Branimir Perković
13.12.2017.
Branimir Perković
Hrvatsko društvo ne cijeni rezultate, nego štuje funkciju
Pročitano 1734 puta. Još nije ocijenjeno.
Hrvatsko društvo ne cijeni rezultate, nego štuje funkciju
Pitate li ljude da jednom riječju opišu hrvatsko društvo, dobit ćete različite odgovore ovisno primarno o svjetonazorskim i političkim uvjerenjima, djelomično o regionalnim razlikama, obrazovanju i struci. Tako će mnogi koji žive izvan Zagreba navesti centralizaciju kao glavni problem, pravnici nefunkcioniranje pravnog sustava, ekonomisti nešto vezano za gospodarstvo, ateisti vjerojatno vezano za kritiku religije i slično. Svjetonazorska i politička uvjerenja i jesu skup različitih stavova pa je logično da će to biti glavna odrednica odgovora o prirodi društva.

Neke od tih „dijagnoza“ će biti više druge manje točne. Ali sve će biti nekako slične i povezane s određenim svjetonazorskim paradigmama. Pitanje koje se nameće je zašto se hrvatsko društvo, država, politika i ekonomija toliko sporo mijenjaju, a i onda najčešće samo kada apsolutno moraju jer nema drugačijeg načina ili su prisiljeni.

Ekonomske reforme koje su se provodile uvijek su bile potaknute trenutnom nužnošću, a ne dugoročnim planiranjem, ili nametnute od strane drugih aktera na međunarodnoj sceni. Tako su zadnje administrativne reforme vezane za gospodarstvo provedene gotovo isključivo zbog diktata EU, a ne političke volje unutar Hrvatske. Problem koji nastaje je to da kada i nastane unutarnja svijest o promjeni, te promjene su većinom gore od samog problema ili su parcijalne i kao takve iako možda i pozitivne djeluju loše u ukupnoj slici ekonomskih politika koje se provode u zemlji. Primjer je porez na nekretnine, što nije nužno loša reforma, ali je u kontekstu širih poreznih praksi i politika, administrativne i pravne uređenosti te sektorske strukture gospodarstva (turizam?!) bila katastrofalna ideja. U stanju kada ne postoji nikakav politički reformski potencijal, bar ne onaj konstruktivni, čak i nametanje određenih politika od strane međunarodnih tijela kao EU ili MMF izgledaju kao nešto poželjno.

Problem negativne selekcije je jedan opći društveni problem koji onemogućuje bilo kakav napredak a da on nije rezultat vanjskih direktnih ili indirektnih, namjernih ili nenamjernih, pozitivnih ili negativnih utjecaja. Selekcija kadrova po kriteriju podobnosti, a ne stručnosti; nepotizma, a ne izvrsnosti; poslušnosti, a ne rezultata; kratkoročnosti, a ne dugoročnosti i itd. dovele su do potpune socio-ekonomske i političke paralize. Zašto se efekti negativne selekcije često kritiziraju po medijima, društvenim mrežama i osobnim razgovorima, a izgleda da nema nikakve posebne tendencije da se to promijeni, i taj prezir prema efektima negativne selekcije se baš i ne prenosi dalje od medijskih napisa i neformalnih interakcija?

Ma koliko građani RH smatrali nekoga nesposobnim, oni će se prema njemu u direktnoj komunikaciji odnositi s poštovanjem. Teško je zamisliti takvog političara ili kakvu drugu javnu osobu kojoj se ostali neće dodvoravati i iskazivati poštovanje u direktnoj komunikaciji. Kao društvo jaki smo na kritici, ali samo kada nije direktna, samo kada je netko drugi prenosi i kada je popularna.

U situaciji kada se sami nađu u kontaktu s tim istim ljudima koje ne poštuju sa stručne, intelektualne ili ljudske strane većina ljudi promijeni ponašanje i njihov pristup postane sve samo ne preziran i kritički. Od najvećih kritičara na trenutak postanu najveći štovatelji i podržavatelji. Teško netko može biti toliko omražen, a da se ljudi prema njemu prestanu odnositi s neizmjernih poštovanjem i odobravanjem.

Naravno, ovo vrijedi samo za ljude „na moćnim pozicijama“, na raznim političkim, gospodarskim, znanstvenim i drugim funkcijama. Takve ljude se ne propitkuje direktno, njihov autoritet se poštuje ma koliko se ne slagali, njihova riječ ima puno veću težinu ma koliko bila pogrešna. Radi se o tome što kao društvo štujemo funkcije, a ne ideje, stavove, sposobnosti i dostignuća. U Hrvatskoj funkcija vrijedi više od svega.

Ako spojimo problem negativne selekcije i problem štovanja autoriteta, onda imamo trenutnu društvenu klimu u Hrvatskoj, gdje su oni na najvišim funkcijama u državi, vodećim položajima i pozicijama moći nemaju dovoljne kvalitete i sposobnosti da opravdaju to što okupiraju tu funkciju, ali ih istodobno drugi u direktnoj komunikaciji prihvaćaju kao sposobne. To stvara lažni dojam takvim osobama da su one zapravo vrlo sposobne, samo se protiv njih vodi hibridni rat/ pokušava ih se ukloniti/ politički se obračunava itd. Takvi ljudi ne samo da nisu svjesni svoje nesposobnosti, nego su uvjereni da su jako sposobni, a oni koji ih kritiziraju to čine samo zbog vlastite nesposobnosti. To je uz nedostatak moralne odgovornosti dio razloga zbog čega domaći političari ne daju ostavke kada se otkrije propust, nemar, korupcija, nepotizam i ostala nezakonita postupanja, njih samih ili u njihovom resoru. To dovodi do krize vodstva, stanja kada vodeće pozicije u nekom društvu zauzimaju ljudi u najmanju ruku upitnih kvalifikacija.

Uopće nije neliberalno tvrditi da svaka društvena struktura treba vođe, da treba one najdarovitije, najbolje, najveće među nama da nam pokazuju put. Takva je priroda prirode ljudskih društvenih struktura i tvrditi suprotno ne može ni jedan anarhist, a kamoli klasični liberal. Jako je bitno tko su i kakve su te vođe, koje su njihove kvalifikacije, kvalitete i sposobnosti jer ipak kao hijerarhijski moćniji određuju više ili manje (idealno manje) smjer društvenog razvoja. Naravno, u tom procesu se javljaju mnoge „smetnje“ i prilagođavanja, ali kako je apsolutno istinita izreka da svaki narod ima političare kakve zaslužuje, tako se može tvrditi i da svaka skupina pojedinaca, uža ili šira, ima vođe s atributima kojima se članovi te skupine dive.

Kombinacija negativne selekcije i štovanja funkcije taj proces iskrivljuje i proces društvenog odabira vođa postaje neefikasan. Iako nikad nije savršeno efikasan, jer kako sam spomenuo uvijek postoje kratkoročne distorzije, ipak se na dugi rok vidi velika razlika između društava koje efikasno i manje efikasno biraju svoje vođe, kao u bogatstvu, snazi, koheziji, sreći itd. Društvo u Hrvatskoj uči ljude da se klanjaju funkciji, ma koliko se slagali ili ne slagali s osobom koja tu funkciju obnaša, i da se u direktnom odnosu s takvom osobom ponašaju kao da se radi o osobi koja je tu zbog svojih velikih znanja, vještina i sposobnosti. U situaciji kada postoji široki društveni problem negativne selekcije, a istodobno je neformalno društveno pravilo da se poštuje funkcija, a ne pojedinac koji je obnaša, imamo veliki problem odabira vođa.

Povijesno se može tražiti razlog u tome da se Hrvatska uvijek nalazila u previše birokratiziranim državnim tvorevinama, što se ne odnosi samo na period Jugoslavije (iako je sigurno bio birokratski najrigidniji, a državna ideološka matrica je poticala upravo pokoravanje autoritetu i funkciji bez obzira na sve), nego i na period Austrougarske koja, iako je bila dosta liberalnija i s boljom selekcijom kvalitetnih vođa, ipak je bila poznata po svojoj birokratiziranosti. Međutim, usudio bih se tvrditi da je jednopartijsko političko uređenje u kojem je zabranjena kritika „Tita i partije“ najviše odgovorno za taj problem. Naravno, on se nastavio i stjecanjem neovisnosti te današnje društveno ozračje u kojem se poštuje funkcija, a ne osoba, nije puno drugačije od onoga u Jugoslaviji i političari su to znali dobro iskoristiti. I u Jugoslaviji je postojala javna i novinarska kritika političkih poteza, ali jako rijetko kada direktna, baš kao i danas.

Što bi moglo biti rješenje problema?

Višestranačje se očigledno pokazalo kao nedovoljan korektiv, jer velike stranke općom kontrolom državnih institucija i gospodarstva lako zaobilaze taj problem i „utišavaju“ nezadovoljnike, a male stranke su se pokazale kao loš faktor kontrole neefikasne vlasti baš zbog toga što se ponašaju politički racionalno i ulaze u koalicije s velikim strankama. A velike stranke ih vrlo brzo pojedu, tj. od njih učine samo jednu frakciju unutar sebe same, koja je često i poslušnija od samih frakcija u velikim strankama. Isto se dogodilo sa svim malim strankama.

Jedino rješenje je izgleda razvoj građanske svijesti o problemu, razvoj građanskog aktivizma koji nije vezan za državu te država tj. velike stranke nemaju direktni način da ih kontroliraju. Zbog toga je bitno da taj građanski aktivizam ne bude financiran iz proračuna jer ga to čini ovisnim o politici, a da bi kao takav mogao opstati potrebno je stvoriti društvenu svijest o potrebi volontiranja i doniranja takvih udruga. Proces sigurno neće biti brz, neće biti lagan, neće teći glatko, ali je jedini način da se razbije društvena pat pozicija koja stvara loše lidere koji misle da su bogomdani jer se cijelo društvo klanja funkciji koju predstavljaju.


VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
Ocijeni članak
1
2
3
4
5
Budi prva osoba koja će ocijeniti ovaj članak.
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Lucijan Carić, poduzetnik
25 godina star F-16 je dobar za obranu banane, dok je političarima 5 godina star A6 skup za održavanje i nesiguran.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE