POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Kako bi bilo da, umjesto donošenja novih, pokušamo provoditi postojeće zakone?



Kako bi bilo da, umjesto donošenja novih, pokušamo provoditi postojeće zakone?

27.11.2017.

PIŠE: Thomas Bauer

Gledam na RTL-u kako se feminističke aktivistice Sanja Sarnavka i Ljubica Matijević-Vrsaljko s pravom čude što obiteljski nasilnici u vrhu politike prolaze lišo i ostaju na svojim funkcijama. Ali onda u svojoj šezdesetosmaškoj naivnosti naprave grešku. U idealiziranoj viziji države majke koja predano ispravlja društvene i civilizacijske krive Drine od tih istih institucija očekuju da provode nekakve Istanbulske konvencije i novodonesene zakone.

To bi trebale raditi institucije koje vode razni Alojzi Tomaševići i ministri Lalovci. Uglavnom, stranke koje u svojim redovima toleriraju i prave nasilnike. Dakle ne one koji su počinili djela koja su prema Istanbulskoj konvenciji također nasilje, poput malo glasnije prepirke ili uskraćivanja novčanih sredstava, nego baš pravo, fizičko nasilje.

I što se na kraju dogodi? Kako će izgledati praksa? Ohrabreni idejom da je velik dio toga nasilje, brakovi će pucati. Stopa dramatičnog povećanja broja razvoda jasno govori da kao društvo i država nešto krivo radimo. Mali ljudi svađat će se i rastajati, djeca će rasti bez jednog od roditelja. S druge strane, obiteljski nasilnici na funkcijama i u visokoj politici bit će zaštićeni kao i sada.

Ne bi li bilo bolje da za početak inzistiramo da se postojeći zakoni provode kako spada i da nasilnicima nema mjesta u vrhu politike? Umjesto proširivanja definicije nasilja, umjesto guranja konvencija koje se bave s mnogo stvari koje nisu nasilje, ili čak nemaju veze s interesima žena i obitelji, zašto se ne napravi pravi pritisak da se kazne i društveno osude pravi nasilnici?

Sve to jako podsjeća na donošenje zilijardu zakona o zaštiti radnika koji se onda revno provode nad malim poduzetnicima koji ne mogu dat običan otkaz nekom neradniku, a crony kapitalistima poput Todorića se gleda kroz prste. Umjesto da se prema Kaznenom zakonu strogo i nesmiljeno gone prevaranti koji primjerice varaju ljude ne isplaćujući im plaću, radnicima se prodaju bajke o silnim zakonima koji ih kao štite, a u praksi ih najbolje štiti slobodno i razvijeno tržište koje im nudi druge poslove.

Kako radnike najbolje štiti tržite, a ne zakoni, isto tako žene ili muškarce - koji su isto tako žrtve obiteljskog nasilja, najbolje štiti neovisno, brzo, dobro plaćeno i organizirano pravosuđe. Potpisivanje još jedne konvencije je kao stavljanje spojlera na Yugo 45 star 35 godina. Primijeti se, ali baš i ne pomaže da on postane brz kao špriher.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, HRVATSKA
Teme: NASILJE U OBITELJI (1), NASILJE (10), NASILJE NAD ŽENAMA (6), FEMINIZAM (26), ISTANBULSKA KONVENCIJA (4)

Gledam na RTL-u kako se feminističke aktivistice Sanja Sarnavka i Ljubica Matijević-Vrsaljko s pravom čude što obiteljski nasilnici u vrhu politike prolaze lišo i ostaju na svojim funkcijama. Ali onda u svojoj šezdesetosmaškoj naivnosti naprave grešku. U idealiziranoj viziji države majke koja predano ispravlja društvene i civilizacijske krive Drine od tih istih institucija očekuju da provode nekakve Istanbulske konvencije i novodonesene zakone.

To bi trebale raditi institucije koje vode razni Alojzi Tomaševići i ministri Lalovci. Uglavnom, stranke koje u svojim redovima toleriraju i prave nasilnike. Dakle ne one koji su počinili djela koja su prema Istanbulskoj konvenciji također nasilje, poput malo glasnije prepirke ili uskraćivanja novčanih sredstava, nego baš pravo, fizičko nasilje.

I što se na kraju dogodi? Kako će izgledati praksa? Ohrabreni idejom da je velik dio toga nasilje, brakovi će pucati. Stopa dramatičnog povećanja broja razvoda jasno govori da kao društvo i država nešto krivo radimo. Mali ljudi svađat će se i rastajati, djeca će rasti bez jednog od roditelja. S druge strane, obiteljski nasilnici na funkcijama i u visokoj politici bit će zaštićeni kao i sada.

Ne bi li bilo bolje da za početak inzistiramo da se postojeći zakoni provode kako spada i da nasilnicima nema mjesta u vrhu politike? Umjesto proširivanja definicije nasilja, umjesto guranja konvencija koje se bave s mnogo stvari koje nisu nasilje, ili čak nemaju veze s interesima žena i obitelji, zašto se ne napravi pravi pritisak da se kazne i društveno osude pravi nasilnici?

Sve to jako podsjeća na donošenje zilijardu zakona o zaštiti radnika koji se onda revno provode nad malim poduzetnicima koji ne mogu dat običan otkaz nekom neradniku, a crony kapitalistima poput Todorića se gleda kroz prste. Umjesto da se prema Kaznenom zakonu strogo i nesmiljeno gone prevaranti koji primjerice varaju ljude ne isplaćujući im plaću, radnicima se prodaju bajke o silnim zakonima koji ih kao štite, a u praksi ih najbolje štiti slobodno i razvijeno tržište koje im nudi druge poslove.

Kako radnike najbolje štiti tržite, a ne zakoni, isto tako žene ili muškarce - koji su isto tako žrtve obiteljskog nasilja, najbolje štiti neovisno, brzo, dobro plaćeno i organizirano pravosuđe. Potpisivanje još jedne konvencije je kao stavljanje spojlera na Yugo 45 star 35 godina. Primijeti se, ali baš i ne pomaže da on postane brz kao špriher.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, HRVATSKA
Teme: NASILJE U OBITELJI (1), NASILJE (10), NASILJE NAD ŽENAMA (6), FEMINIZAM (26), ISTANBULSKA KONVENCIJA (4)

Pregleda: 1169