Predrag Rajšić
4.11.2017.
Predrag Rajšić
Ne dozvolite da vam antitržišni mentalitet pojede dušu
Pročitano 3273 puta. Ocijenjeno 23 puta. Ukupna ocjena: 4
Ne dozvolite da vam antitržišni mentalitet pojede dušu
Na samom početku studija u Kanadi, nepunih osam mjeseci nakon što sam u tu zemlju došao, napisao sam esej simptomatičnog naslova "Ne dozvolite da vam novac pojede dušu" u kojem sam kritizirao kandsku poljoprivredu jer je, kako sam tada mislio, usredotočena samo na profit, a u drugi plan stavlja tradicionalne vrijednosti kao što su obitelj, prijateljstvo i zajedništvo. Tu sam iznio niz antitržišnih teza koje mi iz ove perspektive djeluju naivno i djetinjasto, ali su mi sada dragocjene. Dragocjene su mi jer mi pomažu da razumijem antitržišni sentiment koji je vrlo zastupljen u Hrvatskoj.

U čemu se taj antitržišni sentiment očituje? Očituje se ponajviše u svakodnevnom narativu. Zanimljiv mi je način na koji se na Balkanu govori o privatnom vlasništvu. Uz taj termin uvijek se nekako u svakodnevnom diskursu povlači zadah nepravde. "Ma on ti je privatnik" se uglavnom koristi kao moralna etiketa. Ono, "lako je njemu; (jer) on je privatnik". Ili "ma briga njega za nas; (jer) on je privatnik". Ili "ma to je kupio neki privatnik; (pa zato) mi od toga nećemo imati nikakve koristi."

To gledanje na tuđu korist kao na vlastitu štetu je vjerojatno jedna od značajnijih barijera uspostavljanju prave tržišne ekonomije na Blakanu.

Sličan tip narativa je da se privatnik bogati tako što zapošljava druge da rade za njega. Rekli biste: "Pa kakav sad prigovor ovome imaš? Ovo je gola činjenica." Ali, nije ovo gola činjenica. Prvo, nismo definirali što to znači biti bogat. Bogat u odnosu na što ili koga? Evo, ja sam bogat u odnosu na sebe prije petnaest godina, ali vjerojatno nisam bogat u odnosu na Billa Gatesa.

Drugo, zar nije također točno da privatnik radi i za radnika? Ja sam, recimo, od sveučilišta u Waterloou i od sveučilišta u Guelphu dobio na raspolaganje ogromnu količinu njihovog kapitala koji mi koristi za to da učim studente i pišem znanstvene radove i tako zarađujem za sebe i svoju obitelj. Dakle, ja sam se "obogatio" radeći "za drugoga". Stavljam oba termina pod navodnike jer su oba subjektivna. Ovise o tome u koju polovicu čaše gledate, onu punu ili onu praznu.

Zašto se samo usredotočiti na "prazni" dio čaše, tj. na to da su ta sveučilišta od mene dobila na raspolaganje moj rad i da ja radim za njih? Točno, radim ja za njih, ali rade i oni za mane. Ja njima nudim moje usluge, a oni meni nude svoje. Moj radni odnos je u obostranu korist, a ne samo u korist mog poslodavca. To što netko ima koristi od mog rada ne znači da on od mene nešto otima ili da naš odnos ide na moju štetu. Tako je u svakom dobrovoljnom odnosu radnika i poslodavca.

Nedavno sam napisao članak o neprijavaljenom radu ili, popularno, "radu na crno". Kad sam čitao neke komentare, imao sam osjećaj da čitam onaj moj esej o "nepravednoj" kanadskoj poljoprivredi gdje je, navodno, osobni profit prioritet. I tu kod našeg čovjeka postoji naglasak na "čaša je napola prazna". U Kanadi, recimo, mnogi dostavljači brze hrane rade na crno i na to prosječni Kanađanin gleda kao na nužno zlo posla koji je vrlo slabo plaćen. Mnogi novi imigranti rade na crno jer su drugačije neisplativi. Razina znanja im je takva da nisu baš produktivni.

Kod nas na Balkanu riječi koje se prvo spomenu kad se govori o radu na crno su kriminal i varanje države. Stječe se dojam da bi naš čovjek radije bio po zakonu nezaposlen nego da radi na crno. Ne znam je li ovo posljedica one "bolje za dinar ležati nego za dva raditi" koja je bila aktualna za vrijeme Jugoslavije, ali mi prilično sliči na to.

Onu drugu, punu stranu čaše, malo tko spominje, a to je da je zaposleni čovjek društveno dobro. Zaposlen čovjek proizvodi nešto što će nekome biti od koristi. Zaposlen čovjek je aktivan, kreće se u krugu ostalih zaposlenih ljudi i time dolazi u kontakt s novim mogućnostima produktivnog djelovanja. Ne treba zaboraviti i ono što je možda najvažnije, a to je psihološki utjecaj zaposlenosti. Zaposlen čovjek ima osjećaj svrhe. Nedostatak osjećaja svrhe korijen je mnogih psihičkih problema i zato je za čovjekovo mentalno i fizičko zdravlje pogubno da bude nezaposlen.

Točno, bilo bi idealno kad bi država smanjila nepotrebne namete pa da rad na crno ne bude surova realnost ili da svaki radnik bude dovoljno produktivan da poslodavac za sve može izdvojiti državne namete. Ali iz perspektive čovjeka koji treba preživjeti na neki smislen način, mnogo je smislenije da si nađe neko zaposlenje, pa makar i na crno, ako ne može drugačije, nego da sjedi i čeka da se zakon promijeni. Da, čaša je napola prazna, ali bolje je da bude napola prazna, a napola puna nego da bude do kraja prazna.


VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 23 puta.
O AUTORU
Predrag Rajšić je profesor ekonomije na sveučilištu Guelph u Ontariju, Kanada. Rođeni Petrinjac. U slobodno vrijeme piše blog "Loose Ends in Economics".
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE