POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Hrvati imaju najkraći radni tjedan u Europskoj uniji



Hrvati imaju najkraći radni tjedan u Europskoj uniji

07.11.2017.

PIŠE: Mario Nakić FOTO: D. Škomrlj/Novi list

U Večernjem listu je objavljen članak naslovljen "Imamo najdulji radni tjedan, a među državama smo s najkraćim radnim vijekom" autorice Dijane Jurasić.

U samom članku je sugovornik Predrag Bejaković s Instituta za javne financije objasnio zapravo da teza iz naslova ne stoji jer se u Hrvatskoj po zakonu u radno vrijeme uračunava i obavezna polusatna pauza dok u drugim zemljama nije tako. Zato bi u Hrvatskoj zapravo ispalo da radni tjedan u prosjeku ne traje 40 nego 37,5 sati. To je i dalje znatno više od nekih razvijenijih zemalja, poput Danske gdje je prosječni radni tjedan 34 sata.

Zašto je to tako?

U razvijenim i bogatim zemljama prosječna obitelj si može priuštiti da jedan od partnera izabere raditi puno radno vrijeme, a drugi partner nepuno i da od tih primanja mogu sasvim normalno i dobro živjeti. Oni to i koriste. U takvoj su poziciji da se sindikati u velikim industrijama mogu dogovoriti s poslodavcima za kraće radno vrijeme jer im je produktivnost veća. Ali zato, na primjer, u Ugandi se mora raditi više za manju plaću. Hrvatska još uvijek nije na razini zapadnih EU zemalja, a razloge smo već puno puta objašnjavali. Kod nas je produktivnost na poslu manja zbog prevelikih izdataka na plaću (doprinosi, porezi i drugi nameti), zbog loše ekonomske politike tijekom zadnjih 27 godina, a to se neće ubrzo promijeniti s obzirom na nastavak iste politike. Tržište rada u Hrvatskoj je i dalje slabo uslijed prevelikih zakonskih ograničenja i regulacija, što ne potiče ljude na poduzetništvo i otvaranje radnih mjesta. Kad se ne otvara dovoljno radnih mjesta, onda je i konkurentnost slabija, pa naravno da su i uvjeti gori.

Zato je kod nas, kao i u Grčkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, puno rjeđa pojava rada na nepuno radno vrijeme u odnosu na razvijeniji dio EU.

Netko će reći kako ljudi u Hrvatskoj rade prekovremeno i to im ne bude plaćeno. Da, i takvih pojava ima, to trebamo iskorijeniti. Ali ovdje je riječ o prijavljenim radnim satima, a oni su definirani zakonom. Naš zakon, za razliku od zakona u većini civiliziranih zemalja, ubraja pauzu u radno vrijeme i to plaćenu (!!) pauzu. Taj stavak zakona, nemojte se zavarati, nije tu zbog realnog sektora. Radnik u realnom sektoru će uvijek moći zaraditi onoliko koliko mu tvrtka može isplatiti, neovisno o tome je li pauza plaćena ili nije. Taj stavak mi imamo u zakonu isključivo zbog javnih službi. Budući da radnici u državnoj i javnoj službi te državnim i gradskim tvrtkama rade 8 sati dnevno, oni rade zapravo pola sata kraće od svojih kolega u drugim zemljama, a Hrvatska službeno "vara" Europu u statistikama pa ispadamo radoholičari. Na tjednoj bazi tako naši javni službenici i zaposlenici državnih tvrtki "ukradu" 2 i pol sata. Naravno, to stavljam pod navodnike, oni samo koriste ono što im zakon ove države omogućava. Pa se novinari, poput gospođe Jurasić, pitaju idemo li ranije u mirovinu radi toga "što se potrošimo na poslu". Ne, to nema veze s tim.

Ne vjerujete? Provjerimo što kažu zakoni u drugim zemljama. Njemačka - pauza se ne uračunava u radno vrijeme koje traje 8 sati. Dakle, oni su 8,5 sati na poslu (puno radno vrijeme) od čega rade 8 sati + polusatna pauza (koja se ne uračunava i nije plaćena ukoliko nije drugačije dogovoreno između poslodavca i radnika). Velika Britanija - kaže: "Osim ako u ugovoru nije istaknuto drugačije, zaposlenik nema pravo...biti plaćen za vrijeme pauze". Nizozemska - nije navedeno, što znači da je isto prepušteno dogovoru između poslodavca i radnika. Češka - "Puno radno vrijeme je smanjeno s 42,5 sati tjedno uključujući polusatne pauze za odmor, na 40 sati bez uključenih pauza". Slovačka: "pauze nisu uključene u radno vrijeme". Rumunjska - "Osim ako ugovorom o radu nije određeno drugačije, pauze nisu uključene u radno vrijeme". U Švedskoj zakon ništa ne određuje (što znači da je prepušteno dogovoru između poslodavca i radnika, odnosno sindikata u velikim sustavima), ali kako to izgleda u praksi možemo vidjeti ovdje (radni dan traje 9 sati). O svim zemljama EU možete pročitati ovdje. Samo Slovenija ima kao i mi - zakonom određeno puno radno vrijeme od 40 sati tjedno s polusatnim pauzama koje su uračunate i plaćene.

A sad, pogledajmo kako izgleda usporedba prosječnog radnog tjedna među zaposlenicima na puno radno vrijeme u državama članicama EU.


Izvor: Eurofound

Ako od ovih 40,2 sata, koliko u prosjeku na poslu provede zaposlenik na puno radno vrijeme u Hrvatskoj, oduzmemo 2,5 sata koji su potrošeni na plaćene i uračunate pauze, ispada da bi Hrvatska trebala biti na samom vrhu slike s 37,7 sati tjedno što je najmanje među EU zemljama. I ako Slovencima, koji "varaju" Eurofound poput nas, također odbijemo ta dva i pol sata, oni imaju 38,3 i opet je Hrvatska najslabija.

Dakle, treba ispravno čitati statistiku, a ne dezinformirati javnost. Realna je situacija da je u Hrvatskoj manji udio zaposlenih na nepuno radno vrijeme nego u većini EU zemalja, ali zato među svim zaposlenicima na puno radno vrijeme Hrvati u prosjeku imaju najkraći radni tjedan.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: RADNI TJEDAN (1), RAD (35), EUROPSKA UNIJA (13), VEČERNJI LIST (3), DIJANA JURASIĆ (2)

U Večernjem listu je objavljen članak naslovljen "Imamo najdulji radni tjedan, a među državama smo s najkraćim radnim vijekom" autorice Dijane Jurasić.

U samom članku je sugovornik Predrag Bejaković s Instituta za javne financije objasnio zapravo da teza iz naslova ne stoji jer se u Hrvatskoj po zakonu u radno vrijeme uračunava i obavezna polusatna pauza dok u drugim zemljama nije tako. Zato bi u Hrvatskoj zapravo ispalo da radni tjedan u prosjeku ne traje 40 nego 37,5 sati. To je i dalje znatno više od nekih razvijenijih zemalja, poput Danske gdje je prosječni radni tjedan 34 sata.

Zašto je to tako?

U razvijenim i bogatim zemljama prosječna obitelj si može priuštiti da jedan od partnera izabere raditi puno radno vrijeme, a drugi partner nepuno i da od tih primanja mogu sasvim normalno i dobro živjeti. Oni to i koriste. U takvoj su poziciji da se sindikati u velikim industrijama mogu dogovoriti s poslodavcima za kraće radno vrijeme jer im je produktivnost veća. Ali zato, na primjer, u Ugandi se mora raditi više za manju plaću. Hrvatska još uvijek nije na razini zapadnih EU zemalja, a razloge smo već puno puta objašnjavali. Kod nas je produktivnost na poslu manja zbog prevelikih izdataka na plaću (doprinosi, porezi i drugi nameti), zbog loše ekonomske politike tijekom zadnjih 27 godina, a to se neće ubrzo promijeniti s obzirom na nastavak iste politike. Tržište rada u Hrvatskoj je i dalje slabo uslijed prevelikih zakonskih ograničenja i regulacija, što ne potiče ljude na poduzetništvo i otvaranje radnih mjesta. Kad se ne otvara dovoljno radnih mjesta, onda je i konkurentnost slabija, pa naravno da su i uvjeti gori.

Zato je kod nas, kao i u Grčkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, puno rjeđa pojava rada na nepuno radno vrijeme u odnosu na razvijeniji dio EU.

Netko će reći kako ljudi u Hrvatskoj rade prekovremeno i to im ne bude plaćeno. Da, i takvih pojava ima, to trebamo iskorijeniti. Ali ovdje je riječ o prijavljenim radnim satima, a oni su definirani zakonom. Naš zakon, za razliku od zakona u većini civiliziranih zemalja, ubraja pauzu u radno vrijeme i to plaćenu (!!) pauzu. Taj stavak zakona, nemojte se zavarati, nije tu zbog realnog sektora. Radnik u realnom sektoru će uvijek moći zaraditi onoliko koliko mu tvrtka može isplatiti, neovisno o tome je li pauza plaćena ili nije. Taj stavak mi imamo u zakonu isključivo zbog javnih službi. Budući da radnici u državnoj i javnoj službi te državnim i gradskim tvrtkama rade 8 sati dnevno, oni rade zapravo pola sata kraće od svojih kolega u drugim zemljama, a Hrvatska službeno "vara" Europu u statistikama pa ispadamo radoholičari. Na tjednoj bazi tako naši javni službenici i zaposlenici državnih tvrtki "ukradu" 2 i pol sata. Naravno, to stavljam pod navodnike, oni samo koriste ono što im zakon ove države omogućava. Pa se novinari, poput gospođe Jurasić, pitaju idemo li ranije u mirovinu radi toga "što se potrošimo na poslu". Ne, to nema veze s tim.

Ne vjerujete? Provjerimo što kažu zakoni u drugim zemljama. Njemačka - pauza se ne uračunava u radno vrijeme koje traje 8 sati. Dakle, oni su 8,5 sati na poslu (puno radno vrijeme) od čega rade 8 sati + polusatna pauza (koja se ne uračunava i nije plaćena ukoliko nije drugačije dogovoreno između poslodavca i radnika). Velika Britanija - kaže: "Osim ako u ugovoru nije istaknuto drugačije, zaposlenik nema pravo...biti plaćen za vrijeme pauze". Nizozemska - nije navedeno, što znači da je isto prepušteno dogovoru između poslodavca i radnika. Češka - "Puno radno vrijeme je smanjeno s 42,5 sati tjedno uključujući polusatne pauze za odmor, na 40 sati bez uključenih pauza". Slovačka: "pauze nisu uključene u radno vrijeme". Rumunjska - "Osim ako ugovorom o radu nije određeno drugačije, pauze nisu uključene u radno vrijeme". U Švedskoj zakon ništa ne određuje (što znači da je prepušteno dogovoru između poslodavca i radnika, odnosno sindikata u velikim sustavima), ali kako to izgleda u praksi možemo vidjeti ovdje (radni dan traje 9 sati). O svim zemljama EU možete pročitati ovdje. Samo Slovenija ima kao i mi - zakonom određeno puno radno vrijeme od 40 sati tjedno s polusatnim pauzama koje su uračunate i plaćene.

A sad, pogledajmo kako izgleda usporedba prosječnog radnog tjedna među zaposlenicima na puno radno vrijeme u državama članicama EU.


Izvor: Eurofound

Ako od ovih 40,2 sata, koliko u prosjeku na poslu provede zaposlenik na puno radno vrijeme u Hrvatskoj, oduzmemo 2,5 sata koji su potrošeni na plaćene i uračunate pauze, ispada da bi Hrvatska trebala biti na samom vrhu slike s 37,7 sati tjedno što je najmanje među EU zemljama. I ako Slovencima, koji "varaju" Eurofound poput nas, također odbijemo ta dva i pol sata, oni imaju 38,3 i opet je Hrvatska najslabija.

Dakle, treba ispravno čitati statistiku, a ne dezinformirati javnost. Realna je situacija da je u Hrvatskoj manji udio zaposlenih na nepuno radno vrijeme nego u većini EU zemalja, ali zato među svim zaposlenicima na puno radno vrijeme Hrvati u prosjeku imaju najkraći radni tjedan.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: RADNI TJEDAN (1), RAD (35), EUROPSKA UNIJA (13), VEČERNJI LIST (3), DIJANA JURASIĆ (2)

Pregleda: 2702