POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Vojska Europske unije, pored NATO saveza, nema svrhe



Vojska Europske unije, pored NATO saveza, nema svrhe

17.11.2017.

PIŠE: Branimir Perković

Ponovno se intenzivirala rasprava oko zajedničke vojske Europske unije i očigledno sama realizacija ideje nije toliko daleko. Ta ideja se spominje od najranijih dana EU (prije toga EZ), ali je geopolitička situacija u doba Hladnog rata sasvim eliminirala tu mogućnost.

Padom SSSR-a i komunističkih režima u istočnoj Europi NATO gubi dotadašnju ulogu "čuvara Zapada" te traži svoj novi geostrateški smisao. U 21. stoljeću se intenziviraju napori u smjeru stvaranja vojske EU te se malim koracima stvaraju institucionalni preduvjeti za njeno formiranje. Čak štoviše, izgleda da je stvaranje vojske EU samo formalnost, jer je već uspostavljeno toliko institucija unutar EU usko povezanih s obranom da je samo pitanje vremena kada će se sve one samo stopiti u jednu organizaciju. Svrha ovog teksta će biti propitkivanje svrsishodnosti vojske EU, teze o zastarjelosti NATO-a i potencijalnim opasnostima koje inicijativa za vojskom EU najavljuje.

Unutar EU već postoje brojne institucije vojno-obrambenog karaktera. Europska agencija za obranu odgovara direktno Vijeću Europske unije, a zadužena je za koordiniranje obrambenih snaga zemalja članica, krizni menadžment i razvoj vojno-tehnološke suradnje. Institut Europske unije za sigurnosne studije je agencija koja djeluje kao think-thank i ima savjetodavnu ulogu u pitanjima vanjske i unutarnje sigurnosti te savjetuje visokog predstavnika za vanjske poslove. Vojni stožer Europske unije nadzire vojne operacije unutar zajedničkih obrambenih i sigurnosnih politika i direktno je odgovoran visokom predstavniku za vanjske i sigurnosne poslove. Vojni odbor Europske unije savjetuje visokog predstavnika, Politički i sigurnosni odbor te nadgleda rad Vojnog stožera. EU borbene postrojbe su aktivne od 2005. godine i sastoje se od 14 bataljuna s po 1.500 vojnika i 4 bataljuna s više od 2.500 vojnika.

Nadalje, Eurocorps čini oko 6.000 vojnika, Europska žandarmerija tj. de facto vojna policija EU čini 900 stalnog osoblja, 2.300 rezervista i još nekoliko organizacija što savjetodavno, logističke, koordinacijske i druge uloge.

Izgleda da je vojska EU rasla u sjeni, posebno zadnjih 15-ak godina i to samo potvrđuje tezu da EU ima veliki demokratski deficit u svom funkcioniranju. Čini se da je broj vojnika i ostalog vojnog osoba direktno pod nadležnosti EU narastao na više od 40.000 što je praktički polagano uvođenje EU vojske. A s kojim demokratskim legitimitetom? Je li ikada itko građane EU pitao žele li to? Kada i gdje su se vodile te javne rasprave o uvođenju de facto vojske EU?

Ali riješimo prvo pitanje NATO-a, jer ako je NATO zastario onda se može postaviti teza o uspostavi EU vojske. Inicijalni razlog osnivanja NATO-a je bio zaštita teritorijalnog integriteta i interesa kapitalističkih zemalja zapadne Europe te SAD-a i Kanade, posebno kao štit od komunističkog Varšavskog pakta i SSSR-a. SAD je želio spriječiti širenje komunizma i interesne sfere SSSR-a, a zapadnoeuropske zemlje zaštitu SAD-a od potencijalnih terirorijalnih pretenzija komunističkih susjeda i zaštitu od infiltracije te poticanja na unutrašnje sukobe.

U geopolitici ne postoje prijatelji, samo trenutni geopolitički interesi, pa je SAD bio voljan ne samo vojno sponzorirati zapadnoeuropske zemlje, nego i financijski, pa je ponudio veliku financijsku pomoć za poslijeratnu obnovu. To vojno-gospodarsko savezništvo je bilo od obostrane koristi i za zapadnu Europu i SAD, te se danas najveća trgovina na svijetu odvija između Europe i SAD-a, unutar istog vojnog saveza. Nikada u povijesti nije postojalo toliko usko savezništvo i suradnja u svim aspektima, kako vojnima tako i gospodarskima, političkima i kulturnima. Iako, naravno, između SAD-a i zapadne Europe postoje mnoge razlike, one su relativno zanemarive gledamo li širi globalni kontekst. Ukratko, vojno-gospodarska suradnja unutar NATO-a je bila očigledno daleko superiornija od one u istočnom komunističkom bloku i ovaj drugi se raspao. Komunistički imperij je vjerojatno bio jedini imperij u povijesti koji se raspao bez ispaljenog metka, ako izuzmemo Jugoslaviju i nekoliko sporadičnih sukoba kao npr. u Moldaviji.

Ima li NATO smisla poslije raspada svog glavnog rivala zbog kojeg je i uspostavljen? Dakako da ima, logika tog pitanja je ista kao i ima li nogometni klub smisla postojati ako mu je glavna protivnička momčad završila u stečaju (što se praktički dogodilo SSSR-u). Naravno, potrebno je promijeniti vojnu doktrinu, geostrateške ciljeve, reformirati unutarnje ustrojstvo i još mnogo toga, ali nema smisla tvrditi da je svrha neke organizacije promašena ako je ispunila glavni cilj. Ako je glavni cilj ostvaren, prijeđimo na druge ciljeve, ali ne može se tvrditi da je organizacija zastarjela ZBOG toga što je bila uspješna. Uostalom, zar su sva vanjska sigurnosna pitanja nestala propašću SSSR-a? Je li zavladao mir u svijetu i ne postoji nikakva vanjska ugroza sigurnosti zemljama članicama? Mislim da je svima jasno da svijet, iako je postao kudikamo mirnije mjesto nego što je bio u vrijeme Hladnog rata, nikako nije apsolutno siguran. U tom smislu zadaća NATO saveza kao institucije koja osigurava teritorijalnu cjelovitost i sigurnost zemalja članica nikako nije gotova. Ono što se mijenja nije sami cilj, nego samo način ostvarivanja tog cilja, a kako je cilj NATO-a u suštini kontinuiran, onda ni NATO ne može „zastarjeti“.

Često se spočitava SAD-u da igra preveliku ulogu u NATO-u i da iskorištava svoj patronat za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Istodobno iste zemlje koje to spočitavaju nemaju dovoljna izdvajanja u vojne svrhe koliko je propisano NATO sporazumom. Ako im smeta što SAD ima relativno prevelik udio u proračunu, zašto ga ne smanje višim vlastitim ulaganjem, na što su se i obavezale ulaskom u NATO?

Teško da se samom NATO-u može nešto spočitavati oko samog djelovanja unutar granica država. NATO se nikada u svojoj povijesti nije miješao u unutrašnje stvari zemalja članica, ni politički, a kamoli vojno. Čak nije bilo nikakve intervencije ni u prošlim aktivnostima Erdogana u Turskoj kada se politički obračunavao s protivnicima poslije neuspjelog državnog udara. Osim kontraobavještajno-gerilskih operacija kao Operacija Gladijus koje su trebale služiti kao podloga za organiziranje gerilskog otpora u slučaju invazije zemalja članica od strane Varšavskog pakta.

Nije jasno ni kakve bi tehnološke učinke to imalo u smislu divergencije od NATO standarda. Iako se oružjem trguje posvuda po svijetu, ipak postoje razlike u kompatibilnosti između npr. ruskog i NATO oružja. Kako NATO postoji već dugo vremena, tako su i sve vojne tehnologije zemalja članica međusobno kompatibilne i s ujednačenim standardima, što je tehnološki uvjet za bolju operabilnost, zamjenjivost, funkcionalnost i sl. Stvarati sada nove tehnološke standarde za vojsku EU bi bilo besmisleno i čisti trošak resursa.

Sve članice NATO saveza su se obvezale da će u slučaju napada na jednu od njih sve zemlje objaviti rat stranoj sili i da će braniti teritorijalnu cjelovitost svih NATO članica. Kako je funkcija NATO-a obrana vanjskih granica, i tu funkciju sasvim dobro izvršava, onda bi vojska EU da ne bi došlo do preklapanja ovlasti i funkcija trebala biti usmjerena na održavanje unutrašnjeg uređenja EU, tj. svojevrsna vojna policija. To bi u praksi značilo da središnje vlasti EU u Bruxellesu imaju pod svojom kontrolom vojnu snagu odanu isključivo EU kao cjelini, a ne državama članicama.

Većina ljudi podržava EU vojsku iz samo jednog razloga, a to je odmicanje patronata SAD-a. Ali prevlast SAD-a kao "liberalnog imperija" nije nešto što može nestati s NATO-om. Europa više treba NATO nego SAD, a ni sada EU zemlje nemaju dovoljno velika vojna izdavanja koliko je propisano NATO sporazumom. Ako nisu voljne trošiti za NATO koliko su se obavezale, zašto bi trošile na vojsku EU koliko je potrebno za održavanje efikasne vojne spreme? Udio SAD-a u svjetskim vojnim izdavanjima je 36%, a slijede ga Kina s 13% i Rusija s 4,1%. Vojni proračun svih EU zemalja zajedno bi bio manji od Kineskog. Tako da SAD praktički sponzorira sigurnost EU kroz NATO, jer same EU zemlje već sada ne žele izdvajati potrebni iznos novca na vojnu obranu. Zašto onda misliti da bi vojska EU bila efikasna, bar kada bi joj svrha bila vanjska obrana? Lako se može zaključiti ta takva vojska ne može imati vanjskopolitički karakter nego isključivo unutarpolitički, a to znači "primirivanje" neposlušnih pod prijetnjom sile.

U kontekstu novih globalnih sigurnosnih problema fragmentiranje NATO-a u smislu delegiranja nekih njegovih odgovornosti samo slabi vojnu koheziju demokratsko-liberalnog savezništva Europe, SAD-a, Kanade i Australije te ne može biti ni od kakve koristi za bilo koga. Za probleme kao što je imigrantska kriza nije bio problem manjak vojne snage da se odgovori na nove zahtjeve, jer sigurno svaka članica posjeduje dovoljne vojne kapacitete da se "obrani" od hordi nenaoružanih civila, nego je problem bio nedostatak političke volje koji bi imigraciju učinio kontroliranijom i uređenijom.

NATO je do sada sasvim dobro branio zapadni liberalno-demokratski svijet i ne vidim nikakve svrhe uvođenja EU vojske, a lako je uočiti potencijalne probleme.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, SVIJET
Teme: EU VOJSKA (1), VOJSKA EU (1), EUROPSKA UNIJA (14), VOJSKA (7), NATO (2)

Vezano

Ova vlada nema političke volje za reforme. Svaku promjenu uvjetovala je EU
(12.12.2017.)

Euroskepticizam, mitovi i činjenice: Tko najviše dobiva, a tko gubi članstvom u EU?
(13.11.2017.)

Hrvati imaju najkraći radni tjedan u Europskoj uniji
(07.11.2017.)

Ponovno se intenzivirala rasprava oko zajedničke vojske Europske unije i očigledno sama realizacija ideje nije toliko daleko. Ta ideja se spominje od najranijih dana EU (prije toga EZ), ali je geopolitička situacija u doba Hladnog rata sasvim eliminirala tu mogućnost.

Padom SSSR-a i komunističkih režima u istočnoj Europi NATO gubi dotadašnju ulogu "čuvara Zapada" te traži svoj novi geostrateški smisao. U 21. stoljeću se intenziviraju napori u smjeru stvaranja vojske EU te se malim koracima stvaraju institucionalni preduvjeti za njeno formiranje. Čak štoviše, izgleda da je stvaranje vojske EU samo formalnost, jer je već uspostavljeno toliko institucija unutar EU usko povezanih s obranom da je samo pitanje vremena kada će se sve one samo stopiti u jednu organizaciju. Svrha ovog teksta će biti propitkivanje svrsishodnosti vojske EU, teze o zastarjelosti NATO-a i potencijalnim opasnostima koje inicijativa za vojskom EU najavljuje.

Unutar EU već postoje brojne institucije vojno-obrambenog karaktera. Europska agencija za obranu odgovara direktno Vijeću Europske unije, a zadužena je za koordiniranje obrambenih snaga zemalja članica, krizni menadžment i razvoj vojno-tehnološke suradnje. Institut Europske unije za sigurnosne studije je agencija koja djeluje kao think-thank i ima savjetodavnu ulogu u pitanjima vanjske i unutarnje sigurnosti te savjetuje visokog predstavnika za vanjske poslove. Vojni stožer Europske unije nadzire vojne operacije unutar zajedničkih obrambenih i sigurnosnih politika i direktno je odgovoran visokom predstavniku za vanjske i sigurnosne poslove. Vojni odbor Europske unije savjetuje visokog predstavnika, Politički i sigurnosni odbor te nadgleda rad Vojnog stožera. EU borbene postrojbe su aktivne od 2005. godine i sastoje se od 14 bataljuna s po 1.500 vojnika i 4 bataljuna s više od 2.500 vojnika.

Nadalje, Eurocorps čini oko 6.000 vojnika, Europska žandarmerija tj. de facto vojna policija EU čini 900 stalnog osoblja, 2.300 rezervista i još nekoliko organizacija što savjetodavno, logističke, koordinacijske i druge uloge.

Izgleda da je vojska EU rasla u sjeni, posebno zadnjih 15-ak godina i to samo potvrđuje tezu da EU ima veliki demokratski deficit u svom funkcioniranju. Čini se da je broj vojnika i ostalog vojnog osoba direktno pod nadležnosti EU narastao na više od 40.000 što je praktički polagano uvođenje EU vojske. A s kojim demokratskim legitimitetom? Je li ikada itko građane EU pitao žele li to? Kada i gdje su se vodile te javne rasprave o uvođenju de facto vojske EU?

Ali riješimo prvo pitanje NATO-a, jer ako je NATO zastario onda se može postaviti teza o uspostavi EU vojske. Inicijalni razlog osnivanja NATO-a je bio zaštita teritorijalnog integriteta i interesa kapitalističkih zemalja zapadne Europe te SAD-a i Kanade, posebno kao štit od komunističkog Varšavskog pakta i SSSR-a. SAD je želio spriječiti širenje komunizma i interesne sfere SSSR-a, a zapadnoeuropske zemlje zaštitu SAD-a od potencijalnih terirorijalnih pretenzija komunističkih susjeda i zaštitu od infiltracije te poticanja na unutrašnje sukobe.

U geopolitici ne postoje prijatelji, samo trenutni geopolitički interesi, pa je SAD bio voljan ne samo vojno sponzorirati zapadnoeuropske zemlje, nego i financijski, pa je ponudio veliku financijsku pomoć za poslijeratnu obnovu. To vojno-gospodarsko savezništvo je bilo od obostrane koristi i za zapadnu Europu i SAD, te se danas najveća trgovina na svijetu odvija između Europe i SAD-a, unutar istog vojnog saveza. Nikada u povijesti nije postojalo toliko usko savezništvo i suradnja u svim aspektima, kako vojnima tako i gospodarskima, političkima i kulturnima. Iako, naravno, između SAD-a i zapadne Europe postoje mnoge razlike, one su relativno zanemarive gledamo li širi globalni kontekst. Ukratko, vojno-gospodarska suradnja unutar NATO-a je bila očigledno daleko superiornija od one u istočnom komunističkom bloku i ovaj drugi se raspao. Komunistički imperij je vjerojatno bio jedini imperij u povijesti koji se raspao bez ispaljenog metka, ako izuzmemo Jugoslaviju i nekoliko sporadičnih sukoba kao npr. u Moldaviji.

Ima li NATO smisla poslije raspada svog glavnog rivala zbog kojeg je i uspostavljen? Dakako da ima, logika tog pitanja je ista kao i ima li nogometni klub smisla postojati ako mu je glavna protivnička momčad završila u stečaju (što se praktički dogodilo SSSR-u). Naravno, potrebno je promijeniti vojnu doktrinu, geostrateške ciljeve, reformirati unutarnje ustrojstvo i još mnogo toga, ali nema smisla tvrditi da je svrha neke organizacije promašena ako je ispunila glavni cilj. Ako je glavni cilj ostvaren, prijeđimo na druge ciljeve, ali ne može se tvrditi da je organizacija zastarjela ZBOG toga što je bila uspješna. Uostalom, zar su sva vanjska sigurnosna pitanja nestala propašću SSSR-a? Je li zavladao mir u svijetu i ne postoji nikakva vanjska ugroza sigurnosti zemljama članicama? Mislim da je svima jasno da svijet, iako je postao kudikamo mirnije mjesto nego što je bio u vrijeme Hladnog rata, nikako nije apsolutno siguran. U tom smislu zadaća NATO saveza kao institucije koja osigurava teritorijalnu cjelovitost i sigurnost zemalja članica nikako nije gotova. Ono što se mijenja nije sami cilj, nego samo način ostvarivanja tog cilja, a kako je cilj NATO-a u suštini kontinuiran, onda ni NATO ne može „zastarjeti“.

Često se spočitava SAD-u da igra preveliku ulogu u NATO-u i da iskorištava svoj patronat za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Istodobno iste zemlje koje to spočitavaju nemaju dovoljna izdvajanja u vojne svrhe koliko je propisano NATO sporazumom. Ako im smeta što SAD ima relativno prevelik udio u proračunu, zašto ga ne smanje višim vlastitim ulaganjem, na što su se i obavezale ulaskom u NATO?

Teško da se samom NATO-u može nešto spočitavati oko samog djelovanja unutar granica država. NATO se nikada u svojoj povijesti nije miješao u unutrašnje stvari zemalja članica, ni politički, a kamoli vojno. Čak nije bilo nikakve intervencije ni u prošlim aktivnostima Erdogana u Turskoj kada se politički obračunavao s protivnicima poslije neuspjelog državnog udara. Osim kontraobavještajno-gerilskih operacija kao Operacija Gladijus koje su trebale služiti kao podloga za organiziranje gerilskog otpora u slučaju invazije zemalja članica od strane Varšavskog pakta.

Nije jasno ni kakve bi tehnološke učinke to imalo u smislu divergencije od NATO standarda. Iako se oružjem trguje posvuda po svijetu, ipak postoje razlike u kompatibilnosti između npr. ruskog i NATO oružja. Kako NATO postoji već dugo vremena, tako su i sve vojne tehnologije zemalja članica međusobno kompatibilne i s ujednačenim standardima, što je tehnološki uvjet za bolju operabilnost, zamjenjivost, funkcionalnost i sl. Stvarati sada nove tehnološke standarde za vojsku EU bi bilo besmisleno i čisti trošak resursa.

Sve članice NATO saveza su se obvezale da će u slučaju napada na jednu od njih sve zemlje objaviti rat stranoj sili i da će braniti teritorijalnu cjelovitost svih NATO članica. Kako je funkcija NATO-a obrana vanjskih granica, i tu funkciju sasvim dobro izvršava, onda bi vojska EU da ne bi došlo do preklapanja ovlasti i funkcija trebala biti usmjerena na održavanje unutrašnjeg uređenja EU, tj. svojevrsna vojna policija. To bi u praksi značilo da središnje vlasti EU u Bruxellesu imaju pod svojom kontrolom vojnu snagu odanu isključivo EU kao cjelini, a ne državama članicama.

Većina ljudi podržava EU vojsku iz samo jednog razloga, a to je odmicanje patronata SAD-a. Ali prevlast SAD-a kao "liberalnog imperija" nije nešto što može nestati s NATO-om. Europa više treba NATO nego SAD, a ni sada EU zemlje nemaju dovoljno velika vojna izdavanja koliko je propisano NATO sporazumom. Ako nisu voljne trošiti za NATO koliko su se obavezale, zašto bi trošile na vojsku EU koliko je potrebno za održavanje efikasne vojne spreme? Udio SAD-a u svjetskim vojnim izdavanjima je 36%, a slijede ga Kina s 13% i Rusija s 4,1%. Vojni proračun svih EU zemalja zajedno bi bio manji od Kineskog. Tako da SAD praktički sponzorira sigurnost EU kroz NATO, jer same EU zemlje već sada ne žele izdvajati potrebni iznos novca na vojnu obranu. Zašto onda misliti da bi vojska EU bila efikasna, bar kada bi joj svrha bila vanjska obrana? Lako se može zaključiti ta takva vojska ne može imati vanjskopolitički karakter nego isključivo unutarpolitički, a to znači "primirivanje" neposlušnih pod prijetnjom sile.

U kontekstu novih globalnih sigurnosnih problema fragmentiranje NATO-a u smislu delegiranja nekih njegovih odgovornosti samo slabi vojnu koheziju demokratsko-liberalnog savezništva Europe, SAD-a, Kanade i Australije te ne može biti ni od kakve koristi za bilo koga. Za probleme kao što je imigrantska kriza nije bio problem manjak vojne snage da se odgovori na nove zahtjeve, jer sigurno svaka članica posjeduje dovoljne vojne kapacitete da se "obrani" od hordi nenaoružanih civila, nego je problem bio nedostatak političke volje koji bi imigraciju učinio kontroliranijom i uređenijom.

NATO je do sada sasvim dobro branio zapadni liberalno-demokratski svijet i ne vidim nikakve svrhe uvođenja EU vojske, a lako je uočiti potencijalne probleme.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, SVIJET
Teme: EU VOJSKA (1), VOJSKA EU (1), EUROPSKA UNIJA (14), VOJSKA (7), NATO (2)

Pregleda: 2111