POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Rast državne potrošnje povećava rizik od siromaštva



Rast državne potrošnje povećava rizik od siromaštva

08.11.2017.

PIŠE: Branimir Perković

Nitko ne želi biti siromašan, nitko ne želi živjeti u siromašnom društvu, nitko ne želi da drugi budu siromašni. Ipak, siromaštvo je konstantni pratitelj svih društava u povijesti i još se nije pojavilo nijedno socio-ekonomsko uređenje koje je dosad eliminiralo siromaštvo.

Siromaštvo je na prvu lako zamisliti, lako ga je prepoznati u odnosu na obilje, ali postoji problem što se kriteriji siromaštva stalno mijenjaju. Ne možemo govoriti o univerzalnim povijesnim svojstvima siromaštva i pojam se razlikuje s obzirom na povijesni trenutak te stupanj gospodarskog razvija i općeg bogatstva.

Činjenica je da siromaštvo danas ne predstavlja isto što i siromaštvo prije 100 ili više godina. Također ni siromaštvo u razvijenoj zemlji nije isto što i siromaštvo u siromašnoj zemlji. Dapače, dio siromašnih u SAD-u (ne beskućnici, ali oni na socijalnoj pomoći i minimalcu) ima uvjete života koji su bolji od uvjeta života srednjeg sloja u nerazvijenim zemljama. Ne može se uspoređivati što predstavlja biti siromašan u razvijenim zemljama i što to predstavlja u zemljama trećeg svijeta. U razvijenim zemljama to znači da ne možete priuštiti automobil, markiranu odjeću, najnovije modele mobitela, kvalitetnu hranu i imate probleme s otplatom kredita za stan ili najamnine, a u nerazvijenim znači da vam je pristup hrani toliko ograničen da ne unosite dovoljno kalorija dnevno, da nemate pristup čistoj vodi, da su vam uvjeti stanovanja lošiji ili da nemate pristup električnoj energiji.

Zbog toga primarni cilj svake ekonomske politike mora biti rast općeg društvenog bogatstva, a ne naganjanje nekakve dohodovne jednakosti. Naravno da su prevelike nejednakosti, ako su rezultat korupcije i nepotizma tj. nepostojanja efikasne pravne države, štetni. Ali treba imati na umu da je razmišljanje o nejednakosti privilegija bogatih društava dok su siromašna društva zaokupljena pitanjem ostvarivanja bilo kakvog gospodarskog napretka.

Standardna argumentacija u obranu povećanja države, posebno njene socijalne komponente, je da samo velika socijalna država može smanjiti siromaštvo i nejednakost. Logika leži u tome da se ne može dopustiti da najsposobniji imaju velika bogatstva, a oni manje sposobni ili limitirani životnim okolnostima budu siromašni, te je potrebna preraspodjela bogatstva od bogatih prema siromašnima centralno kontrolirana od strane državne birokracije.

Povijesni podaci o kretanjima stope relativnog siromaštva i veličine socijalne države ipak negiraju tu logiku.

Prvi prikaz pokazuje da je i apsolutno i relativno siromaštvo u SAD-u padalo sve do sredine 70-ih, otkad se u relativnom iznosu bilježi blago povećanje, a u apsolutnom zamjetan rast. Iako je pad siromaštva nastavljen sve do sredine 70-ih on je bio najbrži do sredine 60-ih, kada taj pad postaje sve manji da bi negdje oko 1978. počeo rasti, stoga uzrok promjeni trenda treba tražiti sredinom 60-ih jer socijalne politike ne daju samo trenutne rezultate, njihov najveći utjecaj u dugoročnim promjenama socio-ekonomskih prilika.

SAD je imao razne oblike socijalne pomoći sve od Velike gospodarske krize i 1932. godine kada su početi prvi širi državni socijalni programi. S usporavanjem velikog trenda pada siromaštva sredinom 60-ih se poklapa Rat protiv siromaštva (set opsežnih socijalnih mjera predsjednika Lyndon B. Johnson-a u sklopu njegovog programa reformi zvanih "Veliko društvo"). Glavne socijalne mjere u tom programu su bili "zakon o ekonomskim mogućnostima" (The Economic Opportunity Act), "zakon o socijalnom obroku" (Food Stamp Act), "zakon o osnovnom i srednjem školstvu" (Elementary and Secondary Education Act) i "zakon o socijalnoj sigurnosti" (Social Security Act). Nasljeđe tih politika u obliku sličnih socijalnih programa postoji sve do danas.


Izvor: Wikipedia, US Census Bureau

U istom razdoblju je porasla uloga države u osiguravanju socijalnih i drugih usluga. Indeks ovisnosti o državi mjeri rast državne potrošnje na socijalne i društvene usluge koje su nekada bile uloga građanskog društva i opće svijesti za dobrobit drugih te su ih obavljale dobrovoljne neformalne i formalne nedržavne institucije. Slika 2. prikazuje koliko je brzo SAD od „Zemlje slobodnih i doma hrabrih“ postao „Zemlja ovisnih i dom neodgovornih“.


Izvor: Heritage Foundation

Na slici 3. je prikazana državna potrošnja u odnosu na BDP, tj. njen udio u BDP-u. Crna linija pokazuje trend, koji je uzlazni. Naravno, nisu samo socijalna izdavanja i javno zdravstvo komponente izdavanja iz proračuna (čine „samo“ 60%), ali izdavanja za obranu (što čini drugu najveću stavku) nisu povećavana jer se Hladni rat postupno smirivao te su se vojni izdaci smanjivali od 8,35 % udjela u proračunu 1960. na 3,29 % udjela u proračunu 2016. Zaključak je jasan: kako su se državni izdaci na socijalu povećavali, tako je raslo i relativno i apsolutno siromaštvo.


Izvor: TradingEconomics, US Bureau of Economic Analysis

Ipak, izgleda da unatoč svemu tome još uvijek u SAD-u postoji jako civilno društvo i dobrovoljne socijalne ustanove, u čemu SAD prednjaći među zemljama OECD-a. Veliku društvenu svijest u SAD-u dokazuje i Svjetski indeks solidarnosti koji mjeri koliki postotak ljudi doira, volontira i pomaže strancima, a SAD je na 2. mjesto u svijetu. Dobrovoljno civlino društvo u SAD-u troši najviše novca na razne socijalne programe od svih zemalja OECD-a (mjereno po udjelu u BDP-u) te skupa s državnom potrošnjom postavlja SAD-a na dugo mjesto po neto potrošnji na socijalne usluge.


Izvor: Forbes

Valja napomenuti i da su upravo najbogatiji oni koji sudjeluju najviše u financiranju socijalnih programa, čak natprosječno više u odnosu na udio od sveukupnog neto dohotka kojeg ostvaruju. Prema podacima iz 2009. 20% najbogatijih plaća 67.9% svote prikupljene federalnim porezima dok istodobno ostvaruju 47,2% ukupnog neto dohotka, a 20% najsiromašnijih plaća 0,6% ukupne svote prikupljene federalnim porezima dok ostvaruju 6,2% ukupnog neto dohotka.

Socijalna pomoć je jako osjetljivo pitanje i zahtijeva široku ekonomsku i društvenu analizu, koja u SAD-u, za razliku od Hrvatske, postoji. U Hrvatskoj se na svako propitkivanje efikasnosti države da smanji siromaštvo gleda kao na svojevrsnu vjersku herezu, kao da se vrijeđaju vjerski osjećaji. Racionalna i argumentirana rasprava ne postoji, a kada se i pokrene, biva brzo ušutkana moralizirajućim prozivkama od strane lijevih i desnih interesnih skupina. Takvo ozračje je stvorilo društvo lišeno bilo kakve individualne društvene odgovornosti, a za svaki društveni problem se priziva država „da uradi nešto“. Hrvati jako malo doniraju, a još manje volontiraju, te su jedna od najgorih zemalja svijeta po tom pitanju, kako pokazuje World Giving Index. Istodobno su oni koje najviše prozivamo kao „bezdušne kapitaliste koji samo gledaju svoju korist“ tj. ljudi u SAD-u po istom indeksu koji mjeri stopu volontiranja i doniranja (korigirano za bogatstvo), drugi u svijetu.

Izgleda da Hrvatskoj kronično nedostaje i srca i razuma.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, SVIJET
Teme: SOCIJALNA DRŽAVA (5), SAD (80), SIROMAŠTVO (12), RIZIK OD SIROMAŠTVA (1), DRŽAVNA POTROŠNJA (3)

Nitko ne želi biti siromašan, nitko ne želi živjeti u siromašnom društvu, nitko ne želi da drugi budu siromašni. Ipak, siromaštvo je konstantni pratitelj svih društava u povijesti i još se nije pojavilo nijedno socio-ekonomsko uređenje koje je dosad eliminiralo siromaštvo.

Siromaštvo je na prvu lako zamisliti, lako ga je prepoznati u odnosu na obilje, ali postoji problem što se kriteriji siromaštva stalno mijenjaju. Ne možemo govoriti o univerzalnim povijesnim svojstvima siromaštva i pojam se razlikuje s obzirom na povijesni trenutak te stupanj gospodarskog razvija i općeg bogatstva.

Činjenica je da siromaštvo danas ne predstavlja isto što i siromaštvo prije 100 ili više godina. Također ni siromaštvo u razvijenoj zemlji nije isto što i siromaštvo u siromašnoj zemlji. Dapače, dio siromašnih u SAD-u (ne beskućnici, ali oni na socijalnoj pomoći i minimalcu) ima uvjete života koji su bolji od uvjeta života srednjeg sloja u nerazvijenim zemljama. Ne može se uspoređivati što predstavlja biti siromašan u razvijenim zemljama i što to predstavlja u zemljama trećeg svijeta. U razvijenim zemljama to znači da ne možete priuštiti automobil, markiranu odjeću, najnovije modele mobitela, kvalitetnu hranu i imate probleme s otplatom kredita za stan ili najamnine, a u nerazvijenim znači da vam je pristup hrani toliko ograničen da ne unosite dovoljno kalorija dnevno, da nemate pristup čistoj vodi, da su vam uvjeti stanovanja lošiji ili da nemate pristup električnoj energiji.

Zbog toga primarni cilj svake ekonomske politike mora biti rast općeg društvenog bogatstva, a ne naganjanje nekakve dohodovne jednakosti. Naravno da su prevelike nejednakosti, ako su rezultat korupcije i nepotizma tj. nepostojanja efikasne pravne države, štetni. Ali treba imati na umu da je razmišljanje o nejednakosti privilegija bogatih društava dok su siromašna društva zaokupljena pitanjem ostvarivanja bilo kakvog gospodarskog napretka.

Standardna argumentacija u obranu povećanja države, posebno njene socijalne komponente, je da samo velika socijalna država može smanjiti siromaštvo i nejednakost. Logika leži u tome da se ne može dopustiti da najsposobniji imaju velika bogatstva, a oni manje sposobni ili limitirani životnim okolnostima budu siromašni, te je potrebna preraspodjela bogatstva od bogatih prema siromašnima centralno kontrolirana od strane državne birokracije.

Povijesni podaci o kretanjima stope relativnog siromaštva i veličine socijalne države ipak negiraju tu logiku.

Prvi prikaz pokazuje da je i apsolutno i relativno siromaštvo u SAD-u padalo sve do sredine 70-ih, otkad se u relativnom iznosu bilježi blago povećanje, a u apsolutnom zamjetan rast. Iako je pad siromaštva nastavljen sve do sredine 70-ih on je bio najbrži do sredine 60-ih, kada taj pad postaje sve manji da bi negdje oko 1978. počeo rasti, stoga uzrok promjeni trenda treba tražiti sredinom 60-ih jer socijalne politike ne daju samo trenutne rezultate, njihov najveći utjecaj u dugoročnim promjenama socio-ekonomskih prilika.

SAD je imao razne oblike socijalne pomoći sve od Velike gospodarske krize i 1932. godine kada su početi prvi širi državni socijalni programi. S usporavanjem velikog trenda pada siromaštva sredinom 60-ih se poklapa Rat protiv siromaštva (set opsežnih socijalnih mjera predsjednika Lyndon B. Johnson-a u sklopu njegovog programa reformi zvanih "Veliko društvo"). Glavne socijalne mjere u tom programu su bili "zakon o ekonomskim mogućnostima" (The Economic Opportunity Act), "zakon o socijalnom obroku" (Food Stamp Act), "zakon o osnovnom i srednjem školstvu" (Elementary and Secondary Education Act) i "zakon o socijalnoj sigurnosti" (Social Security Act). Nasljeđe tih politika u obliku sličnih socijalnih programa postoji sve do danas.


Izvor: Wikipedia, US Census Bureau

U istom razdoblju je porasla uloga države u osiguravanju socijalnih i drugih usluga. Indeks ovisnosti o državi mjeri rast državne potrošnje na socijalne i društvene usluge koje su nekada bile uloga građanskog društva i opće svijesti za dobrobit drugih te su ih obavljale dobrovoljne neformalne i formalne nedržavne institucije. Slika 2. prikazuje koliko je brzo SAD od „Zemlje slobodnih i doma hrabrih“ postao „Zemlja ovisnih i dom neodgovornih“.


Izvor: Heritage Foundation

Na slici 3. je prikazana državna potrošnja u odnosu na BDP, tj. njen udio u BDP-u. Crna linija pokazuje trend, koji je uzlazni. Naravno, nisu samo socijalna izdavanja i javno zdravstvo komponente izdavanja iz proračuna (čine „samo“ 60%), ali izdavanja za obranu (što čini drugu najveću stavku) nisu povećavana jer se Hladni rat postupno smirivao te su se vojni izdaci smanjivali od 8,35 % udjela u proračunu 1960. na 3,29 % udjela u proračunu 2016. Zaključak je jasan: kako su se državni izdaci na socijalu povećavali, tako je raslo i relativno i apsolutno siromaštvo.


Izvor: TradingEconomics, US Bureau of Economic Analysis

Ipak, izgleda da unatoč svemu tome još uvijek u SAD-u postoji jako civilno društvo i dobrovoljne socijalne ustanove, u čemu SAD prednjaći među zemljama OECD-a. Veliku društvenu svijest u SAD-u dokazuje i Svjetski indeks solidarnosti koji mjeri koliki postotak ljudi doira, volontira i pomaže strancima, a SAD je na 2. mjesto u svijetu. Dobrovoljno civlino društvo u SAD-u troši najviše novca na razne socijalne programe od svih zemalja OECD-a (mjereno po udjelu u BDP-u) te skupa s državnom potrošnjom postavlja SAD-a na dugo mjesto po neto potrošnji na socijalne usluge.


Izvor: Forbes

Valja napomenuti i da su upravo najbogatiji oni koji sudjeluju najviše u financiranju socijalnih programa, čak natprosječno više u odnosu na udio od sveukupnog neto dohotka kojeg ostvaruju. Prema podacima iz 2009. 20% najbogatijih plaća 67.9% svote prikupljene federalnim porezima dok istodobno ostvaruju 47,2% ukupnog neto dohotka, a 20% najsiromašnijih plaća 0,6% ukupne svote prikupljene federalnim porezima dok ostvaruju 6,2% ukupnog neto dohotka.

Socijalna pomoć je jako osjetljivo pitanje i zahtijeva široku ekonomsku i društvenu analizu, koja u SAD-u, za razliku od Hrvatske, postoji. U Hrvatskoj se na svako propitkivanje efikasnosti države da smanji siromaštvo gleda kao na svojevrsnu vjersku herezu, kao da se vrijeđaju vjerski osjećaji. Racionalna i argumentirana rasprava ne postoji, a kada se i pokrene, biva brzo ušutkana moralizirajućim prozivkama od strane lijevih i desnih interesnih skupina. Takvo ozračje je stvorilo društvo lišeno bilo kakve individualne društvene odgovornosti, a za svaki društveni problem se priziva država „da uradi nešto“. Hrvati jako malo doniraju, a još manje volontiraju, te su jedna od najgorih zemalja svijeta po tom pitanju, kako pokazuje World Giving Index. Istodobno su oni koje najviše prozivamo kao „bezdušne kapitaliste koji samo gledaju svoju korist“ tj. ljudi u SAD-u po istom indeksu koji mjeri stopu volontiranja i doniranja (korigirano za bogatstvo), drugi u svijetu.

Izgleda da Hrvatskoj kronično nedostaje i srca i razuma.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, SVIJET
Teme: SOCIJALNA DRŽAVA (5), SAD (80), SIROMAŠTVO (12), RIZIK OD SIROMAŠTVA (1), DRŽAVNA POTROŠNJA (3)

Pregleda: 977