Thomas Bauer
4.9.2017.
Thomas Bauer
Zašto ulaganje u maksimirski stadion više nema nikakvog smisla
Pročitano 5493 puta. Ocijenjeno 12 puta. Ukupna ocjena: 3
Zašto ulaganje u maksimirski stadion više nema nikakvog smisla
Prošle sam godine imao sreću ili možda nesreću prisustvovati utakmici otvorenja novog stadiona bečkog Rapida. Nakon što sam desetljeća proveo na maksimirskoj ruševini po kiši, hladnoći i žezi, praktički svaki prosječni europski stadion ostavi me bez daha te poželim da i mi imamo takav, baš kao dijete željno igračaka ili slatkiša. Tako me i Rapidov stadion oduševio jer nije bahato, megalomansko zdanje kakva grade neki klubovi nego je građen s germanskom mjerom i praktičnošću, a s kapacitetom od 28.500 gledatelja je u skladu s potrebama moga kluba – Dinama i povremeno, hrvatske nogometne reprezentacije.

Rapidov stadion, onako nov, suvremen i blješteći, a opet pravi nogometni, prema podacima sa službene web stranice koštao je 47,5 milijuna eura, što uključuje i rušenje starog stadiona, dakle uvjet koji je postojao i u Maksimiru. Treba reći da su primjerice u Njemačkoj (Aachen, Magdeburg, Dresden), stadioni takvog kapaciteta izgrađeni i za mnogo manje novca. Prosječna cijena izgradnje stadiona kreće se od 1000 do 1500 eura po stolici. Stadion u Magdeburgu, MDCC-Arena, kapaciteta 25.500 gledatelja, izgrađen je za 31 milijun eura.

A što imamo u Zagrebu? Sadašnji vapaji oktroiranog izbornika, marionete od predsjednika saveza i pokojeg novinara na mafijinim apanažama o tome kako nam nakon odgode utakmice s Kosovom baš hitno treba novi stadion i nemaju nekog smisla. Naime, utakmica je odgođena zbog stanja travnjaka, a ne zbog stanja stadiona. Postoje mnogi lijepi stadioni koji imaju loš travnjak i loši stadioni s dobrim travnjakom. Činjenica je da se bez prevelikog istraživanja, isključivo putem pretrage novinskih tekstova na Googleu, može otkriti da je maksimirski travnjak u posljednjih osam godina ozbiljnije obnovljen čak četiri puta (2009., 2011., 2013. i 2015. godine). Postavlja se pitanje kako je moguće da je i dalje u tako lošem stanju da ga malo jača kiša svaki puta pretvori u savršenu metaforu hrvatskog nogometa – močvaru.

No, loše i sumnjivo izvedeni radovi na travnjaku samo su sićušni problemčić u odnosu na nevjerojatnu lovu koja je utučena u izgradnju tog - najružnijeg stadiona na svijetu. Rapidov stadion s početka priče bacio me u depresiju baš zato što sam na letku koji su prigodno dijelili navijačima, pročitao cijenu izgradnje te cijelo vrijeme ispred očiju imao nevjerojatan kontrast tog prekrasnog stadiona i naše zagrebačke ruševine.

Samo do 2000. godine u projekt izgradnje maksimirskog stadiona uloženo je 362 milijuna kuna. Dakle, izgradnja sjeverne i dogradnja gornjeg dijela zapadne tribine, obje bez krova i u roh-bau stanju, koštala je više nego cijeli, dovršeni ultramoderni Rapidov stadion. No, ulupavanje novca u stadion nije stalo tada. Gradonačelnik Bandić je 2013. izjavio da je u stadion ukupno utrošeno 800 milijuna kuna. Očit nesrazmjer uloženog novca i nakaznog, nedovršenog stadiona, do sada nije bio predmet istrage DORH-a, a sumnjam da će i biti. Ipak, nas, porezne obveznike sada se pokušava staviti pred gotov čin sinkroniziranom kampanjom kojom se vrši pritisak da se stadion dovrši.

Ljudima koji su hrvatski nogomet privatizirali i na očigled sviju pretvorili u prčiju jednog čovjeka, jedne obitelji i njihove menadžerske agencije, odgovara medijsko forsiranje priče oko izgradnje novog stadiona jer time indirektno komuniciraju da je problem zagrebačkog i hrvatskog nogometa isključivo infrastruktura, što je vrlo daleko od istine. Naravno, odgovaralo bi im i dovršenje stadiona jer im služi kao izlog za prodaju igrača, ali prije je riječ o ako-prođe-prođe taktici jer su svjesni da novca trenutno nema i da bi takav projekt i Bandiću i državnoj vlasti bio ogroman uteg oko vrata.

Jedini logičan potez bio bi rušenje svega i izgradnja novog stadiona, ali tada bi trebalo odgovoriti na pitanje na što se uzalud potrošila skoro milijarda kuna javnog novca. Na to pitanje morali bi odgovoriti svi, od Bandića i gradskog SDP-a, do gradskog i nacionalnog HDZ-a za čijeg je mandata taj sumanuti projekt započeo. Jasno vam je da se to neće dogoditi.

Izgradnja stadiona bila je kao i cjelokupni nogomet, premrežena potrebama kriminalnih skupina koje su svoje privatne interese itekako dobro unovčile uz političko zaleđe i podršku svih razina vlasti. Groteskno je, čak i za naše prilike, tražiti siromašnog poreznog obveznika, da svoj teško stečeni novac ulupava u kulu babilonsku hrvatske korupcije. Sve to u vrijeme kada su protiv osoba koje su apsolutistički vladale Dinamom i hrvatskim nogometom podignute optužnice da su iz kluba izvukli vrtoglavih 260 milijuna kuna. Za taj novac se također mogao izgraditi itekako kvalitetan stadion, na ponos kluba i grada Zagreba.

Možda bi bilo najbolje da se novi stadion napravi tik do staroga koji bi ostao stršiti kao spomenik hrvatskoj korupciji i uništavanju države od onih koji su se u nju najviše kleli. S velikim neonskim natpisom: Ovo je koštalo 800 milijuna kuna.


VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Dosad ocijenjeno 12 puta.
O AUTORU
Thomas Bauer diplomirao je geografiju na zagrebačkom PMF-u, a široj javnosti poznat je i kao nogometni navijač. Trenutno je suvlasnik u agenciji za tržišne komunikacije u kojoj radi kao kreativac i content creator.
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE