POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Zašto se razumni konzervativci pronalaze u klasičnom liberalizmu



Zašto se razumni konzervativci pronalaze u klasičnom liberalizmu

29.07.2017.

PIŠE: Mario Nakić

Nedavno sam naletio na zanimljivu recenziju Misesove knjige "Liberalizam", i to na stranicama jedne američke konzervativne organizacije. Tekst je naslovljen "Learning to Love the Liberalism of Ludwig von Mises" (Učimo voljeti Misesov Liberalizam) gdje autor Alexander Salter ima samo lijepe riječi o ovom klasičnom djelu iz 1927. u kojem je veliki austrijski mislilac obradio nastanak i razvoj liberalne ideje u Europi kroz stoljeća te postavio definiciju liberalizma na temeljima slobode upravljanja privatnom imovinom.

Mises je u istoj knjizi kritizirao druge svjetonazore i sisteme iz toga vremena, kao što su socijalizam, konzervatizam, nacionalizam i fašizam, te je objašnjavao zašto je upravo liberalizam optimalni okvir za slobodno društvo, koji može zadovoljiti želje svakog čovjeka bez obzira na njegove osobne preferencije te dovesti do trajnog mira i prosperiteta.

Salter je u recenziji isprehvalio Misesove ideje te je ustvrdio kako "tradicionalni konzervativci u SAD-u mogu komotno biti ljubitelji Misesovog liberalizma". Napravio je jasnu distinkciju između, kako ga naziva, "Misesovog liberalizma" i modernog američkog liberalizma budući da danas u SAD-u liberalizam se smatra protutežom konzervatizmu dok je klasični liberalizam, kojem je pripadao i Mises, zapravo ono na čemu su osnivači SAD-a pisali Deklaraciju o neovisnosti i Ustav. To je ista pozicija koju konzervativci danas brane, tako da američki konzervatizam, iako nije ni približno identičan, zapravo je vrlo blizak klasičnom liberalizmu. U Europi su se ideje razvijale u drugom pravcu, gdje su liberalizam i konzervatizam bile suprotstavljene ideologije skroz do prošlog stoljeća i ekspanzije socijalizma.

U drugoj polovini prošlog stoljeća konzervativni političari, koji su lakše mogli svoj tradicionalni svjetonazor "prodati" biračima nego liberali (koji su zbog svog individualističkog pristupa uvijek imali problema s okupljanjem u jedinstvenu grupaciju), preuzimaju prijedloge liberalnih mislilaca za svoje ekonomske politike. Tako dobivamo Margaret Thatcher koja odlikuje Hayeka i Ronalda Reagana koji je jako cijenio Friedmana, a ekonomska politika klasičnog liberalizma ponovno, nakon skoro cijelog stoljeća, dobiva svoju primjenu u praksi. I danas mnogi konzervativni političari u svijetu (od Švicarske, Norveške i Irske do Novog Zelanda) preferiraju klasično liberalne ideje za ekonomsku politiku.

U današnjoj poziciji, kad imamo progresivne ljevičare i socijaliste koji nam preporučuju marksizam u ekonomiji ili, u najboljem slučaju, visoki stupanj državnog intervencionizma, kad imamo SJW "progresivce" koji traže što veća državna ograničenja slobode govora, gušenje vjerskih sloboda i postavljanje privilegiranih skupina koje će imati veća prava pred zakonom od drugih, kad je sve veći pritisak raznih interesnih grupacija na državni proračun, jasno je da su temelji obaju različitih svjetonazora - liberalizma i konzervatizma - ugroženi s iste strane. Stoga je sasvim normalno da diljem svijeta svjedočimo koalicijama umjerenih konzervativaca i liberala. Taj brak je iz interesa, ali ono što ću ja ovdje pokušati objasniti, to je ono što je Mises pisao u više navrata - klasični liberalizam je superioran nad svim ostalim ideologijama te može biti prirodni dom za razumne konzervativce.

Krenimo od početka. Što jedan građanin ili građanka konzervativnog svjetonazora može vidjeti privlačno u klasičnom liberalizmu?

Konzervatizam se temelji na tradiciji i polazi od pretpostavke da postoji jedan zajednički moralni zakon koji je nepromjenjiv kroz stoljeća. Klasični liberalizam polazi od pretpostavke da postoje "prirodna ljudska prava" (John Locke) koja su iznad svakog zakona i države te ih nijedna država, koja želi biti slobodna, ne smije svojim zakonima kršiti, već zakoni moraju biti isključivo u službi zaštite tih prirodnih ljudskih prava (Frederic Bastiat). Ta su temeljna ljudska prava, prema teoriji klasičnih liberala - život, sloboda i imovina. To znači da država mora štititi čovjeka od svake ugroze života, njegove slobodne volje i njegovog vlasništva. Nisu li to isti oni moralni zakoni o kojima konzervativci govore? Ja tvrdim da jesu. Ne smiješ nikoga ubiti, ne smiješ inicirati silu prema drugom čovjeku i ne smiješ krasti tuđe stvari. Moralni zakon konzervativne ideologije se savršeno uklapa u temelje liberalizma.

Konzervativci jako drže do obitelji. Liberalizam omogućava svakoj osobi da živi prema svojim uvjerenjima i željama, omogućuje i ljudima da se udružuju s kim žele i žive kako žele dok god ne prisiljavaju drugu osobu ni na što. Liberalizam je protiv svakog povlaštenog ili privilegiranog statusa, kao i protiv tendencija države da se miješa u odgoj djece. Liberalizam je za to da svaki roditelj ima pravo odgajati svoju djecu onako kako on misli da treba, u skladu sa svojim svjetonazorom.

Liberalni kapitalizam je ekonomski sustav koji je kroz povijest dokazao koliko je efikasan u širenju prosperiteta i borbi protiv siromaštva. Taj je sustav donio izbor ženama (i muškarcima) da danas mogu izabrati ostati kod kuće i posvetiti se djeci dok suprug (ili supruga) ganja poslovnu karijeru i zarađuje. Konzervativci to dobro shvaćaju i zato se slažu s liberalizmom po pitanju ekonomije, slobodno tržište je dobro za razvoj obitelji.

Konzervativci jako drže do vjere. Vjerske slobode su u samoj srži liberalizma. Svaki čovjek treba imati slobodu vjerovati u što god želi i prakticirati svoju vjeru te ga država ne smije prisiljavati da radi išta protiv svoje vjere ili savjesti.

Na slobodnom tržištu vlasnik trgovine ili lokala može izabrati da, recimo, nedjeljom ne radi i da se posveti taj dan obitelji i vjeri. Država ga ne može prisiliti što i koliko da radi. Isto tako, ako netko od njega traži da napravi nešto za događaj koji nije sukladan njegovoj vjeri, na slobodnom tržištu može odbiti učiniti bilo što.

Konzervativci su domoljubi. Ovo će možda iznenaditi neke, ali domoljublje je potpuno kompatibilno s liberalizmom. Mises je više puta naglašavao da su i liberali "pravi domoljubi" jer žele samo najbolje svojoj naciji. Liberali dobro shvaćaju osnovne ekonomske zakone pa nisu nacionalisti jer nacionalizam, pogotovo u ekonomiji, većem dijelu naroda ne donosi ništa dobro.

Domoljublje je ljubav prema vlastitoj domovini i ponos zbog njenih uspjeha. Nacionalizam je nešto drugo, on podrazumijeva privilegiranje jedne nacije u odnosu na drugu, što automatski znači diskriminaciju. Nacionalizam u ekonomiji znači postavljanje tarifa kao posebnih poreza na uvoznu robu kako bi se zaštitili domaći proizvodi. To je već protekcionizam. Iako namjera može biti dobra, rezultati su uvijek loši. Jedan dio nacije - proizvođači određenih proizvoda - bit će na dobitku, ali ostatak nacije će izgubiti jer će im se povećati cijene te će im pasti vrijednost plaće i njihovog rada. Isto tako, kod diskriminiranja stranaca da bi se zaštitio domaći radnik opet će cijenu na kraju platiti kupci. Dakle, opet imamo manji dio nacije koji nešto dobiva takvom politikom i veći dio nacije koji nešto gubi. Nacionalizam se jednostavno ne isplati i razumni konzervativci će to shvatiti jer razumiju osnove ekonomije i znaju da je slobodno tržište najefikasniji i najpravedniji ekonomski sustav.

Pitanja u kojima se konzervativci sigurno neće složiti s mojim osobnim stavovima, to su pitanja društvene prirode. Recimo, droge i prostitucija. Ono što ljudi pomisle, kad vide tekstove na Liberalu koji se tiču droge ili prostitucije, vjerojatno može biti: "Ovo su neki drogeraši ili makroi". Možda mi nećete vjerovati, ali ja se ne drogiram. U životu sam samo probao marihuanu od svih mogućih droga koje se nude na tržištu. Uopće me ne zanima više ništa od toga i ja ništa ne gubim zabranom. Mene zabrana smeta kao slobodoumnu osobu koja vjeruje da to treba biti izbor pojedinca. To znači, ne morate biti ljubitelji droga ili prostitucije da bi vam bilo jasno da to nije društveni nego osobni problem. A prisilno zadiranje u tuđi život nije baš prema moralnom zakonu na kojem konzervatizam počiva, zar ne?

Stoga vjerujem da razumni konzervativci ne podržavaju droge, prostituciju ni druga, po njima društveno neprihvatljiva ponašanja, ali vjerujem da ni oni ne žele da na svoj stav prisile druge putem države. Naravno, nitko ne bi trebao financirati liječenje narkomana osim samog narkomana te njegove obitelji i prijatelja, odnosno onih koji to svojevoljno žele i zato ni liberalizam ni konzervatizam nisu kompatibilni s ovakvim zdravstvom kakvo mi u Hrvatskoj imamo.

Konzervativci u svijetu obično nisu ljubitelji LGBT osoba iako u SAD-u već sada skoro 50% članova i simpatizera konzervativne Republikanske stranke nema ništa protiv gay braka. Otprilike isti postotak Republikanaca nema ništa protiv legalizacije marihuane, a to sve će se još promijeniti nabolje kako godine idu. Vjerujem da će i sve više hrvatskih konzervativaca shvatiti da su to osobne stvari, a ne društveni problemi.

Ja vjerujem da razumni konzervativci nemaju ništa protiv LGBT osoba i da im je svejedno tko će se s kim oženiti, njima više smeta agresivni aktivizam i borba za privilegije. Tu smo opet na istoj strani jer liberalizam ne selektira ljude ni po kojem ključu i svi pred zakonom trebaju biti isti.

Socijalna pomoć treba biti na dobrovoljnoj bazi. Konzervatizam voli pomaganje ljudima, osobno ili putem crkve i udruga, a i to je kompatibilno s politikom liberalizma po kojoj svatko treba svojevoljno odlučivati kako će trošiti svoj novac.

Što se tiče migracija stanovništva, konzervativci strahuju da će imigranti promijeniti njihovu kulturu i običaje. Taj je strah opravdan kad dođe do masovne i nekontrolirane imigracije u državu koja ima glomaznu socijalnu mrežu. Liberali priznaju ljudima pravo na migraciju i slobodu kretanja, ali jasno je da svaka nacija ima pravo odrediti neke osnovne uvjete i kontrolu kako bi u zemlju ulazili isključivo oni s dobrim namjerama. Klasični liberali su o tome puno pisali, a njihov je stav da je najbolja kontrola kad smanjiš socijalnu državu jer onda će dolaziti samo oni koji imaju namjeru raditi, a takvi će se lako prilagoditi novoj okolini i društvu. Migracije su nužne radi ekonomskog rasta i prosperiteta te one, ako nisu masovne u kratkom roku, neće imati negativnog utjecaja na kulturu društva, čak štoviše, kulture se mogu oplemeniti. I razumni konzervativci, koji shvaćaju osnove ekonomije, moći će i to shvatiti.

Konzervativcima je nacionalna obrana jako bitna. Klasični liberalizam ne negira pitanje sigurnosti građana te je obrana jedna od rijetkih funkcija koje svaka država mora imati. Liberali smatraju da vojska mora biti jaka i dobrovoljna, a ne obavezna. Kad je dobrovoljna, onda je i efikasnija, a to će razumni konzervativci moći shvatiti.

Sve u svemu, mislim da mnogi konzervativci mogu sebe naći upravo u klasičnom liberalizmu. Ovo je jedna tolerantna platforma koja zaista može zadovoljiti ljude s različitim preferencijama i težnjama, od razumnih socijaldemokrata (o njima ću u jednom od sljedećih tekstova) do razumnih konzervativaca. Klasični liberalizam je glas zdravog razuma, a cilj mu je da što veći broj ljudi ima što veći izbor i mogućnosti postati što želi.

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: KONZERVATIZAM (4), KLASIČNI LIBERALIZAM (14), LIBERALIZAM (34)

Nedavno sam naletio na zanimljivu recenziju Misesove knjige "Liberalizam", i to na stranicama jedne američke konzervativne organizacije. Tekst je naslovljen "Learning to Love the Liberalism of Ludwig von Mises" (Učimo voljeti Misesov Liberalizam) gdje autor Alexander Salter ima samo lijepe riječi o ovom klasičnom djelu iz 1927. u kojem je veliki austrijski mislilac obradio nastanak i razvoj liberalne ideje u Europi kroz stoljeća te postavio definiciju liberalizma na temeljima slobode upravljanja privatnom imovinom.

Mises je u istoj knjizi kritizirao druge svjetonazore i sisteme iz toga vremena, kao što su socijalizam, konzervatizam, nacionalizam i fašizam, te je objašnjavao zašto je upravo liberalizam optimalni okvir za slobodno društvo, koji može zadovoljiti želje svakog čovjeka bez obzira na njegove osobne preferencije te dovesti do trajnog mira i prosperiteta.

Salter je u recenziji isprehvalio Misesove ideje te je ustvrdio kako "tradicionalni konzervativci u SAD-u mogu komotno biti ljubitelji Misesovog liberalizma". Napravio je jasnu distinkciju između, kako ga naziva, "Misesovog liberalizma" i modernog američkog liberalizma budući da danas u SAD-u liberalizam se smatra protutežom konzervatizmu dok je klasični liberalizam, kojem je pripadao i Mises, zapravo ono na čemu su osnivači SAD-a pisali Deklaraciju o neovisnosti i Ustav. To je ista pozicija koju konzervativci danas brane, tako da američki konzervatizam, iako nije ni približno identičan, zapravo je vrlo blizak klasičnom liberalizmu. U Europi su se ideje razvijale u drugom pravcu, gdje su liberalizam i konzervatizam bile suprotstavljene ideologije skroz do prošlog stoljeća i ekspanzije socijalizma.

U drugoj polovini prošlog stoljeća konzervativni političari, koji su lakše mogli svoj tradicionalni svjetonazor "prodati" biračima nego liberali (koji su zbog svog individualističkog pristupa uvijek imali problema s okupljanjem u jedinstvenu grupaciju), preuzimaju prijedloge liberalnih mislilaca za svoje ekonomske politike. Tako dobivamo Margaret Thatcher koja odlikuje Hayeka i Ronalda Reagana koji je jako cijenio Friedmana, a ekonomska politika klasičnog liberalizma ponovno, nakon skoro cijelog stoljeća, dobiva svoju primjenu u praksi. I danas mnogi konzervativni političari u svijetu (od Švicarske, Norveške i Irske do Novog Zelanda) preferiraju klasično liberalne ideje za ekonomsku politiku.

U današnjoj poziciji, kad imamo progresivne ljevičare i socijaliste koji nam preporučuju marksizam u ekonomiji ili, u najboljem slučaju, visoki stupanj državnog intervencionizma, kad imamo SJW "progresivce" koji traže što veća državna ograničenja slobode govora, gušenje vjerskih sloboda i postavljanje privilegiranih skupina koje će imati veća prava pred zakonom od drugih, kad je sve veći pritisak raznih interesnih grupacija na državni proračun, jasno je da su temelji obaju različitih svjetonazora - liberalizma i konzervatizma - ugroženi s iste strane. Stoga je sasvim normalno da diljem svijeta svjedočimo koalicijama umjerenih konzervativaca i liberala. Taj brak je iz interesa, ali ono što ću ja ovdje pokušati objasniti, to je ono što je Mises pisao u više navrata - klasični liberalizam je superioran nad svim ostalim ideologijama te može biti prirodni dom za razumne konzervativce.

Krenimo od početka. Što jedan građanin ili građanka konzervativnog svjetonazora može vidjeti privlačno u klasičnom liberalizmu?

Konzervatizam se temelji na tradiciji i polazi od pretpostavke da postoji jedan zajednički moralni zakon koji je nepromjenjiv kroz stoljeća. Klasični liberalizam polazi od pretpostavke da postoje "prirodna ljudska prava" (John Locke) koja su iznad svakog zakona i države te ih nijedna država, koja želi biti slobodna, ne smije svojim zakonima kršiti, već zakoni moraju biti isključivo u službi zaštite tih prirodnih ljudskih prava (Frederic Bastiat). Ta su temeljna ljudska prava, prema teoriji klasičnih liberala - život, sloboda i imovina. To znači da država mora štititi čovjeka od svake ugroze života, njegove slobodne volje i njegovog vlasništva. Nisu li to isti oni moralni zakoni o kojima konzervativci govore? Ja tvrdim da jesu. Ne smiješ nikoga ubiti, ne smiješ inicirati silu prema drugom čovjeku i ne smiješ krasti tuđe stvari. Moralni zakon konzervativne ideologije se savršeno uklapa u temelje liberalizma.

Konzervativci jako drže do obitelji. Liberalizam omogućava svakoj osobi da živi prema svojim uvjerenjima i željama, omogućuje i ljudima da se udružuju s kim žele i žive kako žele dok god ne prisiljavaju drugu osobu ni na što. Liberalizam je protiv svakog povlaštenog ili privilegiranog statusa, kao i protiv tendencija države da se miješa u odgoj djece. Liberalizam je za to da svaki roditelj ima pravo odgajati svoju djecu onako kako on misli da treba, u skladu sa svojim svjetonazorom.

Liberalni kapitalizam je ekonomski sustav koji je kroz povijest dokazao koliko je efikasan u širenju prosperiteta i borbi protiv siromaštva. Taj je sustav donio izbor ženama (i muškarcima) da danas mogu izabrati ostati kod kuće i posvetiti se djeci dok suprug (ili supruga) ganja poslovnu karijeru i zarađuje. Konzervativci to dobro shvaćaju i zato se slažu s liberalizmom po pitanju ekonomije, slobodno tržište je dobro za razvoj obitelji.

Konzervativci jako drže do vjere. Vjerske slobode su u samoj srži liberalizma. Svaki čovjek treba imati slobodu vjerovati u što god želi i prakticirati svoju vjeru te ga država ne smije prisiljavati da radi išta protiv svoje vjere ili savjesti.

Na slobodnom tržištu vlasnik trgovine ili lokala može izabrati da, recimo, nedjeljom ne radi i da se posveti taj dan obitelji i vjeri. Država ga ne može prisiliti što i koliko da radi. Isto tako, ako netko od njega traži da napravi nešto za događaj koji nije sukladan njegovoj vjeri, na slobodnom tržištu može odbiti učiniti bilo što.

Konzervativci su domoljubi. Ovo će možda iznenaditi neke, ali domoljublje je potpuno kompatibilno s liberalizmom. Mises je više puta naglašavao da su i liberali "pravi domoljubi" jer žele samo najbolje svojoj naciji. Liberali dobro shvaćaju osnovne ekonomske zakone pa nisu nacionalisti jer nacionalizam, pogotovo u ekonomiji, većem dijelu naroda ne donosi ništa dobro.

Domoljublje je ljubav prema vlastitoj domovini i ponos zbog njenih uspjeha. Nacionalizam je nešto drugo, on podrazumijeva privilegiranje jedne nacije u odnosu na drugu, što automatski znači diskriminaciju. Nacionalizam u ekonomiji znači postavljanje tarifa kao posebnih poreza na uvoznu robu kako bi se zaštitili domaći proizvodi. To je već protekcionizam. Iako namjera može biti dobra, rezultati su uvijek loši. Jedan dio nacije - proizvođači određenih proizvoda - bit će na dobitku, ali ostatak nacije će izgubiti jer će im se povećati cijene te će im pasti vrijednost plaće i njihovog rada. Isto tako, kod diskriminiranja stranaca da bi se zaštitio domaći radnik opet će cijenu na kraju platiti kupci. Dakle, opet imamo manji dio nacije koji nešto dobiva takvom politikom i veći dio nacije koji nešto gubi. Nacionalizam se jednostavno ne isplati i razumni konzervativci će to shvatiti jer razumiju osnove ekonomije i znaju da je slobodno tržište najefikasniji i najpravedniji ekonomski sustav.

Pitanja u kojima se konzervativci sigurno neće složiti s mojim osobnim stavovima, to su pitanja društvene prirode. Recimo, droge i prostitucija. Ono što ljudi pomisle, kad vide tekstove na Liberalu koji se tiču droge ili prostitucije, vjerojatno može biti: "Ovo su neki drogeraši ili makroi". Možda mi nećete vjerovati, ali ja se ne drogiram. U životu sam samo probao marihuanu od svih mogućih droga koje se nude na tržištu. Uopće me ne zanima više ništa od toga i ja ništa ne gubim zabranom. Mene zabrana smeta kao slobodoumnu osobu koja vjeruje da to treba biti izbor pojedinca. To znači, ne morate biti ljubitelji droga ili prostitucije da bi vam bilo jasno da to nije društveni nego osobni problem. A prisilno zadiranje u tuđi život nije baš prema moralnom zakonu na kojem konzervatizam počiva, zar ne?

Stoga vjerujem da razumni konzervativci ne podržavaju droge, prostituciju ni druga, po njima društveno neprihvatljiva ponašanja, ali vjerujem da ni oni ne žele da na svoj stav prisile druge putem države. Naravno, nitko ne bi trebao financirati liječenje narkomana osim samog narkomana te njegove obitelji i prijatelja, odnosno onih koji to svojevoljno žele i zato ni liberalizam ni konzervatizam nisu kompatibilni s ovakvim zdravstvom kakvo mi u Hrvatskoj imamo.

Konzervativci u svijetu obično nisu ljubitelji LGBT osoba iako u SAD-u već sada skoro 50% članova i simpatizera konzervativne Republikanske stranke nema ništa protiv gay braka. Otprilike isti postotak Republikanaca nema ništa protiv legalizacije marihuane, a to sve će se još promijeniti nabolje kako godine idu. Vjerujem da će i sve više hrvatskih konzervativaca shvatiti da su to osobne stvari, a ne društveni problemi.

Ja vjerujem da razumni konzervativci nemaju ništa protiv LGBT osoba i da im je svejedno tko će se s kim oženiti, njima više smeta agresivni aktivizam i borba za privilegije. Tu smo opet na istoj strani jer liberalizam ne selektira ljude ni po kojem ključu i svi pred zakonom trebaju biti isti.

Socijalna pomoć treba biti na dobrovoljnoj bazi. Konzervatizam voli pomaganje ljudima, osobno ili putem crkve i udruga, a i to je kompatibilno s politikom liberalizma po kojoj svatko treba svojevoljno odlučivati kako će trošiti svoj novac.

Što se tiče migracija stanovništva, konzervativci strahuju da će imigranti promijeniti njihovu kulturu i običaje. Taj je strah opravdan kad dođe do masovne i nekontrolirane imigracije u državu koja ima glomaznu socijalnu mrežu. Liberali priznaju ljudima pravo na migraciju i slobodu kretanja, ali jasno je da svaka nacija ima pravo odrediti neke osnovne uvjete i kontrolu kako bi u zemlju ulazili isključivo oni s dobrim namjerama. Klasični liberali su o tome puno pisali, a njihov je stav da je najbolja kontrola kad smanjiš socijalnu državu jer onda će dolaziti samo oni koji imaju namjeru raditi, a takvi će se lako prilagoditi novoj okolini i društvu. Migracije su nužne radi ekonomskog rasta i prosperiteta te one, ako nisu masovne u kratkom roku, neće imati negativnog utjecaja na kulturu društva, čak štoviše, kulture se mogu oplemeniti. I razumni konzervativci, koji shvaćaju osnove ekonomije, moći će i to shvatiti.

Konzervativcima je nacionalna obrana jako bitna. Klasični liberalizam ne negira pitanje sigurnosti građana te je obrana jedna od rijetkih funkcija koje svaka država mora imati. Liberali smatraju da vojska mora biti jaka i dobrovoljna, a ne obavezna. Kad je dobrovoljna, onda je i efikasnija, a to će razumni konzervativci moći shvatiti.

Sve u svemu, mislim da mnogi konzervativci mogu sebe naći upravo u klasičnom liberalizmu. Ovo je jedna tolerantna platforma koja zaista može zadovoljiti ljude s različitim preferencijama i težnjama, od razumnih socijaldemokrata (o njima ću u jednom od sljedećih tekstova) do razumnih konzervativaca. Klasični liberalizam je glas zdravog razuma, a cilj mu je da što veći broj ljudi ima što veći izbor i mogućnosti postati što želi.

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: KONZERVATIZAM (4), KLASIČNI LIBERALIZAM (14), LIBERALIZAM (34)

Pregleda: 3777