POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Zašto bacamo tek pročitane udžbenike?



Zašto bacamo tek pročitane udžbenike?

01.09.2017.

PIŠE: Anđelko Balaban

I prije nego li je školska godina započela, krenula je utrka grado- i selo- načelnika u tome tko će više počastiti djecu novim knjigama jer – kakav je to načelnik koji ne misli o „svojoj“ djeci?

Redovi nervoznih roditelja u knjižarama i trke reportera do općine koja najviše izdvaja za „obrazovanje“ jesu ono što gledamo ovih dana. Pa tako neki roditelji kažu da će im, ovisno o broju djece, za knjige trebati i dvije mjesečne plaće, nekima pak samo jedna, a ima ih i koji će se provući s par stotina kuna. Ima tako i općina koje, ovisno o broju djece i fiskalnoj snazi, planiraju odvojiti 200.000, 70.000, ili 15.000 kuna za nabavu novih udžbenika. Neki ne planiraju ništa.

Osnovnu školu u Hrvatskoj pohađa oko 320.000 učenika, srednjoškolaca je oko 150.000 te ako uzmemo prosječnu vrijednost knjiga od 1.000 kn po učeniku (vrijednost knjiga za 1. razred osnovne je oko 500 kn, a za 1. razred gimnazije 1.900 kn), doći ćemo do iznosa od 470 milijuna kuna koje bi godišnje trebali dati za nabavu novih knjiga. Naravno da treba imati u vidu i značajan broj djece koja koriste rabljene knjige pa je ovaj iznos i nešto niži, recimo oko 400 milijuna. Mogu li se knjige nabaviti ipak s nešto manje novca i može li se taj novac pametnije utrošiti?

Budući sam već upozoravao na preteške „torbarine“, neorganiziranost škola i slabu iskorištenost kapaciteta školskih knjižnica, ovaj put bih se zadržao samo na subvencioniranju udžbenika od strane lokalne samouprave, ali i na još jednom zakonskom nonsensu.

Ako je osnovna škola obavezna, ne bi li u cijelosti trebala biti financirana s državne razine?

Zakonom o odgoju i obrazovanju, osnovna škola je obavezna za svu djecu od 6 do 15 godina života te bi samim time što je osnovna škola obavezna, država koja je donijela takav zakon trebala osigurati sve pretpostavke za obavljanje djelatnosti školovanja. Tako bi država putem gradova i županija koji su osnivači škola trebala osigurati i sva sredstva potrebna u nastavi, uključujući i knjige. Budući da nije tako, već je nabava knjiga prepuštena roditeljima – kao obaveza, ovo bi bio prvi „nonsens“, - i to onaj s državnog nivoa.

Što to zapravo poklanjamo djeci?

Drugi „nonsens“ je lokalni, a provode ga lokalni čelnici plaćajući svojim đacima nove knjige. Što time poručuju? "Djeco,  mi smo toliko bogati da ne želimo da vi koristite rabljene knjige! Svako dijete u našoj općini imat će nove, novcate knjige – samo za sebe! Kad dođete kući – nemojte jesti i piti iz rabljenih tanjura i čaša. Nemojte kojim slučajem obući majicu od starijeg brata ili voziti mamin bicikl! Djeco, vi ste naša budućnost i sve ćemo dati za vas!"

Pitamo li se što to stvarno dajemo djeci? I mogu li škole nastavu organizirati koristeći školsku knjižnicu, mogu li tiskati radne materijale te konačno upotrebljavati nove elektroničke tehnologije?

I kako smo skloni odluke donositi iracionalno, poneseni emocijom njegovanom folklornim atavizmom, zasigurno ćemo pohvaliti sve one čelnike koji izdašno nabavljaju „besplatne“ udžbenike svojim voljenim građanima. Divit ćemo se tom suludom rasipništvu, nedostatku vizije i kreativnosti i postati žrtvom vlastite zablude, u ovom slučaju – kolektivne i nimalo jeftine.

Čijim novcem nas gradonačelnik časti?

Osim poruke koju šalju djeci, lokalni čelnici bi morali znati da se nove knjige ne nabavljaju čarobnim štapićem. Da bi ih kupili, za to potreban im je novac. Isti onaj novac koji se otima svakom vrijednom roditelju na ime ovog ili onog poreza i naknade. I stoga bi i vi, roditelji, trebali znati da lokalni čelnici tu milost dijele čineći nemilost prema vama. Ima li smisla da itko drugi s vašim novcem, osim vas, odlučuje gdje će i kakve će knjige kupiti vaše dijete? Onaj kome je 1.000 kuna puno, a to je velika većina građana, gledat će knjige nabaviti što jeftinije, uzimajući u obzir i one rabljene. Onaj kome je 1.000 kuna sitnica će možda kupiti nove knjige. Ali i jedan i drugi imaju pravo sami odlučiti na koji način će knjige nabaviti, kao što imaju pravo na vlastito raspolaganje svojim novcem – a ne da umjesto njih to radi bilo tko drugi nakon što mu iza svakog ćoška „otima“ novac, puneći „zajednički“ proračun.

Ako novca u proračunima već ima za ovakve namjene – onda ga iskoristite za informatizaciju i za opremanje školske knjižnice ili što bi bilo najpoštenije – vratite ga onima od kojih ste ga uzeli. Nabava i sufinanciranje novih knjiga učenicima je vrlo skupa populistička mjera kojom podilazite svojim biračima – koji ionako već duže vrijeme intelektualno apstiniraju.

Dakle, kad već država nije u stanju organizirati škole da racionalno koriste sva sredstva u nastavi, a novca za to koliko vidimo ipak ima, moraju li se i lokalni čelnici potruditi da svojom bezidejnošću bacaju tone i tone papira – što onog knjiškog, tako i onog kunskog? I ne čudi na koncu to da u zemlji u kojoj propadaju tone krvnih derivata, netko baca tek pročitane školske knjige.

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: ŠKOLSTVO (16), KNJIGE (3), OBRAZOVANJE (23), JLS (5)

Vezano

Škola je i odgojna ustanova. Do koje mjere je institucionalni odgoj djece prihvatljiv?
(13.10.2017.)

Pogled iznutra: Školstvo će propasti ako se ne svede u realne financijske okvire
(10.10.2017.)

Roboti su krivi za višak učitelja. Bakić, roboti i neoliberali!
(07.10.2017.)

I prije nego li je školska godina započela, krenula je utrka grado- i selo- načelnika u tome tko će više počastiti djecu novim knjigama jer – kakav je to načelnik koji ne misli o „svojoj“ djeci?

Redovi nervoznih roditelja u knjižarama i trke reportera do općine koja najviše izdvaja za „obrazovanje“ jesu ono što gledamo ovih dana. Pa tako neki roditelji kažu da će im, ovisno o broju djece, za knjige trebati i dvije mjesečne plaće, nekima pak samo jedna, a ima ih i koji će se provući s par stotina kuna. Ima tako i općina koje, ovisno o broju djece i fiskalnoj snazi, planiraju odvojiti 200.000, 70.000, ili 15.000 kuna za nabavu novih udžbenika. Neki ne planiraju ništa.

Osnovnu školu u Hrvatskoj pohađa oko 320.000 učenika, srednjoškolaca je oko 150.000 te ako uzmemo prosječnu vrijednost knjiga od 1.000 kn po učeniku (vrijednost knjiga za 1. razred osnovne je oko 500 kn, a za 1. razred gimnazije 1.900 kn), doći ćemo do iznosa od 470 milijuna kuna koje bi godišnje trebali dati za nabavu novih knjiga. Naravno da treba imati u vidu i značajan broj djece koja koriste rabljene knjige pa je ovaj iznos i nešto niži, recimo oko 400 milijuna. Mogu li se knjige nabaviti ipak s nešto manje novca i može li se taj novac pametnije utrošiti?

Budući sam već upozoravao na preteške „torbarine“, neorganiziranost škola i slabu iskorištenost kapaciteta školskih knjižnica, ovaj put bih se zadržao samo na subvencioniranju udžbenika od strane lokalne samouprave, ali i na još jednom zakonskom nonsensu.

Ako je osnovna škola obavezna, ne bi li u cijelosti trebala biti financirana s državne razine?

Zakonom o odgoju i obrazovanju, osnovna škola je obavezna za svu djecu od 6 do 15 godina života te bi samim time što je osnovna škola obavezna, država koja je donijela takav zakon trebala osigurati sve pretpostavke za obavljanje djelatnosti školovanja. Tako bi država putem gradova i županija koji su osnivači škola trebala osigurati i sva sredstva potrebna u nastavi, uključujući i knjige. Budući da nije tako, već je nabava knjiga prepuštena roditeljima – kao obaveza, ovo bi bio prvi „nonsens“, - i to onaj s državnog nivoa.

Što to zapravo poklanjamo djeci?

Drugi „nonsens“ je lokalni, a provode ga lokalni čelnici plaćajući svojim đacima nove knjige. Što time poručuju? "Djeco,  mi smo toliko bogati da ne želimo da vi koristite rabljene knjige! Svako dijete u našoj općini imat će nove, novcate knjige – samo za sebe! Kad dođete kući – nemojte jesti i piti iz rabljenih tanjura i čaša. Nemojte kojim slučajem obući majicu od starijeg brata ili voziti mamin bicikl! Djeco, vi ste naša budućnost i sve ćemo dati za vas!"

Pitamo li se što to stvarno dajemo djeci? I mogu li škole nastavu organizirati koristeći školsku knjižnicu, mogu li tiskati radne materijale te konačno upotrebljavati nove elektroničke tehnologije?

I kako smo skloni odluke donositi iracionalno, poneseni emocijom njegovanom folklornim atavizmom, zasigurno ćemo pohvaliti sve one čelnike koji izdašno nabavljaju „besplatne“ udžbenike svojim voljenim građanima. Divit ćemo se tom suludom rasipništvu, nedostatku vizije i kreativnosti i postati žrtvom vlastite zablude, u ovom slučaju – kolektivne i nimalo jeftine.

Čijim novcem nas gradonačelnik časti?

Osim poruke koju šalju djeci, lokalni čelnici bi morali znati da se nove knjige ne nabavljaju čarobnim štapićem. Da bi ih kupili, za to potreban im je novac. Isti onaj novac koji se otima svakom vrijednom roditelju na ime ovog ili onog poreza i naknade. I stoga bi i vi, roditelji, trebali znati da lokalni čelnici tu milost dijele čineći nemilost prema vama. Ima li smisla da itko drugi s vašim novcem, osim vas, odlučuje gdje će i kakve će knjige kupiti vaše dijete? Onaj kome je 1.000 kuna puno, a to je velika većina građana, gledat će knjige nabaviti što jeftinije, uzimajući u obzir i one rabljene. Onaj kome je 1.000 kuna sitnica će možda kupiti nove knjige. Ali i jedan i drugi imaju pravo sami odlučiti na koji način će knjige nabaviti, kao što imaju pravo na vlastito raspolaganje svojim novcem – a ne da umjesto njih to radi bilo tko drugi nakon što mu iza svakog ćoška „otima“ novac, puneći „zajednički“ proračun.

Ako novca u proračunima već ima za ovakve namjene – onda ga iskoristite za informatizaciju i za opremanje školske knjižnice ili što bi bilo najpoštenije – vratite ga onima od kojih ste ga uzeli. Nabava i sufinanciranje novih knjiga učenicima je vrlo skupa populistička mjera kojom podilazite svojim biračima – koji ionako već duže vrijeme intelektualno apstiniraju.

Dakle, kad već država nije u stanju organizirati škole da racionalno koriste sva sredstva u nastavi, a novca za to koliko vidimo ipak ima, moraju li se i lokalni čelnici potruditi da svojom bezidejnošću bacaju tone i tone papira – što onog knjiškog, tako i onog kunskog? I ne čudi na koncu to da u zemlji u kojoj propadaju tone krvnih derivata, netko baca tek pročitane školske knjige.

VIŠE IZ RUBRIKE: DRUŠTVO, HRVATSKA
Teme: ŠKOLSTVO (16), KNJIGE (3), OBRAZOVANJE (23), JLS (5)

Pregleda: 1619