POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Nenad Bakić je trn u oku i crvenima i crnima kao živi dokaz da kapitalizam funkcionira



Nenad Bakić je trn u oku i crvenima i crnima kao živi dokaz da kapitalizam funkcionira

23.06.2017.

PIŠE: Romano Bolković

Strogo uzevši, braniti Nenada Bakića logički je pogrešno: obrana Nenada Bakića podmukli je petitio principii, jer bi sam čin obrane dokazivao lažnu pretpostavku da s Bakićem nešto nije u redu.

Budući da je Nenad Bakić po svemu sve samo ne u krivu, bilo privatno - u sferi materijalnog zbrinjavanja, kao uspješan poslovni čovjek - bilo javno - kao prvi autentičan filantrop ovog naraštaja, osoba koja svoj osoban uspjeh predano prelijeva u opće dobro zajednice omogućujući joj kulturnocivilizacijski, obrazovni kvantni skok – Bakića nije potrebno braniti, ali je neophodno promisliti što se tu napadajući Bakića u stvari dovodi u pitanje. Jer, sasvim je očito: Bakić je samo metonimija koju osporiti znači poništiti i cjelinu vrijednosti za koju stoji kao njena alegorija, kao simbol. Simbol čega?

Jednostavno: kapitalizma.

U svojoj inauguralnoj adresi Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović pozvala je na snaženje poduzetničke klime u državi. Četvrt stoljeća nakon obnove državnosti, u drugom desetljeću dvadeset i prvoga stoljeća, hrvatski je poglavar morao kao desiderat svoga mandata istaknuti zalaganje za kapitalizam izrijekom u prvom inauguralnom govoru naglasivši: Istodobno, ne smijemo stvarati antipoduzetničku klimu.

Zašto je tome tako? Između ostaloga jer novo nije došlo budući da staro nije prošlo: u Hrvatskoj nema P od poduzetništva, S od slobodnog tržišta, N od neoliberalizma, K od kapitalizma, i sve je ovdje moguće, od Vukovara do stoljetne privatizacijske pljačke, samo ne kapitalizam i liberalna demokracija; jer, u plićaku deep state vlada interesna struktura proistekle iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao Noinu arku tranzicije: kapital bivše države preuzeli su najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka - koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru - izravno ili posredno oslonjeni na službu državne sigurnosti. Elitizam hrvatske oligarhije - tih underground overlords - epifenomen je nužde zatvaranja ovog kružoka u svoje nedostupne arkane, budući da bi razotkriti njihovu prošlost u isti mah značilo osporiti im budućnost. Elita koja vlada Hrvatskom od obnove njene državnosti do danas odlučuje tko je in a tko out, tko mora a tko nikako ne smije socijalno avanzirati apart od posebnih znanja, sposobnosti ili talenta. Stoga u Hrvatskoj nije moguće govoriti čak ni o etatističkom kapitalizmu: ovdje je riječ o "kapitalizmu" posve posredovanom partikularnom političkom voljom oligarhije. Treba li se usred slučaja „Agrokor“ išta više dokazivati? Ili samo valja na kraju zaključiti da je izravna posljedica ove situacije nejednakost šansi građana Hrvatske, kao i notorna suspenzija demokracije. Mala je to cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima.

U takvim okolnostima svatko tko se emancipira kao poduzetnik, tko izvan tog arkanskog Kartela uspije samostalno, svojim radom, znanjem, zalaganje, talentom i zaslugama, smrtna je opasnost ne samo monopolu i Monopolyu u koji su pretvorili Hrvatsku igrajući se njenim bankama, nekretninama, energetikom, prometom… nastavite vi dalje nabrajanje svih lukrativnih poslova i resursa kojima nitko izvan te Famiglie ne može ni prići – pri čemu igrači u toj igri u zatvoru preskoče tek jedno do dva bacanja kocke koja je loaded, everybody knows, što je i najveća kazna koju u Hrvatskoj ta banda koja ima i svoje suce, tužitelje i odvjetnike e da nešto ne bi iscurilo iz posvećenoga kruga može dobiti u operetnim suđenjima u kojima su kriminalci i kurve svjedoci, pri tome najmanje amoralni akteri tih sumornih predstava – nego je takav smrtna ugroza političke forme koja ove ljude već četvrt stoljeća egzistencijalno omogućuje: samo i ako je Hrvatska u vlasništvu povjerenika kapitala ustaškoudbaške mezalijanse, ti će ljudi sa scene otići tek biološki, osporavajući u svojoj nacional-socijalističkoj ukotvljenosti svaki pokušaj liberalizacije Hrvatske: bilo da je riječ o sferi ekonomskog, bilo da je riječ o političkoj sferi.

U tekstu koji sam u prethodnom statusu danas citirao prije desetak godina pišem: „Crveni i crni simplificiraju naš društveni, politički i ukupni javni život, no oni su ideološka laž koja ga kao fantazmatski vehikulum pokreće. Nasljedstvo totalitarnih ideologija koje nas i danas more vapi za liberalnom demokracijom, ali, je li baš slučajno što se Hrvatska tolika desetljeća bezuspješno trudi u potrazi za – građaninom? Što, naime, ako je ovaj amalgam nacionalnog i socijalnog najdublji osnov građanskoga politike uopće, horizont njena svijeta? Odgovor je obeshrabrujuć, možda i strašan, ali, pogledajmo kartu suvremene Europe i iskreno se upitajmo: Ako ne liberalna demokracija, ne prestaje li nam onda kao mogućnost (inter)nacional-socijalizam?

Uspješan kapitalist, poduzetnik kakav je Nenad Bakić, i crvenima i crnima životna je ugroza, smrtna opasnost – istinska nemeza. On naime pokazuje da taj kapitalizam funkcionira. Da je moguće biti kao poduzetnik oslonjen na svoju pamet, znanje, talent, trud i rad. Da je moguće poslovno uspjeti, zamislite, čak i u Hrvatskoj! Kako fatalno! Kako pogubno! I po one koji strahuju od diktata globalnoga kapitala što ne zna za nacionalne granice, i po one koji od tog kapitala strahuju jer svakodnevno demonstrira epohalan neuspjeh Marxove intencije, kako je to u svome doktoratu naslovio Žarko Puhovski, koji je za sve njih Hermes Trismegistos, a ne samo doktor. Zato je Bakić sporan, zato Nenada treba osporiti: jer Bakićev uspjeh u Hrvatskoj osporava i nacionalistički i socijalistički povijesni projekt, sažet u moralačku nacional-socijalističku abrevijaciju koju ovdje utjelovljuju već biografije časnih muževa hrvatske državotvorne poviesnice: ovdje nema nikoga tko je netko a da nema paralelne biografije, jednu bivšu komunističku, drugu sadašnju nacionalističku, vječno pomirene u mediju ur-konverzije Oca Domovine, dr.Franje Tuđmana: ako je bez ikakvog problema i proturječja Titov general mogao postati hrvatski Vrhovnik, ta kako onda nebrojeni mirne savjesti i bez grizodušja ne bi pri vetru mogli plašća obrnuti da kak sveća obnoć ne bi vtrnuli?

I zato se Bakića ignorira čak i kad uspijeva po kriterijima samih osporavatelja: svi su njegovi biznisi iznimno drutšvenokorisni, svi se tiču zapošljavanja, od prvotnoga MojPosao, preko Selectio do Electus, ali to se, kao sada recimo MojPosao, uopće ne spominje mada, iako i akoprem je recimo upravo taj MojPosao revolucionarizirao zapošljavanje u Hrvatskoj, da uporabim danas modernu riječ: uberizirao ga, k tome sasvim legalno. Čak i kad je taj angažman aktivistički, kao u slučaju Valamar, gdje je dioničarskih aktivizmom zaštićen interes manjinskih dioničara, od čega preko 10.000 stradalnika Domovinskog rata, da spomenem podatak važan i drugoj strani, Bakića se tu prešućuje, e da bi se u brbljavoj afaziji pršćući iz gvalja na tumorima izraslim na vratovima uz žarki zadah širio krik: Neoliberali! Neoliberali! Drž'te fašiste!

I kad je riječ o dotiranim jugoslavenskim socijalistima koje plaćamo da se ne bi kakav ozbiljan Srbin dohvatio pisanja pa štogod s pravom predbacio u svome mediju hrvatskoj državi kojoj bi štošta imao i smio zamjeriti, još je to shvatljivo: druga je to generacija ljudi kojima je iščezla domovin a s njome i mitologija socijalističke Dembelije, pa djeci odrasloj uz goblene jelena na pojilu, venecijanske gondole u vitrini i Titovu lažnu brončanu bistu u smočnici nije za zamjeriti: kad su oni vidjeli išta dalje zapadno od Blizneca? I kad je riječ o zadriglim nacionalistima koji bi Arvacku ogradili Berlinskim zidom počam na Drini, pa sve uokolo, povrh Širokog nadalje uz sve ostale brjegove e da ne bi internacionalna pogubna ideologija liberalizma koja prati kapital nagrizla zdrav narodni duh, njegove običaje i jedru tradiciju, tko bi toj siroti išta zamjerio znajući da sinovi prosjaka na svijet Građana atavistički gledaju s distance: nikada u nj pripušteni, a opet nekako von oben, onako kako se grad vidi s bauštele? Ni jednima ni drugima nije za zamjeriti, ako ih uzmemo u zasebna razmatranja, minut-dva, koliko dostaje za dijagnozu.

Ali ako ih se samo na tren uvaži kao nacional-socijaliste, te vladare infrastrukture hrvatskog političkog i gospodarskog podzemlja, te inkasatore svih naših plinovoda, naftovoda i inih voda i odvoda, onda je tog hrvatskog crveno-crnog ruleta u kojemu za sve nas kuglica redovito pada na nulu, pri čemu smo još i sretni da nam ne proleti kroz glavu, nakon četvrt stoljeća obnovljene državnosti u drugom desetljeću dvadeset i prvoga stoljeća za cijeli jedan život ove generacije – zu viel.

To su ljudi koji su ovom naraštaju oduzeli život.

Zapravo, kad bi Hrvatsku zadesila neka retorzija, a ja sam od drukčije vrste brašna no Nenad Bakić pa ne mogu kazati: ne daj Bože!, bilo bi to u pokušaju rehabilitacije ideala jednakosti a suprotivu onome liberte – sasvim pravedno!

Jer, ti ljudi nebrojenima koji iz Hrvatske iseljavaju, a iseljava hrvatska mladež, oduzimaju život.

Nenad Bakić, nasuprot, toj djeci život daruje: djeci ove zemlje, pa i djeci te bagre, pruža šansu da sutra budu građani svijeta, da budu ravnopravni u komunikaciji sa svijetom budućnosti koja je već danas, da govore njegovim digitalnim jezikom, da imaju životnu šansu svoje živote osmisliti vlastitim radom i znanjima, da u ničemu ne zaostaju za svijetom preko granice koju ova crveno-crna bagra povlači na meji, i upravo kad to Bakić čini, kad omogućuje djeci da Zapad gledaju licem u lice, a ne da put njega krenu kao prethodna generacija rakovim korakom, lica uprtog u Istok i prepričavajući vječno istu balkansku naraciju koja boluje od karcinoma fabule pa se degenerirajući račva i rastače u mirijadama besmislenih nedorečenosti ili nedorečenih besmislica, tada Bakić biva eo ipso smrtni neprijatelj: ta, on Hrvatsku nepovratno isporučuju Zapadu, a ta bagra, to smeće svijeta, taj deponij povijesti, postoji jedino i samo u svojoj usudbenoj švercerskoj roli na njegovoj granici. Granica je must, granica je uvjet mogućnosti njihove egzistencije: ako je nema, a što će švercati? Oni to doduše drukčije zovu, oni se nazivaju traderi, ali znamo se, već ih cijeli jedan život poznajemo.

I to je onda problem: Nenad Bakić postao je simbol okcidentalizacije koja je starogovorom onih koji su mislili da budućnost pripada njima i onih koji su mislili da umjesto micro:bita djetetu valja vezati crvenu maramu i sve će pod plavom kapom biti na svome mjestu istoznačna s – indoktrinacijom. Te podrtine odgojene na revolucionarnim tekovinama dobro uviđaju da u STEM revoluciji ima uistinu nešto revolucionarno: da oni odlaze u vječnost. Da postaju nepotrebni. Suvišni. Da generacija koja raste s računalima ne pjeva: Računajte na nas! I to je strašno: za života dočekati slom svojih ideala!

Ne, nije problem u tome da je propala NDH, pa SFRJ. Problem je tome da nacional-socijalistima propadaju njihovi ideali naočigled, samo ako još par desetaka škola tu prokletu dječurliju pripusti internacionalnim programskim jezicima, kojima se tako dobro među narodno razumiju.

Nenad Bakić, rekao sam, prvi je istinski filantrop našeg naraštaja. To znači da je to čovjek koji je svoje osobno dobro i vlastitu dobrobit odlučio ugraditi u opće dobro zajednice. Čini to na način koji je ovdje od Strossmayera naovamo nezapamćen, na način koji je prispodobiv stoljećem rada „Napretka“. Tisuće i tisuće djece postaju ono što smo mi tek ponekad, poneki, uspjeli postati: ravnopravni žitelji Europe i Svijeta.

Zato svatko iole zdrave pameti i savjesti s kojom može izaći na kraj naprosto mora progovoriti o ovim napadima na Nenada Bakića.

Ako pod Zapadom niste mislili samo na Trst, Via San Nicolò, Mesinovicha i Levisice, na Graz, Seiersberg i špeceraj, ako smo ikada zaista mislili ne da želimo na Zapad, nego da Zapad stanuje ovdje, da mi jesmo Zapad, vrijeme je da prestanete s ponašanjem legionara koji izbjegavaju u galsko selo, i da umjesto crtanja nogom po podu, gledanja u nebo i fućkanja, progovorite i vi pokoju u obranu onog svijeta vrijednosti u koje se, kako čujem cijeli jedan život, zaklinjete. Ne Bakića, nego vlastitog dostojanstva.

Ono što čini život u ovoj zemlji nedostojnim, naime, to je šutnja: ne, nije problem u Hrvatskoj koja uzima na tisuće žrtava a nije dostojna niti jedne od njih, nego je problem u onima koji pri tom prizoru šute.

Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!, veli Matoš.

Ma kakvi, i previše smo mi pokvareni, kaj ne bi bili prefrigani. Zato i šutimo, kaj ne?

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: NENAD BAKIĆ (19), ROMANO BOLKOVIĆ (1), KAPITALIZAM (26)

Vezano

Novosti priznaju da objavljuju netočne i neistinite informacije
(22.10.2017.)

Hrvatska - zemlja u kojoj je zavist vrlina, a filantropija grijeh
(13.10.2017.)

Novosti opet 'u ništa': Evo što im je odgovorio direktor Zaklade Micro:bit
(13.10.2017.)

Strogo uzevši, braniti Nenada Bakića logički je pogrešno: obrana Nenada Bakića podmukli je petitio principii, jer bi sam čin obrane dokazivao lažnu pretpostavku da s Bakićem nešto nije u redu.

Budući da je Nenad Bakić po svemu sve samo ne u krivu, bilo privatno - u sferi materijalnog zbrinjavanja, kao uspješan poslovni čovjek - bilo javno - kao prvi autentičan filantrop ovog naraštaja, osoba koja svoj osoban uspjeh predano prelijeva u opće dobro zajednice omogućujući joj kulturnocivilizacijski, obrazovni kvantni skok – Bakića nije potrebno braniti, ali je neophodno promisliti što se tu napadajući Bakića u stvari dovodi u pitanje. Jer, sasvim je očito: Bakić je samo metonimija koju osporiti znači poništiti i cjelinu vrijednosti za koju stoji kao njena alegorija, kao simbol. Simbol čega?

Jednostavno: kapitalizma.

U svojoj inauguralnoj adresi Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović pozvala je na snaženje poduzetničke klime u državi. Četvrt stoljeća nakon obnove državnosti, u drugom desetljeću dvadeset i prvoga stoljeća, hrvatski je poglavar morao kao desiderat svoga mandata istaknuti zalaganje za kapitalizam izrijekom u prvom inauguralnom govoru naglasivši: Istodobno, ne smijemo stvarati antipoduzetničku klimu.

Zašto je tome tako? Između ostaloga jer novo nije došlo budući da staro nije prošlo: u Hrvatskoj nema P od poduzetništva, S od slobodnog tržišta, N od neoliberalizma, K od kapitalizma, i sve je ovdje moguće, od Vukovara do stoljetne privatizacijske pljačke, samo ne kapitalizam i liberalna demokracija; jer, u plićaku deep state vlada interesna struktura proistekle iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao Noinu arku tranzicije: kapital bivše države preuzeli su najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka - koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru - izravno ili posredno oslonjeni na službu državne sigurnosti. Elitizam hrvatske oligarhije - tih underground overlords - epifenomen je nužde zatvaranja ovog kružoka u svoje nedostupne arkane, budući da bi razotkriti njihovu prošlost u isti mah značilo osporiti im budućnost. Elita koja vlada Hrvatskom od obnove njene državnosti do danas odlučuje tko je in a tko out, tko mora a tko nikako ne smije socijalno avanzirati apart od posebnih znanja, sposobnosti ili talenta. Stoga u Hrvatskoj nije moguće govoriti čak ni o etatističkom kapitalizmu: ovdje je riječ o "kapitalizmu" posve posredovanom partikularnom političkom voljom oligarhije. Treba li se usred slučaja „Agrokor“ išta više dokazivati? Ili samo valja na kraju zaključiti da je izravna posljedica ove situacije nejednakost šansi građana Hrvatske, kao i notorna suspenzija demokracije. Mala je to cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima.

U takvim okolnostima svatko tko se emancipira kao poduzetnik, tko izvan tog arkanskog Kartela uspije samostalno, svojim radom, znanjem, zalaganje, talentom i zaslugama, smrtna je opasnost ne samo monopolu i Monopolyu u koji su pretvorili Hrvatsku igrajući se njenim bankama, nekretninama, energetikom, prometom… nastavite vi dalje nabrajanje svih lukrativnih poslova i resursa kojima nitko izvan te Famiglie ne može ni prići – pri čemu igrači u toj igri u zatvoru preskoče tek jedno do dva bacanja kocke koja je loaded, everybody knows, što je i najveća kazna koju u Hrvatskoj ta banda koja ima i svoje suce, tužitelje i odvjetnike e da nešto ne bi iscurilo iz posvećenoga kruga može dobiti u operetnim suđenjima u kojima su kriminalci i kurve svjedoci, pri tome najmanje amoralni akteri tih sumornih predstava – nego je takav smrtna ugroza političke forme koja ove ljude već četvrt stoljeća egzistencijalno omogućuje: samo i ako je Hrvatska u vlasništvu povjerenika kapitala ustaškoudbaške mezalijanse, ti će ljudi sa scene otići tek biološki, osporavajući u svojoj nacional-socijalističkoj ukotvljenosti svaki pokušaj liberalizacije Hrvatske: bilo da je riječ o sferi ekonomskog, bilo da je riječ o političkoj sferi.

U tekstu koji sam u prethodnom statusu danas citirao prije desetak godina pišem: „Crveni i crni simplificiraju naš društveni, politički i ukupni javni život, no oni su ideološka laž koja ga kao fantazmatski vehikulum pokreće. Nasljedstvo totalitarnih ideologija koje nas i danas more vapi za liberalnom demokracijom, ali, je li baš slučajno što se Hrvatska tolika desetljeća bezuspješno trudi u potrazi za – građaninom? Što, naime, ako je ovaj amalgam nacionalnog i socijalnog najdublji osnov građanskoga politike uopće, horizont njena svijeta? Odgovor je obeshrabrujuć, možda i strašan, ali, pogledajmo kartu suvremene Europe i iskreno se upitajmo: Ako ne liberalna demokracija, ne prestaje li nam onda kao mogućnost (inter)nacional-socijalizam?

Uspješan kapitalist, poduzetnik kakav je Nenad Bakić, i crvenima i crnima životna je ugroza, smrtna opasnost – istinska nemeza. On naime pokazuje da taj kapitalizam funkcionira. Da je moguće biti kao poduzetnik oslonjen na svoju pamet, znanje, talent, trud i rad. Da je moguće poslovno uspjeti, zamislite, čak i u Hrvatskoj! Kako fatalno! Kako pogubno! I po one koji strahuju od diktata globalnoga kapitala što ne zna za nacionalne granice, i po one koji od tog kapitala strahuju jer svakodnevno demonstrira epohalan neuspjeh Marxove intencije, kako je to u svome doktoratu naslovio Žarko Puhovski, koji je za sve njih Hermes Trismegistos, a ne samo doktor. Zato je Bakić sporan, zato Nenada treba osporiti: jer Bakićev uspjeh u Hrvatskoj osporava i nacionalistički i socijalistički povijesni projekt, sažet u moralačku nacional-socijalističku abrevijaciju koju ovdje utjelovljuju već biografije časnih muževa hrvatske državotvorne poviesnice: ovdje nema nikoga tko je netko a da nema paralelne biografije, jednu bivšu komunističku, drugu sadašnju nacionalističku, vječno pomirene u mediju ur-konverzije Oca Domovine, dr.Franje Tuđmana: ako je bez ikakvog problema i proturječja Titov general mogao postati hrvatski Vrhovnik, ta kako onda nebrojeni mirne savjesti i bez grizodušja ne bi pri vetru mogli plašća obrnuti da kak sveća obnoć ne bi vtrnuli?

I zato se Bakića ignorira čak i kad uspijeva po kriterijima samih osporavatelja: svi su njegovi biznisi iznimno drutšvenokorisni, svi se tiču zapošljavanja, od prvotnoga MojPosao, preko Selectio do Electus, ali to se, kao sada recimo MojPosao, uopće ne spominje mada, iako i akoprem je recimo upravo taj MojPosao revolucionarizirao zapošljavanje u Hrvatskoj, da uporabim danas modernu riječ: uberizirao ga, k tome sasvim legalno. Čak i kad je taj angažman aktivistički, kao u slučaju Valamar, gdje je dioničarskih aktivizmom zaštićen interes manjinskih dioničara, od čega preko 10.000 stradalnika Domovinskog rata, da spomenem podatak važan i drugoj strani, Bakića se tu prešućuje, e da bi se u brbljavoj afaziji pršćući iz gvalja na tumorima izraslim na vratovima uz žarki zadah širio krik: Neoliberali! Neoliberali! Drž'te fašiste!

I kad je riječ o dotiranim jugoslavenskim socijalistima koje plaćamo da se ne bi kakav ozbiljan Srbin dohvatio pisanja pa štogod s pravom predbacio u svome mediju hrvatskoj državi kojoj bi štošta imao i smio zamjeriti, još je to shvatljivo: druga je to generacija ljudi kojima je iščezla domovin a s njome i mitologija socijalističke Dembelije, pa djeci odrasloj uz goblene jelena na pojilu, venecijanske gondole u vitrini i Titovu lažnu brončanu bistu u smočnici nije za zamjeriti: kad su oni vidjeli išta dalje zapadno od Blizneca? I kad je riječ o zadriglim nacionalistima koji bi Arvacku ogradili Berlinskim zidom počam na Drini, pa sve uokolo, povrh Širokog nadalje uz sve ostale brjegove e da ne bi internacionalna pogubna ideologija liberalizma koja prati kapital nagrizla zdrav narodni duh, njegove običaje i jedru tradiciju, tko bi toj siroti išta zamjerio znajući da sinovi prosjaka na svijet Građana atavistički gledaju s distance: nikada u nj pripušteni, a opet nekako von oben, onako kako se grad vidi s bauštele? Ni jednima ni drugima nije za zamjeriti, ako ih uzmemo u zasebna razmatranja, minut-dva, koliko dostaje za dijagnozu.

Ali ako ih se samo na tren uvaži kao nacional-socijaliste, te vladare infrastrukture hrvatskog političkog i gospodarskog podzemlja, te inkasatore svih naših plinovoda, naftovoda i inih voda i odvoda, onda je tog hrvatskog crveno-crnog ruleta u kojemu za sve nas kuglica redovito pada na nulu, pri čemu smo još i sretni da nam ne proleti kroz glavu, nakon četvrt stoljeća obnovljene državnosti u drugom desetljeću dvadeset i prvoga stoljeća za cijeli jedan život ove generacije – zu viel.

To su ljudi koji su ovom naraštaju oduzeli život.

Zapravo, kad bi Hrvatsku zadesila neka retorzija, a ja sam od drukčije vrste brašna no Nenad Bakić pa ne mogu kazati: ne daj Bože!, bilo bi to u pokušaju rehabilitacije ideala jednakosti a suprotivu onome liberte – sasvim pravedno!

Jer, ti ljudi nebrojenima koji iz Hrvatske iseljavaju, a iseljava hrvatska mladež, oduzimaju život.

Nenad Bakić, nasuprot, toj djeci život daruje: djeci ove zemlje, pa i djeci te bagre, pruža šansu da sutra budu građani svijeta, da budu ravnopravni u komunikaciji sa svijetom budućnosti koja je već danas, da govore njegovim digitalnim jezikom, da imaju životnu šansu svoje živote osmisliti vlastitim radom i znanjima, da u ničemu ne zaostaju za svijetom preko granice koju ova crveno-crna bagra povlači na meji, i upravo kad to Bakić čini, kad omogućuje djeci da Zapad gledaju licem u lice, a ne da put njega krenu kao prethodna generacija rakovim korakom, lica uprtog u Istok i prepričavajući vječno istu balkansku naraciju koja boluje od karcinoma fabule pa se degenerirajući račva i rastače u mirijadama besmislenih nedorečenosti ili nedorečenih besmislica, tada Bakić biva eo ipso smrtni neprijatelj: ta, on Hrvatsku nepovratno isporučuju Zapadu, a ta bagra, to smeće svijeta, taj deponij povijesti, postoji jedino i samo u svojoj usudbenoj švercerskoj roli na njegovoj granici. Granica je must, granica je uvjet mogućnosti njihove egzistencije: ako je nema, a što će švercati? Oni to doduše drukčije zovu, oni se nazivaju traderi, ali znamo se, već ih cijeli jedan život poznajemo.

I to je onda problem: Nenad Bakić postao je simbol okcidentalizacije koja je starogovorom onih koji su mislili da budućnost pripada njima i onih koji su mislili da umjesto micro:bita djetetu valja vezati crvenu maramu i sve će pod plavom kapom biti na svome mjestu istoznačna s – indoktrinacijom. Te podrtine odgojene na revolucionarnim tekovinama dobro uviđaju da u STEM revoluciji ima uistinu nešto revolucionarno: da oni odlaze u vječnost. Da postaju nepotrebni. Suvišni. Da generacija koja raste s računalima ne pjeva: Računajte na nas! I to je strašno: za života dočekati slom svojih ideala!

Ne, nije problem u tome da je propala NDH, pa SFRJ. Problem je tome da nacional-socijalistima propadaju njihovi ideali naočigled, samo ako još par desetaka škola tu prokletu dječurliju pripusti internacionalnim programskim jezicima, kojima se tako dobro među narodno razumiju.

Nenad Bakić, rekao sam, prvi je istinski filantrop našeg naraštaja. To znači da je to čovjek koji je svoje osobno dobro i vlastitu dobrobit odlučio ugraditi u opće dobro zajednice. Čini to na način koji je ovdje od Strossmayera naovamo nezapamćen, na način koji je prispodobiv stoljećem rada „Napretka“. Tisuće i tisuće djece postaju ono što smo mi tek ponekad, poneki, uspjeli postati: ravnopravni žitelji Europe i Svijeta.

Zato svatko iole zdrave pameti i savjesti s kojom može izaći na kraj naprosto mora progovoriti o ovim napadima na Nenada Bakića.

Ako pod Zapadom niste mislili samo na Trst, Via San Nicolò, Mesinovicha i Levisice, na Graz, Seiersberg i špeceraj, ako smo ikada zaista mislili ne da želimo na Zapad, nego da Zapad stanuje ovdje, da mi jesmo Zapad, vrijeme je da prestanete s ponašanjem legionara koji izbjegavaju u galsko selo, i da umjesto crtanja nogom po podu, gledanja u nebo i fućkanja, progovorite i vi pokoju u obranu onog svijeta vrijednosti u koje se, kako čujem cijeli jedan život, zaklinjete. Ne Bakića, nego vlastitog dostojanstva.

Ono što čini život u ovoj zemlji nedostojnim, naime, to je šutnja: ne, nije problem u Hrvatskoj koja uzima na tisuće žrtava a nije dostojna niti jedne od njih, nego je problem u onima koji pri tom prizoru šute.

Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!, veli Matoš.

Ma kakvi, i previše smo mi pokvareni, kaj ne bi bili prefrigani. Zato i šutimo, kaj ne?

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: NENAD BAKIĆ (19), ROMANO BOLKOVIĆ (1), KAPITALIZAM (26)

Pregleda: 39666