POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Posljedice populizma na primjeru Velike Britanije



Posljedice populizma na primjeru Velike Britanije

28.06.2017.

PIŠE: Jerko Markovina FOTO: Independent

Prošlo je godinu dana od britanskog referenduma o EU i odluke o napuštanju, a razvoj događaja od tada je bio jako zanimljiv s puno obrata pa se može napraviti nekakva retrospektiva što je ta odluka zapravo značila. Za početak se dobro prisjetiti da je odnos Britanije prema europskim integracijama uvijek bio čudan i podijeljen.

Na početku, kad se 1951. stvarala Europska zajednica za čelik i ugljen te Europska ekonomska zajednica 1957. godine, Britanija se odbija pridružiti i potiče s još nekim zemljama stvaranje EFTA-e, udruženja za slobodnu trgovinu. Ipak, 1961. podnose prvi zahtjev za članstvo koji blokira Charles de Gaulle u ime Francuske. Drugi zahtjev za članstvo (1967.) opet blokira Charles de Gaulle i treća sreća se dogodila tek 1973, kad Britanija ulazi u članstvo zajedno s Danskom i Irskom. Ali, nisu dugo izdržali do prvog Brexit referenduma koji je održan već 1975. godine, a rezultat je bio 67-33 u korist ostanka.

Nakon toga, odnos ulazi u više-manje mirne vode u kojima se uvijek odražavao temeljno nejasan i podvojen stav prema integraciji - Britanija je uvijek bila jako za ekonomsku integraciju i jedinstveno tržište, ali uvijek jako protiv političke integracije s nadnacionalnim institucijama. I onda su svi naučili izraz cherry-picking, biranje onog što ti odgovara i odbijanje onog što ne želiš, što je u jednom klubu koji bi se trebao temeljiti na zajedničkim pravilima uvijek izazivalo iritaciju drugih članica. Tako je Britanija ispregovarala popust na doprinos zajedničkom proračunu, nije prihvatila schengenski sporazum o otvorenim granicama niti zajedničku valutu (euro). Anti-EU raspoloženje je uvijek imalo podršku u političkim krugovima, posebno u Konzervativnoj stranci, a na europskoj politici se pred kraj karijere poskliznula i Margaret Thatcher. Nakon financijske i migrantske krize, a s paralelnim rastom EU mašinerije, napuštanje unije dobiva jaču političku podršku i kroz stranku UKIP koja izlazi s margina i postaje važniji faktor, ulazi u Europski parlament gdje vodi kampanju za izlazak iz članstva. Spletom okolnosti i manevriranjem premijera Camerona, određuje se datum za referendum o članstvu i rezultat je tijesno 52-48 u korist izlaska iz EU.

Sad kad smo vidjeli što je bilo, godinu dana nakon odluke, cijela priča stoji na klimavim nogama. Vlada koja je izašla na izbore da dobije jaču poziciju za pregovore je postala samo slabija, a polako i najneupućenijima postaje jasno koliko će proces odlaska biti kompliciran i neizvjestan. Ali, to se dalo naslutiti prije same odluke, dapače, mnogi su eksperti govorili da je suludo svoditi jako kompleksno pitanje ekonomskih i pravnih integracija na jednostavan odgovor DA ili NE.

Kampanja za izlazak se bazirala na dva osnovna "argumenta" – protivljenje imigraciji i povratak suvereniteta. Inzistiranje na suvislijoj raspravi o širim efektima odluke je odbacivano pa je jedan od prvaka kampanje rekao da je "narodu već dosta eksperata". Time je daljnji tijek kampanje određen žučnim sučeljavanjima o broju imigranata, neće nama Bruxelles govoriti što da radimo, vratimo kontrolu nad svojom državom i ini asortiman zapaljivih tema, ustaše i partizani stila. Većina obećanja zagovornika izlaska raspala već samim jutrom nakon referenduma kad su sami priznali da se ograničenje imigracije i veća ulaganja u zdravstvo neće dogoditi, a oni sami su ostali pomalo zatečeni uspjehom i još više veličinom zadatka koji je sad stajao pred njima.

Ubrzajmo na godinu dana poslije – glavna rasprava je hard Brexit ili soft Brexit. Što s trgovinom, carinskom unijom, pravima EU građana u Britaniji i obratno, suradnjom u sigurnosti posebno u svjetlu učestalih napada, dogovori o budućim sporazumima, vanjska politika itd. Ni na jedno od tih pitanja referendum nije dao odgovor, niti je mogao dati, jer je onda trebalo pitati barem 20-ak potpitanja. Sada svi pokušavaju gatati što je zapravo značio rezultat i što znači rezultat izvanrednih izbora i svi gataju onako kako im odgovara. Zagovaratelji ostanka kažu da premijerka nema mandat za hard Brexit, a Nigel Farage viče kako ga je strah da birači neće dobiti ono za što su glasali iako nemamo pojma za što su to točno glasali. On predmnijeva da su glasači Brexita imali istu ideju u glavi kao i on, a istina je da je svatko imao neku svoju motivaciju i nitko pouzdano ne može tvrditi što stoji iza svakog pojedinog da ili ne, pa se isto tako ne zna ni što stoji iza kolektivnog ne. Sve u svemu, jedan lijepi kaos je nastao iz činjenice da je netko odlučio da se važna odluka treba svesti na binaran izbor, a nered koji je to stvorilo riješit će valjda nekakvi eksperti...kojih je narodu dosta.

Na kraju, možemo reći da nas nije briga, britanska posla, sami pali, sami se ubili i nek' se vade kako znaju. Međutim, Brexit je izvrsna studija slučaja što se dobije vrstom politike koju se sada naziva populizmom. Kako bi Englezi rekli, tu je sva politika dumbed-down ili poglupljena do razine razumijevanja (ispod)prosječnog birača i na osnovu tako razvodnjene politike se donose dalekosežne odluke. U takvoj politici nema mjesta za detalje, ekspertna mišljenja, novinarsko propitivanje. Osim toga, živimo u doba brzih informacija, skraćenih vijesti, Twitter objava gdje se sve mora strpati u raspon pažnje prosječnog birača. Svako takvo poglupljivanje javne rasprave nosi svoje posljedice, a za sad vidim puno više loših.

 Ako sad prebacimo perspektivu na Hrvatsku, gdje živimo u permanentnom stanju zaglupljenosti javne rasprave, posljedice su očite – negativna selekcija u politici, ekonomska stagnacija, loše odluke i slabi izgledi za budućnost. Jedina mogućnost koju ja vidim, a nisam optimist da će se ostvariti, je da toliko opjevani "Narod" počne razlikovati tko nudi samo parole i jednostavne izbore, a tko ima nekakav plan, program i detalje što točno treba napraviti.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, SVIJET
Teme: BREXIT (5), POPULIZAM (6), VELIKA BRITANIJA (7), UK (5), EUROPSKA UNIJA (13)

Vezano

Autoritarne nacionalističke vlade - najveća prijetnja liberalnoj demokraciji
(03.09.2017.)

Top 5 događaja u 2016. koje su hrvatski novinari najteže podnijeli
(31.12.2016.)

MMF priznao: Britanija raste najbrže u G7 skupini
(07.10.2016.)

Prošlo je godinu dana od britanskog referenduma o EU i odluke o napuštanju, a razvoj događaja od tada je bio jako zanimljiv s puno obrata pa se može napraviti nekakva retrospektiva što je ta odluka zapravo značila. Za početak se dobro prisjetiti da je odnos Britanije prema europskim integracijama uvijek bio čudan i podijeljen.

Na početku, kad se 1951. stvarala Europska zajednica za čelik i ugljen te Europska ekonomska zajednica 1957. godine, Britanija se odbija pridružiti i potiče s još nekim zemljama stvaranje EFTA-e, udruženja za slobodnu trgovinu. Ipak, 1961. podnose prvi zahtjev za članstvo koji blokira Charles de Gaulle u ime Francuske. Drugi zahtjev za članstvo (1967.) opet blokira Charles de Gaulle i treća sreća se dogodila tek 1973, kad Britanija ulazi u članstvo zajedno s Danskom i Irskom. Ali, nisu dugo izdržali do prvog Brexit referenduma koji je održan već 1975. godine, a rezultat je bio 67-33 u korist ostanka.

Nakon toga, odnos ulazi u više-manje mirne vode u kojima se uvijek odražavao temeljno nejasan i podvojen stav prema integraciji - Britanija je uvijek bila jako za ekonomsku integraciju i jedinstveno tržište, ali uvijek jako protiv političke integracije s nadnacionalnim institucijama. I onda su svi naučili izraz cherry-picking, biranje onog što ti odgovara i odbijanje onog što ne želiš, što je u jednom klubu koji bi se trebao temeljiti na zajedničkim pravilima uvijek izazivalo iritaciju drugih članica. Tako je Britanija ispregovarala popust na doprinos zajedničkom proračunu, nije prihvatila schengenski sporazum o otvorenim granicama niti zajedničku valutu (euro). Anti-EU raspoloženje je uvijek imalo podršku u političkim krugovima, posebno u Konzervativnoj stranci, a na europskoj politici se pred kraj karijere poskliznula i Margaret Thatcher. Nakon financijske i migrantske krize, a s paralelnim rastom EU mašinerije, napuštanje unije dobiva jaču političku podršku i kroz stranku UKIP koja izlazi s margina i postaje važniji faktor, ulazi u Europski parlament gdje vodi kampanju za izlazak iz članstva. Spletom okolnosti i manevriranjem premijera Camerona, određuje se datum za referendum o članstvu i rezultat je tijesno 52-48 u korist izlaska iz EU.

Sad kad smo vidjeli što je bilo, godinu dana nakon odluke, cijela priča stoji na klimavim nogama. Vlada koja je izašla na izbore da dobije jaču poziciju za pregovore je postala samo slabija, a polako i najneupućenijima postaje jasno koliko će proces odlaska biti kompliciran i neizvjestan. Ali, to se dalo naslutiti prije same odluke, dapače, mnogi su eksperti govorili da je suludo svoditi jako kompleksno pitanje ekonomskih i pravnih integracija na jednostavan odgovor DA ili NE.

Kampanja za izlazak se bazirala na dva osnovna "argumenta" – protivljenje imigraciji i povratak suvereniteta. Inzistiranje na suvislijoj raspravi o širim efektima odluke je odbacivano pa je jedan od prvaka kampanje rekao da je "narodu već dosta eksperata". Time je daljnji tijek kampanje određen žučnim sučeljavanjima o broju imigranata, neće nama Bruxelles govoriti što da radimo, vratimo kontrolu nad svojom državom i ini asortiman zapaljivih tema, ustaše i partizani stila. Većina obećanja zagovornika izlaska raspala već samim jutrom nakon referenduma kad su sami priznali da se ograničenje imigracije i veća ulaganja u zdravstvo neće dogoditi, a oni sami su ostali pomalo zatečeni uspjehom i još više veličinom zadatka koji je sad stajao pred njima.

Ubrzajmo na godinu dana poslije – glavna rasprava je hard Brexit ili soft Brexit. Što s trgovinom, carinskom unijom, pravima EU građana u Britaniji i obratno, suradnjom u sigurnosti posebno u svjetlu učestalih napada, dogovori o budućim sporazumima, vanjska politika itd. Ni na jedno od tih pitanja referendum nije dao odgovor, niti je mogao dati, jer je onda trebalo pitati barem 20-ak potpitanja. Sada svi pokušavaju gatati što je zapravo značio rezultat i što znači rezultat izvanrednih izbora i svi gataju onako kako im odgovara. Zagovaratelji ostanka kažu da premijerka nema mandat za hard Brexit, a Nigel Farage viče kako ga je strah da birači neće dobiti ono za što su glasali iako nemamo pojma za što su to točno glasali. On predmnijeva da su glasači Brexita imali istu ideju u glavi kao i on, a istina je da je svatko imao neku svoju motivaciju i nitko pouzdano ne može tvrditi što stoji iza svakog pojedinog da ili ne, pa se isto tako ne zna ni što stoji iza kolektivnog ne. Sve u svemu, jedan lijepi kaos je nastao iz činjenice da je netko odlučio da se važna odluka treba svesti na binaran izbor, a nered koji je to stvorilo riješit će valjda nekakvi eksperti...kojih je narodu dosta.

Na kraju, možemo reći da nas nije briga, britanska posla, sami pali, sami se ubili i nek' se vade kako znaju. Međutim, Brexit je izvrsna studija slučaja što se dobije vrstom politike koju se sada naziva populizmom. Kako bi Englezi rekli, tu je sva politika dumbed-down ili poglupljena do razine razumijevanja (ispod)prosječnog birača i na osnovu tako razvodnjene politike se donose dalekosežne odluke. U takvoj politici nema mjesta za detalje, ekspertna mišljenja, novinarsko propitivanje. Osim toga, živimo u doba brzih informacija, skraćenih vijesti, Twitter objava gdje se sve mora strpati u raspon pažnje prosječnog birača. Svako takvo poglupljivanje javne rasprave nosi svoje posljedice, a za sad vidim puno više loših.

 Ako sad prebacimo perspektivu na Hrvatsku, gdje živimo u permanentnom stanju zaglupljenosti javne rasprave, posljedice su očite – negativna selekcija u politici, ekonomska stagnacija, loše odluke i slabi izgledi za budućnost. Jedina mogućnost koju ja vidim, a nisam optimist da će se ostvariti, je da toliko opjevani "Narod" počne razlikovati tko nudi samo parole i jednostavne izbore, a tko ima nekakav plan, program i detalje što točno treba napraviti.

VIŠE IZ RUBRIKE: POLITIKA, SVIJET
Teme: BREXIT (5), POPULIZAM (6), VELIKA BRITANIJA (7), UK (5), EUROPSKA UNIJA (13)

Pregleda: 1497