POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Hrvati su institucionalizirali strah od otkaza



Hrvati su institucionalizirali strah od otkaza

05.01.2018.

PIŠE: Borna Bjedov

Jedna od prepreka za ekonomski razvoj u Hrvatskoj je prevelik sentiment prema ljudima koji loše obavljaju svoj posao. Hrvati ne podržavaju otpuštanja u javnom, a ni privatnom sektoru jer im je žao tih ljudi. Imaju osjećaj kao da više nikada neće pronaći posao. To je naravno potpuna iluzija, pogotovo u vrijeme (doduše skromnog) rasta gospodarstva.

Takav mentalitet vidi se i u drugim sferama spašavanja neuspješnih ekonomskih subjekata: minimalne cijene otkupa i poticaji za poljoprivrednike, subvencije brodogradilištima i raznim gubitašima, prisilne konverzije kredita u švicarcima čiji će trošak na kraju platiti porezni obveznici. Tu je i progresivno oporezivanje (veće porezne stope za ljude i firme s većim prihodima). Sve ove navedene mjere koje provodi Republika Hrvatska znače kažnjavanje produktivnosti i subvencioniranje neuspjeha na račun uspješnih. S pravom se pitate kako je moguće očekivati značajan gospodarski rast ukoliko snažno kažnjavamo produktivnost, a potičemo neproduktivnost.

Zašto je mogućnost lakog davanja otkaza tako važna za napredak i javnog i privatnog sektora? Jer upravo ona omogućuje da na pravo mjesto dođe najbolja osoba koja može obavljati upravo taj posao. Svako blokiranje tog procesa ugrožava kvalitetu institucija i kompanija, posljedično smanjujući gospodarski rast, a time i rast životnog standarda koji svi toliko želimo.

Hrvatski jal prema otkazima proizlazi i iz straha pojedinca za vlastitu poziciju. Mnogi uopće ne percipiraju da to što će osoba A lakše dobiti otkaz znači da će osoba B lakše naći posao, jer će biti više slobodnih radnih mjesta. Također, osoba A će lakše naći posao, ali na nekom drugom mjestu za koje je bolje kvalificirana i ima primjerenija znanja. To što Hrvati ne gledaju na taj način ovu problematiku zapravo pokazuje i da su pomireni sa statusom quo glede osobnog ekonomskog dosega i žele ga pošto-poto sačuvati bez motivacije za napredovanjem, što je jako zabrinjavajuća činjenica. Hrvati u otkazu kao pojavi vide rizik za svoje sinekure, umjesto priliku za napredovanjem zbog otvaranja slobodnog radnog mjesta.

Kažu da su službenici u javnom sektoru zaštićeni kao koale. Tamo se otkaz skoro pa i ne može dobiti, a plaća je fiksna i sjeda svaki mjesec neovisno o kvaliteti i kvantiteti obavljenog posla. Zapitajte se je li to glavni uzrok gomile loših iskustava s cjelokupnom hobotnicom državnog aparata i kakva su s druge strane iskustva kada prihod pružatelja usluge direktno ovisi o zadovoljstvu kupaca, što je slučaj u privatnom sektoru na slobodnom tržištu.

Za kraj, želio bih reći da ovo nije kritika pojedinih osoba, već ekonomskog sustava i mentaliteta. Ljudi koji loše rade jer imaju siguran posao zahvaljujući takvoj državnoj regulativi ili činjenici da su u državnoj firmi, nisu loše osobe. Loš je jedino ovaj sustav koji ih potiče na neproduktivnost i nerad.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: OTKAZ (1), STRAH OD OTKAZA (1), RAD (45), TRŽIŠTE RADA (4)

Vezano

Zašto Jeff Bezos nikada ne bi uspio u Hrvatskoj
(18.01.2018.)

Sud ih kaznio zbog izrabljivanja radnica iako radnice tvrde da nisu izrabljene
(11.01.2018.)

Vjerski argumenti protiv zabrane rada nedjeljom: Što bi rekao Isus?
(24.12.2017.)

Jedna od prepreka za ekonomski razvoj u Hrvatskoj je prevelik sentiment prema ljudima koji loše obavljaju svoj posao. Hrvati ne podržavaju otpuštanja u javnom, a ni privatnom sektoru jer im je žao tih ljudi. Imaju osjećaj kao da više nikada neće pronaći posao. To je naravno potpuna iluzija, pogotovo u vrijeme (doduše skromnog) rasta gospodarstva.

Takav mentalitet vidi se i u drugim sferama spašavanja neuspješnih ekonomskih subjekata: minimalne cijene otkupa i poticaji za poljoprivrednike, subvencije brodogradilištima i raznim gubitašima, prisilne konverzije kredita u švicarcima čiji će trošak na kraju platiti porezni obveznici. Tu je i progresivno oporezivanje (veće porezne stope za ljude i firme s većim prihodima). Sve ove navedene mjere koje provodi Republika Hrvatska znače kažnjavanje produktivnosti i subvencioniranje neuspjeha na račun uspješnih. S pravom se pitate kako je moguće očekivati značajan gospodarski rast ukoliko snažno kažnjavamo produktivnost, a potičemo neproduktivnost.

Zašto je mogućnost lakog davanja otkaza tako važna za napredak i javnog i privatnog sektora? Jer upravo ona omogućuje da na pravo mjesto dođe najbolja osoba koja može obavljati upravo taj posao. Svako blokiranje tog procesa ugrožava kvalitetu institucija i kompanija, posljedično smanjujući gospodarski rast, a time i rast životnog standarda koji svi toliko želimo.

Hrvatski jal prema otkazima proizlazi i iz straha pojedinca za vlastitu poziciju. Mnogi uopće ne percipiraju da to što će osoba A lakše dobiti otkaz znači da će osoba B lakše naći posao, jer će biti više slobodnih radnih mjesta. Također, osoba A će lakše naći posao, ali na nekom drugom mjestu za koje je bolje kvalificirana i ima primjerenija znanja. To što Hrvati ne gledaju na taj način ovu problematiku zapravo pokazuje i da su pomireni sa statusom quo glede osobnog ekonomskog dosega i žele ga pošto-poto sačuvati bez motivacije za napredovanjem, što je jako zabrinjavajuća činjenica. Hrvati u otkazu kao pojavi vide rizik za svoje sinekure, umjesto priliku za napredovanjem zbog otvaranja slobodnog radnog mjesta.

Kažu da su službenici u javnom sektoru zaštićeni kao koale. Tamo se otkaz skoro pa i ne može dobiti, a plaća je fiksna i sjeda svaki mjesec neovisno o kvaliteti i kvantiteti obavljenog posla. Zapitajte se je li to glavni uzrok gomile loših iskustava s cjelokupnom hobotnicom državnog aparata i kakva su s druge strane iskustva kada prihod pružatelja usluge direktno ovisi o zadovoljstvu kupaca, što je slučaj u privatnom sektoru na slobodnom tržištu.

Za kraj, želio bih reći da ovo nije kritika pojedinih osoba, već ekonomskog sustava i mentaliteta. Ljudi koji loše rade jer imaju siguran posao zahvaljujući takvoj državnoj regulativi ili činjenici da su u državnoj firmi, nisu loše osobe. Loš je jedino ovaj sustav koji ih potiče na neproduktivnost i nerad.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: OTKAZ (1), STRAH OD OTKAZA (1), RAD (45), TRŽIŠTE RADA (4)

Pregleda: 1371