POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Imigracija je dobra dok nije nametnuta



Imigracija je dobra dok nije nametnuta

19.06.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Pitanje imigracije postalo je tema broj 1 u društveno-političkim krugovima diljem Europe tek nakon velike imigrantske krize kad su milijuni izbjeglica s Bliskog istoka ušli u zapadnu Europu, mnogi od njih bez ikakve kontrole na granici. To je razljutilo europsku javnost unatoč pokušajima političara i mainstream medija da izbjegnu paniku i strah jer, realno, nikome nije svejedno.

Još uvijek je nejasan razlog invazije. Ako je riječ o bijegu pred ratnim sukobima u Siriji i Iraku, zašto bi onda prelazili toliko dug put? Kad čovjek bježi od rata, valjda ide u prvu najbližu zemlju da se skloni dok sukobi ne završe. Ovo je bilo baš ciljana i planirana invazija, nikako spontani bijeg. Ovo kao da je negdje točno smišljeno i kao da su išli po nekom naputku. Kao da im je netko svima proširio da trebaju ići u Njemačku i Švedsku - jer to su zemlje s najvećom socijalnom državom, one najviše poklanjaju.

Imigranti iz Afrike i Azije nastavljaju dolaziti u Europu ilegalnim putem i dan-danas, samo ne više u tolikom broju kao prije dvije godine i onog velikog vala. Promijenili su već demografsku kartu Europe, ali što je bitnije, promijenili su i političku kartu Europe. Krajnje desne stranke su ojačale diljem kontinenta, došlo je do Brexita, Poljska i Mađarska su se radikalizirale, a desni populisti su se približili vlasti kao nikad u Francuskoj, Nizozemskoj, Austriji i drugdje. Društvo se radikaliziralo i podijelilo na dva pola, terorizam ne jenjava, a europski lideri nemaju rješenje.

U takvoj, podijeljenoj atmosferi gdje jedan radikalizam rađa drugi, gotovo da više nema razumnih prijedloga za rješenje problema. Ili ih ima, ali oni više nemaju odjek u javnosti kao što ga ima desni populizam ili, s druge strane, prisilna politička korektnost.

Imigracija nikad u Europi nije bila problem prije. Dakle, nije problem u samoj imigraciji kao što neki pokušavaju prikazati. Nije problem u otvorenim granicama i slobodnom tržištu koje nam omogućuje da putujemo, mijenjamo mjesto rada i stanovanja, državu, bilo što.

Migracije su dosad uvijek bile pozitivna pojava za zemlje u koje su ljudi imigrirali, a i danas imamo neke pozitivne primjere, poput Irske, koja je posljednjih godina procvala dobrim dijelom i zato što je prihvaćala emigrante iz siromašnijih zemalja poput Hrvatske. Irci su dobili jeftinu radnu snagu za poslove koje domicilno stanovništvo nije htjelo raditi, a jeftina radna snaga znači i povoljniju cijenu proizvoda i usluga za kupce...Cijelo društvo je profitiralo. Njemačka je u prošlom stoljeću na sličan način profitirala zahvaljujući ljudima koji su dolazili iz Turske i s Balkana. To su pozitivni učinci imigracije na ekonomiju i takvih primjera ima po cijelom svijetu.

Znači, imigracija sama po sebi je pozitivna pojava. Čak i multikulturalnost, koju je danas moderno osporavati, pokazala se u praksi na drugim kontinentima vrlo pozitivnom. Možda Sjedinjene Države imaju manje probleme (i više koristi), ali Novi Zeland, Australija i Kanada su isključivo pozitivni primjeri gdje su stopljene kulture iz cijelog svijeta, religije i rase - i suživot savršeno funkcionira na svim razinama.

Do problema dolazi onog trenutka kad imigracija postane nagla, prisilna i nametnuta od strane države. Kad su izbjeglice u milijunskom broju pohrlile prema Njemačkoj, EU birokrati odlučili su po kvotama odrediti zemljama koliko ih koja mora prihvatiti. To je kao neko centralno odlučivanje u komunizmu, samo što ovi nisu imali čak ni osnovni plan što i kako s tim ljudima. Jer oni nisu kao kad čovjek ide u neku zemlju raditi pa je već pronašao posao ili barem ima na pameti gdje bi se mogao probati zaposliti kad dođe, ovo je totalno drukčija selidba. Ovo je bilo isključivo za socijalnom državom, za pomoć. Normalno je da se ljudima treba pomoći da prežive, ali što nakon toga? Njih treba smjestiti, zatim obrazovati, pripremati za tržište rada i onda zaposliti - naravno, pod uvjetom da žele.

Među tim izbjeglicama bilo je i mnogo onih koji su zbilja došli raditi, ali svi ostali došli su stvarati probleme, ne postoji treća mogućnost. To je prouzrokovalo nezadovoljstvo kod domicilnog stanovništva iz više razloga. Prvi, sasvim opravdani razlog, je onaj ekonomski - zašto jedan Nijemac mora raditi možda i dva posla da bi prehranio svoju obitelj i još jednu obitelj koja je na socijalnoj pomoći i nema volju sudjelovati u bilo kakvoj proizvodnji? Drugi razlog nezadovoljstva je onaj kulturološki, ljudima nije svejedno kad vide da se njihovi gradovi odjednom, tako brzo, demografski mijenjaju i da dolaze novi ljudi koji ne žele sebe prilagoditi novoj sredini, već domaćine prilagoditi sebi. Takve stvari nisu rijetkost i to izaziva strah. Iz straha izvire mržnja. Dodajmo tome svakih mjesec dana i pokoji teroristički napad i dobit ćemo rat na donedavno mirnim ulicama europskih metropola. Kao jučer u Londonu, domaći ljudi počinju činiti ono što rade islamistički teroristi, a to je baš ono što je ISIL htio da se dogodi, rat se seli u Europu.

Postoji ipak nešto što se još može napraviti. Europska unija bi trebala usredotočiti svoju pažnju i napore na Bliski istok, na uništavanje Islamske države u Iraku i Siriji te na što skoriji završetak svih sukoba na tom području, uspostavljanje trajnog mira kako bi izbjeglice mogli vratiti nazad njihovim domovima. Pritom ne mislim na deportaciju svih, već samo onih koji se nisu uspjeli integrirati, koji se nisu zaposlili niti pokazali volju da se integriraju, oni mislim da - uz svo dužno poštovanje, a znate da sam ja stvarno tolerantan koliko god se može biti - nemaju što raditi u Europi.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, SVIJET
Teme: IMIGRACIJA (3), IMIGRANTI (24), EUROPA (6), EUROPSKA UNIJA (13)

Vezano

Leftard Pernar napao leftarde
(21.11.2017.)

Europa može jednim udarcem riješiti problem imigracije i desnog ekstremizma
(24.07.2017.)

Da je Čirko u Americi, slobodarski mediji bi ga pljuvali non-stop
(24.09.2017.)

Pitanje imigracije postalo je tema broj 1 u društveno-političkim krugovima diljem Europe tek nakon velike imigrantske krize kad su milijuni izbjeglica s Bliskog istoka ušli u zapadnu Europu, mnogi od njih bez ikakve kontrole na granici. To je razljutilo europsku javnost unatoč pokušajima političara i mainstream medija da izbjegnu paniku i strah jer, realno, nikome nije svejedno.

Još uvijek je nejasan razlog invazije. Ako je riječ o bijegu pred ratnim sukobima u Siriji i Iraku, zašto bi onda prelazili toliko dug put? Kad čovjek bježi od rata, valjda ide u prvu najbližu zemlju da se skloni dok sukobi ne završe. Ovo je bilo baš ciljana i planirana invazija, nikako spontani bijeg. Ovo kao da je negdje točno smišljeno i kao da su išli po nekom naputku. Kao da im je netko svima proširio da trebaju ići u Njemačku i Švedsku - jer to su zemlje s najvećom socijalnom državom, one najviše poklanjaju.

Imigranti iz Afrike i Azije nastavljaju dolaziti u Europu ilegalnim putem i dan-danas, samo ne više u tolikom broju kao prije dvije godine i onog velikog vala. Promijenili su već demografsku kartu Europe, ali što je bitnije, promijenili su i političku kartu Europe. Krajnje desne stranke su ojačale diljem kontinenta, došlo je do Brexita, Poljska i Mađarska su se radikalizirale, a desni populisti su se približili vlasti kao nikad u Francuskoj, Nizozemskoj, Austriji i drugdje. Društvo se radikaliziralo i podijelilo na dva pola, terorizam ne jenjava, a europski lideri nemaju rješenje.

U takvoj, podijeljenoj atmosferi gdje jedan radikalizam rađa drugi, gotovo da više nema razumnih prijedloga za rješenje problema. Ili ih ima, ali oni više nemaju odjek u javnosti kao što ga ima desni populizam ili, s druge strane, prisilna politička korektnost.

Imigracija nikad u Europi nije bila problem prije. Dakle, nije problem u samoj imigraciji kao što neki pokušavaju prikazati. Nije problem u otvorenim granicama i slobodnom tržištu koje nam omogućuje da putujemo, mijenjamo mjesto rada i stanovanja, državu, bilo što.

Migracije su dosad uvijek bile pozitivna pojava za zemlje u koje su ljudi imigrirali, a i danas imamo neke pozitivne primjere, poput Irske, koja je posljednjih godina procvala dobrim dijelom i zato što je prihvaćala emigrante iz siromašnijih zemalja poput Hrvatske. Irci su dobili jeftinu radnu snagu za poslove koje domicilno stanovništvo nije htjelo raditi, a jeftina radna snaga znači i povoljniju cijenu proizvoda i usluga za kupce...Cijelo društvo je profitiralo. Njemačka je u prošlom stoljeću na sličan način profitirala zahvaljujući ljudima koji su dolazili iz Turske i s Balkana. To su pozitivni učinci imigracije na ekonomiju i takvih primjera ima po cijelom svijetu.

Znači, imigracija sama po sebi je pozitivna pojava. Čak i multikulturalnost, koju je danas moderno osporavati, pokazala se u praksi na drugim kontinentima vrlo pozitivnom. Možda Sjedinjene Države imaju manje probleme (i više koristi), ali Novi Zeland, Australija i Kanada su isključivo pozitivni primjeri gdje su stopljene kulture iz cijelog svijeta, religije i rase - i suživot savršeno funkcionira na svim razinama.

Do problema dolazi onog trenutka kad imigracija postane nagla, prisilna i nametnuta od strane države. Kad su izbjeglice u milijunskom broju pohrlile prema Njemačkoj, EU birokrati odlučili su po kvotama odrediti zemljama koliko ih koja mora prihvatiti. To je kao neko centralno odlučivanje u komunizmu, samo što ovi nisu imali čak ni osnovni plan što i kako s tim ljudima. Jer oni nisu kao kad čovjek ide u neku zemlju raditi pa je već pronašao posao ili barem ima na pameti gdje bi se mogao probati zaposliti kad dođe, ovo je totalno drukčija selidba. Ovo je bilo isključivo za socijalnom državom, za pomoć. Normalno je da se ljudima treba pomoći da prežive, ali što nakon toga? Njih treba smjestiti, zatim obrazovati, pripremati za tržište rada i onda zaposliti - naravno, pod uvjetom da žele.

Među tim izbjeglicama bilo je i mnogo onih koji su zbilja došli raditi, ali svi ostali došli su stvarati probleme, ne postoji treća mogućnost. To je prouzrokovalo nezadovoljstvo kod domicilnog stanovništva iz više razloga. Prvi, sasvim opravdani razlog, je onaj ekonomski - zašto jedan Nijemac mora raditi možda i dva posla da bi prehranio svoju obitelj i još jednu obitelj koja je na socijalnoj pomoći i nema volju sudjelovati u bilo kakvoj proizvodnji? Drugi razlog nezadovoljstva je onaj kulturološki, ljudima nije svejedno kad vide da se njihovi gradovi odjednom, tako brzo, demografski mijenjaju i da dolaze novi ljudi koji ne žele sebe prilagoditi novoj sredini, već domaćine prilagoditi sebi. Takve stvari nisu rijetkost i to izaziva strah. Iz straha izvire mržnja. Dodajmo tome svakih mjesec dana i pokoji teroristički napad i dobit ćemo rat na donedavno mirnim ulicama europskih metropola. Kao jučer u Londonu, domaći ljudi počinju činiti ono što rade islamistički teroristi, a to je baš ono što je ISIL htio da se dogodi, rat se seli u Europu.

Postoji ipak nešto što se još može napraviti. Europska unija bi trebala usredotočiti svoju pažnju i napore na Bliski istok, na uništavanje Islamske države u Iraku i Siriji te na što skoriji završetak svih sukoba na tom području, uspostavljanje trajnog mira kako bi izbjeglice mogli vratiti nazad njihovim domovima. Pritom ne mislim na deportaciju svih, već samo onih koji se nisu uspjeli integrirati, koji se nisu zaposlili niti pokazali volju da se integriraju, oni mislim da - uz svo dužno poštovanje, a znate da sam ja stvarno tolerantan koliko god se može biti - nemaju što raditi u Europi.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, SVIJET
Teme: IMIGRACIJA (3), IMIGRANTI (24), EUROPA (6), EUROPSKA UNIJA (13)

Pregleda: 1728