Mario Nakić
12.3.2018.
Mario Nakić
Zoran Đinđić - čovjek koji je p(re)okrenuo Srbiju
Pročitano 4599 puta. Ocijenjeno 31 puta. Ukupna ocjena: 4
Zoran Đinđić - čovjek koji je p(re)okrenuo Srbiju
Na današnji dan 2003. godine počinjen je atentat na srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Iako je pozadina samog atentata do dan-danas ostala prekrivena velom tajni, utjecaj Zorana Đinđića na unutarnju i vanjsku politiku te zaokret koji je napravio u Srbiji ostavio je dubok trag još dugo godina kasnije na cijelu regiju, a osjeća se i danas.

Zoran Đinđić rođen je 1952. godine u Bosanskom Šamcu. Diplomirao je filozofiju u Beogradu, a doktorirao na njemačkom sveučilištu u Konstanzu. Iako je bio sin časnika JNA, već kao mlad sukobljavao se s komunističkim režimom pa je zbog pokušaja organiziranja autonomne studentske organizacije zajedno sa zagrebačkim i ljubljanskim studentskim vođama osuđen na godinu dana zatvora. Napisao je nekoliko knjiga koje ga svrstavaju među najuglednije liberalne mislioce iz ove regije.

Bio je jedan od osnivača Demokratske stranke Srbije 1989. godine, a za njenog predsjednika izabran je 1994. U drugoj polovini 1990-ih vodio je oporbenu koaliciju "Zajedno" u prosvjedima protiv režima Slobodana Miloševića, zbog čega su ga pred kamerama istukli Miloševićevi specijalci. Godine 1997. kratko je bio gradonačelnik Beograda, a od 2001. do svoje smrti 2003. bio je premijer Srbije.

Đinđić je zadužio prvenstveno svoj narod. On je bio pravi katalizator pozitivnih promjena, pokretač demokratskog i europskog razmišljanja u zemlji koja 1990-ih nije doživjela pravu tranziciju iz totalitarnog režima u liberalnu demokraciju. Tek obratom u listopadu 2000. godine kad je Milošević izručen Haagu i dolaskom Đinđićeve liberalno-demokratske koalicije na vlast, Srbija se okrenula budućnosti.

Zoran Đinđić je možda jedini političar na cijelom Balkanu koji je uspio, bez imalo okolišanja, uvjeriti veći dio svog naroda da su ekonomske reforme dobre. To treba zahvaliti ne samo njegovim odličnim komunikacijskim vještinama, već i pravom trenutku. Srbima je jednostavno bilo dosta hiperinflacije koja ih je činila sve siromašnijima, korupcije, kriminala. Bili su spremni za veliki "reset", otvoriti vrata stranom kapitalu i međunarodnoj trgovini, a to je uvijek bolno za bilo koji narod naviknut i naučen na zatvorenu plansku ekonomiju.

U našoj regiji mnogi mu predbacuju neke stavove. Na primjer, podupirao je 1994. pobunu Srba u BiH iako znamo da je ona značila niz zločina nad civilnim stanovništvom (koje je Đinđić, naravno, osuđivao). U pogledu rata u Hrvatskoj, inzistirao je na zahtjevu da Hrvatska plati ratnu odštetu zbog "protjerivanja stanovništva". Đinđiću bi se mogle zamjeriti i neke stvari koje je pisao i govorio o ekonomiji. Nije bio dovoljno stručan po tom pitanju kao, uostalom, ni većina drugih liberala s Balkana 1990-ih i 2000-ih pa je kritizirao slobodno tržište nazvavši liberalne ekonomiste "liberalistima i idealistima koji ne razumiju da bi ljudi umirali kad bi se potpuno prepustili tržištu".

Bez obzira na to, on je ipak pokrenuo prijeko potrebne reforme koje su oslobodile srbijansko tržište, ukrotile inflaciju, stabilizirale valutu, privukle investicije i stvorio sasvim novu sliku o Srbiji u svijetu. Već to, samo po sebi, dovoljno je da bude upamćen kao svojevrsni revolucionar. Po njegovim pisanim djelima može se zaključiti da je bio veliki zagovornik napretka i gledanja u budućnost, reformi društva, pravosuđa i gospodarstva te protivnik svakog totalitarizma. Za komunizam je rekao: "Ustav u komunizmu znači onoliko koliko piše u statutu partije".

Ljevičari su ga optuživali da je u Srbiji proveo "šok-terapiju" po uzoru na Friedmanove "Chicago boyse" u Čileu. Mnogi u Srbiji su ga smatrali stranim špijunom ili plaćenikom zapadnih sila. Visoku političku cijenu svog liberalizma morao je platiti, ali toga je itekako bio svjestan i taj je rizik preuzeo. Na njega je dvaput izvršen atentat, a drugi je nažalost bio koban.

Njegovi citati možda najbolje govore o radu i namjerama koje je imao. Šteta što nije dovoljno zaživio da ih provede do kraja. Možemo samo zamišljati Srbiju, ali i cijelu balkansku regiju, kako bi izgledala da Đinđićev život nije nasilno okončan.

Tranzicija je složen proces prelaska iz mrtvog u živi sistem, gdje poduzeća ostvaruju profit, a ne samo rade.

Da bi se promijenila Srbija, svatko od nas mora malo da se promijeni u svom pristupu problemima, u svom mentalitetu, u svojim radnim navikama.

Reforme nikada nisu popularne ako trebaju biti uspješne jer uvijek mnogo koštaju. Da biste bili popularni, morate preuzeti rizik nepopularnosti.

Cilj mi je da se vlast u Srbiji mjeri po tome što je od postojećih realnih šansi svojim trudom i vještinom iskoristila za zemlju, a ne po tome kako lijepo priča, udvara se narodu i kakve dobre namjere ima.

Možda ćemo po pitanju Haaga ponovno doći u situaciju da biramo – da li idemo svojim putem u pustinju ili u Europu. Ja sam za Europu.

Da naši ljudi ne bi odlazili u svijet, potrebno je da svijet dovedemo u zemlju.

Za pametnog čovjeka je svaki rat izgubljen već u samom startu.

 
VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
SVIJET
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 31 puta.
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE