POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Kineski poučak: Problem siromaštva se ne rješava smanjenjem nejednakosti



Kineski poučak: Problem siromaštva se ne rješava smanjenjem nejednakosti

26.06.2017.

PIŠE: Liberal.hr IZVOR: FEE

Društvo koje želi uistinu pomoći siromašnima provodit će politiku koja će omogućiti što većem broju siromašnih da se izvuku iz siromaštva. Najbolji način da se pomogne siromašnima je provođenje politike koja bi povećala ekonomski rast, a ne fokusiranje na nejednakosti (što je čest slučaj u našim medijima).

Na kraju krajeva, u tržišnoj ekonomiji siromašni nisu siromašni zato što je netko drugi bogat. Danas ćemo objasniti zašto je fokusiranje na nejednakost loš pristup problemu siromaštva, piše Daniel J. Mitchell, viši suradnik Cato instituta na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).

Istraživanje koje je provelo petero kineskih studenata bavi se nejednakosti primanja u njihovoj zemlji. Objavljeno je 2010. godine, a bazira se prvenstveno na metodološkim izazovima prikupljanja dugoročnih podataka i shvaćanju utjecaja urbane i ruralne populacije. Ali, jedan jasni zaključak je da se nejednakost povećala u Kini. "Nacionalni Gini koeficijent je u 2006. godini 1,52 puta veći nego u 1978. godini", zaključuje se u istraživanju.

Lijevi ekonomisti smatraju da je povećanje nejednakosti grozan rezultat, većinom zato što pogrešno misle kako je gospodarstvo "fiksirani kolač" koji je tijekom tog razdoblja ostao jednako velik. A kada razmišljaš na takav, pogrešan način, onda povećanje primanja za bogate automatski shvaćaš kao smanjenje primanja za siromašne.

Osim što gospodarstvo nije "fiksirani kolač", cilj bi trebao biti ukupni rast ekonomije i smanjenje siromaštva. Nije me briga bogati li se Bill Gates brže nego siromašna osoba, samo želim društvo u kojem će svatko imati priliku da se penje gospodarskom ljestvicom.

Osim toga, jako je teško kreirati ekonomsku politiku koja će poticati gospodarski rast, a u isto vrijeme neće bogataše činiti još bogatijima. Da, postoje reforme (liberalizacija licenciranja, rezanje ili ukidanje poticaja, smanjenje protekcionizma, prekidanje s bailoutima...) koje bi sigurno bile disproporcionalno korisnije onima s nižim primanjima, ali bi se i mnogi s visokim primanjima time okoristili.

Ovaj grafikon ispod pokazuje kako se u isto vrijeme dok se povećavala nejednakost drastično smanjivala stopa siromaštva u ruralnim dijelovima Kine, a ona su tradicionalno siromašnija od urbane Kine. Godine 1980. je čak 95% seoskog stanovništva u Kini živjelo ispod granice siromaštva, da bi 2015. taj udio pao ispod 7 posto.



Poanta je u tome da je liberalizacijom ekonomije došlo do velikog i ubrzanog rasta gospodarstva, a s njime i do drastičnog pada siromaštva. Istina, bogati su postali još bogatiji, ali i siromašni su postali bogatiji u isto vrijeme. Stoga je priča o nejednakosti potpuno deplasirana jer stvara pogrešnu sliku o nečemu negativnom dok se zapravo dogodila odlična stvar - velika većina siromašnog stanovništva je prešla u srednji sloj i nema više masovne gladi.

To bi trebala biti dobra vijest, ali ljevičari iz nekog razloga traže negativnosti u tome, kao da im se ne sviđa činjenica da ljudi više ne žive u siromaštvu, a izgleda da njih više brine što su neki bogataši postali još bogatiji. Postavlja se logično pitanje o moralnosti: bi li ljevičari bili sretniji da je stopa nejednakosti ostala na razini iz 1980. godine s onolikom stopom siromaštva?

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, SVIJET
Teme: SIROMAŠTVO (5), KINA (14), NEJEDNAKOST (7), JEDNAKOST (7)

Vezano

Nije sramota biti siromašan, sramota je ne činiti ništa da se to promijeni
(01.10.2017.)

Što je globalizacija napravila čovječanstvu: 6 bitnih grafova
(12.07.2017.)

Siromaštvo je stanje svijesti
(03.07.2017.)

Društvo koje želi uistinu pomoći siromašnima provodit će politiku koja će omogućiti što većem broju siromašnih da se izvuku iz siromaštva. Najbolji način da se pomogne siromašnima je provođenje politike koja bi povećala ekonomski rast, a ne fokusiranje na nejednakosti (što je čest slučaj u našim medijima).

Na kraju krajeva, u tržišnoj ekonomiji siromašni nisu siromašni zato što je netko drugi bogat. Danas ćemo objasniti zašto je fokusiranje na nejednakost loš pristup problemu siromaštva, piše Daniel J. Mitchell, viši suradnik Cato instituta na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).

Istraživanje koje je provelo petero kineskih studenata bavi se nejednakosti primanja u njihovoj zemlji. Objavljeno je 2010. godine, a bazira se prvenstveno na metodološkim izazovima prikupljanja dugoročnih podataka i shvaćanju utjecaja urbane i ruralne populacije. Ali, jedan jasni zaključak je da se nejednakost povećala u Kini. "Nacionalni Gini koeficijent je u 2006. godini 1,52 puta veći nego u 1978. godini", zaključuje se u istraživanju.

Lijevi ekonomisti smatraju da je povećanje nejednakosti grozan rezultat, većinom zato što pogrešno misle kako je gospodarstvo "fiksirani kolač" koji je tijekom tog razdoblja ostao jednako velik. A kada razmišljaš na takav, pogrešan način, onda povećanje primanja za bogate automatski shvaćaš kao smanjenje primanja za siromašne.

Osim što gospodarstvo nije "fiksirani kolač", cilj bi trebao biti ukupni rast ekonomije i smanjenje siromaštva. Nije me briga bogati li se Bill Gates brže nego siromašna osoba, samo želim društvo u kojem će svatko imati priliku da se penje gospodarskom ljestvicom.

Osim toga, jako je teško kreirati ekonomsku politiku koja će poticati gospodarski rast, a u isto vrijeme neće bogataše činiti još bogatijima. Da, postoje reforme (liberalizacija licenciranja, rezanje ili ukidanje poticaja, smanjenje protekcionizma, prekidanje s bailoutima...) koje bi sigurno bile disproporcionalno korisnije onima s nižim primanjima, ali bi se i mnogi s visokim primanjima time okoristili.

Ovaj grafikon ispod pokazuje kako se u isto vrijeme dok se povećavala nejednakost drastično smanjivala stopa siromaštva u ruralnim dijelovima Kine, a ona su tradicionalno siromašnija od urbane Kine. Godine 1980. je čak 95% seoskog stanovništva u Kini živjelo ispod granice siromaštva, da bi 2015. taj udio pao ispod 7 posto.



Poanta je u tome da je liberalizacijom ekonomije došlo do velikog i ubrzanog rasta gospodarstva, a s njime i do drastičnog pada siromaštva. Istina, bogati su postali još bogatiji, ali i siromašni su postali bogatiji u isto vrijeme. Stoga je priča o nejednakosti potpuno deplasirana jer stvara pogrešnu sliku o nečemu negativnom dok se zapravo dogodila odlična stvar - velika većina siromašnog stanovništva je prešla u srednji sloj i nema više masovne gladi.

To bi trebala biti dobra vijest, ali ljevičari iz nekog razloga traže negativnosti u tome, kao da im se ne sviđa činjenica da ljudi više ne žive u siromaštvu, a izgleda da njih više brine što su neki bogataši postali još bogatiji. Postavlja se logično pitanje o moralnosti: bi li ljevičari bili sretniji da je stopa nejednakosti ostala na razini iz 1980. godine s onolikom stopom siromaštva?

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, SVIJET
Teme: SIROMAŠTVO (5), KINA (14), NEJEDNAKOST (7), JEDNAKOST (7)

Pregleda: 3125