Branimir Perković
22.7.2017.
Branimir Perković
Afrika - kontinent sustavno uništavan dobrim namjerama i lošim politikama
Pročitano 1535 puta. Ocijenjeno 14 puta. Ukupna ocjena: 3
Afrika - kontinent sustavno uništavan dobrim namjerama i lošim politikama
Ima nešto romantično u Africi, nešto neshvatljivo, gotovo patetično. Svi na Afriku gledaju sa žaljenjem i nikome nije potpuno jasno zašto jedan kontinent toliko bogat resursima, prirodnim ljepotama, raznolikosti i mogućnostima nikako ne uspijeva izaći iz rupe siromaštva.

Sigurno u Africi postoje područja u kojima povijest napreduje kao u ostatku svijeta, koji su u korak s tehnološkim progresom, svjetskim ekonomskim tokovima i društvenim napretkom, ali takva područja su iznimke, kurioziteti, a ne pravilo.

Jedan članak sigurno nije ni blizu da kaže sve o Africi, nije dovoljan ni da zagrebe površinu, ali može pojasniti određene probleme vezane za Afriku o kojima ljudi baš i ne razmišljaju. Upravo zbog gore navedenih razloga, smatrao sam da je Afrika odlična tema za diplomski rad pa sam magistrirao na temu postkolonijalne Afrike, a i taj diplomski rad velik nekih 50-ak stranica je bio količinski toliko manjkav da je uspio tek zagrebati površinu afričkog problema. Tako da nemojte imati iluzija da će ovaj tekst na bilo koji način objasniti svu kompleksnost tog kontinenta, ali može vam otkriti neke nove spoznaje.

Kada govorimo o Africi, ne možemo izbjeći temu kolonijalizma, iako je Afrika oblikovana puno prije njega i sigurno kolonijalizam nije uzrok svih problema. Problemi tog kontinenta sežu puno prije u prošlost, dapače u samu geografiju, ali u interesu jasnosti teksta, krenimo prvo od površnog spomena kolonijalizma da bismo došli do današnjih problema.

Prvo da spomenem da je slika koju većina ljudi u glavi ima o organiziranim vojskama europskih država koje se iskrcavaju na afričkoj obali i marširaju u unutrašnjost da bi pohvatali robove te ih odveli na brod, sasvim promašena i povijesno, i geografski i biološki, a i ekonomski. Povijesno je to potpuna laž, jer se trgovina robljem odvijala upravo trgovinom. Europski brodovi su pristajali u priobalne države i u zamjenu za oružje i druge proizvode kupovali roblje od kraljevstava uz obalu. Da, to je stvorilo ekonomski incentive (poticaj) da vladari u priobalnim kraljevstvima ratuju u svrhu pribavljanja više robova koje mogu prodavati bijelcima, ali sami europljani su jako rijetko ulazili u unutrašnjost Afrike. Problem s ulaskom u unutrašnjost Afrike je bio prvo što je geografija unutrašnjosti Afrike vrlo teško prohodna, posebno za velike vojne ekspedicije, a drugi je taj što su Afrikom harale bolesti na koje Europljani nisu imali razvijenu imunost. I sad, što je ekonomski isplativije - kupovati robove od drugih afričkih vladara u zamjenu za proizvode koji samim Europljanima nisu toliko velika vrijednost ili riskirati smrtonosne bolesti, propadanje opreme zbog klime, opasnost nepoznatog i teškog terena?

Nadalje, kolonijalizam je gledao na Afriku kao na rješenje europskih problema. Industrijskom razvoju u Europi su trebale jeftine sirovine, našli su ih u Africi. Europa je imala problem s prevelikim brojem stanovništva, selila ga je u Afriku. Europskim vladarima je trebalo pokazivanje moći radi očuvanja prestiža i stabilnosti, našli su izvor toga u komadanju Afrike. Ali, treba imati na umu da su se i kolonijalni sustavi uvelike razlikovali među kolonijalnim silama. Britanski način vladanja kolonijama je bio drugačiji od francuskog, oba su bila drugačija od njemačkog i portugalskog, a najdestruktivniji od svih je bio belgijski, tj. belgijskog kralja jer se Belgijski Kongo vodio kao privatni posjed kralja, a ne teritorij same Belgije. Analizirati sve stilove kolonijalne vladavine je preširoka tema, ali potrebno je to imati na umu, posebno zbog toga jer je to utjecalo i na kasniji razvoj afričkih zemalja pa je tako dokazano da su bivše britanske kolonije imale više uspjeha u ostvarivanju gospodarskog rasta poslije stjecanja neovisnosti od francuskih, portugalskih i njemačkih.

Iako su institucije, koje su kolonijalne sile u Africi ostavile, bile ekstraktivne, tj. namijenjene izvlačenju resursa s kontinenta, ipak su bile nekakve institucije koje su osiguravale kakav-takav sigurni pravni okvir koji se razlikovao među kolonijalnim vladarima. Ali, poslije stjecanja neovisnosti, umjesto da se te institucije promijene, one su opstale i pod vladavinom autohtonih vladara postale još gore. Puno gore. Eksploatatori više nisu bili europski vladari, nego domaći, a sve prijašnje institucije koje su bile uspostavljene za izvlačenje bogatstva su postale još intenzivnije, još više su izvlačile, s tim da sada korist nisu imale europske kolonijalne sile nego afričke elite.

Zbog toga je stanje Afrike poslije stjecanja neovisnosti postalo puno gore jer su se loše institucije održale i povećale, a one dobre koje su postojale, odlaskom Europljana su nestale. Razdoblje poslije stjecanja neovisnosti je za Afriku bilo katastrofalno, a obilježili su ga ratovi, genocidi, bolesti, gladi itd. Afrika je postala kontinent slučaj, kontinent u propadanju, kontinent smrti. Sigurno su veliki dio razloga za ratove bile neprirodne granice među državama, što je nasljeđe kolonijalne vlasti, ali teško da za ratove možemo okriviti isključivo njih jer se većina ratova vodila oko kontrole nad prirodnim resursima ili kontrole samih postojećih država te time ekstraktivnih institucija kojima bi se izvlačilo bogatstvo iz već postojećih prirodnih bogatstava.

Razvijene zemlje Zapada su bile prisiljene intervenirati, pomoći, jer su i same još uvijek imale interesa u održavanju Afrike stabilnom zbog gospodarskih veza. Financijska i druga pomoć državama na afričkom kontinentu je bila ogromna. Što pomoć od razvijenih država Zapada, što privatnim donacijama, što kreditiranjem iako nisu ispunjavale kriterije, Africi je pružana velika podrška, a senzibiliziranje javnosti problemima Afrike je bilo jednostavno. U tom pogledu je Afrika bila čak privilegiran kontinent, jer dok su oko Afrike mnogu ljudi na Zapadu padali u očaj, organizirali koncerte, donacije, pomoć u hrani i lijekovima, zemlje Azije su bile puno manje u fokusu iako su se suočavale s istim problemima. Posebno je nepravedno bila iz te moralističke ekspresije vlastite superiornosti bila isključena Kina, u kojoj su do 90-ih ljudi umirali od gladi, ali su je se zapadnjački dušebrižnici rijetko sjećali.

Kakav je bio učinak tih silnih donacija i kredita? Uglavnom slab do nikakav. Afrika je i dalje ostajala nerazvijen kontinent, pun sukoba, s periodičnim izbijanjem gladi prouzrokovane sušom ili ratovima, smrtonosnim bolestima, lošim institucijama koje su protekom vremena postajale sve gore, kontinent koji je bio uteg ostatku svijeta a nikako globalni faktor koji, po svojoj veličini, zaslužuje biti.

Određeni pomaci su napravljeni, ali Afrika je stalno imala iste probleme. Visoka smrtnost novorođenčadi, visok broj poginulih u sukobima, kratko prosječno trajanje životnog vijeka, nepostojanje ljudskih prava, sve je to pratilo Afriku poslije stjecanja nezavisnosti puno više nego što je bilo slučaj u kolonijalno vrijeme. A razlog je jednostavan, loše institucije su ostale i pogoršale se, a one dobre su odlaskom kolonizatora nestale. Nikakva humanitarna pomoć Africi nije mogla osigurati bolju budućnost, jer su sve te financijske i druge donacije završavale u rukama elite.

Ustvari, sva pomoć koja je upućena Africi je napravila više štete nego koristi. Tim pustim milijardama dolara pomoći se praktički hranila elita koja nije imala interesa da mijenja institucije jer su joj postojeće osiguravale sasvim dobru egzistenciju i preživljavanje. Ne samo to, nego je ta pomoć direktno održavala tu elitu na vlasti jer je bila izvor sredstava kojima su elite održavale svoju moć silom. Jednostavno je pitanje ekonomskih poticaja - zašto bi elite bile zainteresirane na poticanje i stvaranje institucija koje potiču rad, poslovanje, oplemenjivanje i slično, da bi iz njih oporezivanjem mogli uz pomoć oporezivanja izvlačiti bogatstvo, kada to mogu kroz kontrolu prirodnih bogatstava i donacije koje im redovito stižu sa zapada?

Donacije za pomoć Africi su ustvari bile donacije za održavanje trenutnog stanja u Africi. Banalan primjer, donacija odjeće. Afrika je 90-ih bila preplavljena odjećom koju su Europljani donirali za pomoć. Od te odjeće su korist imale humanitarne organizacije koje su ogromne količine odjeće prodavale preprodavačima za malu vrijednost, a preprodavači distribuirali dalje. Međutim, to je uništavalo tekstilnu industriju diljem Afrike, što je uništavalo začetke prve industrije jer je tekstilna industrija po prirodi radno intenzivna i, kao takva, prva nastaje u siromašnim državama. Tako su dobronamjerne donacije u odjeći ubijale nastanak prvotne industrijske proizvodnje. Put u pakao je popločen dobrim namjerama.

Istovremeno, SAD i Europa su provodile politike kvota i carina prema Africi. Glavni izvozni proizvodi afričkih zemalja, uz prirodne resurse, su poljoprivredni proizvodi, a poljoprivredne proizvode EU i SAD dan-danas jako carine i na njih stavljaju kvote. Istodobno, i EU i SAD naveliko subvencioniraju domaću poljoprivredu koja izvozi i u Afriku te uništava domaću poljoprivredu. A to je sistem od kojeg ni Afrika ni EU i SAD nemaju koristi, to je čisto rasipanje novca. Cariniti uvoz jeftinijih poljoprivrednih proizvoda da bi ne samo zaštitio domaće skuplje poljoprivredne proizvode, nego ih i dodatno subvencionirao?

Što je građaninu SAD/EU u većem interesu? Visokim porezima subvencionirati poljoprivredu (u kojoj radi 3 % stanovništva) da bi ti onda nudili skuplje proizvode dok se otežava uvoz jeftinijih proizvoda ili plaćati nižu cijenu poljoprivrednih proizvoda zbog nepostojanja carinskih barijera između EU/SAD i Afrike te plaćati niže poreze jer ne moraju više subvencionirati poljoprivredne proizvođače? I onda opet financirati donacije Africi i međunarodnu pomoć kroz poreze koje plaćaju.

Zašto afričkim državama ne omogućiti da slobodnom trgovinom same stanu na svoje noge i započnu proces industrijalizacije, kao što su to radile mnoge azijske zemlje? Zašto ne ukinuti sve trgovinske barijere za afričke proizvode, sve subvencije EU/SAD proizvođačima i omogućiti trgovinskoj razmjeni da stvori dodatnu vrijednost i Africi i EU/SAD-u?

Afrika godišnje dobije milijarde dolara financijske pomoći - što u obliku donacija, što u obliku kredita. Razvijene zemlje su 2006. godine otpisale milijarde dolara afričkim državama, oko 2/3 duga, a rezultati su bili relativno dobri. Ipak, prerano je za donositi definitivne zaključke jer su poslije tog otpisa dugova afričke vlade bile pod strogom kontrolom međunarodnih institucija po pitanju trošenja proračunskih sredstava. Ali, pozitivni pomaci su vidljivi, proces izgradnje dobrih institucija je započeo.

Ostaje vidjeti hoće li Afrika iskoristiti ogromno dobročinstvo Zapada koji joj je oprostio dvije trećine dugova i početi se razvijati, jer to je svima u interesu. U interesu same Afrike naravno, ali posebno u interesu EU koja bi time mogla riješiti veliki problem s afričkim imigrantima. Nadajmo se da taj oprost dugova neće izazvati morali hazard jednom kada međunarodni kontrolori napuste Afriku, a Afrika se ponovni vrati na životarenje od zaduživanja i milostinje.


TEME:
AFRIKA
VIŠE IZ RUBRIKE:
SVIJET
ZANIMLJIVOSTI
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 14 puta.
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Saša Cvetojević, poduzetnik
Nekak imam feeling da je seljak sijao i prije ministarstva poljoprivrede a da bi požnjeo i bez svih tih agencija.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE