Mario Nakić
22.1.2018.
Mario Nakić
Anarhizam - utopija koja bi u praksi značila kolaps
Pročitano 3603 puta. Ocijenjeno 6 puta. Ukupna ocjena: 3
Anarhizam - utopija koja bi u praksi značila kolaps
"Argument za slobodu nije argument protiv organizacije društva, koja je jedno od najmoćnijih oruđa koje je ljudski um ikada razvio, nego argument protiv svih ekskluzivnih, privilegiranih i monopolističkih stanja, protiv korištenja prisile koja bi spriječila druge da budu bolji od zaštićene skupine."
- F.A. Hayek

Anarhizam je, uopćeno, politička filozofija koja se zalaže za društvo bez država i vođa. Ima cijeli niz podvrsta, ali sve se svode na volonterističko društvo u kojem nema prisile i na apsolutnu slobodu od vladara i hijerarhije. Većina anarhista se oslanja na NAP (non-aggression principle ili princip izostanka agresije) koji je u većoj mjeri prihvaćen i od strane većine klasično liberalnih filozofa, a znači osnovno i u anarhiji jedino pravilo kojeg se svaki pojedinac mora pridržavati: ne smiješ inicirati nikakvo nasilje niti prisilu prema drugom pojedincu.

Ovako u teoriji zbilja zvuči lijepo. Nema političara koji se bore za vlast, nema poreza, nema iskorištavanja niti nasilja, sve se bazira na dobroj volji. Međutim, kako u praksi ostvariti takvo društvo? Mnogi su filozofi tijekom zadnjih 300-tinjak godina pokušali odgovoriti na to pitanje, svaki na svoj način, no nijedan nije uspio dati dovoljno dobro i realistično objašnjenje.

Postoje dvije osnovne vrste anarhista: anarhokomunisti i anarhokapitalisti. Razlikuju se samo po jednom pitanju, a to je poštivanje prava na privatno vlasništvo. To jedno pitanje ih postavlja na sam rub političkog spektra pa anarhokomunizam, koji uopće ne priznaje pravo na privatno vlasništvo, ispada najekstremnija ljevica dok anarhokapitalizam, u kojem je privatno vlasništvo sve i uopće nema društvenog, ispada najekstremnija desnica (barem iz ekonomskog gledišta).

Anarhokomunizam ne priznaje privatno vlasništvo, što znači da osoba formalno ne posjeduje ništa. Sve je društveno, svi rade za zajedničko dobro i, u njihovom svijetu iz mašte, svatko bi dobio ono što mu je potrebno za život pa ne bi bilo ni potrebe za nasiljem i krađama. Trebamo se prisjetiti da je po Karlu Marxu takvo društvo bilo krajnji cilj komunizma, nakon što država "proizvede" odnosno odgoji "savršenog čovjeka" koji bi mogao doprinositi zajednici bez države i vladara. Međutim, sve komunističke zemlje u praksi su završavale na potpuno drukčiji način vjerojatno zato što se još nije rodila budala koja bi se odrekla apsolutne moći u ime zajednice.

Ovaj lijevi anarhizam je vjerojatno najgora politička ideja ikad osmišljena, s obzirom da je upravo poštivanje privatnog vlasništva temelj civilizacije. Da se ukine privatno vlasništvo, dobili bismo svijet nasilja u kojem bi vrlo brzo jači tlačili slabije, dobili bismo robovlasništvo. Upravo ljudi koji tvrde da privatno vlasništvo treba ukinuti sigurno ga ne bi ukinuli za sebe, nego samo drugima. Koliko su anarhokomunisti (Antifa) dosljedni dovoljno govori činjenica da baš oni često iniciraju nasilje i organiziraju otvorene sukobe diljem zapadnog svijeta sa svojim neistomišljenicima. Ako su to u stanju raditi u organiziranom društvu, zamislite tek kako bi izgledalo u društvu bez zakona i reda.

Anarhokapitalizam ipak počiva na nešto čvršćim temeljima. O takvom je društvu još u 19. stoljeću pisao američki poduzetnik i filozof Lysander Spooner koji je imao i osobne i poslovne nesuglasice s američkom Poštanskom službom i Vladom. U 20. stoljeću je ideju anarhokapitalizma još razradio Murray Rothbard, predstavnik Austrijske škole ekonomije u svojim kasnijim djelima.

Anarhokapitalističko društvo se temelji na ideji privatnog vlasništva i NAP-a. Sve je privatno, ne postoji javna površina niti društveno vlasništvo (osim ako se određeni krug ljudi dobrovoljno ne dogovori da će imati nešto zajedničko, ali nitko ne može biti prisiljen u tome sudjelovati). To bi značilo privatne ceste i infrastruktura, privatna vojska, privatni sudovi i privatna policija. Svi su na slobodnom tržištu. Takvo društvo bi zapravo moglo funkcionirati jako lijepo jer ionako već plaćamo sve javne usluge kroz namete, samo što bi u tom slučaju svatko imao izbor čije će usluge koristiti i po kojoj cijeni. Čak i sudovi, pod uvjetom da svi prihvate NAP, bi mogli funkcionirati kao privatni (iako je i to dosta diskutabilno), no ako malo dublje razmislimo, dolazimo do jednog nepremostivog problema.

Ljudi su svakakvi, to moramo priznati. Što ako se zamjeriš nekome tko je puno bogatiji od tebe? On može kupiti zemljište oko tvoje kuće i ograditi ga. Budući da javni prostor ne postoji, bez njegovog dopuštenja ti ne možeš izaći iz kuće. Znači, ne možeš doći do trgovine, bolnice, ljekarne...Nigdje! Na koncu, umireš jer nitko ne može ni doći do tebe bez dopuštenja vlasnika zemljišta oko tvoje kuće. A on se baš može zainatiti. U tom slučaju on ne krši NAP jer nije inicirao nasilje niti silu, dakle potpuno legitimno, bez kršenja zakona moguće je čovjeka odvesti u smrt. Na to pitanje anarhokapitalizam nema pravi odgovor. Isto tako, postavlja se pitanje odgovornosti i odgoja djece. Ako se roditelj ne brine za malo dijete i ne hrani ga, dijete može umrijeti. Pritom roditelj nije prekršio NAP jer nije inicirao nikakvo nasilje, jednostavno ga nije hranio. Ni na to pitanje anarhokapitalizam nema pravi odgovor jer svaki oblik anarhije pretpostavlja da su ljudi dobri i odgovorni.

Nismo svi dobri i odgovorni kao što bi anarhija od nas zahtijevala i svaki oblik anarhije bi u konačnici odveo u propast i veliko zlo. Zato je liberalizam, onaj izvorni, puno bolje i praktičnije rješenje jer predlaže društvo s najmanje moguće prisile, državom toliko malom da je jedva primijetiš da uopće postoji, državom koja se bavi nacionalnom obranom i zaštitom ljudskih prava. Država je potrebna da bi društvo funkcioniralo, kao neovisni arbitar koji će štititi ravnopravnost svih građana. Država je potrebna jer nam javni prostor treba. Ja sam inače poklonik privatizacije svega što realno može biti bolje ako nije u vlasništvu države, ali javne ceste, javni prostor moraju postojati.

Granice moraju postojati jer svako društvo treba imati pravo organizirati svoju zajednicu politički i ekonomski po svojoj volji. Te granice, naravno, moraju biti što otvorenije kako bi narodi mogli međusobno lako trgovati i kako bi nam bilo omogućeno kretanje. To nudi liberalizam, u nekim stvarima (izostanak prisile) vrlo blizak anarhizmu, a opet realno i u praksi ostvariv i učinkovit - za razliku od bilo kojeg oblika anarhije.


VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 6 puta.
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
BIG LAJK!
Saša Cvetojević, poduzetnik
Nekak imam feeling da je seljak sijao i prije ministarstva poljoprivrede a da bi požnjeo i bez svih tih agencija.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE