POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Fiskalna odgovornost: Priča o dva prijatelja



Fiskalna odgovornost: Priča o dva prijatelja

21.07.2017.

PIŠE: Vladimir Filipović

Liberalizam polazi od vrlo važne pretpostavke da su pojedinci u pravilu racionalni i slijede vlastite interese. Je li to doista tako i s kojim se tu problemima možemo suočiti prikazat ću u zamišljenoj priči o dvojici prijatelja i njihovoj djeci.

Godina je 2005. Dva prijatelja, Pero i Marko, imaju svaki po dvoje djece u dobi 11-14 godina. Djeca im se rado igraju međusobno pa ponekad s njima vrijeme provodi Pero, a ponekad Marko. Obojica rade prosječne poslove u Hrvatskoj i zarađuju prosječne plaće od oko 5.000 kn.

Pero je prilično oprezan s novcem. Na djeci rijetko štedi, ali trudi se ne biti rasipan. Kad Pero provodi vrijeme s djecom, počasti ih sladoledom u parku. Uza sve moguće šarene ponude koje naviru sa svih strana, Pero pokušava naučiti djecu da naprosto nema novca za to. Vrlo često mu nije lako, ali ne vidi druge mogućnosti.

Marko, nasuprot tome, kada su djeca s njim, troši koliko god može. Osim sladoleda, djecu odvede u McDonald's gdje su slobodni naručiti što god žele. Odlaze u zabavni park gdje mogu isprobati sve igračke. Idu u kino i mogu naručiti kokica i sokova koliko žele. Igraju skupe igrice u posebnim igraonicama. Osim toga, Marko vozi dobar i prostran auto, njegova supruga ima dizajnersku odjeću i često posjećuju restorane. Peru često gleda s podsmijehom.

Prvo pitanje ove priče je s kime su djeca u dobi 11-14 godina više voljela provoditi vrijeme. Zamislimo da su Pero i Marko političari, a djeca glasači. Tko bi bio popularniji? Razlikuju li se prosječni glasači od jedanaestgodišnjaka?

Što se događa kasnije? Marko, naravno, nije imao novca za to sve. Isprva se zadužuje po kreditnim karticama, a nakon toga uzima više gotovinskih kredita. Kada mu nijedna banka više ne da kredit, zadužuje se kod kamatara. Na sva upozorenja od strane Pere i okoline reagira ignorantski i s podmijehom, a uporno sluša one koji mu tvrde da i dalje može tako i da će se rješenje samo pronaći. Kada dugovi dolaze do grla, prodaje mali stan koji je naslijedio od bake. Nakon toga oranicu, šumu, a veliki stan u kojemu je živio s obitelji prisiljen je prodati i preseliti u mali.

Godina je 2020. Djeca su odrasli ljudi. Perina djeca žive pristojno od svojega rada i malenog nasljedstva koje im je otac ostavio. Markova djeca ne žive dobro jer ništa nisu naslijedili, a ostalo im je i nešto duga. Pri tome se kćer i sin uvelike razlikuju. Kćer se s užasom sjeća kako su živjeli njezini roditelji, prolazi katarzu i pokušava živjeti od onoga što zaradi.

Markov sin odbija suočavanje s istinom te pokušava živjeti na isti način kao i njegov otac. Vrlo često govori o dobrim starim vremenima, kada se dobro živjelo. Novca je sve manje i manje. Nema više gdje posuditi novac niti ima što prodati. Markov sin postaje aktivist političke stranke koja tvrdi da su za sve krive banke i da treba natiskati novac. Kada ponestane i ono malo novca što ima, odluči da su za sve krivi Židovi ili Srbi ili Hrvati, Mađari, ovi ili oni te traži da mu daju oružje.

Što se da zaključiti iz ove priče? Neodgovorno ponašanje onih koji upravljaju novcem ostavlja probleme i traume njihovoj vlastitoj djeci. Život na račun budućih generacija sa svrhom da bi smo se danas nekome svidjeli, da bi nas djeca (ili birači) više voljela rezultira onime što se dogodilo sa zamišljenom Markovom djecom: ili će nas djeca duboko prezirati ili će biti isti kao i mi, još gori, slijepi na izvor problema i skloni tražiti krivca negdje drugdje. Dok bude barem malo novca. Kada i to malo nestane, tražit će oružje, a "valjda će se naći netko tko će im ga dati".

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: FISKALNA ODGOVORNOST (1), DVA PRIJATELJA (1)

Liberalizam polazi od vrlo važne pretpostavke da su pojedinci u pravilu racionalni i slijede vlastite interese. Je li to doista tako i s kojim se tu problemima možemo suočiti prikazat ću u zamišljenoj priči o dvojici prijatelja i njihovoj djeci.

Godina je 2005. Dva prijatelja, Pero i Marko, imaju svaki po dvoje djece u dobi 11-14 godina. Djeca im se rado igraju međusobno pa ponekad s njima vrijeme provodi Pero, a ponekad Marko. Obojica rade prosječne poslove u Hrvatskoj i zarađuju prosječne plaće od oko 5.000 kn.

Pero je prilično oprezan s novcem. Na djeci rijetko štedi, ali trudi se ne biti rasipan. Kad Pero provodi vrijeme s djecom, počasti ih sladoledom u parku. Uza sve moguće šarene ponude koje naviru sa svih strana, Pero pokušava naučiti djecu da naprosto nema novca za to. Vrlo često mu nije lako, ali ne vidi druge mogućnosti.

Marko, nasuprot tome, kada su djeca s njim, troši koliko god može. Osim sladoleda, djecu odvede u McDonald's gdje su slobodni naručiti što god žele. Odlaze u zabavni park gdje mogu isprobati sve igračke. Idu u kino i mogu naručiti kokica i sokova koliko žele. Igraju skupe igrice u posebnim igraonicama. Osim toga, Marko vozi dobar i prostran auto, njegova supruga ima dizajnersku odjeću i često posjećuju restorane. Peru često gleda s podsmijehom.

Prvo pitanje ove priče je s kime su djeca u dobi 11-14 godina više voljela provoditi vrijeme. Zamislimo da su Pero i Marko političari, a djeca glasači. Tko bi bio popularniji? Razlikuju li se prosječni glasači od jedanaestgodišnjaka?

Što se događa kasnije? Marko, naravno, nije imao novca za to sve. Isprva se zadužuje po kreditnim karticama, a nakon toga uzima više gotovinskih kredita. Kada mu nijedna banka više ne da kredit, zadužuje se kod kamatara. Na sva upozorenja od strane Pere i okoline reagira ignorantski i s podmijehom, a uporno sluša one koji mu tvrde da i dalje može tako i da će se rješenje samo pronaći. Kada dugovi dolaze do grla, prodaje mali stan koji je naslijedio od bake. Nakon toga oranicu, šumu, a veliki stan u kojemu je živio s obitelji prisiljen je prodati i preseliti u mali.

Godina je 2020. Djeca su odrasli ljudi. Perina djeca žive pristojno od svojega rada i malenog nasljedstva koje im je otac ostavio. Markova djeca ne žive dobro jer ništa nisu naslijedili, a ostalo im je i nešto duga. Pri tome se kćer i sin uvelike razlikuju. Kćer se s užasom sjeća kako su živjeli njezini roditelji, prolazi katarzu i pokušava živjeti od onoga što zaradi.

Markov sin odbija suočavanje s istinom te pokušava živjeti na isti način kao i njegov otac. Vrlo često govori o dobrim starim vremenima, kada se dobro živjelo. Novca je sve manje i manje. Nema više gdje posuditi novac niti ima što prodati. Markov sin postaje aktivist političke stranke koja tvrdi da su za sve krive banke i da treba natiskati novac. Kada ponestane i ono malo novca što ima, odluči da su za sve krivi Židovi ili Srbi ili Hrvati, Mađari, ovi ili oni te traži da mu daju oružje.

Što se da zaključiti iz ove priče? Neodgovorno ponašanje onih koji upravljaju novcem ostavlja probleme i traume njihovoj vlastitoj djeci. Život na račun budućih generacija sa svrhom da bi smo se danas nekome svidjeli, da bi nas djeca (ili birači) više voljela rezultira onime što se dogodilo sa zamišljenom Markovom djecom: ili će nas djeca duboko prezirati ili će biti isti kao i mi, još gori, slijepi na izvor problema i skloni tražiti krivca negdje drugdje. Dok bude barem malo novca. Kada i to malo nestane, tražit će oružje, a "valjda će se naći netko tko će im ga dati".

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: FISKALNA ODGOVORNOST (1), DVA PRIJATELJA (1)

Pregleda: 2141