POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Druga strana: Zašto Oluja za mene nije bila tragedija



Druga strana: Zašto Oluja za mene nije bila tragedija

05.08.2017.

PIŠE: Predrag Rajšić

Prvo da naglasim da je ovo priča o mom osobnom, subjektivnom viđenju. Što se tiče mojih tragedija, ja sam ih doživio nekoliko godina prije Oluje, a što se same Oluje tiče, za mene je to bio ektremno stresan, ali oslobađajući događaj. Međutim, Oluja nije bila oslobađajuća na način kako to hrvatski mediji prikazuju. Oluja je za mene bila oslobađajuća iz nekoliko razloga.

1. To je bio kraj četverogodišnjeg iščekivanja napada Hrvatske vojske koji je svako malo najavljivan.

Taj famozni predstojeći napad bio je povod za sijaset restrikcija od strane tadašnje nam države, Republike Srpske Krajine. Te su uvodili policijski sat, te zabrane javnog okupljanja, te restrikcije struje i goriva "da bi bilo za vojsku." Najgore su ipak bile restrikcije koje su ljudi sami sebi dobrovoljno postavljali. Svaka značajnija odluka stavljena je na čekanje "dok se ne riješi situacija." Kupovina ili prodaja imovine, ulaganje u vlastita imanja, pa čak i započinjanje obitelji mnogi ljudi su stavili na čekanje. Oluja je konačno razriješila sve dileme. Nema više nesigurne budućnosti. Budućnost nije ružičasta, ali je bar sigurna. Znamo na čemu smo.

2. To je bio kraj vladavine ljudskog ološa koji je na površinu isplivao u svim sferama društvenog života tijekom ratnih previranja 1991.

Veliki broj događaja koje sam sam promatrao ili o kojima sam slušao od rođaka i prijatelja to potvrđuje. Ljudi koji su do prije rata bili beznačajni marginalci su se početkom rata istakli agresivnošću i okrutnošću i time stekli ključne pozicije u mafijaškoj strukturi koja je upravljala životom u Krajini. To se prelilo i u živote nas tinejdžera pa su glavni junaci naših priča postali lokalni siledžije. Pričalo se o tome tko je koga istukao, ubio ili "poslao u p... materinu". Agresivnost i intimidacija su bili vladajući obrazac ponašanja. Pokušao sam se protiv toga boriti, ali i oponašati, i u oba slučaja sam iskusio samo frustracije. Oluja je stavila točku na sve to.

3. To je bio početak života u većoj i otvorenijoj sredini.

Iako mnogi Srbiju doživljavaju kao zatvorenu balkansku sredinu, u usporedbi s ratnom Krajinom, Srbija je bila centar svijeta. Treću i četvrtu godinu srednje škole sam završio u Kruševcu, koji je bio dovoljno velik da svatko može naći dovoljno ljudi koji će ga razumjeti i dovoljno velik da iz viđenja ne poznajemo gotovo sve ljude u gradu, što je bio slučaj s mjestom iz koga sam došao. Kao i u svakom malom mjestu, obrazac ponašanja u mom rodnom gradu je bio usko ograničen na ono što je ta sredina smatrala ispravnim. Iskakanje iz tih okvira kažnjavalo se izvrgavanjem sudu palanke. Ta tortura je završena u kolovozu 1995. Točno je da sam izgubio kuću, ali nisam izgubio dom jer je moja obitelj uspješno funkcionirala i u izbjeglištvu. Našao sam nove prijatelje, a i neke stare sam viđao.

Možda se isti ishod mogao postići i na drugi način, ali činjenica je da te druge načine nećemo nikada iskusiti. Da se Oluja dogodila godinu dana kasnije, to bi bila još jedna godina mučnog iščekivanja u toksičnoj, agresivnoj palanačkoj sredini. Da se Oluja nikad nije ni dogodila, to bi vjerojatno značilo još nekoliko desetljeća polu-života u takvoj sredini. Dakle, mene je Oluja oslobodila svega toga.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI
Teme: OLUJA (6)

Prvo da naglasim da je ovo priča o mom osobnom, subjektivnom viđenju. Što se tiče mojih tragedija, ja sam ih doživio nekoliko godina prije Oluje, a što se same Oluje tiče, za mene je to bio ektremno stresan, ali oslobađajući događaj. Međutim, Oluja nije bila oslobađajuća na način kako to hrvatski mediji prikazuju. Oluja je za mene bila oslobađajuća iz nekoliko razloga.

1. To je bio kraj četverogodišnjeg iščekivanja napada Hrvatske vojske koji je svako malo najavljivan.

Taj famozni predstojeći napad bio je povod za sijaset restrikcija od strane tadašnje nam države, Republike Srpske Krajine. Te su uvodili policijski sat, te zabrane javnog okupljanja, te restrikcije struje i goriva "da bi bilo za vojsku." Najgore su ipak bile restrikcije koje su ljudi sami sebi dobrovoljno postavljali. Svaka značajnija odluka stavljena je na čekanje "dok se ne riješi situacija." Kupovina ili prodaja imovine, ulaganje u vlastita imanja, pa čak i započinjanje obitelji mnogi ljudi su stavili na čekanje. Oluja je konačno razriješila sve dileme. Nema više nesigurne budućnosti. Budućnost nije ružičasta, ali je bar sigurna. Znamo na čemu smo.

2. To je bio kraj vladavine ljudskog ološa koji je na površinu isplivao u svim sferama društvenog života tijekom ratnih previranja 1991.

Veliki broj događaja koje sam sam promatrao ili o kojima sam slušao od rođaka i prijatelja to potvrđuje. Ljudi koji su do prije rata bili beznačajni marginalci su se početkom rata istakli agresivnošću i okrutnošću i time stekli ključne pozicije u mafijaškoj strukturi koja je upravljala životom u Krajini. To se prelilo i u živote nas tinejdžera pa su glavni junaci naših priča postali lokalni siledžije. Pričalo se o tome tko je koga istukao, ubio ili "poslao u p... materinu". Agresivnost i intimidacija su bili vladajući obrazac ponašanja. Pokušao sam se protiv toga boriti, ali i oponašati, i u oba slučaja sam iskusio samo frustracije. Oluja je stavila točku na sve to.

3. To je bio početak života u većoj i otvorenijoj sredini.

Iako mnogi Srbiju doživljavaju kao zatvorenu balkansku sredinu, u usporedbi s ratnom Krajinom, Srbija je bila centar svijeta. Treću i četvrtu godinu srednje škole sam završio u Kruševcu, koji je bio dovoljno velik da svatko može naći dovoljno ljudi koji će ga razumjeti i dovoljno velik da iz viđenja ne poznajemo gotovo sve ljude u gradu, što je bio slučaj s mjestom iz koga sam došao. Kao i u svakom malom mjestu, obrazac ponašanja u mom rodnom gradu je bio usko ograničen na ono što je ta sredina smatrala ispravnim. Iskakanje iz tih okvira kažnjavalo se izvrgavanjem sudu palanke. Ta tortura je završena u kolovozu 1995. Točno je da sam izgubio kuću, ali nisam izgubio dom jer je moja obitelj uspješno funkcionirala i u izbjeglištvu. Našao sam nove prijatelje, a i neke stare sam viđao.

Možda se isti ishod mogao postići i na drugi način, ali činjenica je da te druge načine nećemo nikada iskusiti. Da se Oluja dogodila godinu dana kasnije, to bi bila još jedna godina mučnog iščekivanja u toksičnoj, agresivnoj palanačkoj sredini. Da se Oluja nikad nije ni dogodila, to bi vjerojatno značilo još nekoliko desetljeća polu-života u takvoj sredini. Dakle, mene je Oluja oslobodila svega toga.

VIŠE IZ RUBRIKE: ZANIMLJIVOSTI
Teme: OLUJA (6)

Pregleda: 29999