POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Istanbulska konvencija je pisana za Saudijsku Arabiju



Istanbulska konvencija je pisana za Saudijsku Arabiju

26.11.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Ovih dana se lome koplja oko Istanbulske konvencije i opet imamo politički show. SDP optužuje HDZ da oklijeva s ratifikacijom konvencije koju je SDP propustio ratificirati, a HDZ se sad predomišlja dok je prije 3 godine optuživao SDP da ne želi ratificirati konvenciju. Dakle, tipični cirkus.

Ali uopće se neću baviti našim političarima jer to nema nikakvog intelektualnog smisla. Neću se baviti ni pojedinim lijevim i pro-feminističkim medijima koji histerično guraju da se ona ratificira, ni desno orijentiranim medijima koji truju javnost pričama o tome kako je ta konvencija znak "Novog svjetskog poretka" i sličnim glupostima. U cijelom tom cirkusu, izgubili smo osjećaj za ono bitno: ravnopravnost.

Istanbulska konvencija de facto ukida ravnopravnost spolova i na mala vrata uvodi diskriminaciju u zakonodavstvo. Dobivamo dvije klase žrtava nasilja: prvu klasu (žene) i drugu klasu (svi ostali). Pročitajte sami ovdje i uvjerite se u ovu ideologiju koja nam se nameće institucionalno i zakonski. Ovo su neki dijelovi iz preambule:

...osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji;

prepoznajući da je ostvarenje de iure i de facto ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprečavanju nasilja nad ženama;

prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprečavanja punog napretka žena;

prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce;

prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca...


U Članku 18. stoji:

Stranke će osigurati da se mjere poduzete u skladu s ovim poglavljem: - temelje na rodno osviještenom razumijevanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te će se usredotočiti na ljudska prava i sigurnost žrtve;

Tvrdnje koje sam podebljao prikazuju nešto što nije dokazano, nego se koristi kao "univerzalna istina" koja je "općeprihvaćena". Činjenica je da ništa od toga nije "univerzalna istina" nego isključivo nečije mišljenje, i to mišljenje s kojim se mnogi neće složiti.

Ova feministička ideologija seže još od 1960-ih godina i početaka drugog vala feminizma kad su se stvarale teze kako su muškarci po defaultu, već svojim rođenjem, nasilnici (ili bar imaju sve predispozicije postati nasilnici), a žene su već svojim rođenjem postale žrtve i imaju sve predispozicije biti žrtve. Nasilje nad ženama je po defaultu rodno utemeljeno, a nasilje nad muškarcima nije. Dakle, svako nasilje muškarca nad ženom je zato što je ona žena. Žene su po takvoj ideologiji samim svojim rođenjem jadnije i nesposobnije pa im trebaju stoga posebni zakoni i državne institucije kako bi ih "osnažile" i učinile ravnopravnima.

Takva teorija ostala je u domeni dogme i pseudoznanosti s obzirom da je već više od 200 puta pobijena od strane samih znanstvenika. Čak je i feministička veteranka te osnivačica prvog skloništa za žene Erin Pizzey nakon dugogodišnjeg rada i istraživanja došla do zaključka da su žene sklone nasilju jednako kao i muškarci. Kad je svoja saznanja objavila u knjizi i izašla s njima u medije, nije ni sanjala da će primiti mnogo prijetnji smrću i da će morati zatražiti policijsku zaštitu protiv militantnih feministica. Međutim, upravo to se dogodilo.

To nas opet dovodi do logičnog zaključka: nasilje nema rod. Činjenica je da Hrvatska ima veliki problem s obiteljskim nasiljem, ali on sigurno neće biti riješen ako zakone prilagodimo feminističkoj ideologiji i ukinemo ravnopravnost. Imam dva prijedloga kako bi se nasilje u obitelji trebalo rješavati:

1. Strogo kažnjavanje. Promijeniti zakone tako da nasilnik nema šanse izaći na slobodu godinama.

2. Javno sramoćenje. Da, mnogi se nasilnici više boje javne sramote nego kazne. Naša policija iz nekog razloga štiti nasilnike pa u policijskim izvješćima nema izvještaja o nasilju u obitelji, tako da novinari i ne znaju kad se to događa i gdje. Kad bi novinari mogli i smjeli objaviti fotografiju nasilnika na lokalnim portalima svaki put kad se nasilje dogodi, to bi bila ogromna sramota za nasilnika i to bi mogla biti vrlo dobra preventivna metoda.

Istanbulska konvencija samo forsira institucionalnu diskriminaciju ljudi prema spolu i neće nikako utjecati na nasilje u obitelji. Konvencija je napisana za Saudijsku Arabiju i druge zemlje koje zakonski diskriminiraju žene, pa da se ovakvom konvencijom ti zakoni neutraliziraju. Ali u Hrvatskoj niti u bilo kojoj drugoj zemlji Europske unije nema nikakve zakonske diskriminacije žena.

Republika Hrvatska već stavlja žene zakonski u bolji položaj u odnosu na muškarce u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, a sudska praksa kad je riječ o skrbništvu nad djetetom pokazuje da očevi dobivaju skrbništvo u samo 9 posto slučajeva.

O ovakvim stvarima se u javnosti baš i ne govori jer u Hrvatskoj nedostaju udruge civilnog društva koje bi se zaista bavile ravnopravnošću spolova. Umjesto toga imamo brdo feminističkih udruga na državnom proračunu, hrpu feminističkih medija financiranih javnim novcem, a samo s jednom svrhom - nametanja feminističke ideologije i guranje njihove agende u zakone kako bi se uništila ravnopravnost i uvela spolna diskriminacija. Hrvatska ima i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova koja se bavi isključivo pravima žena i homoseksualaca. Njima je svima to normalno jer po njihovoj ideologiji, kao što rekoh, hetero muškarac je po defaultu i rođenju - nasilnik i opresor.

Zaključno, Istanbulska konvencija nije u liberalnom duhu jer promiče pseudoznanstvene i nedokazane teze te ima tendenciju ukidanja ravnopravnosti i uvođenja zakonske diskriminacije.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA
Teme: ISTANBULSKA KONVENCIJA (4), NASILJE (10), NASILJE NAD ŽENAMA (6), FEMINIZAM (26)

Ovih dana se lome koplja oko Istanbulske konvencije i opet imamo politički show. SDP optužuje HDZ da oklijeva s ratifikacijom konvencije koju je SDP propustio ratificirati, a HDZ se sad predomišlja dok je prije 3 godine optuživao SDP da ne želi ratificirati konvenciju. Dakle, tipični cirkus.

Ali uopće se neću baviti našim političarima jer to nema nikakvog intelektualnog smisla. Neću se baviti ni pojedinim lijevim i pro-feminističkim medijima koji histerično guraju da se ona ratificira, ni desno orijentiranim medijima koji truju javnost pričama o tome kako je ta konvencija znak "Novog svjetskog poretka" i sličnim glupostima. U cijelom tom cirkusu, izgubili smo osjećaj za ono bitno: ravnopravnost.

Istanbulska konvencija de facto ukida ravnopravnost spolova i na mala vrata uvodi diskriminaciju u zakonodavstvo. Dobivamo dvije klase žrtava nasilja: prvu klasu (žene) i drugu klasu (svi ostali). Pročitajte sami ovdje i uvjerite se u ovu ideologiju koja nam se nameće institucionalno i zakonski. Ovo su neki dijelovi iz preambule:

...osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji;

prepoznajući da je ostvarenje de iure i de facto ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprečavanju nasilja nad ženama;

prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprečavanja punog napretka žena;

prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce;

prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca...


U Članku 18. stoji:

Stranke će osigurati da se mjere poduzete u skladu s ovim poglavljem: - temelje na rodno osviještenom razumijevanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te će se usredotočiti na ljudska prava i sigurnost žrtve;

Tvrdnje koje sam podebljao prikazuju nešto što nije dokazano, nego se koristi kao "univerzalna istina" koja je "općeprihvaćena". Činjenica je da ništa od toga nije "univerzalna istina" nego isključivo nečije mišljenje, i to mišljenje s kojim se mnogi neće složiti.

Ova feministička ideologija seže još od 1960-ih godina i početaka drugog vala feminizma kad su se stvarale teze kako su muškarci po defaultu, već svojim rođenjem, nasilnici (ili bar imaju sve predispozicije postati nasilnici), a žene su već svojim rođenjem postale žrtve i imaju sve predispozicije biti žrtve. Nasilje nad ženama je po defaultu rodno utemeljeno, a nasilje nad muškarcima nije. Dakle, svako nasilje muškarca nad ženom je zato što je ona žena. Žene su po takvoj ideologiji samim svojim rođenjem jadnije i nesposobnije pa im trebaju stoga posebni zakoni i državne institucije kako bi ih "osnažile" i učinile ravnopravnima.

Takva teorija ostala je u domeni dogme i pseudoznanosti s obzirom da je već više od 200 puta pobijena od strane samih znanstvenika. Čak je i feministička veteranka te osnivačica prvog skloništa za žene Erin Pizzey nakon dugogodišnjeg rada i istraživanja došla do zaključka da su žene sklone nasilju jednako kao i muškarci. Kad je svoja saznanja objavila u knjizi i izašla s njima u medije, nije ni sanjala da će primiti mnogo prijetnji smrću i da će morati zatražiti policijsku zaštitu protiv militantnih feministica. Međutim, upravo to se dogodilo.

To nas opet dovodi do logičnog zaključka: nasilje nema rod. Činjenica je da Hrvatska ima veliki problem s obiteljskim nasiljem, ali on sigurno neće biti riješen ako zakone prilagodimo feminističkoj ideologiji i ukinemo ravnopravnost. Imam dva prijedloga kako bi se nasilje u obitelji trebalo rješavati:

1. Strogo kažnjavanje. Promijeniti zakone tako da nasilnik nema šanse izaći na slobodu godinama.

2. Javno sramoćenje. Da, mnogi se nasilnici više boje javne sramote nego kazne. Naša policija iz nekog razloga štiti nasilnike pa u policijskim izvješćima nema izvještaja o nasilju u obitelji, tako da novinari i ne znaju kad se to događa i gdje. Kad bi novinari mogli i smjeli objaviti fotografiju nasilnika na lokalnim portalima svaki put kad se nasilje dogodi, to bi bila ogromna sramota za nasilnika i to bi mogla biti vrlo dobra preventivna metoda.

Istanbulska konvencija samo forsira institucionalnu diskriminaciju ljudi prema spolu i neće nikako utjecati na nasilje u obitelji. Konvencija je napisana za Saudijsku Arabiju i druge zemlje koje zakonski diskriminiraju žene, pa da se ovakvom konvencijom ti zakoni neutraliziraju. Ali u Hrvatskoj niti u bilo kojoj drugoj zemlji Europske unije nema nikakve zakonske diskriminacije žena.

Republika Hrvatska već stavlja žene zakonski u bolji položaj u odnosu na muškarce u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, a sudska praksa kad je riječ o skrbništvu nad djetetom pokazuje da očevi dobivaju skrbništvo u samo 9 posto slučajeva.

O ovakvim stvarima se u javnosti baš i ne govori jer u Hrvatskoj nedostaju udruge civilnog društva koje bi se zaista bavile ravnopravnošću spolova. Umjesto toga imamo brdo feminističkih udruga na državnom proračunu, hrpu feminističkih medija financiranih javnim novcem, a samo s jednom svrhom - nametanja feminističke ideologije i guranje njihove agende u zakone kako bi se uništila ravnopravnost i uvela spolna diskriminacija. Hrvatska ima i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova koja se bavi isključivo pravima žena i homoseksualaca. Njima je svima to normalno jer po njihovoj ideologiji, kao što rekoh, hetero muškarac je po defaultu i rođenju - nasilnik i opresor.

Zaključno, Istanbulska konvencija nije u liberalnom duhu jer promiče pseudoznanstvene i nedokazane teze te ima tendenciju ukidanja ravnopravnosti i uvođenja zakonske diskriminacije.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA
Teme: ISTANBULSKA KONVENCIJA (4), NASILJE (10), NASILJE NAD ŽENAMA (6), FEMINIZAM (26)

Pregleda: 3686