POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Radnička fronta odlično objasnila zašto je revolucija u Rusiji bila osuđena na propast



Radnička fronta odlično objasnila zašto je revolucija u Rusiji bila osuđena na propast

09.11.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Protivnici liberalizma i tržišne ekonomije već su ispucali cijeli set loših pokušaja opravdanja zašto socijalizam ne funkcionira, odnosno zašto svaki put kad se implementira, u bilo kojoj državi, neminovno vodi u bijedu, siromaštvo i na koncu propast. Dakle ono što su njihovi povijesni društveno-ekonomski gurui Karl Marx i Vladimir Lenjin najavljivali da će se dogoditi kapitalizmu, zapravo se dogodilo gotovo svakoj državnoj tvorevini ustrojenoj prema njihovim uputama. I one koje danas još egzistiraju, poput Kube, Sjeverne Koreje i dobrim dijelom Venezuele, zapravo preživljavaju na periferiji svjetskog gospodarstva.

Najnoviji pokušaj opravdanja ovih povijesnih činjenica glasi da su socijalističke revolucije propale jer nisu provedene u najrazvijenijim državama. Prema pamfletu Radničke fronte, Oktobarska revolucija bila je osuđena na neuspjeh jer je Rusija bila nerazvijena zemlja, a sami revolucionari su od početka tvrdili kako ona treba biti samo pokretač za slične revolucije diljem svijeta.

Takvo opravdanje je potpuno legitimno s obzirom da je smisao svake socijalističke revolucije pljačka privatne imovine. Stoga, kad se revolucija dogodi u nekoj nedovoljno ekonomski razvijenoj zemlji, manje će privatne imovine biti opljačkano pa će samim time i manje plijena biti za podjelu revolucionarima. Što je manje plijena, to će kraće trajati "blagostanje" jer prije ili kasnije svaki se plijen mora potrošiti - pojesti, popiti, uništiti itd. Ako nema konstantnog stvaranja i rasta gospodarstva, društvo neminovno ide u zaduživanje ili siromaštvo. Da je socijalistička revolucija u to vrijeme provedena, recimo, u Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Americi, ona bi sigurno imala veći pozitivni utjecaj odnosno duže bi "blagostanje" trajalo jer bi revolucionarni, proleterski sloj imao više opljačkanih sredstava i dulje bi ga mogao trošiti.

Revolucija u vrlo bogatoj zemlji

Imamo i jedan aktualni primjer koji potkrepljuje opravdanje Radničke fronte, a to je Venezuela. Dakle, socijalistička revolucija u jednoj vrlo razvijenoj zemlji, kakva je Venezuela bila 1999. kad je vlast preuzeo revolucionar Hugo Chavez. Venezuela je, prema podacima Investopedije, među 10 zemalja svijeta s najviše prirodnih resursa. Procjenjuje se da prirodna bogatstva Venezuele vrijede ukupno 14,3 bilijuna američkih dolara. Iako je Chavez u početku govorio da neće uvesti socijalizam, bilo je jasno da njegove reforme sadrže isključivo socijalističku politiku: nacionalizacija velikih kompanija, restrikcije na uvoz robe, restrikcije za strane ulagače i kapital, javni radovi, velika državna ulaganja u industriju, povećanje socijalnih privilegija itd.

Budući da je ova revolucija provedena u bogatoj zemlji, u početku je bilo sjajno. Chavez se trudio ravnomjerno raspodijeliti bogatstvo od nacionaliziranih kompanija i državne prodaje nafte usmjerujući ogromne sume javnim službenicima, umirovljenicima, socijali...Život je postao osjetno bolji za dobar dio populacije.

Međutim, kao i svaki put kod ovakvih politika, to blagostanje ima svoj vijek trajanja. Kad je cijena nafte u svijetu pala, pogođene su sve veće izvoznice ove sirovine. U Norveškoj je došlo do otpuštanja nekoliko desetaka tisuća radnika i povećana nezaposlenost za skoro 1 postotni poen. U Venezueli je došlo do kraha cijelog sustava. Otkud tolika razlika? Zato što se kompletno gospodarstvo Venezuele oslanjalo samo na tu sirovinu. Zato što je država uništila ostatak industrije, a onemogućila realnom sektoru da se neovisno razvija.

Kad je Venezuelu pogodila kriza, država je odgovorila onako kako socijalističke vlade uvijek odgovaraju na ekonomsku krizu - još većim restrikcijama realnom sektoru, kontrolom cijena i optuživanjem vanjskih neprijatelja. Država je morala povećati tiskanje novca, a gospodarstvo je padalo. To neminovno vodi do hiperinflacije, a ona do velikih nestašica dobara.

To je, dakle, rezultat implementacije socijalističke politike u razvijenoj zemlji.

Zašto socijalizam ne funkcionira?

Radnička fronta je u pravu dobrim dijelom kad tvrde da je revolucija u Rusiji bila osuđena na propast jer je to bila nerazvijena zemlja. Međutim, socijalistička revolucija je osuđena na propast i u razvijenoj zemlji, samo što u razvijenoj zemlji će prije te propasti biti jedan određeni period općeg blagostanja. To je period dok se troši opljačkano. Kad se opljačkano potroši, dolazi do bijede kako god da okreneš jer socijalistički sustav jednostavno nije temelj za stvaranje i gospodarski rast. Njegova svrha nije rast gospodarstva nego zbrinjavanje njegovih pripadnika, ali apologeti socijalizma često zanemaruju da netko treba stvarati bogatstvo kako bi tog obilja bilo.

Čak i mnoge danas razvijene zemlje, koje su u većoj ili manjoj mjeri implementirale pojedine segmente socijalizma poput socijalne države i državnog zdravstva i školstva, opet ovise o gospodarskom rastu kapitalizma, odnosno tržišne ekonomije. Za njih socijalna država nije pokretač ekonomije, nego kočnica bržeg razvoja koju su ta društva odlučila prihvatiti kao "nužno zlo" (ovo "zlo" mislim striktno u ekonomskom smislu). To može funkcionirati samo uz snažno i otvoreno tržište, nikako bez njega. Svaki pokušaj zatvaranja ili čak ukidanja tržišne ekonomije i privatnog vlasništva vodi direktno u nacionalnu propast. Kod prethodno razvijenih nacija ta će propast biti odgođena na nekoliko godina dok se opljačkano bogatstvo ne potroši, ali propast je neminovna.

Zanimljivo je napomenuti, ako pogledamo najgore hiperinflacije zabilježene u povijesti čovječanstva kako je do njih dolazilo isključivo u dva konteksta: rat i socijalizam. Recimo, hiperinflacije u Mađarskoj, Njemačkoj, Grčkoj i Srbiji dogodile su se kao direktna posljedica ratnih aktivnosti, embarga uzrokovanog ratnim aktivnostima ili zahtjeva za ogromnim ratnim odštetama. Jedino stanje kad u miru dolazi do hiperinflacija je socijalizam. Hiperinflacije u Čileu 1970-ih, bivšoj Jugoslaviji 1980-ih ili sada u Venezueli direktno su posljedica socijalističkih politika i njihovih ekonomskih inžinjeringa. Dakle, samo socijalizam može prouzrokovati takva brutalna razaranja ekonomije kakva uzrokuje rat.

Druga stvar, glad na selu. Možete li zamisliti da milijuni ljudi umiru od gladi na selima? Takvo stanje događalo se u više navrata u 20. stoljeću, i to isključivo u socijalizmu. Staljinova prisilna kolektivizacija farmi, kakvu je kopirao i Mao u Kini te Pol Pot u Kambodži, dovela je do masovne gladi na selu. A kad seljaci gladuju, onda uskoro počnu gladovati i stanovnici urbanih sredina. U pamfletu Radničke fronte pišu kako je Staljin bio "kontrarevolucionar" što je apsolutna glupost. Kao što svjetski povjesničari ističu, Staljin je bio taj koji je odlučio socijalističke politike potpuno implementirati jer je njegov prethodnik Lenjin dopuštao seljacima "kvazi-tržišnu ekonomiju". Staljin je rekao da je takvo stanje neodrživo u kojem je "socijalizam u gradu, a kapitalizam na selu". Staljin je najdosljednije ustvari provodio socijalističku politiku i to treba biti jasno. Takvo, dosljedno provođenje socijalističke politike, dovelo je do masovne gladi prvo na selu, a onda i u gradovima, te umiranja 5 do 7 milijuna ljudi.

Socijalizam u Jugoslaviji

Jugoslavija je među svim komunističkim režimima 20. stoljeća imala onaj najblaži i najnedosljedniji, i to je jedini razlog zašto na našim prostorima nije bilo tako velikih ekonomskih katastrofa (iako smo i mi imali višegodišnju hiperinflaciju i nestašicu dobara). Jugoslavenski režim je, pogotovo nakon 1952., dozvoljavao djelomično kvazi-tržište.

Ovdje su seljaci imali pravo na privatno vlasništvo zemlje (iako ograničeno) i na vlastite farme (ograničene) koje su djelovale u sklopu javnih zadruga i tako bile dio državno kontroliranog tržišta, ali ljudima se gledalo kroz prste. Recimo, seljaci su prodavali mlijeko, meso, voće i povrće samostalno i to je državni aparat tolerirao (ako netko nije "pretjerao").

To pokazuje kako je jugoslavensko vodstvo ipak imalo minimum razumijevanja za ekonomiju te nije bilo potpuno dosljedno u komunističkim načelima koja su zahtijevala potpuno ukidanje privatnog vlasništva nad proizvodnjom, privatne inicijative u trgovini i slično. Zato kod nas nije moglo nikada ni doći do masovne gladi na selu kao što je bio slučaj u SSSR-u, Kini, Kubi i Kambodži.

To ne znači da socijalizam može biti "human" ili da on može funkcionirati, baš naprotiv. To znači da ljudi mogu preživjeti samo i isključivo ako se socijalizam dosljedno ne provodi.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, EKONOMIJA
Teme: OKTOBARSKA REVOLUCIJA (2), RADNIČKA FRONTA (16), SSSR (5), SOCIJALIZAM (33), KOMUNIZAM (17)

Vezano

Hoće li Filozofski fakultet ovako obilježiti i početak Holokausta?
(07.11.2017.)

WEF: Po efikasnosti javnog sektora od Hrvatske gora samo Venezuela
(21.11.2017.)

Socijalizam 21. stoljeća: Kako će Ray Ban i iPhone revolucionari srušiti kapitalizam
(31.10.2017.)

Protivnici liberalizma i tržišne ekonomije već su ispucali cijeli set loših pokušaja opravdanja zašto socijalizam ne funkcionira, odnosno zašto svaki put kad se implementira, u bilo kojoj državi, neminovno vodi u bijedu, siromaštvo i na koncu propast. Dakle ono što su njihovi povijesni društveno-ekonomski gurui Karl Marx i Vladimir Lenjin najavljivali da će se dogoditi kapitalizmu, zapravo se dogodilo gotovo svakoj državnoj tvorevini ustrojenoj prema njihovim uputama. I one koje danas još egzistiraju, poput Kube, Sjeverne Koreje i dobrim dijelom Venezuele, zapravo preživljavaju na periferiji svjetskog gospodarstva.

Najnoviji pokušaj opravdanja ovih povijesnih činjenica glasi da su socijalističke revolucije propale jer nisu provedene u najrazvijenijim državama. Prema pamfletu Radničke fronte, Oktobarska revolucija bila je osuđena na neuspjeh jer je Rusija bila nerazvijena zemlja, a sami revolucionari su od početka tvrdili kako ona treba biti samo pokretač za slične revolucije diljem svijeta.

Takvo opravdanje je potpuno legitimno s obzirom da je smisao svake socijalističke revolucije pljačka privatne imovine. Stoga, kad se revolucija dogodi u nekoj nedovoljno ekonomski razvijenoj zemlji, manje će privatne imovine biti opljačkano pa će samim time i manje plijena biti za podjelu revolucionarima. Što je manje plijena, to će kraće trajati "blagostanje" jer prije ili kasnije svaki se plijen mora potrošiti - pojesti, popiti, uništiti itd. Ako nema konstantnog stvaranja i rasta gospodarstva, društvo neminovno ide u zaduživanje ili siromaštvo. Da je socijalistička revolucija u to vrijeme provedena, recimo, u Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Americi, ona bi sigurno imala veći pozitivni utjecaj odnosno duže bi "blagostanje" trajalo jer bi revolucionarni, proleterski sloj imao više opljačkanih sredstava i dulje bi ga mogao trošiti.

Revolucija u vrlo bogatoj zemlji

Imamo i jedan aktualni primjer koji potkrepljuje opravdanje Radničke fronte, a to je Venezuela. Dakle, socijalistička revolucija u jednoj vrlo razvijenoj zemlji, kakva je Venezuela bila 1999. kad je vlast preuzeo revolucionar Hugo Chavez. Venezuela je, prema podacima Investopedije, među 10 zemalja svijeta s najviše prirodnih resursa. Procjenjuje se da prirodna bogatstva Venezuele vrijede ukupno 14,3 bilijuna američkih dolara. Iako je Chavez u početku govorio da neće uvesti socijalizam, bilo je jasno da njegove reforme sadrže isključivo socijalističku politiku: nacionalizacija velikih kompanija, restrikcije na uvoz robe, restrikcije za strane ulagače i kapital, javni radovi, velika državna ulaganja u industriju, povećanje socijalnih privilegija itd.

Budući da je ova revolucija provedena u bogatoj zemlji, u početku je bilo sjajno. Chavez se trudio ravnomjerno raspodijeliti bogatstvo od nacionaliziranih kompanija i državne prodaje nafte usmjerujući ogromne sume javnim službenicima, umirovljenicima, socijali...Život je postao osjetno bolji za dobar dio populacije.

Međutim, kao i svaki put kod ovakvih politika, to blagostanje ima svoj vijek trajanja. Kad je cijena nafte u svijetu pala, pogođene su sve veće izvoznice ove sirovine. U Norveškoj je došlo do otpuštanja nekoliko desetaka tisuća radnika i povećana nezaposlenost za skoro 1 postotni poen. U Venezueli je došlo do kraha cijelog sustava. Otkud tolika razlika? Zato što se kompletno gospodarstvo Venezuele oslanjalo samo na tu sirovinu. Zato što je država uništila ostatak industrije, a onemogućila realnom sektoru da se neovisno razvija.

Kad je Venezuelu pogodila kriza, država je odgovorila onako kako socijalističke vlade uvijek odgovaraju na ekonomsku krizu - još većim restrikcijama realnom sektoru, kontrolom cijena i optuživanjem vanjskih neprijatelja. Država je morala povećati tiskanje novca, a gospodarstvo je padalo. To neminovno vodi do hiperinflacije, a ona do velikih nestašica dobara.

To je, dakle, rezultat implementacije socijalističke politike u razvijenoj zemlji.

Zašto socijalizam ne funkcionira?

Radnička fronta je u pravu dobrim dijelom kad tvrde da je revolucija u Rusiji bila osuđena na propast jer je to bila nerazvijena zemlja. Međutim, socijalistička revolucija je osuđena na propast i u razvijenoj zemlji, samo što u razvijenoj zemlji će prije te propasti biti jedan određeni period općeg blagostanja. To je period dok se troši opljačkano. Kad se opljačkano potroši, dolazi do bijede kako god da okreneš jer socijalistički sustav jednostavno nije temelj za stvaranje i gospodarski rast. Njegova svrha nije rast gospodarstva nego zbrinjavanje njegovih pripadnika, ali apologeti socijalizma često zanemaruju da netko treba stvarati bogatstvo kako bi tog obilja bilo.

Čak i mnoge danas razvijene zemlje, koje su u većoj ili manjoj mjeri implementirale pojedine segmente socijalizma poput socijalne države i državnog zdravstva i školstva, opet ovise o gospodarskom rastu kapitalizma, odnosno tržišne ekonomije. Za njih socijalna država nije pokretač ekonomije, nego kočnica bržeg razvoja koju su ta društva odlučila prihvatiti kao "nužno zlo" (ovo "zlo" mislim striktno u ekonomskom smislu). To može funkcionirati samo uz snažno i otvoreno tržište, nikako bez njega. Svaki pokušaj zatvaranja ili čak ukidanja tržišne ekonomije i privatnog vlasništva vodi direktno u nacionalnu propast. Kod prethodno razvijenih nacija ta će propast biti odgođena na nekoliko godina dok se opljačkano bogatstvo ne potroši, ali propast je neminovna.

Zanimljivo je napomenuti, ako pogledamo najgore hiperinflacije zabilježene u povijesti čovječanstva kako je do njih dolazilo isključivo u dva konteksta: rat i socijalizam. Recimo, hiperinflacije u Mađarskoj, Njemačkoj, Grčkoj i Srbiji dogodile su se kao direktna posljedica ratnih aktivnosti, embarga uzrokovanog ratnim aktivnostima ili zahtjeva za ogromnim ratnim odštetama. Jedino stanje kad u miru dolazi do hiperinflacija je socijalizam. Hiperinflacije u Čileu 1970-ih, bivšoj Jugoslaviji 1980-ih ili sada u Venezueli direktno su posljedica socijalističkih politika i njihovih ekonomskih inžinjeringa. Dakle, samo socijalizam može prouzrokovati takva brutalna razaranja ekonomije kakva uzrokuje rat.

Druga stvar, glad na selu. Možete li zamisliti da milijuni ljudi umiru od gladi na selima? Takvo stanje događalo se u više navrata u 20. stoljeću, i to isključivo u socijalizmu. Staljinova prisilna kolektivizacija farmi, kakvu je kopirao i Mao u Kini te Pol Pot u Kambodži, dovela je do masovne gladi na selu. A kad seljaci gladuju, onda uskoro počnu gladovati i stanovnici urbanih sredina. U pamfletu Radničke fronte pišu kako je Staljin bio "kontrarevolucionar" što je apsolutna glupost. Kao što svjetski povjesničari ističu, Staljin je bio taj koji je odlučio socijalističke politike potpuno implementirati jer je njegov prethodnik Lenjin dopuštao seljacima "kvazi-tržišnu ekonomiju". Staljin je rekao da je takvo stanje neodrživo u kojem je "socijalizam u gradu, a kapitalizam na selu". Staljin je najdosljednije ustvari provodio socijalističku politiku i to treba biti jasno. Takvo, dosljedno provođenje socijalističke politike, dovelo je do masovne gladi prvo na selu, a onda i u gradovima, te umiranja 5 do 7 milijuna ljudi.

Socijalizam u Jugoslaviji

Jugoslavija je među svim komunističkim režimima 20. stoljeća imala onaj najblaži i najnedosljedniji, i to je jedini razlog zašto na našim prostorima nije bilo tako velikih ekonomskih katastrofa (iako smo i mi imali višegodišnju hiperinflaciju i nestašicu dobara). Jugoslavenski režim je, pogotovo nakon 1952., dozvoljavao djelomično kvazi-tržište.

Ovdje su seljaci imali pravo na privatno vlasništvo zemlje (iako ograničeno) i na vlastite farme (ograničene) koje su djelovale u sklopu javnih zadruga i tako bile dio državno kontroliranog tržišta, ali ljudima se gledalo kroz prste. Recimo, seljaci su prodavali mlijeko, meso, voće i povrće samostalno i to je državni aparat tolerirao (ako netko nije "pretjerao").

To pokazuje kako je jugoslavensko vodstvo ipak imalo minimum razumijevanja za ekonomiju te nije bilo potpuno dosljedno u komunističkim načelima koja su zahtijevala potpuno ukidanje privatnog vlasništva nad proizvodnjom, privatne inicijative u trgovini i slično. Zato kod nas nije moglo nikada ni doći do masovne gladi na selu kao što je bio slučaj u SSSR-u, Kini, Kubi i Kambodži.

To ne znači da socijalizam može biti "human" ili da on može funkcionirati, baš naprotiv. To znači da ljudi mogu preživjeti samo i isključivo ako se socijalizam dosljedno ne provodi.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, EKONOMIJA
Teme: OKTOBARSKA REVOLUCIJA (2), RADNIČKA FRONTA (16), SSSR (5), SOCIJALIZAM (33), KOMUNIZAM (17)

Pregleda: 2070