FOTO: JaTrgovac
FOTO: JaTrgovac
Branimir Perković
29.1.2017.
Branimir Perković
Treba li država spašavati Agrokor?
Pročitano 5253 puta. Ocijenjeno 10 puta. Ukupna ocjena: 4
Treba li država spašavati Agrokor?
Već dulje vrijeme kroz medije u Hrvatskoj i Srbiji kruže informacije o navodnim dugovima i izglednoj propasti Agrokora, a u najboljem slučaju prodaji nekih kompanija iz koncerna. Iako su iz Agrokora demantirali da postoje bilo kakvi problemi s poslovanjem, sama činjenica da je agencija za ocjenjivanje kreditnog rejtinga Moody's prošle godine snizila rejting Agrokora s B2 na B3, uz stabilne izglede zbog kombinacije slabijih poslovnih rezultata iz 2015. godine i visoke zaduženosti grupe, djelomično opravdava takve katastrofične prognoze. Kako Agrokor okuplja veliki broj kompanija i oko 60.000 zaposlenika, propast Agrokora bi bio veliki šok za hrvatsko gospodarstvo, ali i gospodarstva susjednih zemalja, te su se zbog toga mnogi počeli pitati treba li država „spasiti“ Agrokor od propasti, na koji način, kroz kreditiranje, davanje garancije za nove kredite ili otkup dionica.

Smiješna stvar u svemu tome je da isti ljudi koji su donedavno kritizirali Agrokor zbog odnosa prema radnicima, prevelikog tržišnog udjela, neplaćanja dobavljačima i slično, sada zagovaraju državnu intervenciju za njegov spas. Zanimljivo je gledati kako se odvijaju unutarnji sukobi sa samim sobom tih ljudi te dinamiku izgubljenosti u novoj situaciji, a što je rezultat potpune ekonomske neobrazovanosti te nerazumijevanja temeljnih ekonomskih pojava.

Da odmah bude jasno, Agrokor NE TREBA spašavati, ali to govorim s određenom dozom rezerve, ne zbog toga što ne vjerujem u tržišne mehanizme, nego što ne vjerujem u to da će država pustiti tržišne mehanizme da djeluju i time popune novonastalu rupu.
 
Stav da država treba spašavati Agrokor pretpostavlja da je on "too big to fail", odnosno toliko velik i sveobuhvatan u gospodarstvu da bi njegova propast povukla za sobom cijelo gospodarstvo te da zbog tog država ima odgovornost očuvati tržišnu stabilnost. Problem s „too big to fail“ pristupom je što je to korporatistički pristup za koji socijalisti često optužuju kapitalizam, a ustvari nema nikakve veze s idejom kapitalizma i slobodnog tržišta. Stvara ga država a ne tržište.

U ekonomskoj teoriji postoje određeni uski dijelovi gospodarstva koji bi trebali biti pod kontrolom države, ali ideal koji treba nastojati ostvariti je tzv. minarhistički pristup, tj. da država osigurava sigurno okruženje, pravedan i čvrst pravni sustav, provedbu ugovora, pa i antimonopolske zakone, ali da ostavi tržišni mehanizam da se sam korigira. Strah od propasti „too big to fail“ kompanija proizlazi upravo iz straha ljudi da ostatak gospodarstva propadne zbog propasti jedne prevladavajuće korporacije.

Temelj tih strahova je kriva predodžba o tržištu kao stalnoj, fiksnoj, krhkoj strukturi koju kada se uruši treba opet izgraditi. Međutim, tržište je puno fluidnije i prilagodljivije, u konstantnim oscilacijama i prilagođavanju, te na njemu postoje brojni subjekti koji jedva čekaju priliku da "glavni igrač" propadne da bi mogli preuzeti njegov tržišni udio te time i sami postati vodeći igrač na tržištu.

U gospodarstvu ne bi trebali postojati nedodirljivi privilegirani subjekti jer se time ne samo narušava tržišna utakmica i uvodi cjenovna nestabilnost, već se i koči kreativna destrukcija, mehanizam koji osigurava da „novo“ uvijek zamjenjuje staro, da efikasniji proizvodni procesi zamjenjuju starije manje efikasne, da nove tehnologije zamjenjuju stare itd. Proces kreativne destrukcije je krucijalan za vitalno gospodarstvo jer revitalizira tržišne, proizvodne, znanstvene, ljudske kapacitete te tako osigurava daljnji napredak.

Pogotovo zbog toga što trenutno postoji puno „jeftinog novca“, a depoziti građana u bankama su na zavidnim razinama te su slijedom toga kamate na štednju mizerne, kompanije u sastavu Agrokora ne bi dugo čekale na kupce.

Rekao sam da Agrokor ne treba spašavati, ali s određenom dozom rezerve. Ta doza rezerve proizlazi iz straha da državni gospodarski intervencionizam i korupcija ne suzbiju efikasnost tržišnog saniranja nastale rupe. To nikako nije ni blizu razlog zbog kojeg bi trebalo biti za spašavanje Agrokora, ali treba imati na umu da ta opasnost od razmahanih državnih regulacija, nepotizma i korupcije, tržišnog „uštimavanja“ postoji te treba bodriti nad tržištem dok se oporavlja da država svojim intervencijama ne bi poremetila prirodan ekonomski proces.

Velike korporacije nisu nužno štetne, one određene funkcije obavljaju bolje od manjih kompanija, a svojom veličinom i međunarodnim širenjem puno dopridonose širenju znanja i tehnologija po svijetu. Međutim, kod velikih korporacija uvijek postoji opasnost da iskoriste svoju veliku moć za utjecaj na političare i ostale decision-makere te promjenom legislative narušavaju slobodno tržište. Svaka funkcionalna kapitalistička država ima zakone protiv takvog ponašanja, protiv monopola, kartela, da bi se zaštitilo slobodno tržište. Upavo je efikasnost i konzistentnost pravnog okvira temeljni preduvjet uspostave tržišne privrede, a kako znamo, Hrvatska je u tom području dosta manjkava.

Ova situacija je upravo pokazatelj svega što ne valja u korporatizmu u sprezi s državom, a još je država dobrim dijelom omogučila uspon Agrokora na poziciju gdje se nalazi. Državni korporatizam nije kapitalizam i u direktnom je sukobu sa slobodnim tržištem. U principu je državni korporatizam tek djelomično bolji od državnog vlasništva jer je to sustav u kojem korporacije iskorištavaju svoju moć i utjecaj da utječu na državi u kroje zakone po svojoj mjeri, ruše same principe slobodnog tržišta, baš kao što čini država s vlastitim kompanijama.

S moralne strane, državno spašavanje privatne kompanije čiji je vlasnik do pozicije najmoćnijeg gospodarskog subjekta došao dobrim dijelom uz pomoć države, je nedopustivo jer stavlja državu u službu jedne korporacije koja je izrasla kroz manipuliranje državnog aparata. Postoje puno potrebnije stvari u kojima država može i treba pomoći, umjesto intervenirati u samoregulirajući mehanizam koji najčešće i zakazuje upravo zbog takvih uplitanja. Tu je i pitanje javnog duga koji gotovo da prelazi granice mogućnosti reprogramiranja, te kroz kreditni rejting svim pojedincima i kompanijama podiže cijenu novca. Stoga bi državno spašavanje Agrokora nabacilo dodatni teret na javni dug, a samim time i teret spašavanja jedne privatne kompanije na leđa svih njenih građana, što je nedopustivo.

Neka se država makne i pusti tržištu da odradi svoje.



VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 10 puta.
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE