Matija Jakšeković
15.1.2018.
Matija Jakšeković
Tko (ne) gleda hrvatski film?
Pročitano 3539 puta. Ocijenjeno 7 puta. Ukupna ocjena: 4
Tko (ne) gleda hrvatski film?
Nenad Polimac se u jučerašnjem izdanju Jutarnjeg lista ne može načuditi činjenici da je dugometražni igrani film "Mrtve ribe" redatelja Kristijana Milića skupio samo 80 gledatelja u prvom tjednu kino prikazivanja, što je rezultiralo skidanjem navedenog filma s repertoara. Niti smatram da je film Kristijana Milića loš, niti dobar, nisam ga gledao i ne osjećam se pozvanim iznositi kritiku. Ali, kada je riječ o gledanosti, odnosno negledanosti hrvatskih filmova u kinima, onda imam poduži komentar.

Bilo bi dobro prvo se fokusirati na toliko prozivan Hrvatski audiovizualni centar - HAVC, koji je na kraju krajeva i preuzeo odgovornost za promicanje hrvatskog filma, a gledanost je jedan od odličnih pokazatelja koliko je uspješan. Dakle, postoji jedan dokument koji se zove Nacionalni program promicanja audiovizualnih stvaralaštva, koji je HAVC obvezan izdati unaprijed svake četiri godine za sljedeće četverogodišnje razdoblje, a koji definira njegove strateške ciljeve. Tako postoji i spomenuti nacionalni program za razdoblje 2010 - 2014. godine. Upravo navedeno vremensko razdoblje je zanimljivo zato što upravo sada neki od filmskih projekata koji su tada bili odobravani i samim time financirani od strane HAVC-a su ugledali svjetlo dana i eto, makar se baš ne gledaju u kinima, svakako se čini da poprilično uznemiravaju hrvatsku javnost.

Republika Hrvatska u trenutku provedbe Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva u razdoblju od 2010. do 2014. godine, postala je punopravna članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine. Time je i hrvatska audiovizualna industrija postala dijelom puno veće i konkurentnije, europske filmske industrije. Navedeni Nacionalni program u svojim temeljima ima zadatak napraviti plan stabilizacije hrvatske audiovizualne proizvodnje. Hrvatski audiovizualni centar kao krovna institucija audiovizualne industrije na sebe preuzima odgovornost o hrvatskom filmu, ostalim audiovizualnim djelima kao i svim komplementarnim djelatnostima audiovizualne industrije. Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva dotiče široko područje audiovizualne industrije kao što su televizija, kinematografija, multimedijalno područje stvaralaštva, pa sve do internetskih servisa, a danas je jasno kako i platforme vezane za mobilnu telefoniju postaju važan faktor. Program se fokusira na onaj dio audiovizualne industrije koja je od strateške važnosti za Republiku Hrvatsku. HAVC svoju provedbenu snagu crpi od same države i sredstvima državnog proračuna o kojima ovisi, a upravo su ta sredstva pokretač naše audiovizualne industrije.

Naglašavam kako se ovdje fokusiram isključivo na dugometražne igrane filmove, a ne na cjelokupno audiovizualno stvaralaštvo koje financira HAVC. Dakle, u razdoblju od 2010. do 2014. godine HAVC je odobrio sredstva za proizvodnju dugometražnih igranih filmova od oko 82 milijuna kuna temeljem javnih poziva. Također HAVC dodjeljuje sredstva za razvoj scenarija i projekata dugometražnih igranih filmova koji ukupno iznose za razvoj scenarija nešto manje od 4 milijuna kuna i za razvoj projekta nešto više od 4 milijuna kuna, dakle u dugometražni igrani film u spomenutom četverogodišnjem razdoblju je ukupno uloženo od strane HAVC-a preko 90 milijuna kuna. Važno je također naglasiti, iako većina ih sredstava dolazi iz državnog proračuna, jedan dio sredstava se prikuplja također i od naplate obaveza za sve tri nacionalne televizijske kuće, kao i hrvatskih telekomunikacijskih tvrtki, a prema Zakonu o audiovizualnim djelatnostima.

Sada, kada imamo nekakvu sliku o tome koliko je novaca uloženo u hrvatski film, pozabavimo se gledanošću istog. Od filmova financiranih u razdoblju 2010 - 2014, za koje sam trenutno uspio pronaći podatke, tek dva filma prelaze brojku od 100.000 kino gledatelja - "Svećenikova djeca" redatelja Vinka Brešana i "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" redatelja Silvije Petranovića. Ostali filmovi uglavnom ne prelaze brojku od 10.000 gledatelja s izuzetkom "Ljubav ili smrt" redatelja Danijela Kušana, "Zvizdan" redatelja Dalibora Matanića te "Narodni Heroj Ljiljan Vidić" redatelja Ivana Gorana Viteza. Statistički podaci su javni i svatko ih može izračunati i usporediti, zanimljivo je da ovakvu usporedbu baš samo ja radim pored tolikih filmskih kritičara u nas.

Što vidimo iz gore navedenog? Ako uzmemo realnu brojku gledatelja hrvatskog filma, u hrvatskim kinima od 100.000 gledatelja kao nekakav minimum koji bi trebao film zadovoljiti, ne da postane isplativ, ali da postane iole relevantan kulturni proizvod i da opravda javni novac koji je utrošen u njega, tu HAVC ima popriličan problem. Filmovi se proizvode i postaju sami sebi svrha, a u svaki od njih je uloženo po nekoliko milijuna kuna. Ja ne bih previše ovdje govorio o kvaliteti same produkcije tih filmova, ali očito hrvatska kinematografija, s obzirom na svoju veličinu, izbacuje pristojan broj filmova svake godine. Pitanje je samo zašto te fimove tako malo ljudi gleda. Polimac citira Milića u svom člansku koji kaže kako je tržište za komercijalni film premalo. To je točno, a zašto je malo tržište? Zašto Hrvatski audiovizualni centar nije radio na tome da proširi tržište za hrvatski film? Ako bi netko sada rekao kako se hrvatski film zbog jezične barijere ne može probiti na strano tržište, to nije istina, postoje filmovi koji ne dolaze s engleskog govornog područja koji itekako imaju uspjeha u europskim kinima. HAVC je do sada itekako imao mogućnost otvoriti tržište hrvatskim filmovima s obzirom da je prisutan na svim značajnim i manje značajnim filmskim festivalima u Europi i svijetu, samo ne znam što točno radi na tim festivalima osim što se predstavnici HAVC-a fotografiraju na crvenom tepihu i odsjedaju po finim hotelima od Francuske, preko Njemačke pa sve do Rusije, naravno na račun poreznih obveznika.

Kada uopće gledamo način na koji HAVC raspodjeljuje financijska sredstva za projekte, onda isto možemo postaviti pitanje: što se tu zapravo događa i tko to kontrolira? Ako pogledamo kategoriju razvoja scenarija, onda se jasno može vidjeti kako od 2010-2014. godine, a od ukupno 108 odobrenih projekata za razvoj scenarija, tek 17 projekata je kasnije ušlo u sljedeću fazu financiranja. Da pojasnim, scenarij nije gotov proizvod, to je početak razvoja bilo kojeg filma, pa tako i igranog. Dakle, HAVC je bacio u vjetar preko 3 milijuna kuna jer ti scenariji se ne mogu realizirati bez HAVC-ove potpore iz jednostavnog razloga - premalo je nas luđaka koji smo spremni, kao producenti, preko vlastitih leđa proizvoditi nezavisne filmove u ovakvim uvjetima.

Idemo dalje, kategorija razvoj projekta - to je jedna fantastična kategorija u kojoj apsolutno nisu jasni kriteriji, ako pitate bilo kojeg producenta ili redatelja, garantiram da neće znati točno odgovoriti koja je razlika između razvoja projekta i same proizvodnje igranog filma. Dobit ćete niz pretpostavki što bi to moglo biti, ali nitko ne znam točno što se u toj kategoriji zapravo radi, no u toj kategoriji HAVC je utopio preko 4 milijuna kuna. I sad, kruna ovog HAVC-ovog besmislenog financiranja samo igranog filma u razdoblju između 2010-2014. godine: samo dva dugometražna igrana filma su prošla sve tri kategorije od razvoja scenarija do proizvodnje. Ako se pitate zašto, zato što producenti nisu obvezni sudjelovati u svim spomenutim kategorijama, već je to sve relativno i gotovo sam siguran prema nekakvim internim dogovorima.

Da se razumijemo, ovaj moj kritički osvrt vezan za HAVC nije poziv za ukidanjem sustava financiranja filmova javnim novcem, ali je svakako upozorenje da hrvatska kinematografija neće još dugo živjeti ako se bude isključivo orijentirala na kvantitetu, a ne i na kvalitetu igranih filmova i ako se novac bude trošio kako kome naiđe, bez kontrole, jasne strategije i uređenog sustava financiranja. Ako stvarno postavljamo pitanje zašto filmovi nisu gledani, pa zato što u Hrvatskoj ne postoji nikakvo tržišno natjecanje kada govorimo o filmovima. Da bi se to dogodilo potrebno je dati prostor i potporu razvoju nezavisne filmske scene, naravno nezavisni film također neće biti isplativ i također će trebati izvore financiranja, samo zašto ti izvori financiranja ne bi bilo privatni, uz javne. To je moguće riješiti i kroz porezni sustav i kroz spremnost onih koji odlučuju o hrvatskom filmu da daju potporu razvoju takve nezavisne filmske scene pa ako je potrebno u početku i javnim novcem kako bi se došlo do privatnog, a onda će i producentima doći do glave da se novac za film mora pronaći.

Dok god novac za bilo koji film nekontrolirano ispada iz bankomata zvanog HAVC, odnosno državni proračun, a nitko u cijelom sustavu nije odgovoran za uspjeh tog filma, tako dugo ćemo imati situaciju kakvu imamo. I za kraj, u Hrvatskoj postoje sjajni redatelji, jedan od njih je i Kristijan Milić koji zapravo nije u tom cijelo lancu niti odgovoran za gore opisani način financiranja filmova, ali na žalost preko njega i ostalih redatelja se prelama ovakva situacija. Odgovornost, dragi kolege, samo odgovornost za svoje djelovanje i puno mukotrpnog rada nas može odvesti negdje. Dok se to ne dogodi, tapkat ćemo na mjestu i pitati se zašto nam se događa ovo što nam se događa.


VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 7 puta.
O AUTORU
Matija Jakšeković je glumac, producent, pisac. Osnivač i vlasnik produkcijske kuće Jamat Produkcija. U svojim tekstovima se bavi uglavnom kulturološkim i sociološkim pitanjima.
BIG LAJK!
Lucijan Carić, poduzetnik
25 godina star F-16 je dobar za obranu banane, dok je političarima 5 godina star A6 skup za održavanje i nesiguran.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE