POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Mama, a kakvo je ovo mjesto? (true story)



Mama, a kakvo je ovo mjesto? (true story)

13.07.2017.

PIŠE: Željka Babić

Baš ne volim birokraciju. I to ne samo jer je neefikasna, pregolema i besmislena, nego jer sam po strukturi ličnosti neformalna, usmjerena ka supstanci i nervira me svaki nepotreban korak – korak koji ja vidim nepotrebnim. Jasno da mi je onda muka hodati po šalterima. Ubija me to.

Prvo, ubija me kriptičnost jezika. Ti ljudi misle da se cijeli svijet vrti oko tri formulara koje pečatiraju dvadeset godina i što god ti pitaš, oni izrecitiraju preko volje nešto što zvuči kao skraćen pregled šahovske partije - C2, G5, na šalter E5. Da stvar bude kafkijanskija, uskoro ispadne da se tako može i ne mora, što proceduralni dio mene (u onom smislenom aspektu proceduralnog) naprosto potuče do koljena.

Mene na tim šalterima uvijek životinjski zaboli glava i krene mi pulsirati neki dio mozga koji ni ne znam da imam. I uvijek sam na rubu emotivnog pucanja od čistog ubitačnog pulsiranja tog nekog nepoznatog dijela mozga s kojim dođem u kontakt samo na šalterima.

Drugo, taj dizajn. Ti zidovi koji se ljušte i pločice koje otpadaju i fotelje rashodovane sa snimanja serije "Bolji život". Estetski me boli također.

A onda redom radno vrijeme, logika procesa, pa cijene koje plaćam, pa razgovori...

Žaleći se tako jednom o grozomornim iskustvima na šalterima Porezne dobila sam savjet kolegice poduzetnice: - Povedi djecu. Djelovat ćeš im ljudskije. Kao poduzetnica ti si klasni neprijatelj. Kad vide da si mama, odmah se zabave s djecom i sve ide lakše.

Well, okej. Drugi dan obukla sam se u mamu, obukla djevojčici najljepšu haljinicu, vezala kečke, turila u ruke neku lutkicu i idemo mi – na Poreznu. Po ljudski tretman.

No, stvari su se otele kontroli. Moje dijete, naviklo na vrli novi sjajni svijet modernih ureda, optimizma, turističkih inovativnih animacija, lijepih restorana se ukočilo, uhvatilo me za ruku i dovoljno glasno prošaptalo, doslovce ledenim glasom: - Mama, kakvo je ovo mjesto?

Pogledala sam očima djeteta. Hrpe prašnjavih fascikala u zloćudno zagasitim bojama oslonjene na sve zidove u labilnoj ravnoteži, ofucan uredski namještaj, nahero prozori, prljavi zastori...Sve je bilo nekako – sivkasto i dijete se prestravilo.

- Ljubavi, ovo ti je Porezna uprava. Ova dobra teta sakuplja novce da biste vi djeca imali vrtiće, ceste, da bismo imali vojsku koja nas brani...
- Mama, ova teta radi u vrtiću?! – reklo je dijete još zericu prestravljenije, osvrćući se kroz užasnu atmosferu naših šaltera, kao lik nekog horor filma koji je upravo postao svjestan da ga neman vreba, da je neman stvarna i da mu je za petama.

Uglavnom, nasmijala sam se teti s Porezne, sada sigurna da me ne kači najveća kazna ni za što, ali uvijek mogu pokušati: - Djeca - rekla sam i zamolila papir po koji sam došla, nervozno gladeći djetetovu glavicu.

A onda se teta s Porezne stvarno pokazala čovjekom, odnekud izvadila bombone, dala djetetu žig da pečatira iako je dijete bilo vrlo oprezno u prihvaćanju darova. Srećom, djeca su slatka i kad imaju razgročane oči u užasu. Mislim da je gospođa s Porezne mislila da je dijete sramežljivo.

Ali, dobila sam papir bez ikakvih pitanja i ovo je bio, barem po mene, najugodniji posjet Poreznoj ikad. I najporazniji...

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: POREZNA UPRAVA (2), DJECA (10), POREZ (39)

Baš ne volim birokraciju. I to ne samo jer je neefikasna, pregolema i besmislena, nego jer sam po strukturi ličnosti neformalna, usmjerena ka supstanci i nervira me svaki nepotreban korak – korak koji ja vidim nepotrebnim. Jasno da mi je onda muka hodati po šalterima. Ubija me to.

Prvo, ubija me kriptičnost jezika. Ti ljudi misle da se cijeli svijet vrti oko tri formulara koje pečatiraju dvadeset godina i što god ti pitaš, oni izrecitiraju preko volje nešto što zvuči kao skraćen pregled šahovske partije - C2, G5, na šalter E5. Da stvar bude kafkijanskija, uskoro ispadne da se tako može i ne mora, što proceduralni dio mene (u onom smislenom aspektu proceduralnog) naprosto potuče do koljena.

Mene na tim šalterima uvijek životinjski zaboli glava i krene mi pulsirati neki dio mozga koji ni ne znam da imam. I uvijek sam na rubu emotivnog pucanja od čistog ubitačnog pulsiranja tog nekog nepoznatog dijela mozga s kojim dođem u kontakt samo na šalterima.

Drugo, taj dizajn. Ti zidovi koji se ljušte i pločice koje otpadaju i fotelje rashodovane sa snimanja serije "Bolji život". Estetski me boli također.

A onda redom radno vrijeme, logika procesa, pa cijene koje plaćam, pa razgovori...

Žaleći se tako jednom o grozomornim iskustvima na šalterima Porezne dobila sam savjet kolegice poduzetnice: - Povedi djecu. Djelovat ćeš im ljudskije. Kao poduzetnica ti si klasni neprijatelj. Kad vide da si mama, odmah se zabave s djecom i sve ide lakše.

Well, okej. Drugi dan obukla sam se u mamu, obukla djevojčici najljepšu haljinicu, vezala kečke, turila u ruke neku lutkicu i idemo mi – na Poreznu. Po ljudski tretman.

No, stvari su se otele kontroli. Moje dijete, naviklo na vrli novi sjajni svijet modernih ureda, optimizma, turističkih inovativnih animacija, lijepih restorana se ukočilo, uhvatilo me za ruku i dovoljno glasno prošaptalo, doslovce ledenim glasom: - Mama, kakvo je ovo mjesto?

Pogledala sam očima djeteta. Hrpe prašnjavih fascikala u zloćudno zagasitim bojama oslonjene na sve zidove u labilnoj ravnoteži, ofucan uredski namještaj, nahero prozori, prljavi zastori...Sve je bilo nekako – sivkasto i dijete se prestravilo.

- Ljubavi, ovo ti je Porezna uprava. Ova dobra teta sakuplja novce da biste vi djeca imali vrtiće, ceste, da bismo imali vojsku koja nas brani...
- Mama, ova teta radi u vrtiću?! – reklo je dijete još zericu prestravljenije, osvrćući se kroz užasnu atmosferu naših šaltera, kao lik nekog horor filma koji je upravo postao svjestan da ga neman vreba, da je neman stvarna i da mu je za petama.

Uglavnom, nasmijala sam se teti s Porezne, sada sigurna da me ne kači najveća kazna ni za što, ali uvijek mogu pokušati: - Djeca - rekla sam i zamolila papir po koji sam došla, nervozno gladeći djetetovu glavicu.

A onda se teta s Porezne stvarno pokazala čovjekom, odnekud izvadila bombone, dala djetetu žig da pečatira iako je dijete bilo vrlo oprezno u prihvaćanju darova. Srećom, djeca su slatka i kad imaju razgročane oči u užasu. Mislim da je gospođa s Porezne mislila da je dijete sramežljivo.

Ali, dobila sam papir bez ikakvih pitanja i ovo je bio, barem po mene, najugodniji posjet Poreznoj ikad. I najporazniji...

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: POREZNA UPRAVA (2), DJECA (10), POREZ (39)

Pregleda: 2918