država, iz nekog političkog razloga, postavila svoju prinudnu upravu. Dok je taj Agrokor podizao ogromne kredite kod stranih banaka, a najveći je bio onaj ruske banke Sberbank, nitko nije potezao pitanje "strvinara", "lešinara" itd. Kad je izašao u javnost ugovor s američkim fondom, odjednom su svi skočili - od političara do medija. Bernardić viče: "Veleizdaja!", Mostovci isto. Najjači je Ivan Lovrinović, koji je u HRT-ovoj emisiji "Otvoreno" čak postavio pitanje zašto baš s tim fondom, zašto te obveznice nisu preuzeli hrvatski mirovinski fondovi. Nitko ga nije pitao je li on normalan. Kreditiranje posrnulog koncerna koji je već u dugovima do guše je visokorizični posao. Hrvatski mirovinski fondovi već su sudjelovali u sanacijama Agrokora, da su opet to napravili Hrvati bi se mogli komotno oprostiti od svojih mirovina.

Budimo realni, taj kredit je dogovoren na brzinu isključivo kako bi se isplatilo male dobavljače koji bi u protivnom napravili pobunu, blokirali promet po Slavoniji itd. Vlada je to napravila radi socijalnog mira, zapravo je odgodila problem jer on će se ponoviti budući da je većina dobavljača odlučila nastaviti (?!) raditi s Agrokorom. Kao da ne postoje drugi!

Agrokor se tretira kao nekakvo javno dobro, kao državna firma pa je veleizdaja ako ona sklopi ugovor o kreditiranju s Amerikancima. Strvinari? Pa nađite mi neku poštenu banku koja bi izvalila milijarde dolara na brzinu firmama koje su u takvoj situaciji. Možete samo naći "strvinare" koji će postaviti takve uvjete da padnete na dupe. Tako je to kad sve podredite spasu jedne firme kao da druge ne postoje. A ne postoje jer nisu "naše". Pritom smo totalno zaboravili cijeli niz velikih vjerovnika koji su također stranci, ali problem je nastao tek kad su u igru ušli Ameri. Oni su Hrvatima nekako posebno sumnjivi.

Todorić ima u Nizozemskoj tvrtku koja je vlasnik Agrokora i u koju se slijevala ogromna dobit svih ovih godina. Nitko od ovih našista se nije pitao kako to može biti "naša" tvrtka. Po čemu je onda Konzum drukčiji od Kauflanda, Lidla ili Spara? Zašto se cijelo vrijeme, a pogotovo sad, forsira Konzum u odnosu na druge trgovačke centre? Svi ostali isplaćuju bolje plaće i imaju daleko bolje rokove za isplatu dobavljačima. Drugi centri izvoze hrvatsku robu izvan Hrvatske. Da se Konzum pusti da propadne, stvorio bi se prostor za širenje ovih boljih, a i oni dobavljači koji imaju što ponuditi, sigurno bi dobili priliku da prodaju svoju robu njima.

Nevjerojatno je kako se kod nas brzo i lako može proširiti ksenofobija kad je riječ o trgovini. Dovoljno je bilo da ministar Tolušić javno iznese neke potpuno neprovjerene informacije o stranim trgovačkim centrima pa da narod masovno povjeruje.

Mislim da Hrvati pate od nekog kompleksa uvjetovanog poviješću. Hrvatska je oduvijek bila pod vladavinom nekih većih naroda pa je ostao taj strah od stranaca i bojimo se da će nas svaka veća investicija ili ulazak stranog kapitala nekako "pokoriti". Da će nas učiniti svojim kmetovima, da će nas "kupiti". Treba samo reći da je od 2012. godine do danas u Irsku investiralo više od 300 američkih kompanija, od kojih su mnoge vrlo ugledne i zapošljavaju ukupno stotine tisuća ljudi. Što mislite, jesu li Irci organizirali referendume da im se ne dozvoli ulaganje u njihovu zemlju?

Hrvati su iz nekog razloga uvjereni i kako su telekomunikacijske tvrtke znak porobljavanja jer su te tvrtke u vlasništvu "stranaca". Pa sam tako čuo teze kako "Njemačka izvlači novac Hrvata preko Deutsche Telekoma". Ljudi potpuno zanemaruju činjenicu da DT nije državna nego privatna kompanija. I da je u vlasništvu nekog Hrvata, opet bi on na tome profitirao. Potpuno je svejedno jesu li te tvrtke u vlasništvu Hrvata ili stranaca, bitno je da ih je što više na tržištu kako bi se postigli što bolji uvjeti za kupce i što povoljnije cijene. I u drugim, puno razvijenijim zemljama od naše, na tržištu su telekomunikacijske kompanije čiji vlasnici nisu isključivo njihovi državljani ili njihovi etnički pripadnici, ali samo Hrvati rade od toga neki problem. Kao da bi nam bolje bilo da je država monopolist i na tom području pa da nam nabija cijene telefoniranja kao što nabija cijene struje i putarina.

Ta je ksenofobija ozbiljan problem jer se bogatstvo nacije može povećavati samo otvaranjem prema investitorima i trgovinskom razmjenom. Hrvatskoj treba još veća trgovinska razmjena u oba smjera, i uvoz i izvoz, a to je teško postići uz zakonske, ali i mentalne barijere.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: KSENOFOBIJA (3), NAŠIZAM (13)

Vezano

Iza Agrokora ostaje talog našizma i socijalističke ksenofobije
(25.10.2017.)

Kad lovac postane lovina: Kako se na tržištu rješava rasizam i ksenofobija?
(27.08.2017.)

Našisti 2017.: Izjave zbog kojih smo se lani hvatali za glavu
(04.01.2018.)

Mnogi narodi, pogotovo u zapadnoj Europi, imaju danas u manjoj ili većoj mjeri istaknutu fobiju od stranaca, ali ona se pretežno odnosi na imigrante koji su došli iz siromašnijih dijelova svijeta, osobito na one koji imaju drukčije kulturološke obrasce. To je donekle razumljivo, ali uglavnom nije opravdano, pa čak ni utemeljeno na realnoj prijetnji (bilo u vidu terorizma ili gubitka radnih mjesta). Što se tiče takve populističke ksenofobije koja je, neki tvrde, u porastu, ja sam uvjeren da je zapadna civilizacija dovoljno jaka da će ju s vremenom uspješno savladati, da će se ljudi jednostavno naviknuti na suživot s onima koji dolaze iz drugih kultura, a da će se oni u nekom razumnom roku i u većoj mjeri uspješno integrirati u novu okolinu.

Hrvatska taj problem nema. Kod nas nema neke fobije od stranaca, od drukčijih u religijskom, kulturološkom ili nacionalnom smislu, odnosno ona nije izražena u znatnijoj mjeri da bismo to mogli navesti kao neki nacionalni problem. Možda je to zato što Hrvatska nema puno imigranata. Kod nas dolaze stranci u velikom broju samo na ljetovanje, a i onda to su uglavnom imućni ljudi, barem u odnosu na nas, od njih dobar dio Hrvatske živi cijele godine pa nemamo nikakvog razloga za bilo kakav hejt.

Ali mi imamo jedan drugi problem, rekao bih čak jedinstven u cijelom svijetu. Mi se grozimo od stranog kapitala, grozimo se stranih investitora i trgovinske razmjene. To je, rekao bih, puno ozbiljniji problem od klasične ksenofobije jer naša ksenofobija nama ne dozvoljava da se razvijemo. Kad se u javnosti proširi vijest da je netko izvana zainteresiran uložiti neku veću novčanu sumu u neki projekt u Hrvatskoj, naš narod, pa često i naša politika, dočekuju takvu vijest u najmanju ruku skeptično. Prvo se postavlja pitanje: Što on hoće? Koliko će profitirati? Onda se ide dalje pa se mjere površine koje će "uzurpirati" za svoj projekt, koliko će nam čistog zraka oduzeti, pa se nerijetko organiziraju i referendumi kako ne bi dobio dozvolu lokalne samouprave za gradnju itd.

Pogledajmo jedan svježi primjer - Agrokor. Privatni koncern kojem je država, iz nekog političkog razloga, postavila svoju prinudnu upravu. Dok je taj Agrokor podizao ogromne kredite kod stranih banaka, a najveći je bio onaj ruske banke Sberbank, nitko nije potezao pitanje "strvinara", "lešinara" itd. Kad je izašao u javnost ugovor s američkim fondom, odjednom su svi skočili - od političara do medija. Bernardić viče: "Veleizdaja!", Mostovci isto. Najjači je Ivan Lovrinović, koji je u HRT-ovoj emisiji "Otvoreno" čak postavio pitanje zašto baš s tim fondom, zašto te obveznice nisu preuzeli hrvatski mirovinski fondovi. Nitko ga nije pitao je li on normalan. Kreditiranje posrnulog koncerna koji je već u dugovima do guše je visokorizični posao. Hrvatski mirovinski fondovi već su sudjelovali u sanacijama Agrokora, da su opet to napravili Hrvati bi se mogli komotno oprostiti od svojih mirovina.

Budimo realni, taj kredit je dogovoren na brzinu isključivo kako bi se isplatilo male dobavljače koji bi u protivnom napravili pobunu, blokirali promet po Slavoniji itd. Vlada je to napravila radi socijalnog mira, zapravo je odgodila problem jer on će se ponoviti budući da je većina dobavljača odlučila nastaviti (?!) raditi s Agrokorom. Kao da ne postoje drugi!

Agrokor se tretira kao nekakvo javno dobro, kao državna firma pa je veleizdaja ako ona sklopi ugovor o kreditiranju s Amerikancima. Strvinari? Pa nađite mi neku poštenu banku koja bi izvalila milijarde dolara na brzinu firmama koje su u takvoj situaciji. Možete samo naći "strvinare" koji će postaviti takve uvjete da padnete na dupe. Tako je to kad sve podredite spasu jedne firme kao da druge ne postoje. A ne postoje jer nisu "naše". Pritom smo totalno zaboravili cijeli niz velikih vjerovnika koji su također stranci, ali problem je nastao tek kad su u igru ušli Ameri. Oni su Hrvatima nekako posebno sumnjivi.

Todorić ima u Nizozemskoj tvrtku koja je vlasnik Agrokora i u koju se slijevala ogromna dobit svih ovih godina. Nitko od ovih našista se nije pitao kako to može biti "naša" tvrtka. Po čemu je onda Konzum drukčiji od Kauflanda, Lidla ili Spara? Zašto se cijelo vrijeme, a pogotovo sad, forsira Konzum u odnosu na druge trgovačke centre? Svi ostali isplaćuju bolje plaće i imaju daleko bolje rokove za isplatu dobavljačima. Drugi centri izvoze hrvatsku robu izvan Hrvatske. Da se Konzum pusti da propadne, stvorio bi se prostor za širenje ovih boljih, a i oni dobavljači koji imaju što ponuditi, sigurno bi dobili priliku da prodaju svoju robu njima.

Nevjerojatno je kako se kod nas brzo i lako može proširiti ksenofobija kad je riječ o trgovini. Dovoljno je bilo da ministar Tolušić javno iznese neke potpuno neprovjerene informacije o stranim trgovačkim centrima pa da narod masovno povjeruje.

Mislim da Hrvati pate od nekog kompleksa uvjetovanog poviješću. Hrvatska je oduvijek bila pod vladavinom nekih većih naroda pa je ostao taj strah od stranaca i bojimo se da će nas svaka veća investicija ili ulazak stranog kapitala nekako "pokoriti". Da će nas učiniti svojim kmetovima, da će nas "kupiti". Treba samo reći da je od 2012. godine do danas u Irsku investiralo više od 300 američkih kompanija, od kojih su mnoge vrlo ugledne i zapošljavaju ukupno stotine tisuća ljudi. Što mislite, jesu li Irci organizirali referendume da im se ne dozvoli ulaganje u njihovu zemlju?

Hrvati su iz nekog razloga uvjereni i kako su telekomunikacijske tvrtke znak porobljavanja jer su te tvrtke u vlasništvu "stranaca". Pa sam tako čuo teze kako "Njemačka izvlači novac Hrvata preko Deutsche Telekoma". Ljudi potpuno zanemaruju činjenicu da DT nije državna nego privatna kompanija. I da je u vlasništvu nekog Hrvata, opet bi on na tome profitirao. Potpuno je svejedno jesu li te tvrtke u vlasništvu Hrvata ili stranaca, bitno je da ih je što više na tržištu kako bi se postigli što bolji uvjeti za kupce i što povoljnije cijene. I u drugim, puno razvijenijim zemljama od naše, na tržištu su telekomunikacijske kompanije čiji vlasnici nisu isključivo njihovi državljani ili njihovi etnički pripadnici, ali samo Hrvati rade od toga neki problem. Kao da bi nam bolje bilo da je država monopolist i na tom području pa da nam nabija cijene telefoniranja kao što nabija cijene struje i putarina.

Ta je ksenofobija ozbiljan problem jer se bogatstvo nacije može povećavati samo otvaranjem prema investitorima i trgovinskom razmjenom. Hrvatskoj treba još veća trgovinska razmjena u oba smjera, i uvoz i izvoz, a to je teško postići uz zakonske, ali i mentalne barijere.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: KSENOFOBIJA (3), NAŠIZAM (13)

Pregleda: 2369