POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Je li i vama pun kurac moralnih dušebrižnika?



Je li i vama pun kurac moralnih dušebrižnika?

13.07.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Moram priznati da sam se trudio ne pratiti u početku "razmjenu vatre" između Brune Šimleše i Lidije Bačić. Svi su proteklog vikenda komentirali, mediji prenosili, skupljali klikove, ja nisam mogao ni kliknuti. Ne zato što mislim da to nije zanimljivo, nego zato što mislim da je to štetno za moj duh. Što bi, pobogu, moglo izaći pametno iz medijskog sukoba između njih dvoje?

Pokazalo se da sam se prevario, i to gadno. Itekako se moglo puno naučiti, a vjerujem da su mnogi i izvukli pouku iako nisam siguran da je Šimleša naučio lekciju. On je započeo taj rat, svjesno i namjerno. Vidio čovjek da guzice i sise dobro prolaze, a shvatio je da ih on nema ili je oženjen pa ne može. Pa se sjetio: a zašto ja ne bih pisao o tuđim guzicama i sisama? Naravno, bio je to pun pogodak jer je ova zemlja puna zavidnih ljudi (što mislite, zašto je kod nas još uvijek toliko popularan socijalizam?), onih koji se ne mogu ostvariti zbog raznih vlastitih prepreka (lijenost, loš odgoj, nedostatak ambicije...). Takvi su jedva dočekali da netko prozove te grozne, užasne guzice i sise koje nam se smiješe iz skoro svakog ugla na internetu.

Priznajem da nisam do prošlog vikenda čuo za tog Šimlešu. Navodno je napisao nekoliko ljubavno-duhovnih knjiga. Navodno je i popularni kolumnist. No, kad sam pročitao taj njegov tekst u Jutarnjem, bilo mi je jasno zašto nisam ranije čuo za njega. Za takve mlakonje, koji sebe smatraju visokointelektualnim bićima i moralnim vertikalama, dovoljno visokim da dijele drugima lekcije o njihovom životu i zanimanju, nisam nikada imao vremena i prosto mi je žao ovih redaka koje sad na njega trošim. Ali, postoji dobar razlog.

Za Lidiju Bačić sam čuo, priznajem, vidio sam i njene fotke, možda sam čuo i neku njenu pjesmu slučajno negdje na radiju, ali i ako jesam, toga se ne sjećam. Ako ona gradi karijeru na svome fizičkom izgledu, to je sasvim legitimno s bilo koje strane da sagledamo. Ako gospodin Šimleša misli da je lako prodavati svoj fizički izgled, neka proba. Mislim da i on shvaća da i taj posao iziskuje neka znanja, vještine i puno truda. No, njega je zaboljelo nešto drugo. Kakav one uzor predstavljaju našoj djeci?

Žene i muškarci koji žive od fizičkog izgleda i/ili pjevanja, od poziranja i Instagrama bolji su uzor našoj djeci od nas, novinara u svakom slučaju. Lidija je odlično iskoristila moć društvenih mreža, shvatila je dobro njihove prednosti i kako preko njih doći do što veće publike. To je nešto što bi mnogi mogli naučiti od nje. S druge strane, od patetičnog pisanja jeftinih i plitkih kvazi filozofskih, kvazi intelektualnih tekstova i lažnog moraliziranja ne može naučiti nitko ništa dobro. Možemo se samo kolektivno izbljuvati.

Po ovom "sukobu" je jasno prikazana i jedna podjela unutar našeg naroda - oni koji nemaju život (Šimlešina ekipa) pa brinu za tuđi vs. oni koji shvaćaju da svatko treba iskoristiti svoje prednosti i pretvoriti ih u životni uspjeh. Ne znam za vas, ali meni je pun kurac moralnih dušebrižnika u našoj javnosti koji se, ko fol, brinu za tuđu djecu. Odjebite.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI, HRVATSKA
Teme: BRUNO ŠIMLEŠA (1), LIDIJA BAČIĆ (1), MORAL (2), MORALNI DUŠEBRIŽNICI (1)

Moram priznati da sam se trudio ne pratiti u početku "razmjenu vatre" između Brune Šimleše i Lidije Bačić. Svi su proteklog vikenda komentirali, mediji prenosili, skupljali klikove, ja nisam mogao ni kliknuti. Ne zato što mislim da to nije zanimljivo, nego zato što mislim da je to štetno za moj duh. Što bi, pobogu, moglo izaći pametno iz medijskog sukoba između njih dvoje?

Pokazalo se da sam se prevario, i to gadno. Itekako se moglo puno naučiti, a vjerujem da su mnogi i izvukli pouku iako nisam siguran da je Šimleša naučio lekciju. On je započeo taj rat, svjesno i namjerno. Vidio čovjek da guzice i sise dobro prolaze, a shvatio je da ih on nema ili je oženjen pa ne može. Pa se sjetio: a zašto ja ne bih pisao o tuđim guzicama i sisama? Naravno, bio je to pun pogodak jer je ova zemlja puna zavidnih ljudi (što mislite, zašto je kod nas još uvijek toliko popularan socijalizam?), onih koji se ne mogu ostvariti zbog raznih vlastitih prepreka (lijenost, loš odgoj, nedostatak ambicije...). Takvi su jedva dočekali da netko prozove te grozne, užasne guzice i sise koje nam se smiješe iz skoro svakog ugla na internetu.

Priznajem da nisam do prošlog vikenda čuo za tog Šimlešu. Navodno je napisao nekoliko ljubavno-duhovnih knjiga. Navodno je i popularni kolumnist. No, kad sam pročitao taj njegov tekst u Jutarnjem, bilo mi je jasno zašto nisam ranije čuo za njega. Za takve mlakonje, koji sebe smatraju visokointelektualnim bićima i moralnim vertikalama, dovoljno visokim da dijele drugima lekcije o njihovom životu i zanimanju, nisam nikada imao vremena i prosto mi je žao ovih redaka koje sad na njega trošim. Ali, postoji dobar razlog.

Za Lidiju Bačić sam čuo, priznajem, vidio sam i njene fotke, možda sam čuo i neku njenu pjesmu slučajno negdje na radiju, ali i ako jesam, toga se ne sjećam. Ako ona gradi karijeru na svome fizičkom izgledu, to je sasvim legitimno s bilo koje strane da sagledamo. Ako gospodin Šimleša misli da je lako prodavati svoj fizički izgled, neka proba. Mislim da i on shvaća da i taj posao iziskuje neka znanja, vještine i puno truda. No, njega je zaboljelo nešto drugo. Kakav one uzor predstavljaju našoj djeci?

Žene i muškarci koji žive od fizičkog izgleda i/ili pjevanja, od poziranja i Instagrama bolji su uzor našoj djeci od nas, novinara u svakom slučaju. Lidija je odlično iskoristila moć društvenih mreža, shvatila je dobro njihove prednosti i kako preko njih doći do što veće publike. To je nešto što bi mnogi mogli naučiti od nje. S druge strane, od patetičnog pisanja jeftinih i plitkih kvazi filozofskih, kvazi intelektualnih tekstova i lažnog moraliziranja ne može naučiti nitko ništa dobro. Možemo se samo kolektivno izbljuvati.

Po ovom "sukobu" je jasno prikazana i jedna podjela unutar našeg naroda - oni koji nemaju život (Šimlešina ekipa) pa brinu za tuđi vs. oni koji shvaćaju da svatko treba iskoristiti svoje prednosti i pretvoriti ih u životni uspjeh. Ne znam za vas, ali meni je pun kurac moralnih dušebrižnika u našoj javnosti koji se, ko fol, brinu za tuđu djecu. Odjebite.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI, HRVATSKA
Teme: BRUNO ŠIMLEŠA (1), LIDIJA BAČIĆ (1), MORAL (2), MORALNI DUŠEBRIŽNICI (1)

Pregleda: 8767