Branimir Perković
3.5.2018.
Branimir Perković
Dajte klincima da rade!
Pročitano 5002 puta. Ocijenjeno 105 puta. Ukupna ocjena: 5
Dajte klincima da rade!
Vjerujem da je čitateljima dobro poznata situacija oko statusa kolege Bauera u kojem se pita zašto djeca od 12 i više godina ne bi mogla raditi određene poslove prilagođene njihovoj dobi. Taj status su prenijeli mnogi mediji, uključujući Index i Telegram. U javnu debatu se uključio i saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin.



Gospodinu Grbinu je sasvim neprihvatljiva ideja da djeca mlađa od 15 godina obavljaju poslove prilagođene njihovoj dobi. Ne mogu razlučiti koliko se radi o osobnom stavu, a koliko o pokušaju dobivanja jeftinih političkih poena u uzaludnim pokušajima spašavanja stranke pred raspadom, ali je zanimljiva njegova odbojnost prema radu.

Javnost je dosta podijeljena po ovom pitanju pa jedna strana dijeli zgroženost Peđe Grbina, a druga opravdava ideju kolege Bauera. U svemu tome se navode i lažne informacije, kao što je navodna direktiva Vijeća Europe kojom se zabranjuje rad djece mlađe od 15 godina. Tu je informaciju prenio Telegram. Da je novinarka provjerila informacije koje navodi, onda bi znala da Vijeće Europe ne izdaje direktive, tj. nema tolike ovlasti, a u Vijeću Europe se nalaze i zemlje koje nisu dio EU. Možda je mislila na Europsko vijeće.


Da su dežurni dušebrižnici koji su se zgražali na status kolege Bauera, među kojima je Peđa Grbin, potrudili malo polje proučiti stvarno stanje onda bi vidjeli da Danska, Estonija, Njemačka, Island, Nizozemska, Norveška, Švedska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo dopuštaju rad već od trinaeste godine. Naravno, postavljene su restrikcije, pa tako djeca ne smiju raditi fizički zahtjevne poslove i rukovati strojevima, ali ima puno poslova koji su i dopušteni. Danska npr. dopušta djeci od 13-15 godina da rade po dva sata dnevno, a vikendima do sedam sati. Za vrijeme školskih praznika mogu raditi do 35 sati tjedno. Švicarska dopušta djeco od 13-15 godina da rade i do 3 sata dnevno za vrijeme trajanja škole (maksimalno 9 sati tjedno), a za vrijeme praznika punih 8 sati (maksimalnih 40 sati tjedno). Ako mogu djeca Danske, Švicarske, Švedske i Njemačke, zašto ne mogu hrvatska?

Zanimljivo je napomenuti da zemlje istočne Europe imaju u prosjeku višu dopuštenu minimalnu dob za rad nego na zapadu i sjeveru.


Ali u Hrvatskoj činjenice odavno nisu bitne, a glavnu riječ vode neprofesionalni novinari iz loših medija i loši političari iz korumpiranih stranaka. Pravna stečevina Europe je poželjna dok se slaže s trenutnim političkim ciljevima, a primjer je nedavna debata o tome trebaju li roditelji imati utjecaj na odgoj i obrazovanje vlastite djece, kada su isti ljudi koji se zalažu za uvođenje pravne stečevine EU direktno zagovarali ignoriranje Povelje EU o temeljnim pravima, čl. 14 – pravo na obrazovanje koja eksplicitno kaže da roditelji imaju pravo utjecati na odgoj i obrazovanje svoje djece u skladu s vlastitim vjerskim i pedagoškim uvjerenjima.

Kako onda imati trezvenu i racionalnu raspravu kada svi selektiraju činjenice koje odgovaraju njihovim osobnim stavovima? Još gore, u ovom primjeru oko rada mlađih od 15 godina se otvoreno izmišljaju činjenice i to od strane saborskog zastupnika. Od medija smo to i očekivali.

Da se razumijemo, nije to problem samo jedne tematike ili političke pozicije. Radi se o društvenom problemu, podjednako izraženom na „ljevici“ kao i na „desnici“. Banaliziramo kompleksna pitanja i svodimo ih na ideološka prepucavanja. I naravno na ustaše i partizane. Žao mi je više i tih ustaša i partizana, ljudi se vrte u grobu jer ih se stalno spominje, u gotovo svakoj raspravi. Na internetu postoji neformalno pravilo da svaka rasprava ako dovoljno dugo traje na kraju bude povezana s Hitlerom, a u Hrvatskoj je neformalno pravilo da svaka rasprava (čak i ne mora dugo trajati) na kraju bude povezana s ustašama i partizanima. Vjerojatno je stvar u tome što volimo kriviti druge za vlastite propuste, a u tome većina završi na onim najomraženijim „drugima“, ljevica na ustašama, a desnica na partizanima.

Zanimljiv je jedan drugi aspekt, a to je mentalitetna reakcija na samu ideju rada. Realno, u Hrvatskoj se rad ne cijeni. Ne govorim o plaćama, nego o gotovo instinktivnoj reakciji na bilo kakvo spominjanje rada u kontekstu koji ne bi značio njegovo smanjenje. Nema ništa čudno u reakciji Peđe Grbina jer je on reagirao gotovo instinktivno, u momentu. Očito je da ni mediji ni dotični saborski zastupnik nisu provjerili činjenice o radu mladih u drugim zemljama s kojima se volimo uspoređivati jer nam predstavljaju pozitivan primjer svega čemu mi navodno težimo. Rad je u našem društvu pogana riječ, krajnja nužda, a ne potreba; kazna, a ne dobitak; obaveza, a ne želja.

Kao osoba koja je prošla puno razgovora za posao, mogu posvjedočiti da je prvo pitanje dobrog dijela poslodavaca „Da li stvarno želite ovaj posao?“. Isprva mi je to bilo čudno, dok mi nekoliko njih nije objasnilo da mnogi dolaze na razgovor za posao samo da bi ispunili kvotu koja se traži na Zavodu za zapošljavanje ili pod prisilom samog Zavoda. I pritom ne govorim o „šljakerskim“ poslovima, nego o poslovima kao što su recepcionar, radnik u administraciji (privatni sektor), vozač i slično.

Čudno je i da društvo koje s ponosom govori o „omladinskim radnim akcijama“ za vrijeme Jugoslavije, koje su bile teški građevinski radovi, a obavljali su ih srednjoškolci i to nerijetko obavezno, danas ima toliku averziju prema radu mladih na poslovima koji nisu fizički zahtjevni i još nisu obavezni. Većina ljudi starijih od 25 godina su kao djeca radili određene poslove, naravno u skladu s njihovim mogućnostima. Koliko je ljudi odraslih izvan grada pomagalo u poljoprivredi? Koliko je ljudi u mladim danima povremeno obavljalo poslove kao što su košnja trave da bi zaradili za džeparac? Koliko je onih koji su prodavali sladolede u ljetnim mjesecima ili pomagali roditeljima u obiteljskom poslu?

Malo tko nije „radio“ kao dijete, naravno poslove prilagođene svojoj dobi. Kako smo onda došli do točke da se bilo kakvo spominjanje rada mlađih od 15 godina tretira kao hereza?

Vrlo je važno što ranije stvoriti radne navike kod djece jer će djeca naučena na rad jednog dana postati produktivni dijelovi društva. Naučiti djecu da se rad isplati, da je pozitivan, da je oslobađajući i da omogućuje slobodu, naučiti ih odgovornosti, to je od krucijalne važnosti za sve daljnje ekonomske i političke odluke. Stav prema radu, slobodi i odgovornosti je osnova a sve ostalo tek nadogradnja. Na dobrim temeljima se može graditi, a na trulim temeljima se svako zdanje urušava. Omogućite djeci da budu radišna, odgovorna, slobodna, samostalna i snalažljiva. U suprotnom odgajate parazite koji će biti teret društva.

Prokletstvo demokracije je u tome što na kraju svako društvo dobije političare kakve zaslužuje. U tom smislu Peđa Grbin savršeno predstavlja svoje biračko tijelo koje se boji rada, zazire od njega, smatra ga kaznom i izaziva mu bol. A ljudi racionalno žele umanjiti bol, a kako građani RH rad izjednačavaju s boli, onda tu bol žele umanjiti.

VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
HRVATSKA
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 105 puta.
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE