Branimir Perković
7.4.2018.
Branimir Perković
Želite manje raditi? Prvo se trebate obogatiti, nema drugog načina
Pročitano 2035 puta. Ocijenjeno 58 puta. Ukupna ocjena: 5
Želite manje raditi? Prvo se trebate obogatiti, nema drugog načina
Ekonomija je kompleksna disciplina i sasvim sigurno nikada neće biti pronađen „Sveti gral“ u ekonomiji koji bi davao sveobuhvatan metodološki i idejni okvir za cijeli skup šarolikih pitanja koja postavlja. Razlog tomu je što se ekonomija bazira na promatranju, optimiziranju i usklađivanju skupa jako kaotičnih varijabli, a to su ljudi.

Unatoč tomu, ili možda baš zbog toga, za razumijevanje ekonomije i stvaranje optimalnih ekonomskih politika je vrlo bitno uz sve kvantitativne pokazatelje, komplicirane modele, ekonometrijske podatke i vremenske projekcije imati dobru dozu zdravog razuma.

Naravno, zdrav razum ne može biti jedina vodilja koja će određivati ekonomske politike jer je sam zdravi razum u ekonomiji jako varljiva kategorija. Zdrav razum nipošto nije univerzalan i ne može ga se „naučiti“ jednostavnim programima opismenjavanja, jer je npr. dokazano da su razni programi financijskog opismenjavanja u svijetu imali male ili nikakve učinke. Svaki pokušaji „utjerivanja“ zdravog ekonomskog razuma u svijest stanovništva neke države je dugoročan proces, i nije samo vezan uz formalno obrazovanje, već možda još i više uz neformalno obrazovanje putem medija i kulture. U tom procesu su bitni upravo oni koji su prvi stvaratelji i prenosioci ideja, stavova i društvenih obrazaca, kao novinari, političari, znanstvenici, kulturnjaci i sl. Oni nipošto nisu jedini segment, pa čak ni glavni, koji će mijenjati zdravorazumsku ekonomsku paradigmu, ali su prva iskra koja bi trebala predvoditi svojevrsnu kognitivnu revoluciju.

To je posebno slučaj u tranzicijskim državama koje su provele desetljeća pod autoritativnim socijalističkim režimima u kojima je stanovništvo uvjeravano u jednu iskrivljenu i destruktivnu ekonomsku doktrinu koja je prikazivana kao zdravorazumska, iako je bila sve osim zdravorazumske. Intelektualci, mediji, kulturni djelatnici i znanstvenici su služili režimu da pacificira stanovništvo i uvjerava ga u logičnost i neizbježnost tadašnjeg sustava te su oni to rado činili u zamjenu za malo slobode u djelovanju na nekim drugim područjima. Laganje za režim je bio način intelektualnog opstanka.

Dio zemalja kao što su Češka, Slovačka i Estonija se poslije raspada komunizma postupno okretao od lažnog razuma socijalističkog mentaliteta, a predvođeni domaćim intelektualcima, novinarima, znanstvenicima i kulturnjacima koji su u doba komunizma bili proganjani i ušutkavani. Nažalost, u Hrvatskoj se ta promjena prvo intelektualne, a kasnije i općenarodne paradigme zdravog razuma, to napuštanje lošeg razuma socijalizma, nikad nije dogodilo jer su nove vlasti samo prihvatile stare strukture, što političke što intelektualne, kulturne, medijske i znanstvene. Kadrovi su ostali isti, samo u službi novog gospodara, a u takvim uvjetima je bilo kakva promjena bila nemoguća te je nastavljeno ustaljeno perpetuiranje starog lažnog razuma. Starog psa se ne može naučiti novim trikovima te je tako Hrvatska više od 25 godina egzistira u čudnom limbu između socijalističkog mentaliteta i deklarativnog kapitalizma koji uporno odbija, ali ju drugi prisiljavaju na njega.

Puno je laži u koje su nas stari apologeti lošeg socijalističkog zdravog razuma uvjerili i koje zauzvrat indirektno dan danas kreiraju krive ekonomske politike. Jedna od tih laži je da možda i nije potrebno da postanemo bogato društvo jer bogati puno rade, a to smanjuje kvalitetu života. U tu širu naraciju se ubacuju i teorije o moralnom propadanju u bogatim zemljama, nestajanju obiteljskih vrijednosti, psihičkim problemima uzrokovanim prevelikim radom, stresom i ostale teorije zavisno o temi koja se u određenom trenutku raspravlja u javnosti. Ali zajednički nazivnik je isti, previše rada nije dobro a bogati rade previše, stoga nije problem da smo siromašni jer bar ne moramo stalno raditi i imamo vremena za „duhovne“ stvari.

Da se radi o sasvim neutemeljenoj tezi i lažnom zdravom razumu dokazuju podaci o ukupnom broju radnih sati i BDP-a po stanovniku. Iz tih podataka je jasno vidljivo da što je država bogatija, to ljudi manje rade. Ne samo da manje rade da bi održali isti životni standard nego što imaju veći standard, to moraju sve manje i manje raditi, a standard svejedno raste. Ta činjenica osporava lažni zdravi razum domaćih intelektualnih elita koji desetljećima uspostavljaju narativ sasvim nepovezan sa stvarnošću. Stanovnici bogatih država kao što su Luksemburg, Njemačka, Norveška, Švicarska i Nizozemska imaju najmanji broj radnih sati po radniku, a trend jasno pokazuje oštar pad ukupnog broja radnih sati što je država razvijenija. Postoje outlineri kao Hong Kong i Singapur u kojima se radi više nego što to nivo razvoja zahtijeva, ali poruka je sasvim jasna - obogati se da bi radio manje.

Slika 1: Odnos između BDP-a i radnih sati po stanovniku

Izvor: Our World in Data, World Bank

To možemo povezati i s podacima o zadovoljstvu životom u odnosu na BDP po stanovniku. Jasna je jaka korelacija između razvijenosti i većeg zadovoljstva životom, što skupa s podacima o odnosu ukupnog broja radnih sati i visine BDP-a po stanovniku sasvim ruši tezu kojom domaći intelektualci hrane javnost o tome da su bogatija društva manje sretna i previše rade, što zauzvrat nagriza obiteljske, moralne, duhovne i radničke vrijednosti. Teze o tome kako ne bogatstvo nije cilj samo po sebi jer ono automatski znači i više rada te manje prava na dokolicu, obitelj, prijatelje i sl. su se iznosile bez ikakvih temelja u stvarnosti i bez pokušaja da se dokažu stvarnim podacima. To nije bilo ni intelektualno ni znanstveno, a šireno je od strane intelektualaca kao zdravorazumska istina, dogma koja se ne smije osporavati.

Slika 2: Zadovoljstvo životom u odnosu na BDP po stanovniku

Izvor: The Economist

Osim što su takve neistine stvarale destruktivni društveni mentalitet i loš odnos prema bogatstvu i radu one su imale i političke, pravne i ekonomske implikacije. Jedan od efekata toga je i fetišiziranje Zakona o radu i drugih zakona koji se bave pravima radnika. Zakonski su se pokušavali propisati dobri radni uvjeti, satnica, zaštita radnika, minimalna plaća, godišnji odmor itd. bez da se itko sjetio pogledati što to najbolje štiti radnike, što im osigurava veće plaće, bolje radne uvjete, više slobodnog vremena i veće zadovoljstvo životom.

Odgovor je jednostavan: želimo li zadovoljne radnike, dobro plaćene, s velikim pravima i slobodnim danima, treba omogućiti ekonomski razvoj.


Nijedan skup zakonskih rješenja ne može biti efikasniji u zaštiti radnika od obilja poslova i male nezaposlenosti. Ne može se zakonski propisati blagostanje, ne može se propisati napredak, ne može se propisati smanjenje nezaposlenosti. Te stvari proizlaze iz općeg gospodarskog napretka, a ne birokratskih propisa o tome što bi trebalo biti.

Bez obzira na Zakon o radu poslodavci mogu imati odnos prema radniku kakav žele jer znaju da relativno lako mogu zamijeniti tog radnika iz hordi nezaposlenih, a toga je svjestan i radnik koji neće prijavljivati poslodavca za kršenje zakona zbog straha od gubitka posla i teškog pronalaska novog. Nikakav zakon ne može promijeniti tu činjenicu, a Zakon o radu nikada neće štititi radnika toliko doro koliko niska nezaposlenost na konkurentnom tržištu rada.

Objektivna stvarnost je jasna: želimo li manje raditi i biti zadovoljniji životom, trebamo se gospodarski razviti. Nabujali javni sektor, preveliko porezno opterećenje i restriktivni birokratski propisi neće pomoći tom rastu. Pokušaji propisivanja poželjne stvarnosti nemaju nikakve učinke, a troškovi su im visoki te još više onemogućuju gospodarski rast kroz financijske troškove (bujanje javnog sektora), šumu kompliciranih zakona (neefikasan i trom pravni sustav) i cementiranje lošeg odnosa prema radu, poduzetništvu i bogatstvu.

VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 58 puta.
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Lucijan Carić, poduzetnik
25 godina star F-16 je dobar za obranu banane, dok je političarima 5 godina star A6 skup za održavanje i nesiguran.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE