POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Bernardićeva ideja o 40% domaćih proizvoda nema ekonomske logike



Bernardićeva ideja o 40% domaćih proizvoda nema ekonomske logike

15.05.2017.

PIŠE: Branimir Perković FOTO: SDP

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić je u Bjelovaru uz standardnu priču o političkoj trgovini i preslagivanjima izjavio i jednu glupost koju nitko sa zrnom ekonomske logike ne može zanemariti. Izjavio je da bi minimalna zastupljenost hrvatskih poljoprivrednih proizvoda na policama svih trgovačkih lanaca u RH trebala biti 40 posto.

Pogledamo li malo trenutne brojke, ideja je već suluda, a pogledamo li dugoročne posljedice zaključit ćemo da svakoga tko izjavi ovakvu nebulozu treba staviti u nekakvu instituciju da ne bude prijetnja za društvo.
 
Od 2008. do kraja 2015. godine iznos ukupnih poticaja i potpora za poljoprivredu, stočarstvo i ribolov je bio nešto manji od 25 milijardi kuna, a u 2015. godini je od isplaćenih 3,2 milijarde samo 184 isplate iznosilo više od milijun kuna, što znači da je velika većina poticaja odlazila malim poljoprivrednim gospodarstvima (Izvor: Agroklub, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva). Manje od 5 posto ljudi radi u poljoprivredi od 1,1 milijun ukupno zaposlenih ljudi u RH.  Uzmemo li konzervativnu i grubu procjenu o otprilike milijun zaposlenih izvan poljoprivrede i prosječno ukupnim godišnji poticajima od 3 milijarde kuna, dolazimo do informacije da prosječni zaposleni kroz poticaje transferira poljoprivredi oko 3 tisuće kuna godišnje. I to je s brojevima zaokruženima na niže zbog lakog izračuna. Stvarni iznos je vjerojatno bliži 3,5 tisuća kn.

To znači da i prije nego što kupimo neki poljoprivredni proizvod, mi smo za njega platili otprilike 10 kn dnevno, htjeli to ili ne, kupili ga ili ne. To ustvari i je logika poticaja, da transferira novac od jednih prema drugima posredstvom države, tj. da država prisilno otme taj novac od 95% radnika i pokloni ga 5% radnika u poljoprivredi. Uračunamo li u to i birokratske troškove, svatko od 95% radnika sigurno godišnje plati 4 tisuće kuna unaprijed za poljoprivredne proizvode.

I sada bi uvaženi ljubitelj zagrebačke kiše Davor Bernardić propisao da 40% proizvoda MORA biti domaće proizvodnje, što je efektivno zabrana uvoza jeftinijih poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva da bi se favorizirali skuplji, domaći.

Jedna od prvih stvari koju studenti međunarodne ekonomije uče je teorija o komparativnim prednostima, ta jednostavna logična teorija koja kaže da ako zemlja A bolje proizvodi jabuku, a zemlja B bolje proizvodi kukuruz, trebaju se specijalizirati u onome što najbolje proizvode (gdje imaju komparativnu prednost) i međusobno trgovati, što bi spustilo cijenu kukuruza u zemlji A (uz već jeftine jabuke), a u zemlji B spustilo cijenu jabuka (uz jeftin kukuruz) te bi obe zemlje imale koristi do te razmjene. Da i jedna i druga zemlja zatvore granice za trgovinu, stanovništvo zemlje A će plaćati preskup kukuruz a zemlje B preskupe jabuke. To je osnova međunarodne ekonomije, kao 2 plus 2 u matematici.

Ali očigledno naši političari govore o stvarima o kojima ne znaju ni osnove te tako truju javni prostor suludim idejama i neistinama.

Istina je da bi Bernardićev plan poskupio cijene poljoprivrednih proizvoda za sve, a radnici godišnje već ionako izdvajaju iz svojih plaća neizravno oko 4.000 kn plaće za poljoprivredu. To bi dodatno smanjilo standard građana koji ionako uz sve namete, poreze i druga davanja praktički većinu godine rade za državu i subvencionirane grade koje država financira. To bi, na kraju krajeva, zadiralo u tržišne, a time i ljudske slobode jer bi pojedinac trebao imati apsolutnu slobodu u tome što unositi u svoj organizam, uvozno ili strano, GMO ili ekološko, prerađeno ili sirovo. Svoga tijela gospodar. A ovo je direktno državno određivanje čime se pojedinac smije hraniti.

Zaključno, ovo je jedna fašistička tj. nacionalsocijalistička ideja prema kojoj bi zakonodavac trebao određivati privatnim trgovcima kako da posluju i koje proizvode da nude, a ljude prisiljavao da kupuju ono što je centralni državni planer odredio. Blago HDZ-u s ovakvim SDP-om. Jao nama i s jednima i drugima.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: POLJOPRIVREDA (14), TRGOVINA (14), DOMAĆI PROIZVODI (1), POTICAJI (7), DAVOR BERNARDIĆ (10), SDP (33)

Vezano

Fiziokrati, merkantilisti i njihov utjecaj na današnju svjetsku politiku
(14.01.2018.)

Francuska više neće biti glavni zagovaratelj poljoprivrednih poticaja
(13.01.2018.)

Sjećate se poduzetnika koji je prije 6 godina upozorio da nas gule do kože? Evo što sad kaže...
(23.11.2017.)

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić je u Bjelovaru uz standardnu priču o političkoj trgovini i preslagivanjima izjavio i jednu glupost koju nitko sa zrnom ekonomske logike ne može zanemariti. Izjavio je da bi minimalna zastupljenost hrvatskih poljoprivrednih proizvoda na policama svih trgovačkih lanaca u RH trebala biti 40 posto.

Pogledamo li malo trenutne brojke, ideja je već suluda, a pogledamo li dugoročne posljedice zaključit ćemo da svakoga tko izjavi ovakvu nebulozu treba staviti u nekakvu instituciju da ne bude prijetnja za društvo.
 
Od 2008. do kraja 2015. godine iznos ukupnih poticaja i potpora za poljoprivredu, stočarstvo i ribolov je bio nešto manji od 25 milijardi kuna, a u 2015. godini je od isplaćenih 3,2 milijarde samo 184 isplate iznosilo više od milijun kuna, što znači da je velika većina poticaja odlazila malim poljoprivrednim gospodarstvima (Izvor: Agroklub, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva). Manje od 5 posto ljudi radi u poljoprivredi od 1,1 milijun ukupno zaposlenih ljudi u RH.  Uzmemo li konzervativnu i grubu procjenu o otprilike milijun zaposlenih izvan poljoprivrede i prosječno ukupnim godišnji poticajima od 3 milijarde kuna, dolazimo do informacije da prosječni zaposleni kroz poticaje transferira poljoprivredi oko 3 tisuće kuna godišnje. I to je s brojevima zaokruženima na niže zbog lakog izračuna. Stvarni iznos je vjerojatno bliži 3,5 tisuća kn.

To znači da i prije nego što kupimo neki poljoprivredni proizvod, mi smo za njega platili otprilike 10 kn dnevno, htjeli to ili ne, kupili ga ili ne. To ustvari i je logika poticaja, da transferira novac od jednih prema drugima posredstvom države, tj. da država prisilno otme taj novac od 95% radnika i pokloni ga 5% radnika u poljoprivredi. Uračunamo li u to i birokratske troškove, svatko od 95% radnika sigurno godišnje plati 4 tisuće kuna unaprijed za poljoprivredne proizvode.

I sada bi uvaženi ljubitelj zagrebačke kiše Davor Bernardić propisao da 40% proizvoda MORA biti domaće proizvodnje, što je efektivno zabrana uvoza jeftinijih poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva da bi se favorizirali skuplji, domaći.

Jedna od prvih stvari koju studenti međunarodne ekonomije uče je teorija o komparativnim prednostima, ta jednostavna logična teorija koja kaže da ako zemlja A bolje proizvodi jabuku, a zemlja B bolje proizvodi kukuruz, trebaju se specijalizirati u onome što najbolje proizvode (gdje imaju komparativnu prednost) i međusobno trgovati, što bi spustilo cijenu kukuruza u zemlji A (uz već jeftine jabuke), a u zemlji B spustilo cijenu jabuka (uz jeftin kukuruz) te bi obe zemlje imale koristi do te razmjene. Da i jedna i druga zemlja zatvore granice za trgovinu, stanovništvo zemlje A će plaćati preskup kukuruz a zemlje B preskupe jabuke. To je osnova međunarodne ekonomije, kao 2 plus 2 u matematici.

Ali očigledno naši političari govore o stvarima o kojima ne znaju ni osnove te tako truju javni prostor suludim idejama i neistinama.

Istina je da bi Bernardićev plan poskupio cijene poljoprivrednih proizvoda za sve, a radnici godišnje već ionako izdvajaju iz svojih plaća neizravno oko 4.000 kn plaće za poljoprivredu. To bi dodatno smanjilo standard građana koji ionako uz sve namete, poreze i druga davanja praktički većinu godine rade za državu i subvencionirane grade koje država financira. To bi, na kraju krajeva, zadiralo u tržišne, a time i ljudske slobode jer bi pojedinac trebao imati apsolutnu slobodu u tome što unositi u svoj organizam, uvozno ili strano, GMO ili ekološko, prerađeno ili sirovo. Svoga tijela gospodar. A ovo je direktno državno određivanje čime se pojedinac smije hraniti.

Zaključno, ovo je jedna fašistička tj. nacionalsocijalistička ideja prema kojoj bi zakonodavac trebao određivati privatnim trgovcima kako da posluju i koje proizvode da nude, a ljude prisiljavao da kupuju ono što je centralni državni planer odredio. Blago HDZ-u s ovakvim SDP-om. Jao nama i s jednima i drugima.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: POLJOPRIVREDA (14), TRGOVINA (14), DOMAĆI PROIZVODI (1), POTICAJI (7), DAVOR BERNARDIĆ (10), SDP (33)

Pregleda: 4004