POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Sjeverna Koreja NIJE komunistička država!



Sjeverna Koreja NIJE komunistička država!

03.11.2017.

PIŠE: Velimir Grgić

Nije nikada ni bila, baš kao što se Samsung nikada nije čitao “samsung”, nego “samsong”, a Hyundai nije “hjundai”, nego “hjonde”. Neke se stvari - od jednostavnih riječi do kompleksnih ideologija - “suptilno” transformiraju i doslovno pojednostavljuju za svijet s ove strane Urala, iz raznih razloga; oni lingvistički su zapravo prilično jednostavni, poput nemogućnosti da se određeni zvukovi nama “kompliciranog” jezika zapišu latinicom. Problem koji imaju svi azijski jezici - primjerice, japanski i kineski, ali eto i korejski, koji je svakako jednostavniji od spomenuta dva, ali da bi ga se u cjelosti razumjelo, potrebno je poznavati sve od taoizma na čijem je principu elemenata utemeljen sustav čitanja i pisanja do konfucionizma, kao ishodišta kulture koja određuje promjenu gramatike ovisno o starosnom dobu sugovornika. Naučiti čuti i izgovarati dvije različite vrste slova “o” ili “e” dio je muke koja u učenju dolazi odmah nakon svladavanja osnova, no slatki su to problemi kojima se hrvaju oni koji su već odmakli u svladavanju najgrubljih osnova korejskog jezika.

Korejska politika i povijest još su složenije od njezina jezika i pisma pa stoga nije čudno to da je javni diskurs o Sjevernoj Koreji sveden na Disneyjev crtić po scenariju američkih obavještajnih agencija. Holivudski koncept debelog negativca s prstom na crvenom gumbu, koji prijeti svijetu “posljednjim komunističkim poretkom”, savršen je medijski mamac i udica za pravocrtne mozgove koji svoju geopolitiku vole serviranu u hamburgeru. Kao sinopsis jeftinog holivudskog filma za koji je uvelike zaslužan i sâm režim sjeverno od DMZ-a, a koji uopće ne bježi od gradnje imidža džemsbondovskog negativca iz šezdesetih.

Ne treba nikoga, zapravo, kriviti za sve to. Ljudi vole pojednostavljene narative. Ali to ne mijenja činjenicu da Sjeverna Koreja nije komunistička država, baš kao što nije ni demokratska, ni narodna, a niti republika, iako u punom službenom imenu sadrži sve pobrojano. To što koristi tehnologiju koju je prije 50 godina dobila od SSSR-a i Kine, kao i dizajn koji je naslijedila od najranijih saveznika u gradnji dinastije - također je ne čini komunističkom. Sjeverna Koreja totalitarna je distopija utemeljena na kultu rase, vojske i velikog vođe - kolektivistički koktel staljinizma, fašizma i nacizma koji svoj sustav temelji na melting potu komunističkog dizajna i terminologije te nacističke opsesije čistom rasom i svemoćnim vođom/ocem domovine, strogim, ali pravednim tatom narodu koji je “prenaivan” i “prenesposoban” podnijeti slobodu i samostalnost. Sve to službeno se naziva juche. Čak i ako poznajete korejski jezik, teško je precizno objasniti što je to. Ali valja probati.

Da bismo razumjeli sjevernokorejsku politiku 21. stoljeća, moramo razumjeti povijest 20. stoljeća, a i ponešto o njezinim ideologijama. Komunizam definira svoju borbu kao borbu radničke klase protiv zlih međunarodnih kapitalista i imperijalista. Kreiranjem sjevernokorejske države, vladajuća loza prigrlila je marksističke misli pod utjecajem saveznika, ali ih one baš i nisu previše zanimale - većinu svoje suvremene povijesti Korejci su proveli pod japanskom čizmom i apsolutnom kulturnopolitičkom dominacijom; državni koncept DNRK-a marksističke je udice koristio samo za udovoljavanje prijateljskim zemljama Istočnog bloka, iako je pitanje je li veliki vođa ikada pročitao "Kapital". No i taj ples s komunističkim saveznicima nije trajao dugo jer je Kim Il-sung već 1950. odlučio stvoriti samodostatnu zajednicu i oprostiti se od vječnog oslanjanja na veće i jače. Japan, koji je uvijek i zauvijek bio smrtni neprijatelj, nikada se nije spominjao u bilo kojem kontekstu osim neprijateljskom - ali je sva politička misao japanskog ekstremizma i militarizma ostala glavnim gradivnim tkivom Sjeverne Koreje dok SSSR i Kina 1950-ih potpuno nestaju iz školskih udžbenika i javne retorike, a njihova se uloga u stvaranju i obrani Sjeverne Koreje temeljito briše iz kolektivne memorije!

Sve to - rasizam, japanski militarizam, kolektivizam i apsolutna državna kontrola nad svim aspektima života stanovnika - nazvano je juche: ujedinjenje radništva, seljaštva i ekstremnog nacionalizma, službena državna ideologija zemlje od 1972. godine. Ideologija juche je Kim Il-sunga i “službeno” potvrdila kao zaštitnika “korejske rase”.

Kim Il-sung najvjerojatnije je rođen u Sibiru, 1941. godine, iako je po sjevernokorejskoj mitologiji život započeo na svetoj planini Paektu, u gerilskom kampu, godinu dana kasnije, gdje je već samim mističnim rođenjem i tinejdžerskim genijem svima dao do znanja da nije običan čovjek. Njegov božanski status i uspostava države kao religijskog autoriteta odgovorna je za to što je Sjeverna Koreja koncept politike kao religije usavršila više nego itko do tada, ali i nakon njih - spajanje koje je do razine umjetnosti prvi ostvario Gabriele D’Annunzio u Rijeci 1919. godine, sakralnim teatrom politike i liturgije “anarhičnog totalitarizma”, kultom žrtvovanja i krvavih zastava, što su kasnije savršeno kopirali i eksploatirali svi, od Mussolinija preko Hitlera do Mao Ce-tunga.

Kroz desetljeća Kim je spremno mijenjao svoje titule, raznolikosti radi: Dragi vođa, Poštovani vođa, Mudri vođa, Briljantni vođa i Jedinstveni vođa u sedamdesetima; Veliki vođa, Sunce komunističke budućnosti, Otac svih ljudi i Sunčeva svjetlost vodilja u osamdesetima; devedesetih, postao je Garancija ujedinjenja domovine, Voljeni otac, Sudbina nacije, Veliki general, Sunce socijalizma…, a u novom mileniju, sve do smrti 2011., bio je Veliko sunce 21. stoljeća, Veliki čovjek koji se spustio s neba, Veliki maršal i Dragi otac. Birajte!

Kako god ga nazivali, Kim Il-sung je - čak i danas, kada vlada iz groba - Bog koji vlada Sjevernom Korejom kao rajem na zemlji; a zna se gdje je pakao, koji još uvijek ima šanse postati raj: Južna Koreja je, kažu sjeverni susjedi, zapravo američka kolonija, a kontrolira je pokvarena viša klasa iste krvi, spremna prodati naciju stranom okupatoru. Čeka se dan oslobođenja.

I to je osnova cijelog sukoba koji traje i nakon potpisivanja primirja, cimajući svijet gotovo sezonski: naime, prema jednom od temeljnih kimilsungizama, Koreja je uvijek imala dvije vrste neprijatelja: korumpirane feudalne aristokrate koji su maltretirali narod i strane sile sklone surađivati s imućnim domaćim izdajnicima. Stvarajući posebno gadnu opasnost: rizik oskrvnuća tisućljećima čiste korejske krvi stranom spermom. Kim Il-sung prvi je koji je uspio osigurati da se to ne ponovi.

U knjizi "Najčišća rasa" (The Cleanest Race: How North Koreans See Themselves and Why it Matters), profesor B.R. Myers pedantnom analizom brani tezu po kojoj je Sjeverna Koreja zapravo vojna diktatura na krajnje desnoj strani ideološkog spektra: „Riječ je o režimu koji nije nimalo sličan njegovoj zapadnjačkoj percepciji. To nije niti bastion staljinizma, niti konfucijanski patrijarhat, već paranoidno nacionalistička vojna država.“ Nema tu previše mjesta za Marxa i Engelsa, a u srcu ideje juche jest snaga nacije i politika „vojske na prvom mjestu“. Makar bi se Partija prije odrekla vlasti nego to priznala, podloga vodeće politike „moralno najčišćeg naroda“ u osnovi je preslikani japanski militarizam, koji je tijekom dugih godina okupacije usisan u novi bastard totalitarnog pakla, zajedno s idejom čiste rase i vladajućom dinastijom božanskih careva u uniformama, koji su u ovoj verziji, umjesto katanama naoružani atomskim bombama.

Koliko je kult čiste rase dominantna ideja korejske ideologije govori i od strane države organizirano otimanje žena iz Japana i Filipina za potrebe ženidbe i seksualnog zadovoljavanja zapadnjačkih prebjega u Pjongjangu - čista se krv mora očuvati, a da bi Amerikanci koji žive na sjeveru Koreje imali sretne bračne živote i služili partiji i vođi bez seksualnih frustracija, potrebno ih je spojiti sa ženama, ali po mogućnosti “nižim rasama” Azije. „Sličnost s japanskim fašizmom je frapantna“, piše Myers, „Ali ipak, nije mi namjera etiketirati Sjevernu Koreju kao fašističku, terminom koji je previše nejasan da bi bio koristan. Dovoljno mi je da vam bude jasno da je zemlja oduvijek bila, u najmanju ruku ideološki bliža američkim suparnicima u Drugom svjetskom ratu, nego komunističkoj Kini i istočnoj Europi.“

Drugim riječima, ne može se kriviti prosječnog Zapadnjaka što ne zna više od simplificirane, diznificirane povijesti servirane ne samo kroz interese velikih sila, već i jednostavnu lijenost medija. Ali ako već pričamo o stvarnosti, lijepo je da se udaljimo od “kafanskog” banaliziranja politike i shvatimo da komunizam nije sve što dolazi upakirano u boje ljubavi i krvi.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI, SVIJET
Teme: SJEVERNA KOREJA (9), KOMUNIZAM (17), KIM IL-SUNG (1)

Vezano

Kim Jong-un uvodi kapitalizam u Sjevernu Koreju
(24.09.2017.)

Trump razmišlja o kažnjavanju zemalja koje trguju sa Sj. Korejom, ali to bi naštetilo SAD-u
(05.09.2017.)

Kimovo povlačenje je dokaz da je trgovinska razmjena moćnije oružje od bombi
(15.08.2017.)

Nije nikada ni bila, baš kao što se Samsung nikada nije čitao “samsung”, nego “samsong”, a Hyundai nije “hjundai”, nego “hjonde”. Neke se stvari - od jednostavnih riječi do kompleksnih ideologija - “suptilno” transformiraju i doslovno pojednostavljuju za svijet s ove strane Urala, iz raznih razloga; oni lingvistički su zapravo prilično jednostavni, poput nemogućnosti da se određeni zvukovi nama “kompliciranog” jezika zapišu latinicom. Problem koji imaju svi azijski jezici - primjerice, japanski i kineski, ali eto i korejski, koji je svakako jednostavniji od spomenuta dva, ali da bi ga se u cjelosti razumjelo, potrebno je poznavati sve od taoizma na čijem je principu elemenata utemeljen sustav čitanja i pisanja do konfucionizma, kao ishodišta kulture koja određuje promjenu gramatike ovisno o starosnom dobu sugovornika. Naučiti čuti i izgovarati dvije različite vrste slova “o” ili “e” dio je muke koja u učenju dolazi odmah nakon svladavanja osnova, no slatki su to problemi kojima se hrvaju oni koji su već odmakli u svladavanju najgrubljih osnova korejskog jezika.

Korejska politika i povijest još su složenije od njezina jezika i pisma pa stoga nije čudno to da je javni diskurs o Sjevernoj Koreji sveden na Disneyjev crtić po scenariju američkih obavještajnih agencija. Holivudski koncept debelog negativca s prstom na crvenom gumbu, koji prijeti svijetu “posljednjim komunističkim poretkom”, savršen je medijski mamac i udica za pravocrtne mozgove koji svoju geopolitiku vole serviranu u hamburgeru. Kao sinopsis jeftinog holivudskog filma za koji je uvelike zaslužan i sâm režim sjeverno od DMZ-a, a koji uopće ne bježi od gradnje imidža džemsbondovskog negativca iz šezdesetih.

Ne treba nikoga, zapravo, kriviti za sve to. Ljudi vole pojednostavljene narative. Ali to ne mijenja činjenicu da Sjeverna Koreja nije komunistička država, baš kao što nije ni demokratska, ni narodna, a niti republika, iako u punom službenom imenu sadrži sve pobrojano. To što koristi tehnologiju koju je prije 50 godina dobila od SSSR-a i Kine, kao i dizajn koji je naslijedila od najranijih saveznika u gradnji dinastije - također je ne čini komunističkom. Sjeverna Koreja totalitarna je distopija utemeljena na kultu rase, vojske i velikog vođe - kolektivistički koktel staljinizma, fašizma i nacizma koji svoj sustav temelji na melting potu komunističkog dizajna i terminologije te nacističke opsesije čistom rasom i svemoćnim vođom/ocem domovine, strogim, ali pravednim tatom narodu koji je “prenaivan” i “prenesposoban” podnijeti slobodu i samostalnost. Sve to službeno se naziva juche. Čak i ako poznajete korejski jezik, teško je precizno objasniti što je to. Ali valja probati.

Da bismo razumjeli sjevernokorejsku politiku 21. stoljeća, moramo razumjeti povijest 20. stoljeća, a i ponešto o njezinim ideologijama. Komunizam definira svoju borbu kao borbu radničke klase protiv zlih međunarodnih kapitalista i imperijalista. Kreiranjem sjevernokorejske države, vladajuća loza prigrlila je marksističke misli pod utjecajem saveznika, ali ih one baš i nisu previše zanimale - većinu svoje suvremene povijesti Korejci su proveli pod japanskom čizmom i apsolutnom kulturnopolitičkom dominacijom; državni koncept DNRK-a marksističke je udice koristio samo za udovoljavanje prijateljskim zemljama Istočnog bloka, iako je pitanje je li veliki vođa ikada pročitao "Kapital". No i taj ples s komunističkim saveznicima nije trajao dugo jer je Kim Il-sung već 1950. odlučio stvoriti samodostatnu zajednicu i oprostiti se od vječnog oslanjanja na veće i jače. Japan, koji je uvijek i zauvijek bio smrtni neprijatelj, nikada se nije spominjao u bilo kojem kontekstu osim neprijateljskom - ali je sva politička misao japanskog ekstremizma i militarizma ostala glavnim gradivnim tkivom Sjeverne Koreje dok SSSR i Kina 1950-ih potpuno nestaju iz školskih udžbenika i javne retorike, a njihova se uloga u stvaranju i obrani Sjeverne Koreje temeljito briše iz kolektivne memorije!

Sve to - rasizam, japanski militarizam, kolektivizam i apsolutna državna kontrola nad svim aspektima života stanovnika - nazvano je juche: ujedinjenje radništva, seljaštva i ekstremnog nacionalizma, službena državna ideologija zemlje od 1972. godine. Ideologija juche je Kim Il-sunga i “službeno” potvrdila kao zaštitnika “korejske rase”.

Kim Il-sung najvjerojatnije je rođen u Sibiru, 1941. godine, iako je po sjevernokorejskoj mitologiji život započeo na svetoj planini Paektu, u gerilskom kampu, godinu dana kasnije, gdje je već samim mističnim rođenjem i tinejdžerskim genijem svima dao do znanja da nije običan čovjek. Njegov božanski status i uspostava države kao religijskog autoriteta odgovorna je za to što je Sjeverna Koreja koncept politike kao religije usavršila više nego itko do tada, ali i nakon njih - spajanje koje je do razine umjetnosti prvi ostvario Gabriele D’Annunzio u Rijeci 1919. godine, sakralnim teatrom politike i liturgije “anarhičnog totalitarizma”, kultom žrtvovanja i krvavih zastava, što su kasnije savršeno kopirali i eksploatirali svi, od Mussolinija preko Hitlera do Mao Ce-tunga.

Kroz desetljeća Kim je spremno mijenjao svoje titule, raznolikosti radi: Dragi vođa, Poštovani vođa, Mudri vođa, Briljantni vođa i Jedinstveni vođa u sedamdesetima; Veliki vođa, Sunce komunističke budućnosti, Otac svih ljudi i Sunčeva svjetlost vodilja u osamdesetima; devedesetih, postao je Garancija ujedinjenja domovine, Voljeni otac, Sudbina nacije, Veliki general, Sunce socijalizma…, a u novom mileniju, sve do smrti 2011., bio je Veliko sunce 21. stoljeća, Veliki čovjek koji se spustio s neba, Veliki maršal i Dragi otac. Birajte!

Kako god ga nazivali, Kim Il-sung je - čak i danas, kada vlada iz groba - Bog koji vlada Sjevernom Korejom kao rajem na zemlji; a zna se gdje je pakao, koji još uvijek ima šanse postati raj: Južna Koreja je, kažu sjeverni susjedi, zapravo američka kolonija, a kontrolira je pokvarena viša klasa iste krvi, spremna prodati naciju stranom okupatoru. Čeka se dan oslobođenja.

I to je osnova cijelog sukoba koji traje i nakon potpisivanja primirja, cimajući svijet gotovo sezonski: naime, prema jednom od temeljnih kimilsungizama, Koreja je uvijek imala dvije vrste neprijatelja: korumpirane feudalne aristokrate koji su maltretirali narod i strane sile sklone surađivati s imućnim domaćim izdajnicima. Stvarajući posebno gadnu opasnost: rizik oskrvnuća tisućljećima čiste korejske krvi stranom spermom. Kim Il-sung prvi je koji je uspio osigurati da se to ne ponovi.

U knjizi "Najčišća rasa" (The Cleanest Race: How North Koreans See Themselves and Why it Matters), profesor B.R. Myers pedantnom analizom brani tezu po kojoj je Sjeverna Koreja zapravo vojna diktatura na krajnje desnoj strani ideološkog spektra: „Riječ je o režimu koji nije nimalo sličan njegovoj zapadnjačkoj percepciji. To nije niti bastion staljinizma, niti konfucijanski patrijarhat, već paranoidno nacionalistička vojna država.“ Nema tu previše mjesta za Marxa i Engelsa, a u srcu ideje juche jest snaga nacije i politika „vojske na prvom mjestu“. Makar bi se Partija prije odrekla vlasti nego to priznala, podloga vodeće politike „moralno najčišćeg naroda“ u osnovi je preslikani japanski militarizam, koji je tijekom dugih godina okupacije usisan u novi bastard totalitarnog pakla, zajedno s idejom čiste rase i vladajućom dinastijom božanskih careva u uniformama, koji su u ovoj verziji, umjesto katanama naoružani atomskim bombama.

Koliko je kult čiste rase dominantna ideja korejske ideologije govori i od strane države organizirano otimanje žena iz Japana i Filipina za potrebe ženidbe i seksualnog zadovoljavanja zapadnjačkih prebjega u Pjongjangu - čista se krv mora očuvati, a da bi Amerikanci koji žive na sjeveru Koreje imali sretne bračne živote i služili partiji i vođi bez seksualnih frustracija, potrebno ih je spojiti sa ženama, ali po mogućnosti “nižim rasama” Azije. „Sličnost s japanskim fašizmom je frapantna“, piše Myers, „Ali ipak, nije mi namjera etiketirati Sjevernu Koreju kao fašističku, terminom koji je previše nejasan da bi bio koristan. Dovoljno mi je da vam bude jasno da je zemlja oduvijek bila, u najmanju ruku ideološki bliža američkim suparnicima u Drugom svjetskom ratu, nego komunističkoj Kini i istočnoj Europi.“

Drugim riječima, ne može se kriviti prosječnog Zapadnjaka što ne zna više od simplificirane, diznificirane povijesti servirane ne samo kroz interese velikih sila, već i jednostavnu lijenost medija. Ali ako već pričamo o stvarnosti, lijepo je da se udaljimo od “kafanskog” banaliziranja politike i shvatimo da komunizam nije sve što dolazi upakirano u boje ljubavi i krvi.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI, SVIJET
Teme: SJEVERNA KOREJA (9), KOMUNIZAM (17), KIM IL-SUNG (1)

Pregleda: 1991