POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Ne pritišćite djecu za prosjek - snaći će se ona i bez toga



Ne pritišćite djecu za prosjek - snaći će se ona i bez toga

12.07.2017.

PIŠE: Željka Babić

Kao mama djeteta u višim razredima osnovne škole suočena sam s bizarnim konceptom „stiskanja“ djece, posebno ako pokazuju znakove inteligencije, u prosjek 5.0 jer inače neće moći upisati srednju. Meni to zvuči toliko sumanuto da mislim da su u školi od mene odustali kao od kandidatkinje za stiskanje djece. Znate ono kad vam netko nešto priča, a vi se toliko puta začudite i pitate: "Oprostite, kako to mislite?" – s istinskom zbunjenošću, da druga strane odustane. Nema smisla razgovarati s nekim tko apsolutno ne razumije o čemu pričate.

Možda bih ja „stisnula“ da mi je cijela priča makar malo dohvatljiva. Ali nije. Doista nije. Tim više ne mogu vjerovati koliko je ljudi zahvaćeno ovim suludim konceptom.

Ovo sam ljeto par puta čula o razočarenju roditelja u petaše jer su popustili te imaju čak dvije četvorke (loši, loši petaši!), ponovno sam slušala o drami upisa u pristojnu srednju koja je moguća samo onima koje se „stisne“ u taj 5.0, a posebno je bizarna šutnja kad se u većem društvu obitelji priupita za uspjeh mog sina – a ja kažem, zadovoljna sam, prošao je s 4,5. Ne znaju ljudi što da kažu od nelagode.

Tišina, zbunjenost. Kao da sam rekla da mi je dijete napustilo školu i pod mojim blagoslovom postalo dio nekog bizarnog kulta. Ili kao da pljačka pekarnice, a ja skupljam novac. Doista sam zgrožena numerloškom sujevjernošću kojom se gleda na dječje ocjene.

Za što odgajamo djecu, zapravo? Što ih učimo stiskanjem?

Naivna kakva jesam, vjerujem da djetetu treba dopustiti da isproba svoje strategije učenja, da pogriješi, da se sam suoči s posljedicama svojih odluka, i po meni je jako uspješan – zreliji je nego je bio, uči bolje nego što je učio, a neke loše ocjene je zaslužio ili pretjerano sigurnošću u sebe (to je lako) ili izbjegavanjem i odugovlačenjem.

Sve je to zakon uzroka i posljedice, činjenica života i bitno mi je da se djeci obije o glavu u zaštićenom periodu, u igraonici zvanoj djetinjstvo i da ga nauče prije negoli pohrle grlom u kredite, nepromišljene poslove i odnose, prije nego prihvate životne izbore čije posljedice ne žele. Nisi učio, dobio si lošu ocjenu, e, sad Miki, moraš opet učiti i vući nevolju za sobom – to je ono što djecu učimo.

Rimljani su samo sirovina za takve životne lekcije, zar ne?

Što dijete točno dobiva time da uči, „stisnut“, pod roditeljevom paskom, ne razvijajući svoju neovisnost, intrinzičnu motivaciju, ne preuzimajući odgovornost za svoj uspjeh ili neuspjeh i promatrajući se u zatvorenu sustavu 5 vs.ne-5? Ništa. Ali, sustav dobiva poslušnu ekipicu kojoj možeš uzeti mirovinu, a oni će reći – ajoooj, i nastaviti raditi ono što su im rekli da moraju.

Napor da se uniformira klince, da ih se golom silom utrpa u određeno ponašanje – ma kako ono bilo loše za njih – za mene je mogući izvor ovako pasivnog naroda koji trpi što god mu netko kaže da mora.

Dio naših četvorki je plod mog učenja djece da postave svoje granice i ne boje se posljedica – u nekoliko navrata djeca su bila pod ogromnim pritiskom hrpe ispita, zadaća, projekata koje su morali napraviti i lektire, sve nakramano u par dana, bez koordinacije škole. Bitno mi je odgojiti djecu koja su hrabra i koja prihvaćaju odgovornost za sebe, i onda kad ih košta. Učila sam da ne moraju učiniti sve što im se kaže. Ne kada to prelazi granicu zdravog razuma.

Ocjene kao supstitut smisla

Odakle je iznikla ova nasilna ideja o „stiskanju“ djecu – u ocjene? Ne u izvrsnost, ne u govorništvo, ne u inovativnost, nego u ocjene, i to strahom od budućnosti?!

Rekla bih iz raspada same esencije škole kod nas. Iz sveopćeg gubitka povjerenja u njihov pravi smisao. Nekad su škole bile lučonoše prijeko potrebnog, teško dostupnog i oskudnog znanja. Donosile su istinsku, potrebama društva prilagođenu vrijednost.

Danas, škole kakve imamo su mock up obrazovanja kakvo trebamo. I svi to znaju. Djeci se tupe činjenice koje oni vrlo često znaju od treće godine života, pa i sama djeca izgube poštovanje za školu. Ili ih se zasipa zastarjelim kugličnim miševima ili se juri kroz gradivo kao da nema sutra. A djeca nisu za jurenje. Djeca moraju doživjeti, opipati, izmaštati, promisliti. Ponekad mislim da bih radije da mi dijete padne koji razred – nego da pomisli da je normalno „juriti“ kroz bilo što. Pa tako stvarate kandidate za burn-out, ljude s poremećenom pažnjom, površne ljude...smanji gradivo, povećaj dubinu...

U nemoći da se datim programom, metodama i uvjetima nametne istinski interes i postignu pravi rezultati, zadržala se puka forma, koja je poprimila oblike hajke na ocjene, uz „stiskanje“, obiteljsku dramu i upošljavanje roditelja u neku vrstu nekvalificiranih asistenata u učenju u noćnoj smjeni.

Čak i ako ih ne stisneš – snaći će se

Ima mi smisla potaknuti, pa i stisnuti djecu da doista uče. Da izdrže svoje treninge. Da odrade svoje kućne poslove prije nego što idu van ili da zarade svoje WIFI vrijeme, da dovrše što su počela, da se ispričaju ako su sagriješila, ali koncidionirati nezrelu djecu da ganjaju petice, i to prijetnjom „nećeš se upisati u srednju“ u dobi od 12 godina čini mi se u najmanju ruku poremećenim.

I kad me zastrašena susjeda pitala: "A gdje ćeš upisati dijete ako ti nema 5.0?" – odgovorila sam: "A što ja znam. U gimnaziju u Sisak. Što fali? Možda baš imaju fantastične nastavnike, a malo djece. Sjest će na autobus i putovati u Sisak."

Pozdrav gimnaziji u Sisku.

Ako se tendencija rastjerivanja ljudi nastavi, moguće da moje dijete ima individualnu nastavu u gimnaziji u Sisku, što vjerujem da bi moglo biti fantastično, tako da ako samo malo zaviriš izvan kutije, svijet izgleda prilično perspektivno. A osim Siska, tu je i Varaždin, Čakovec, Duga Resa, Švicarska, Irska, Kanada...i cijeli veliki svijet mogućnosti van ovog vrzinog kola i bunila Sluđene Naše. I uostalom Youtube, gdje se, zapravo, naša djeca spremaju za poslove budućnosti.

Mislim da ima kandidata u ovoj zemlji koje treba „stisnuti“ da poboljšaju brojke. Ali, ti kandidati nisu djeca. I nisu u pitanju ocjene, u pitanju je novac poreznih obveznika i javni servisi čijem ocjenjivanju konačno treba dati više pozornosti nego ocjenama naših klinaca. Njih pustite na miru da gledaju edukativne videoklipove na Youtubeu.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI
Teme: UČENJE (1), DJECA (10), PROSJEK (1), ŠKOLA (6)

Kao mama djeteta u višim razredima osnovne škole suočena sam s bizarnim konceptom „stiskanja“ djece, posebno ako pokazuju znakove inteligencije, u prosjek 5.0 jer inače neće moći upisati srednju. Meni to zvuči toliko sumanuto da mislim da su u školi od mene odustali kao od kandidatkinje za stiskanje djece. Znate ono kad vam netko nešto priča, a vi se toliko puta začudite i pitate: "Oprostite, kako to mislite?" – s istinskom zbunjenošću, da druga strane odustane. Nema smisla razgovarati s nekim tko apsolutno ne razumije o čemu pričate.

Možda bih ja „stisnula“ da mi je cijela priča makar malo dohvatljiva. Ali nije. Doista nije. Tim više ne mogu vjerovati koliko je ljudi zahvaćeno ovim suludim konceptom.

Ovo sam ljeto par puta čula o razočarenju roditelja u petaše jer su popustili te imaju čak dvije četvorke (loši, loši petaši!), ponovno sam slušala o drami upisa u pristojnu srednju koja je moguća samo onima koje se „stisne“ u taj 5.0, a posebno je bizarna šutnja kad se u većem društvu obitelji priupita za uspjeh mog sina – a ja kažem, zadovoljna sam, prošao je s 4,5. Ne znaju ljudi što da kažu od nelagode.

Tišina, zbunjenost. Kao da sam rekla da mi je dijete napustilo školu i pod mojim blagoslovom postalo dio nekog bizarnog kulta. Ili kao da pljačka pekarnice, a ja skupljam novac. Doista sam zgrožena numerloškom sujevjernošću kojom se gleda na dječje ocjene.

Za što odgajamo djecu, zapravo? Što ih učimo stiskanjem?

Naivna kakva jesam, vjerujem da djetetu treba dopustiti da isproba svoje strategije učenja, da pogriješi, da se sam suoči s posljedicama svojih odluka, i po meni je jako uspješan – zreliji je nego je bio, uči bolje nego što je učio, a neke loše ocjene je zaslužio ili pretjerano sigurnošću u sebe (to je lako) ili izbjegavanjem i odugovlačenjem.

Sve je to zakon uzroka i posljedice, činjenica života i bitno mi je da se djeci obije o glavu u zaštićenom periodu, u igraonici zvanoj djetinjstvo i da ga nauče prije negoli pohrle grlom u kredite, nepromišljene poslove i odnose, prije nego prihvate životne izbore čije posljedice ne žele. Nisi učio, dobio si lošu ocjenu, e, sad Miki, moraš opet učiti i vući nevolju za sobom – to je ono što djecu učimo.

Rimljani su samo sirovina za takve životne lekcije, zar ne?

Što dijete točno dobiva time da uči, „stisnut“, pod roditeljevom paskom, ne razvijajući svoju neovisnost, intrinzičnu motivaciju, ne preuzimajući odgovornost za svoj uspjeh ili neuspjeh i promatrajući se u zatvorenu sustavu 5 vs.ne-5? Ništa. Ali, sustav dobiva poslušnu ekipicu kojoj možeš uzeti mirovinu, a oni će reći – ajoooj, i nastaviti raditi ono što su im rekli da moraju.

Napor da se uniformira klince, da ih se golom silom utrpa u određeno ponašanje – ma kako ono bilo loše za njih – za mene je mogući izvor ovako pasivnog naroda koji trpi što god mu netko kaže da mora.

Dio naših četvorki je plod mog učenja djece da postave svoje granice i ne boje se posljedica – u nekoliko navrata djeca su bila pod ogromnim pritiskom hrpe ispita, zadaća, projekata koje su morali napraviti i lektire, sve nakramano u par dana, bez koordinacije škole. Bitno mi je odgojiti djecu koja su hrabra i koja prihvaćaju odgovornost za sebe, i onda kad ih košta. Učila sam da ne moraju učiniti sve što im se kaže. Ne kada to prelazi granicu zdravog razuma.

Ocjene kao supstitut smisla

Odakle je iznikla ova nasilna ideja o „stiskanju“ djecu – u ocjene? Ne u izvrsnost, ne u govorništvo, ne u inovativnost, nego u ocjene, i to strahom od budućnosti?!

Rekla bih iz raspada same esencije škole kod nas. Iz sveopćeg gubitka povjerenja u njihov pravi smisao. Nekad su škole bile lučonoše prijeko potrebnog, teško dostupnog i oskudnog znanja. Donosile su istinsku, potrebama društva prilagođenu vrijednost.

Danas, škole kakve imamo su mock up obrazovanja kakvo trebamo. I svi to znaju. Djeci se tupe činjenice koje oni vrlo često znaju od treće godine života, pa i sama djeca izgube poštovanje za školu. Ili ih se zasipa zastarjelim kugličnim miševima ili se juri kroz gradivo kao da nema sutra. A djeca nisu za jurenje. Djeca moraju doživjeti, opipati, izmaštati, promisliti. Ponekad mislim da bih radije da mi dijete padne koji razred – nego da pomisli da je normalno „juriti“ kroz bilo što. Pa tako stvarate kandidate za burn-out, ljude s poremećenom pažnjom, površne ljude...smanji gradivo, povećaj dubinu...

U nemoći da se datim programom, metodama i uvjetima nametne istinski interes i postignu pravi rezultati, zadržala se puka forma, koja je poprimila oblike hajke na ocjene, uz „stiskanje“, obiteljsku dramu i upošljavanje roditelja u neku vrstu nekvalificiranih asistenata u učenju u noćnoj smjeni.

Čak i ako ih ne stisneš – snaći će se

Ima mi smisla potaknuti, pa i stisnuti djecu da doista uče. Da izdrže svoje treninge. Da odrade svoje kućne poslove prije nego što idu van ili da zarade svoje WIFI vrijeme, da dovrše što su počela, da se ispričaju ako su sagriješila, ali koncidionirati nezrelu djecu da ganjaju petice, i to prijetnjom „nećeš se upisati u srednju“ u dobi od 12 godina čini mi se u najmanju ruku poremećenim.

I kad me zastrašena susjeda pitala: "A gdje ćeš upisati dijete ako ti nema 5.0?" – odgovorila sam: "A što ja znam. U gimnaziju u Sisak. Što fali? Možda baš imaju fantastične nastavnike, a malo djece. Sjest će na autobus i putovati u Sisak."

Pozdrav gimnaziji u Sisku.

Ako se tendencija rastjerivanja ljudi nastavi, moguće da moje dijete ima individualnu nastavu u gimnaziji u Sisku, što vjerujem da bi moglo biti fantastično, tako da ako samo malo zaviriš izvan kutije, svijet izgleda prilično perspektivno. A osim Siska, tu je i Varaždin, Čakovec, Duga Resa, Švicarska, Irska, Kanada...i cijeli veliki svijet mogućnosti van ovog vrzinog kola i bunila Sluđene Naše. I uostalom Youtube, gdje se, zapravo, naša djeca spremaju za poslove budućnosti.

Mislim da ima kandidata u ovoj zemlji koje treba „stisnuti“ da poboljšaju brojke. Ali, ti kandidati nisu djeca. I nisu u pitanju ocjene, u pitanju je novac poreznih obveznika i javni servisi čijem ocjenjivanju konačno treba dati više pozornosti nego ocjenama naših klinaca. Njih pustite na miru da gledaju edukativne videoklipove na Youtubeu.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI
Teme: UČENJE (1), DJECA (10), PROSJEK (1), ŠKOLA (6)

Pregleda: 23294