POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Mises je bio u pravu: Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam



Mises je bio u pravu: Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam

05.09.2017.

PIŠE: Mario Nakić

"Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam", napisao je Ludwig von Mises u djelu "Kritika intervencionizma" 1929. godine. Ta rečenica nije njegovo hvalisanje niti veličanje svjetonazora koji je ovaj ekonomist promicao, već puka činjenica, s time da on pritom nije mislio samo na liberalizam u ekonomiji. Govorio je o liberalizmu općenito - kao društveno-političkom pravcu. Znanje iz ekonomije, za one koji dosljedno prate ekonomske zakonitosti, zaista vodi u liberalizam. Dopustite da objasnim.

Ekonomija je društvena znanost koja proučava i analizira načine proizvodnje, distribucije, trgovine i konzumiranja dobara i usluga. Cilj ekonomije je poboljšati životne uvjete u nekom društvu i postaviti zdrave temelje za ostvarenje prosperiteta. Sve liberalne ekonomske škole polaze od teze da ekonomija treba omogućiti što veći izbor dobara i usluga koji će biti dostupni što širem krugu ljudi. To nije nikakva dogma. Prirodna i znanstveno utemeljena činjenica je da je pojedinac materijalno bogatiji kad mu je dostupan veći izbor robe i usluga koje poželi konzumirati.

Temelje svih liberalnih ekonomskih škola postavio je Adam Smith još krajem 18. stoljeća u epskom djelu "Bogatstvo naroda". On je utjecao na sve škole ekonomije, s time da do 20. stoljeća nisu ni postojali drugi ekonomski pravci osim socijalizma i liberalizma. Konzervativci su u nedostatku vlastitih ekonomskih učenja prihvatili Smitha, Bastiata i druge liberalne ekonomiste 18. i 19. stoljeća. Smith je jednostavno prepoznao prirodne, elementarne ekonomske zakonitosti koje je opisao tako da se one mogu dalje razrađivati, ali ih se u praksi jednostavno ne može srušiti. Sve antiliberalne škole ekonomije u povijesti i danas zapravo samo pokušavaju naći načina kako bi se u praksi izbjegle Smithove zakonitosti ponude i potražnje te kupca kao krajnji cilj svake ekonomske akcije.

Marx i Engels pokušali su okrenuti proces u drugom smjeru i težište postaviti na proizvodnji (da proizvodnja postane cilj, a ne sredstvo), ali to se pokazalo u praksi lošom idejom. John Maynard Keynes i njegovi sljedbenici pokušavaju dokazati da postoje slučajevi kad država treba "potaknuti" tržište, ali i to se u praksi često pokazuje kao loša ideja. Uvijek se sve svodi na što bolji i veći izbor za kupca koji voli da mu je sve što želi imati što dostupnije. Zbog tog kupca postojat će ponuda bez obzira na državne intervencije, zbog tog kupca će se stvarati radna mjesta koja su samo sredstvo, ali taj kupac je cilj svega.

Zato se liberalni ekonomisti uvijek nastoje usredotočiti na to kako kupci ne bi bili zakinuti za svoj izbor dok političari teže podilaziti posebnim skupinama ili pojedincima među proizvođačima i trgovcima, ali na taj način uvijek štete kupcu koji biva zakinut za izbor ili dostupnost određenog proizvoda ili usluge.

Politika koja zatvara tržište nije dobra za bogatstvo naroda jer narod je siromašniji kad mu se ograničava izbor. Zamislite, recimo, da ste zatvoreni u prostoru s još desetak ljudi i svatko od vas se specijalizirao da nešto proizvodi. Vi sadite, recimo, krumpir i budući da ste posadili više nego što vam treba, želite taj višak prodati susjedima od kojih biste onda mogli kupiti drugo povrće. Ali, ne vole svi vaši susjedi krumpir pa će vam se mogućnost prodaje suziti samo na onu dvojicu koja vole. Sad zamislite da se taj prostor proširi na još 90 ljudi. Među stotinom ljudi sigurno će se naći puno više ljubitelja krumpira i sorte koju baš vi sadite. Sad već možete podizati cijenu i očekivati da ćete za svoj krumpir više dobiti. Također, među 100 ljudi naći ćete i veći izbor povrća koje vi želite kupiti, što znači da ćete moći birati prema kvaliteti i cijeni.

Drugim riječima, trgovina u većem društvu se više isplati nego trgovina u manjem društvu. Ista stvar je u ekonomskoj politici na nacionalnoj razini. Društvo koje se otvara trgovinski prema drugim zemljama i teži ka što slobodnijoj trgovinskoj razmjeni s drugim nacijama više će imati šanse profitirati i to u oba smjera - i kao prodavači i kao kupci. To znači, nacionalizam se ne isplati. Kada želite prodati nešto, ako će netko u Japanu nuditi više za vaš proizvod, prije ćete prodati njemu nego svome sunarodnjaku koji će vam nuditi manje, zar ne? A onaj Japanac će opet biti sretan jer to što on kupuje od vas sigurno ne može naći tamo i zato je spreman za to više novca izdvojiti. Drugim riječima, otvorenost i sloboda od predrasuda se isplati u ekonomiji. Diskriminacija se ne isplati. Slobodno tržište nagrađuje inkluzivnost i otvorenost, a kažnjava one koji se zatvaraju u svoje granice i svađaju sa svojim susjedima ili ne žele imati posla s ljudima koji su po nečemu drukčiji od njih. Takvi neće profitirati jer u homogenom društvu će svi jednako vrednovati dobra i usluge, a znamo da se najviše profitira kad nađete ljude koji će vaš proizvod vrednovati više.

Poznavanje ovih elementarnih zakonitosti vodi i u društveni i politički liberalizam jer čovjek naprosto počinje shvaćati kako nikakve predrasude prema ljudima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, nikakve izolacije niti nacionalizam nemaju smisla. Uz razumijevanje ekonomije postajemo otvoreniji i tolerantniji, a to su neke od temeljnih vrijednosti liberalizma.

Znanje iz ekonomije će vas uvjeriti i da nema smisla uvoditi zakonske zabrane za droge, alkohol, kocku, prostituciju i sl. Jednostavno, dok god postoji potražnja za nečim, postojat će i ponuda - na ovaj ili onaj način. Ako država zakonom zabrani ponudu, ona neće nestati nego će se preseliti u zonu crne ekonomije i postat će skuplja zbog većeg rizika proizvodnje. Poznavatelji ekonomskih zakona, stoga, bez obzira na njihovo osobno mišljenje o navedenim porocima, zauzimaju liberalni stav da država treba ukinuti zabrane koje postoje da bi sprječavale ljude od njihovih vlastitih izbora.

Mises je, dakle, s tom rečenicom rekao jako puno i mislio je na liberalizam u najširem mogućem značenju. Stoga mislim da bi svako društvo, a pogotovo naše, trebalo više učiti i bolje razumjeti osnove ekonomije kako bismo se lakše otvorili prema svijetu i bolje razumjeli izazove koji su pred nama.

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: LIBERALIZAM (34), EKONOMIJA (23), LUDWIG VON MISES (11)

"Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam", napisao je Ludwig von Mises u djelu "Kritika intervencionizma" 1929. godine. Ta rečenica nije njegovo hvalisanje niti veličanje svjetonazora koji je ovaj ekonomist promicao, već puka činjenica, s time da on pritom nije mislio samo na liberalizam u ekonomiji. Govorio je o liberalizmu općenito - kao društveno-političkom pravcu. Znanje iz ekonomije, za one koji dosljedno prate ekonomske zakonitosti, zaista vodi u liberalizam. Dopustite da objasnim.

Ekonomija je društvena znanost koja proučava i analizira načine proizvodnje, distribucije, trgovine i konzumiranja dobara i usluga. Cilj ekonomije je poboljšati životne uvjete u nekom društvu i postaviti zdrave temelje za ostvarenje prosperiteta. Sve liberalne ekonomske škole polaze od teze da ekonomija treba omogućiti što veći izbor dobara i usluga koji će biti dostupni što širem krugu ljudi. To nije nikakva dogma. Prirodna i znanstveno utemeljena činjenica je da je pojedinac materijalno bogatiji kad mu je dostupan veći izbor robe i usluga koje poželi konzumirati.

Temelje svih liberalnih ekonomskih škola postavio je Adam Smith još krajem 18. stoljeća u epskom djelu "Bogatstvo naroda". On je utjecao na sve škole ekonomije, s time da do 20. stoljeća nisu ni postojali drugi ekonomski pravci osim socijalizma i liberalizma. Konzervativci su u nedostatku vlastitih ekonomskih učenja prihvatili Smitha, Bastiata i druge liberalne ekonomiste 18. i 19. stoljeća. Smith je jednostavno prepoznao prirodne, elementarne ekonomske zakonitosti koje je opisao tako da se one mogu dalje razrađivati, ali ih se u praksi jednostavno ne može srušiti. Sve antiliberalne škole ekonomije u povijesti i danas zapravo samo pokušavaju naći načina kako bi se u praksi izbjegle Smithove zakonitosti ponude i potražnje te kupca kao krajnji cilj svake ekonomske akcije.

Marx i Engels pokušali su okrenuti proces u drugom smjeru i težište postaviti na proizvodnji (da proizvodnja postane cilj, a ne sredstvo), ali to se pokazalo u praksi lošom idejom. John Maynard Keynes i njegovi sljedbenici pokušavaju dokazati da postoje slučajevi kad država treba "potaknuti" tržište, ali i to se u praksi često pokazuje kao loša ideja. Uvijek se sve svodi na što bolji i veći izbor za kupca koji voli da mu je sve što želi imati što dostupnije. Zbog tog kupca postojat će ponuda bez obzira na državne intervencije, zbog tog kupca će se stvarati radna mjesta koja su samo sredstvo, ali taj kupac je cilj svega.

Zato se liberalni ekonomisti uvijek nastoje usredotočiti na to kako kupci ne bi bili zakinuti za svoj izbor dok političari teže podilaziti posebnim skupinama ili pojedincima među proizvođačima i trgovcima, ali na taj način uvijek štete kupcu koji biva zakinut za izbor ili dostupnost određenog proizvoda ili usluge.

Politika koja zatvara tržište nije dobra za bogatstvo naroda jer narod je siromašniji kad mu se ograničava izbor. Zamislite, recimo, da ste zatvoreni u prostoru s još desetak ljudi i svatko od vas se specijalizirao da nešto proizvodi. Vi sadite, recimo, krumpir i budući da ste posadili više nego što vam treba, želite taj višak prodati susjedima od kojih biste onda mogli kupiti drugo povrće. Ali, ne vole svi vaši susjedi krumpir pa će vam se mogućnost prodaje suziti samo na onu dvojicu koja vole. Sad zamislite da se taj prostor proširi na još 90 ljudi. Među stotinom ljudi sigurno će se naći puno više ljubitelja krumpira i sorte koju baš vi sadite. Sad već možete podizati cijenu i očekivati da ćete za svoj krumpir više dobiti. Također, među 100 ljudi naći ćete i veći izbor povrća koje vi želite kupiti, što znači da ćete moći birati prema kvaliteti i cijeni.

Drugim riječima, trgovina u većem društvu se više isplati nego trgovina u manjem društvu. Ista stvar je u ekonomskoj politici na nacionalnoj razini. Društvo koje se otvara trgovinski prema drugim zemljama i teži ka što slobodnijoj trgovinskoj razmjeni s drugim nacijama više će imati šanse profitirati i to u oba smjera - i kao prodavači i kao kupci. To znači, nacionalizam se ne isplati. Kada želite prodati nešto, ako će netko u Japanu nuditi više za vaš proizvod, prije ćete prodati njemu nego svome sunarodnjaku koji će vam nuditi manje, zar ne? A onaj Japanac će opet biti sretan jer to što on kupuje od vas sigurno ne može naći tamo i zato je spreman za to više novca izdvojiti. Drugim riječima, otvorenost i sloboda od predrasuda se isplati u ekonomiji. Diskriminacija se ne isplati. Slobodno tržište nagrađuje inkluzivnost i otvorenost, a kažnjava one koji se zatvaraju u svoje granice i svađaju sa svojim susjedima ili ne žele imati posla s ljudima koji su po nečemu drukčiji od njih. Takvi neće profitirati jer u homogenom društvu će svi jednako vrednovati dobra i usluge, a znamo da se najviše profitira kad nađete ljude koji će vaš proizvod vrednovati više.

Poznavanje ovih elementarnih zakonitosti vodi i u društveni i politički liberalizam jer čovjek naprosto počinje shvaćati kako nikakve predrasude prema ljudima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, nikakve izolacije niti nacionalizam nemaju smisla. Uz razumijevanje ekonomije postajemo otvoreniji i tolerantniji, a to su neke od temeljnih vrijednosti liberalizma.

Znanje iz ekonomije će vas uvjeriti i da nema smisla uvoditi zakonske zabrane za droge, alkohol, kocku, prostituciju i sl. Jednostavno, dok god postoji potražnja za nečim, postojat će i ponuda - na ovaj ili onaj način. Ako država zakonom zabrani ponudu, ona neće nestati nego će se preseliti u zonu crne ekonomije i postat će skuplja zbog većeg rizika proizvodnje. Poznavatelji ekonomskih zakona, stoga, bez obzira na njihovo osobno mišljenje o navedenim porocima, zauzimaju liberalni stav da država treba ukinuti zabrane koje postoje da bi sprječavale ljude od njihovih vlastitih izbora.

Mises je, dakle, s tom rečenicom rekao jako puno i mislio je na liberalizam u najširem mogućem značenju. Stoga mislim da bi svako društvo, a pogotovo naše, trebalo više učiti i bolje razumjeti osnove ekonomije kako bismo se lakše otvorili prema svijetu i bolje razumjeli izazove koji su pred nama.

VIŠE IZ RUBRIKE: ŠKOLA
Teme: LIBERALIZAM (34), EKONOMIJA (23), LUDWIG VON MISES (11)

Pregleda: 2400